Zatiranje
Koga treba ubiti zbog planskog ubijanja sela i
poljoprivrede u Srbiji?
Ovce glasaju, a torovi prazni
Zahvaljujuæi vlasti koja odlazi u prošlost i
koja je bila posveæena samo kraði,
ali i evropskim planerima kojima je stalo samo do toga da Srbija što
više
uvozi iz Evropske unije, Srbija se od velikog proizvoðaèa i
izvoznika hrane toliko srozala da veæ danas zavisi od dobre volje evropskih
poljoprivrednika. Umesto da strateški mudro
ulažu u agrar, štetoèine iz Vlade Srbije znale su da se
hvale blagim porastom izvoza poljoprivrednih proizvoda, zanemarujuæi èinjenicu
da su svojom politikom dovele do toga da na srpskom selu uskoro neæe
biti ni proizvoda, a ni proizvoðaèa
Aleksandar Jankoviæ
Srbija je nekada bila ne samo agrarna zemlja veæ i
veliki izvoznik hrane. U XIX veku je stabilnost tržišta
hrane velike Austrougarske monarhije zavisila od uvoza mesa iz malene Kneževine
Srbije. Manje od dva veka kasnije Srbija, kojoj su u odnosu na staru kneževinu
pridodati još neki krajevi i pokrajina Vojvodina, mesa nema više ni za
sopstvene potrebe, a kamoli za izvoz.
Ukupna robna razmena agrara Srbije sa svetom tokom
2011. godine iznosila je 3.732,9 miliona dolara, pri èemu je
izvoz iznosio 2.696,6 miliona, a uvoz 1.382,1 milion dolara. U tom periodu je
agrar ostvario poveæanje suficita u trgovini sa inostranstvom od 9,1 odsto u
odnosu na 2010. godinu. Suficit ostvaren u trgovini hrane sa svetom poslužio je
odlazeæim vlastima da se besramno hvale, zanemarivši da se ispod naizgled
dobrog bilansa u suštini krije katastrofalno loše stanje
domaæe
poljoprivrede.
U Srbiji je samo svinjski fond spao na najniže
grane u istoriji. Nekada je u svim manjim mestima u Srbiji skoro svako domaæinstvo
imalo u zadnjem dvorištu svinjac i kokošinjac, uglavnom za sopstvene potrebe. Posle
"demokratskih" promena, a u skladu sa proklamovanom politikom
približavanja Evropskoj uniji, došlo je do ubrzane urbanizacije malih mesta, u
kojima je zabranjeno držanje stoke i živine. Zbog ovakvih pogubnih
propisa u drugoj polovini prve decenije ovog veka došlo je do
masovnog klanja živine i sitne stoke, bez obnavljanja fonda, jer najveæi
broj domaæinstava
koja su se uredbom preko noæi našla u centru
naselja nisu imala farme izvan mesta na kojima bi bilo dozvoljeno držanje
životinja.
Od nekadašnjih
proizvoðaèa
mesa, seoska domaæinstva u kratkom periodu pretvorila su se u kupce.
Zbog toga ne treba da èudi podatak
da, statistièki, na jednu svinju dolaze èak dva
stanovnika Srbije. Ovakav odnos nije dovoljan ni za zadovoljenje domaæih
potreba, a o izvozu u najskorije vreme neæemo moæi
ni da sanjamo.
Iako još uvek delimièno
pod sankcijama, Srbija je u prvoj polovini 1997. godine od Evropske unije
dobila dozvolu da izveze 9.975 tona govedine, dok je ukupna godišnja
kvota iznosila 22.000 tona. Danas, deceniju i po kasnije, kao kandidat za èlanicu
Evropske unije, Srbija je dobila godišnju kvotu za izvoz 8.750 tona
govedine, dakle manje nego što je nekada iznosila polugodišnja
kvota. Èak
i ovako drastièno umanjena kvota je za domaæu
poljoprivredu nedostižna, jer ruinirana srpska domaæinstva
nisu u stanju da izvezu ni hiljadu tona. Torovi su u Srbiji, jednostavno,
prazni!
Pogubna agrarna politika vlasti na izmaku ogleda se i
u uvozu nekih proizvoda koje smo nekada imali bar u onim kolièinama
koje bi zadovoljile domaæe potrebe, ako veæ
nije bilo dovoljno i za izvoz. Tako je prošle godine,
na primer, uvezeno 48.291 tona svežeg paradajza, na šta
je utrošeno
29 miliona dolara. Po procenama struènjaka, bar još
toliko je otišlo na ilegalni uvoz paradajza iz Turske i Makedonije,
koji je zatim završio na kvantaškim pijacama. Dakle, samo za ovo
povræe
je tokom jedne godine inostranim proizvoðaèima
plaæeno
oko 60 miliona dolara, umesto da su te pare ostale u zemlji i uložene
u pomoæ
posrnuloj srpskoj poljoprivredi.
Proizvodnja duvana takoðe spada u
agrar. Nekada je Srbija bila veliki proizvoðaè
duvana i imala je perspektivu da postane regionalni lider u njegovoj
proizvodnji i izvozu. Umesto toga, Srbija je 2011. godine uvezla oko tri
hiljade tona duvana, na šta je potrošeno 18
miliona dolara. Prema procenama struènjaka iz duvanske industrije, u sluèaju
da srpski proizvoðaèi duvana imaju istu državnu
podršku
kao njihove kolege iz Hrvatske, u Srbiji bi bilo otvoreno 12.000 novih radnih
mesta, odnosno isto toliko porodica bi obezbedilo svoju egzistenciju.
U meðuvremenu je EU obavezala Hrvatsku
da smanji proizvodnju duvana, što pokazuje koliko "sreæe"
zemljama regiona donosi pristup evropskoj porodici. Sa druge strane, ova
redukcija susedima predstavljala bi šansu za Srbiju da poveæa
svoj izvoz duvana. Da Srbija zaista šta ima da ponudi stranom tržištu
pokazuje i da je "Japan tobako", koji ovde ima èetiri
fabrike za proizvodnju cigareta, u 2009. godini izvezao duvan u vrednosti od 15
miliona evra. Izvezeni duvan se, meðutim, koristio u stranim fabrikama,
poput "Japan tobaka", za proizvodnju najkvalitetnijih brendova
cigareta ovog proizvoðaèa. Iste te
cigarete su mogle da budu proizvedene i ovde, ali se nekome isplatilo da se to
realizuje u inostranstvu.
U svakom sluèaju, ostaje zakljuèak
da domaæi
duvan može
da bude korišæen za proizvodnju vrhunskih cigareta, ali je na državi
da podstièe
ovaj segment poljoprivrede, makar u onolikoj meri koliko je to uèinjeno
u susednoj Hrvatskoj.
Da bi seljak mogao da preživi od svog rada, moraju da
se steknu bar dva uslova: on mora da ima gde povoljno da nabavi seme, ðubrivo
ili stoènu
hranu i lekove, kao što mora da ima i kome u blizini da proda svoje
proizvode. Nekada su zemljoradnièke zadruge bila mesta gde su
seljaci kupovali ono šta im treba za proizvodnju, a
prodavali ono što bi proizveli. Posle petooktobarskog puèa
2000. godine, nova vlast je proklamovala da Srbiji ne trebaju zadruge, koje su
kao "izdanak
socijalizma i kolektivizacije prevaziðena forma organizovanja".
Zadružna imovina je žongliranjem propisima preneta na
kombinate, koji su zatim privatizovani u bescenje. Iako žuti uzurpatori
vlasti nisu znali da je zadruga tradicionalni oblik udruživanja seljaka u
Srbiji, nastao još mnogo pre socijalizma, trebalo je bar da se raspitaju da li
zadruge postoje u Evropskoj uniji. Saznali bi da one tamo i te kako postoje,
ali je cilj novih vlasti bio da svojim èlanovima i
njihovim miljenicima bukvalno poklone desetine hiljada hektara najplodnije
zemlje u Srbiji i da istovremeno jednom zauvek unište domaæeg
individualnog proizvoðaèa.
Danas u svetu ima više stotina miliona zadruga, a u
poslednje vreme su u Srbiji postale popularne "norveške"
zadruge, forma udruživanja identièna, ako ne i lošija
od one koju smo na našem selu imali pre pohoda žutih.
Ono što
je vlast inspirisalo da prihvati ovaj model zadrugarstva, jeste èinjenica
da se za to dobijaju devizni krediti od raznih evropskih i belosvetskih
fondacija, a tamo gde su strani krediti uvek ima i prilike za kraðu.
Tako ispada da je manje-više originalna srpska zadruga (iz doba socijalizma ili
od ranije) ukinuta da bi srpskom seljaku za skupe pare bila nametnuta strana
zadruga.
Kako se postupalo sa selom i seljacima, takvi su nam
i rezultati! Prema popisu iz 2011. godine, u Srbiji od 4.800 sela njih 1.200
(odnosno èetvrtina)
su u fazi nestajanja! U narednoj deceniji nestaæe 700 sela,
dok æe
za èetvrt
veka nestati ukupno jedna èetvrtina današnjih
sela. Ovim podacima raspolaže i Odbor za selo Srpske akademije nauka i
umetnosti, ali koju vlast u Srbiji to zanima?
Pošto danas na selu imamo 460.000 muškaraca i žena
koji se bliže petoj deceniji, a koji još nisu
zasnovali porodicu, to znaèi da æe se za èetvrt
veka u Srbiji ugasiti skoro pola miliona domaæinstava. Veæ
danas, zvanièno je preko 50.000 kuæa na selu
napušteno,
dok je preko 600.000 hektara neobraðeno. Ovim brojkama treba dodati i
staraèka
domaæinstva
koja statistièki privreðuju, dok u stvarnosti krpe kraj sa
krajem i najèešæe žive od
donacija roðaka koji su se odselili u bogatije predele.
Konaèno, ko je od mladih još toliko lud da se posveti
poljoprivrednoj proizvodnji, kada je proseèna
poljoprivredna penzija oko 9.000 dinara, a i nju prima svega 18.300 ljudi?
Gradska sirotinja u saksijama
Za poslednjih pola veka na
teritoriji bivše SFRJ iz sela u gradove se preselilo osam miliona ljudi, dok je
za istovetni proces u zapadnoj Evropi bilo potrebno 120 godina. Prema podacima
kojima raspolaže Odbor za selo SANU, 535 sela, odnosno 11,8 odsto, ima manje od
pedeset stanovnika, a još njih 460 ima manje od stotinu žitelja. Samo 800
ruralnih naselja ima više od 1.000 stanovnika, dok samo 13 sela ima više od
8.000 žitelja.
Kao zakljuèak,
nameæe se zakljuèak da srpska agrarna proizvodnja
nepovratno odumire, ali da u najskorije vreme više neæe
biti ni dovoljno ljudi koji bi mogli da sprovedu neku eventualnu agrarnu
reformu. Uskoro æe skoro sve stanovništvo
Srbije živeti u gradovima, u kojima je jedina poljoprivredna
proizvodnja gajenje paprièica u saksijama, a na selu više
neæe
biti nikog radno sposobnog!
A 2.
Pušenje agrara
Proizvodnja duvana takoðe
spada u agrar. Nekada je Srbija bila veliki proizvoðaè
duvana i imala je perspektivu da postane regionalni lider u njegovoj
proizvodnji i izvozu. Umesto toga, Srbija je 2011. godine uvezla oko tri
hiljade tona duvana, na šta je potrošeno
18 miliona dolara. Prema procenama struènjaka iz
duvanske industrije, u sluèaju da srpski proizvoðaèi
duvana imaju istu državnu podršku
kao njihove kolege iz Hrvatske, u Srbiji bi bilo otvoreno 12.000 novih radnih
mesta, odnosno isto toliko porodica bi obezbedilo svoju egzistenciju.
U meðuvremenu je
EU obavezala Hrvatsku da smanji proizvodnju duvana, što
pokazuje koliko "sreæe"
zemljama regiona donosi pristup evropskoj porodici. Sa druge strane, ova
redukcija susedima predstavljala bi šansu za
Srbiju da poveæa svoj izvoz duvana. Da Srbija
zaista šta ima da ponudi stranom tržištu
pokazuje i da je "Japan tobako", koji ovde ima èetiri
fabrike za proizvodnju cigareta, u 2009. godini izvezao duvan u vrednosti od 15
miliona evra. Izvezeni duvan se, meðutim,
koristio u stranim fabrikama, poput "Japan tobaka", za proizvodnju
najkvalitetnijih brendova cigareta ovog proizvoðaèa.
Iste te cigarete su mogle da budu proizvedene i ovde, ali se nekome isplatilo
da se to realizuje u inostranstvu.
U svakom sluèaju,
ostaje zakljuèak da domaæi duvan može
da bude korišæen za proizvodnju vrhunskih cigareta, ali je na državi
da podstièe ovaj segment poljoprivrede, makar u onolikoj meri
koliko je to uèinjeno u susednoj Hrvatskoj.
Da bi se prehranilo gradsko stanovništvo, Srbija
æe
morati da uvozi hranu, a to je izgleda i glavni cilj planera iz Evropske unije.
Zašto
da se bogati srpski seljak, kada to umesto njega može
da uèini neki Evropejac sa Zapada?