Pogledi

 

Staljin i Evropa od 1945. godine: neostvarena težnja o posleratnoj, jedinstvenoj Nemačkoj

 

Moglo je i bez Berlinskog zida

 

Podijeljena Europa bila je nesumnjivo veliki gubitak za našu civilizaciju jer je pod nadzor pao najkulturniji dio čovječanstva na mjestu kamo je kroz tri tisuće godina građena naša grčko - rimska -hrišćanska civilizacija. Uprkos svoj svojoj nesavršenosti i prohujalim strašnim svjetskim ratom, nigdje čovjek nije bio više građanin nego u njoj, zaključuje u svom osvrtu na do skora nepoznatu težnju Josifa Visarionoviča Staljina ka jedinstvenoj Nemačkoj, sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Zvanično, Europa više nije podijeljena. Ovo predivno zvuči, samo kao i sve predivne stvari, naprosto nije istinito. Europa je i te kako još podijeljena i to na jednoj ravni mnogo sudbinskojoj nego za svo vrijeme trajanja hladnog rata. Stari svijet je na svojoj zvaničnoj međi sve do Urala, ali onda, kako je mogućno da se govori stalno poštapalica - Rusija ili Europa ili obrnuto?

  Prilog nerazumijevanju problema bogato daju političari i mediji u Srbiji. Jedni kažu da su za Europu, uz suradnju sa Rusijom. Drugi su za Rusiju uz suradnju sa Europom. Neki su samo za Rusiju neki samo za Europu. Zanimljiva zbrka. Pa gdje je onda Rusija? Politički atlasi kažu da se Rusija dijeli na europski i azijski dio. Do Urala i iza Urala. Što je zapravo prostor od Urala do Čukotskog poluotoka i Vladivostoka? Azija?

Ako jedan politički prostor vidimo samo kao zemljopis svi će reći - Aziju. Ali to je samo privid. Ono što čini jednu zemlju cjelovitom je pretežan etnos i zajednička civilizacija. Od Urala do Ohotskog mora prostire se arijski ruski narod jednog jezika i zajedničke grčko - rimsko - hrišćanske kulture. Dakle, zapravo od Poljske granice na zapadu do Tihog oceana. Od Poljske do Antlantika također je isti arijski narod iste grčko - rimsko - hrišćanske kulture. Europa je svijet koji se zapravo prostire od Antlantika do Tihog oceana. Specifičnosti zapadnog i istočnog hrišćanstva nisu zanemarljive, ali i pored toga kulturna osnova je suštinski ista. Ako tako budemo shvatali Europu bit ćemo na poslu velikog historijskog pregnuća i goleme promjene svijeta.

  Nasuprot tom pregnuću postoji i drugo pregnuće, a njegov je cilj da se Europa barbarizira i pretvori u Treći svijet vječitog novog robovlasništva. Autori ovog satanskog poduhvata su veliki bankari iz FED društva preko svog instrumenta, vlade SAD.

Čitava historija Europe uči nas da će se upravo u njoj samo riješiti sudbina svijeta.

Još daleke 1945. godine, počeo se nazirati ovaj povijesni sukob. Zvanična podjela bila je i ostala najveće uniženje našeg europskog doma. Maršalovim planom i Staljinovom najezdom do na 180. kilometara od Rajne, činilo je da se opravdano pomisli o kraju historije na Starom kontinentu.

  Podijeljena Europa, najočiglednije je to bila u podijeljenoj Njemačkoj. Na Istoku su uz granicu stajale sovjetske armije i novostvorena Njemačka Demokratska Republika, a tik uz nju na zapadu su stajali SAD i saveznici uključujući i tek stvorenu Saveznu Republiku Njemačku. Grad Berlin sa svojim zidom bio je simbol zla kojim je Europa od srca povijesti, pretvorena u malo uglancaniji neokolonijalni svijet.

Mnogo decenija smatralo se i još se smatra za glavnog krivca Staljinov imperijalizam zavijen u oblandu borbe za očuvanje i proširenje socijalizma u svijetu. Zapad se smatrao bedemom slobode i braniocem ljudskih prava. I jedno i drugo dobro je pripremljena laž. Bankari su imali za cilj da hladnim ratom zgrnu ogromne profite nastale iz trke u naoružanju, a vlada SSSR je htjela trajnu sigurnost na svom "posjedu". Zapravo iz poniženja Europe oba ,,rivala" imala su velike koristi.

  Ipak nije sve izgleda bilo tako jednostavno. U nevelikom tiražu, 2007. godine pojavila se u našim knjižarama i bibliotekama knjiga ruskog historičara Vladimira K. Volkova pod glavnim naslovom ,,Staljin je hteo drugačiju Europu". Volkov u njoj veoma dokumentirano analizira Staljinovu politiku kasnih tridesetih godina.

Navodi njegovu veliku zabludu da ga Hitler neće napasti nakon podjele Poljske. Potom slijedi otrežnjujući rat koji je SSSR doveo do ruba ambisa. Nakon zaustavljanja njemačkih ofanziva uz sebičnu pomoć SAD, SSSR se stabilizirao i već početkom 1943. godine nakon Staljingrada prešao u ofanzivu. Kroz dvije godine Crvena armija je ušla u Njemačku, nakon što je Zapad digao ruke od Poljske.

Bilo je jasno da će Sovjeti ući duboko na Zapad i da će znatan dio Europe kraj rata dočekati pod sovjetskom dominacijom. Dotada je okvir za budući hladni rat već bio pripremljen.Ali dokumenti govore da je Staljin povukao veoma začuđujući potez. On je Trumanu predložio da se Njemačka demilitarizira i konstituira kao jedinstvena neutralna zemlja.

Jednom riječju, Staljin je ni manje ni više, predložio čitavu Njemačku kao jedinstveno političko područje sa njemačkom vladom u gotovo istim granicama od prije rata. Zemlja je imala biti odlučno neutralna izvan bilo kakovih vojnih saveza.

Njena privreda nije morala biti uništavana, a njena armija bi bila dostatna samo za čuvanje granica. Bilo bi joj dozvoljeno da normalno trguje i sa Zapadom i sa sovjetima. Tako bi Njemačka bila sposobna da isplati ratne reparacije svim nekada okupiranim zemljama. Njen unutarnji poredak bio bi kombinacija nekompromitiranih građanskih stranaka i lijeve koalicije sa njemačkim komunistima.

Neka vrsta vlade nacionalne obnove i odbacivanja nacionalsocijalističkog nasleđa. Staljin je očigledno smatrao da bi Njemačka bila ogromna tampon zona koja bi štitila sovjetske interese u Europi odvajajući ih prostorno od zapadnih sila. Tako bi se šanse za sukob uveliko smanjivale. Stav Zapada prema tom prijedlogu koji sigurno nije bio politička šala, skroz je bio odlučno negativan. Osobito su odlučno odbijali svako slično mišljenje SAD i Britanije.

Bilo je očigledno da su i SAD i Britanija bile iznenađene prijedlogom. Zamišljeni hladni rat i veliki profiti za vojnu industriju te ciklus novog naoružanja sa ofanzivnim nuklearnim oružjem nije ostavljao mjesta za išta drugo do dva suprostavljena tabora u podijeljenoj Europi. Tu je ležao interes bankara i u tom svjetlu Staljinov prijedlog im je bio neprihvatljiv. A kakovi su Staljinovi motivi?

SSSR-je u ratu veoma postradao i nema sumnje da mu je mir bio nasušno potreban. Oružane snage i narod bili su iscrpljeni , a zemlja je bila golema ruševina. Ti su razlozi bili sigurno od velikog značaja, ali nisu bili presudni. Očigledno da je Staljin dalje gledao i da je njegov prijedlog imao dubok strategijski misao.

Europa je također bila iscrpljena i politički je naginjala ljevici. Stari svijet je bio urušen i duga njemačka okupacija je kompromitirala  ranije upravljačke elite. Kolaboracija je bila mnogo dublja nego što se mislilo. Inteligencija je tražila nova politička načela, a brojno radništvo je bilo snažno zahvaćeno komunističkim idejama. Posljedice koje bi proizišle iz njemačke neutralnosti bile bi višeznačne.

U prvom redu stroga podjela Europe bila bi skoro nemogućna. Sa druge strane neutralna i uveliko ljevičarski raspoložena Njemačka pružila bi dokaz da Europa može i mora biti nepodijeljena jer je samom nedjeljivošću Njemačke jasno uveden u politički život princip nedjeljivosti.

Daljne posljedice mogle bi biti da se uveliko povećaju sovjetske šanse za mnogo većim utjecajem u onim djelovima do kojih nisu doprle sovjetske oružane snage. Isticanje nedjeljivosti Europe i inteligentno vođena politika mogli su postati kohezioni element u posljeratnoj Europi. U svakom slučaju položaj SSSR-a u Europi znatno bi bio popravljen, a eventualni napad od strane SAD sasvim nemoguć. Staljin je očigledno smatrao da bi mir i neometana obnova SSSR-a jačali njegovu poziciju na Starom kontinentu, a smanjivao politički prostor došljaka iz SAD.

Doduše, nije mogao biti siguran da bi jačanje europske nedjeljivosti bilo potpuno moguće kontrolirati. Moglo se desiti da mnogo veće angažiranje SSSR u Europi ugrozi politički monizam na Istoku, a možda i u samoj Moskvi. Danas to ne možemo znati jer je nadvladala hladnoratovska podjela sa svim svojim nasljeđem.

 

  Ono što znamo; otišao je Berlinski zid, a na mjestu SSSR-a došla je Rusija; stvara nove mogućnosti za spas naše rase i nae kulture. Grubost kojom bankari pokušavaju da uruše naš dom, osvjetlava nam sav problem. U pitanju je naš opstanak. Bez naše arijske rase, nestat će i naša civilizacija, a sa njom i sjećanje na slobode. Moramo odlučno odbaciti svaki multietnicizam , multikonfesionalizam i svaki multikulturalizam. To, razumije se, ne znači gubljenje otvorenosti za ljude i ideje koje obogaćuju našu kulturu i podržavaju naše slobode. Ali to nikako ne mogu biti vehabije i negroidi, sa kojima samo možemo potonuti u divljaštvo Trećeg svijeta.

Još uveliko živimo u ideologiziranim predrasudama. Volkovljeva knjiga to zorno pokazuje. Sredinom dvadesetog stoljeća u poniženoj i poraženoj Europi stigao je neočekivani prijedlog Velikog inkvizitora. Svi smo se složili da je Staljin oličenje zla , ali nam je njegov prijedlog pokazao kako uvijek treba biti oprezan. Daleko od toga da pomislimo da su motivi predlagača borba za prava građanina, ali je činjenica da je predlagač lider jedne europske zemlje. Bankari su odmah dotrčali sa Maršalovim planom i stavom da je sve izuzev potpune podjele nedopustivo.  Na šta nas to podsjeća?

 Oh, podsjeća nas na tradicionalnu britansku politiku koja je stoljećima usitnjavala i ranjavala Europu. Bankari ne žele svijet onih koji su stvaralački narodi. Oni žele svijet iz Protokola. Svijet samo za sebe. Samo će oni biti stvaraoci a cijeli svijet moderni robovi.

Mnogo štošta je propalo u tužnoj Europi. Mnogo štošta je moglo biti drugačije.To moramo znati, ali moramo znati da branimo naše pravo na opstanak. Mnogo je zla angažirano protiv našeg doma. Moramo postupiti jednako onako hrabro i jednako onako nemilosrdno kao naši hrabri arijski pretci. Jer sloboda je dar koji treba čuvati. Sloboda je vječita borba protiv zla. Zato je neprestana.