Kriminalna saradnja jugoslovenskih i albanskih vlasti
("Socijalistièke" zemlje su potpisale Helsinšku Konvenciju o emigraciji, a zatim su je svestrano
izigravale i gazile )
Piše: Prof dr Kaplan Buroviæ
Po Helsinškoj Konvenciji o emigraciji,
zemlje koje su je potpisale, primile su na sebe mnoge humane obaveze u vezi
politièke emigracije. Sem dobrog
tretmana i poštovanja njihovih ljudskih prava,
obavezale su se da politièke emigrante - bez
njihove potražnje - ne vraæaju matiènoj zemlji. Sa druge
strane su se obavezale da ovim emigrantima dozvole da iz zemlje, gde su stigli,
preðu legalno u neku drugu zemlju,
gde im se bude htelo, naravno - uz pristanak dotiène
zemlje.
Skoro sve "socijalistièke" zemlje su potpisale ovu
Konvenciju, pa i Jugoslavija, i Albanija. Ja sam ne samo svedok, veæ i osoba koja je na svoja leða pretrpeo svestrano izigravanje i gaženje ove Konvencije sa strane Albanije i Jugoslavije.
Ne samo pre potpisivanja Konvencije, veæ i posle potpisivanja, titoistièka Jugoslavija i enveristièka
Albanija nisu je poštovale. I jedna i druga su vršile trgovinu politièkim emigrantima, razmenjivale
ih, svezanih ruku ih predavale jedna drugoj.
U straviènom zatvoru Albanije Burelji, u
godinama 1970-1990, upoznao sam mnoge Albance koji su na jedvite jade uspeli da
ilegalno preðu granicu u Jugoslaviji, gde su
tražili politièki azil. U razmenu za svoje politièke emigrante, Jugoslavija ih je vraæala Albaniji, gde su hapšeni
i osuðeni na više dekada monstruoznog zatvora, kao narodni neprijatelji,
izdajnici. Isto su to èinile i jugoslovenske
vlasti sa svojim emigrantima, koje im je vraæala Albanija.
Godine 1960. stigao sam u Albaniju kao politièki
emigrant, pošto sam u Jugoslaviji izdržao zatvor za agitaciju i "neprijateljsku" propagandu, kao disidentni
književnik. Tražio sam odmah da mi se dozvoli da preðem u SSSR. Albanske vlasti su do tada dozvoljavale nekim emigrantima
to, pa i mom drugu, generalu Vladu Dapèeviæu, koji se nekoliko dana pre pope na avijon i odlete. Meni
ne samo što mi ne dozvoliše, veæ su se i izmotavali
samnom, pregovarajuæi sa jugoslovenskim vlastima da
me razmene sa njihovim književnikom Martin Camaj,
koji je prebegao u Jugoslaviju.
Kasnije sam saznao da je SSSR i skoro sve tzv. Istoène zemlje prekinule Albaniji i diplomatske odnose,
povukle ambasade, zbog mnogih neslaganja sa klikom Envera Hodže, koja je uzurpirala narodnu vlast i proletersku
diktaturu pretvorila u svoju socijal-fašistièku diktaturu, krvaviju od one Musolinija i Hitlera.
Izolirana sa svih strana, kako sa Istoka tako i sa Zapada, Albanija je
pretvorena ne samo za nas, emigrante, veæ i za sâm albanski narod,
u jedan stravièni koncentracioni logor, iz kojeg
i krila da smo imali, nismo mogli odleteti. Ne samo što smo maltretirani od policije na svakom koraku, veæ su i granicu ogradili bodljikavom žicom, kroz koju su propustili i struju, u jedno vreme kad
struju, ni za osvetljavanje, nisu imali ni gradovi Albanije, kamoli sela, koja
su predstavljala preko 80% stanovništva.
Oni emigranti koji su pravili molbu da se vrate u Jugoslaviju, ako
albanskim vlastima nije odgovaralo to, ne samo što
im nisu dozvolili da se vrate, veæ su im inscenirali i
sudski procesi, pa su kažnjeni i za agitaciju i
neprijateljsku propagandu, iako na to albanske vlasti nisu imale pravo, jer -
ne samo po meðunarodnim zakonima, veæ i po njihovom, za neprijateljsku propagandu nisu imali
pravo da kažnjavaju strane državljane.
Da bi bila "u redu" sa potpisanom Konvencijom, Albanija je praktikovala
ovu taktiku:
Podvrgla bi emigranta monstruozno nesnosnom tretmanu u koji od svojih koncentracionih
logora emigracije. Ponižavali bi ga svakojako,
svakodnevnim uvredama, glaðu, prljavštinom, bolestima. Izvrgli bi ga degradiranju i degeneraciji,
svestranom mobingu, ne dozvoljavajuæi mu ni da pomisli da se
bilo kako spasi tog pakla.
Prošao sam kroz jugoslovenske
zatvore, ali se nisam nijednom razboljeo. Ovde sam inficiran tuberkulozom u
toku od dva-tri meseca. Srpkinju Milku, koja je stigla kao devojka, nevina, lièno komandant policije Naum Prifti tukao ju je pesnicama i
pendrekom, tražeæi
od nje da se defloriše i prokurva, da se prostituiše,
jer su albanskim vlastima samo takve služile kao špijunke i provokatorke.
One koje su došle sa svojim suprugom,
primoravali su ih da se razvedu i da proðu od ruke do ruke. Pa i
majke sa decom! Razaranje porodica i prostituisanje žena bila je najobiènija pojava.
Emigrante su huškali jedne protiv drugih
da se tuèu i da oèi vade jedan drugom, pa i da preduzmu emigriranje, da bi
tako imali èime da opravdaju njihovo
hapšenje. Divide et impera je bila deviza ovih vlasti i sa svojim
graðanima, kamoli sa nama - tuðincima.
Pod ovakvim tretmanom vlasti su ubacivale svojim žrtvama provokatore za sve
i svašta, pa i da pišu molbe za povratak u Jugoslaviju, da bi tako opravdale
njegov povratak-predaju jugoslovenskim vlastima, koje su u zamenu predavale
albanskim vlastima njihove emigrante. Na ovaj naèin
ove su vlasti bile "u redu" sa Konvencijom.
Ako bi im propali ovi pokušaji, pribegli su jednoj drugoj metodi: pozvale
bi emigranta na planini Dajti, iznad Tirane, "izvežbali" bi ga za diverzanta,
kako da upotrebljava oružje, pesnicu, nož, i kako "da minira"
mostove, fabrike. Zatim bi ga prebacili preko granice i obavestili
jugoslovenske vlasti u kojoj je "bazi". Organi UDB-e bi ga opkolili i
"junaèki" išli na cev njegovog šmajsera, revolvera,
uhvatili mu oružje za cev, jer mu je albanski SIGURIMI
sve metke napunio peskom.
Pošto su im propali svi pokušaji da me uèine da napravim molbu za
povratak, i mene su "izvežbali" na planini Dajti za "diverzanta", ali im propade pokušaj da me ubace u Jugoslaviju, jer - èim sam sišao sa te planine -
obratio sam se pismeno CK Partije rada protestom, naglašavajuæi da sam došao u Albaniju kao disidentni književnik i da hoæu da se bavim mojim
stvaranjem, a ne da im služim kao diverzant.
"Ako nemate parèe hleba da mi date kao književniku, recite mi, i ja sam spreman da se udalim
iz Albanije u koju drugu zemlju, kod Fidela Kastra ili i kod Ho Shi Mina, na
Frontu Vijetnama, spreman i da poginem za opštu stvar èoveèanstva, ali ne i da me udbaši Josipa Broza Tita ubiju u kojem grmu kao zeca !"-
rekao sam im i ne sumnjajuæi što su mi spremili.
Sa druge strane, nije mi ni na kraj pameti bilo, da me ni Fidel Kastro niti
Ho Ši Min ne bi prihvatili, jer su bili u savezu sa ovim albanskim banditima.
Posle ovoga više me nisu pozvali na "vežbanje", ali su pokušali
preko jedne svoje "lepotice" (meštanka, udata za jednog oficira!) da me dovuku do
jugoslovenske granice, da me ubace u vreæu i tako predaju udbašima.
Opisao sam ovo detaljno u mojoj pripovetci ANA APIS, veæ objavljena. Vidite moje delo KRUNA (Ulcinj 2013,
str. 130-144).
Pošto im propade i ovo, uhapsiše me kod kuæe i razglasiše na sve strane da su me uhapsili na granici sa 24 druga
i radio primo-predajnikom, jer - pošto mi je propao pokušaj da svrgnem Envera Hodžu
sa vlasti oružanim puèem i da ujedinim Albaniju sa Jugoslavijom, kao njenu
sedmu republiku, pokušao sam da se spasim bekstvom.
Koliko sam mogao da saznam, svi su uhapšeni jugoslovenski emigranti optuženi i osuðeni u Albaniji kao agenti
UDB-e. Što je istina, mene ne samo što me nisu optužili za agenta UDB-e, veæ UDB-u nisu spomenuli ni usmeno, ni pod istragom, niti
pred sudom. Ja sam taj koji sam ih pred sudom optužio za saradnju sa UDB-om! Tada su me oba policajca, i
desni i levi, uhvatili za grlo i zatvorili usta, zamalo su me zadavili, urlajuæi:
-Ne spominji UDB-u! Ne spominji UDB-u!
Pošto su im propali svi pokušaji da me predaju UDB-i, dogovorili su se sa
njom da me likvidiraju (i fizièki!), ali ne i da iskoriste to za njihovu propagandu
protiv Jugoslavije, kako su to obièno èinili, jer onaj dan, kad su mene uhapsili, u Tiranu je
stigao Jovan Peèenoviæ - jugoslovenski ambasador u tek otvorenoj ambasadi u
Tirani.
Ipak, godine 1991., èim sam izašao iz albanskog zatvora, lièno
Ramiz Alija, šef "komunistièke" Partije rada i presednik Republike Albanije, u francuskom listu L'HUMANITE,
piše doslovno: "Književnik Kaplan Resuli
je ovih dana pušten iz zatvora, pošto je izdržao kaznu od 20 godina kao
jugoslovenski agent".
Kad su me uhapsili u Albaniji, kako rekoh, na sve strane su razglasili da
sam uhapšen kao agent UDB-e, ali je odmah protestirao
jugoslovenski ambasador Jovan Peèenoviæ i podsetio ih na ono kako su se dogovorili u vezi mog likvidiranja.
Tada je Enver Hodža, na plenumu CK Partije rada u Ljušnje izjavio da Kaplan
nije uhapšen kao agent UDB-e. A zašto je uhapšen? "To æete videti kad ga budu sudili!" - rekao im je. Moje "suðenje" je održano iza zatvorenih vrata
i, pošto su me osudili na 43 godine
zatvora za agitaciju i neprijateljsku propagandu (iako sam insistirao da sam
jugoslovenski državljanin!), nisu ni mojoj deci dozvolili ni da me vide, niti
da se dopisujemo, da ni oni ne saznaju da sam potpuno nevin. Došla su mi iz
Jugoslavije dva brata da me vide, nijednome nije dozvoljeno to.
Interesantno: za glasine, da sam uhapšen kao agent UDB-e,
jugoslovenske vlasti su odmah protestirale, dok za pismenu laž ne samo protiv mene, veæ i
protiv njih, i to na stranicama L'HUMANITE, najveæeg "socijalistièkog" lista na svetu, nisu protestirale. Nema sumnje da su Titoisti
trpeli tu laž samo i samo da bi se naškodilo meni. Èinjenice su neosporne da
oni i dan-danas nastavljaju njihovu saradnju sa albanskim kriminalcima. Ili ovo
nije istina, gospodine Ilija Petroviæu?/
Manje-više ovako su tretirani svi
emigranti u Albaniji, ne samo mi - Jugosloveni, veæ i Grci. U ovom zloèinaèkom tretmanu jugoslovenske vlasti su uzimale aktivno uèešæe, busajuæi se u prsa da poštuju Helsinšku Konvenciju o emigraciji ništa manje od albanskih
vlasti.
Je li moguæe da OUN dan-danas nema uvid u
ovu njihovu kriminalnu saradnju?