Istorija
Saga
o legendarnom gradu Vineta na severu Evrope
Sloveni
nisu doseljenici
Vineta je bio legendarni grad na južnoj obali Baltièkog mora koji je nestao u
12. veku. Iako je istraživanje njegove istorije od
ogromnog znaèaja za utvrðivanje porekla i pradomovine Slovena, Vinetom se, osim nekih poljskih
istorièara, jedino još bave Nemci. A zašto je Vineta toliko znaèajna za Slovene?
Fidrih
Emke
dopisnik
iz Frankfurta
O Vineti najviše obaveštenja nalazimo u staroj germanskoj sagi o Jomskim vikinzima (Jomsvikinga
Saga) èiji najstariji zapis datira s kraja 13. veka, znaèi
ubrzo po propasti Vinete. Saga se sastoji iz dva dela, gde se u prvom opisuje
istorijat danskih kraljeva od Gormora Starog do Haralda sina Gormsonovog. U
drugom delu, za nas zanimljivijem, peva se o nastanku Jomskih vikinga i prati
njihov istorijat do bitke kod Hjerungsvaga 986. godine.
Osnivaèi
Sloveni
Jomski vikinzi su živeli u Jomsburgu (doslovno: Zamak/Tvrðava
Joma), naselju koje je relativno dobro poznato u istoriji i koje je osnovao
Palnatoki 935. godine na baltièkom ostrvu Volinu. Jomsburg je bila tvrðava
ili bolje reèeno ogromna kasarna u kojoj su živeli branitelji Vinete, pomenuti vikinzi.
U jomsburškoj luci moglo je istovremeno da se usidri 300 brodova, pa pošto je
Jomsburg bio tek predstraža bogate Vinete, možemo samo da zamislimo koliko je bila velika luka ovog bogatog trgovaèkog
grada.
U klasiènom vikinškom utvrðenju, nastalom tako što su zemljanim zidom bile povezane tradicionalne dugaèke
kuæe Nordijaca, živeli su najamnici sa severa èiji je red osnovao
Palnatoki od Fina. Jomski vikinzi su svuda bili poznati po svojim zakonima,
odanosti, ponosu, istinoljublju, hrabrosti i bratstvu - bili su, dakle, elita
ondašnjih vikinga. Ta elita je verno branila Vinetu, što
znaèi da je grad raspolagao dovoljno velikim prihodima kojima je plaæao
najam ovih vojnika.
I pored toga što se Vineta pominje samo u starogermanskoj sagi, svi se slažu
da su njeni osnivaèi, kao i veæina njenih kasnijih stanovnika, bili Sloveni. Ne treba da èudi
što su slovenski stanovnici koristili nordijske najamnike, jer to nikako
nije jedini primer poznat istoriji, veæ je ovo, pre bi se moglo reæi,
bilo pravilo. Na primer, od 7. veka vikinški vojnici, koje stare
ruske hronike nazivaju varjazima, naseljavaju oblasti Istoènih
Slovena i to u poèetku kao unajmljeni ratnici. U nekim staroruskim oblastima naziv
"varjag" i kasnije se koristio za vojnika-plaæenika.
Po legendi, ali i istorijskim izvorima, Vineta je bila "veæa i lepša od bilo kog drugog evropskog grada", a njeni stanovnici
su bili "varvari, Grci, Sloveni i Sasi" (kasniji Saksonci, prim. aut.). Devojke
su prele na zlatnim vretenima, a zvona su bila izlivena od srebra, i svi su
bili toliko bogati da su "majke svojoj deci guze brisale zemièkama". Verovatno pod uticajem nadiruæeg hrišæanstva
Saga o Jomskim vikinzima, povlaèeæi paralelu sa Sodomom i
Gomorom iz Starog zaveta, propast Vinete vidi baš u naraslom
bogatstvu, zbog koga su stanovnici postali gordi i bezbožni. "Vineto,
Vineto, ti bogati gradu, propast te je snašla, tako zlu i gordu."
Po legendi, Bog je Vinetu kaznio tako što ju je iznenada potopio u
more, dok istorièari smatraju da je pala kao žrtva istih onih hristijanizovanih germanskih
plemena koja su uništila i predivne paganske hramove na obližnjem ostrvu Rujnu,
bajkovito raskošnom verskom centru starih Slovena. Nije iskljuèeno
da je vandalskom napadu Germana prethodila i neka prirodna katastrofa, ali
zbunjuje jedna druga èinjenica.
Vekovima posle propasti Vinete mi u ovom delu sveta nemamo nijednu trgovaèku
metropolu bar približnog znaèaja. Kao što se zna iz istorije, osvajaèi uništavaju
gradove i cele civilizacije, ali ubrzo posle toga obnavljaju privredu pokorenih
oblasti, ako ništa drugo a ono da bi i sami imali prihode. Rešavajuæi
ovu zagonetku, dolazimo do same srži pitanja Vinete i njene
zaboravljenosti u kasnijoj istoriji.
Tajna
æilibara
Enormno bogatstvo Vinete moglo je jedino da potièe
od trgovine æilibarom, poludragim kamenom koga u tim prostranstvima ima u tolikom
izobilju da je u pradavna vremena èak korišæen
i za ogrev. U mediteranskim oblastima, meðutim, æilibar
je imao vrednost zlata. Glavni trgovci æilibarom u starom veku bili
su Fenièani, za koje je dokazano da su znali za Britanska ostrva, pa je tako
verovatno i da su stizali do Baltièkog mora. Propašæu
Fenièana nestalo je i njihovog poznavanja pomorskih puteva, pa je u kasnijim
vremenima trgovina æilibarom išla preko grèkih kolonija na obalama Crnog mora, do kojih je transportovan kopnenim
putem.
Do Grka i Fenièana, æilibar je, meðutim, stizao posredstvom jednog naroda koji je govorio slovenskim jezikom,
kako je to svojevremeno utvrdio neprevaziðeni lingvista i istorièar
Pavel Šafarik (1795-1861) u svom remek-delu "Istorija Slovena". Kao
što svi znamo, sa robom putuje i njeno ime, tako da nesporno slovensku osnovu s(t)kl
nalazimo u svim semitskim jezicima, ali i u staropruskoj reèi glesso
iz koje se razvilo moderno glass. U poèetku se srpski staklo,
crkvenoslovenski stklo, ruski steklo, poljski, èeški
i slovaèki sklo odnosilo na æilibar, dok je mnogo kasnije ovaj naziv
prenet na sva èvrstostopljena prozirna tela.
Kako su Fenièani æilibarom trgovali u vreme svog procvata (1800-1400. p.n.e.), od kada potièe i
staroegipatski naziv za ovu robu sacal, to je jasno da su južnu
baltièku obalu pre èetiri hiljade godina naseljavali Sloveni. Istraživanjem
Vinete, tako bi u vodu pala celokupna dosadašnja istorija koja nas pogrešno
uèi da su Sloveni doseljenici u Evropi, u koju su stigli vekovima posle
Germana. Istina je sasvim drugaèija.
Stari Germani su svoje istoène, slovenske susede nazivali Vendima.
Poreklo i taèno znaèenje ove reèi nije poznato, mada se zna da sami Sloveni sebe nikada tako nisu zvali.
Istorièari, shodno važeæem ubeðenju da su Sloveni u Evropu stigli tek za vreme Velike seobe naroda,
smatraju da su Germani naziv Vendi na Slovene preneli sa nekog starijeg
naroda èiju su teritoriju ovi zaposeli. Problem je jedino u "sitnici" što
istorija do dana današnjeg nije uspela da identifikuje taj vendski narod, pa
ispada da je on bukvalno propao u zemlju sa sve svojom civilizacijom.
Venda
jeste Vineta
Po germanskoj mitologiji prvi rod bogova nisu bili opštepoznati
Asi na èelu sa Odinom (starogermanski Wôðanaz), veæ Vaniri, nazivani i
Vanima, mirni zemljoradnici koje mitologija predstavlja kao mudre i bogate.
Istorièari veruju da su Asi i Vani u stvari dva razlièita
plemena, moguæe i naroda, od kojih su Asi praroditelji Germana i oni se po mitologiji
doseljavaju u zemlju Vanira, odnosno Vana.
Ovo znaèi da su Vendi (koje u najstarija vremena zovu Vanirima odnosno Vanima) pre
Germana živeli na podruèju oko Baltièkog mora. Da li su sve ovo sluèajnosti: Germani Slovene
zovu Vendima, Vendi pre Germana žive oko Baltika gde su
velika nalazišta æilibara kojima u drugom milenijumi pre nove ere trguje narod koji govori
slovenskim jezikom? A jedan od najvažnijih gradova tih slovenskih Venda jeste
Vineta!
Dr Božidar Mitroviæ u svojoj knjizi "Koloveni (Sloveni) i kontinuitet kulture i prava" smatra da reè ven oznaèava lozu, odnosno
poreklo. Ovaj koren nalazimo u današnjoj reèi venac,
tako da bi originalno slovensko ime Vinete moglo da bude Venac.
Konaèno, možemo da zakljuèimo da je Vineta (Venac) kao naseljeno mesto postojala pre dolaska starih
Germana, koji su po nazivu ovog mesta dali ime celom narodu koji su tu zatekli.
Taj narod se bavio trgovinom æilibarom sa mediteranskim
civilizacijama i to najkasnije od negde 2000. godine pre nove ere. Isto tako,
taj narod je govorio jezikom bliskim ili identiènim staroslovenskom.
Kada su u 12. veku nove ere hristijanizovani Saksonci (Sasi) ili Deni
(Danci) uništili Vinetu i hramove na ostrvu Rujnu, oni su pobili i narod koji
je tu živeo. Masakr je imao takve razmere da preostalo stanovništvo, ako ga je
uopšte i bilo, nije moglo da nastavi da se bavi sakupljanjem i prodajom æilibara.
Sami Germani ovom poslu nisu bili vièni, jer ga pre nikada nisu
radili, pa je za duže vreme obustavljena trgovina izmeðu ovog dela južnobaltièke
obale i Crnog mora, odnosno Sredozemlja. Pošto je ova oblast izuzetno
bogata æilibarom, a Germani njegovu vrednost i
naèin dobijanja nisu poznavali, to dokazuje da su se oni u ove krajeve
doselili dosta posle slovenskih Venda.
Da bi se sve ovo do tanèina utvrdilo potrebno je pronaæi
ostatke Vinete (Venca) koji kriju odgovore na mnoga pitanja u vezi sa
najstarijom slovenskom istorijom. Samo, kao što piše na poèetku
ovog èlanka, pitanjem Vinete (Venca) bave se poglavito nemaèki
istorièari i arheolozi, uz skromni doprinos malobrojnih kolega iz Poljske. U
ostalim slovenskim zemljama malo ko i da zna da je nekada postojao bogati
slovenski grad na baltièkoj obali, koji su savremenici opisivali da je veæi i
od samog Rima i Konstantinopolja.
Potop
Prvi nemaèki geograf svetskog glasa, Adam iz Bremena (pre 1050-1081/85), opisuje
jedan grad koji zove Jumne odnosno Uimne, a što bi moglo da bude brkanje predgraða
Jomsburga sa Vinetom. U svojoj 1075. napisanoj knjizi Crkvena istorija
Hamburga, Adam ovako opisuje Vinetu:
"Grad je pun razne robe od svih severnih naroda i ništa što bi èovek poželeo ili što je retko ne nedostaje. Ovde se Neptun prikazuje sa tri lika jer je
ostrvo na tri mora od kojih je jedno tamnozeleno, drugo je belièasto, a treæe ga neprestano udara pokretano divljim olujama."
Stotinak godina kasnije Helmold iz Bosaua celo jedno poglavlje svoje Hronike
Slovena naziva O gradu Vineti. Osim što skoro doslovce prepisuje
Adama, znaèajno je jedino to što Helmold o Vineti piše u prošlom vremenu, a njenu propast opisuje na sledeæi naèin: "Jedan kralj Dena (preci Danaca, prim. aut.) napao je sa velikom
flotom i potpuno uništio ovaj izuzetno bogati grad. Još i danas postoje njegove
ruine."
Po legendi, propast grada je izgledala drugaèije. Tri meseca, tri nedelje i tri dana pre propasti pojavio se na moru
pored grada njegov odsjaj, kao koloritna fatamorgana. Stariji stanovnici su
pozivali svoje sugraðane da napuste Vinetu, jer
kad god se graðevine, brodovi ili ljudi dvostruko vide, to znaèi njihovu sigurnu propast. Stanovnici kojima bogobojažljivost nije bila
poznata, o ovome se nisu brinuli. Nekoliko nedelja kasnije iz mora se pojavila
vila koja je glasno objavila sudbinu grada.
Suðenog dana more se otvorilo i progutalo Vinetu sa svim stanovnicima. Po
predanju i dan-danas se na moru, iznad mesta na kome leži Vineta, èuju njena zvona.
Posle Helmoldove hronike s kraja 12. veka Vineta je potpuno potonula u
zaborav, kao da je nikada nije bilo. Sledeæi
put biæe spomenuta tek u 16. veku u Saksonskoj hronici.
Zašto je uništena Arkona?
Na Vidovdan,
28. juna 1168. ili 1169. godine, Danci predvoðeni
biskupom Absalonom i kraljem Valdemarom
(koji je, zanimljivosti radi, po roðenju
dobio ime Vladimir, po Vladimiru Monomahu
od Kijeva, dedi njegove majke
Ingeborg), uništili su glavni
centar severno-slovenske religije, grad, tvrðavu i svetilište
Arkonu na severu ostrva Rujan
u neposrednoj blizini Vinete.
Vidovdan, dan na koji se desila ova pošast
po Slovene, izabran je namerno. To je bio praznik svetog Vida Korvejskog, èime su hrišæanski pobednici želeli jednom za svagda da uèine kraj kultu vrhovnog slovenskog boga Svetovida i da ga zamene praznikom
hrišæanskog sveca, sliènog imena.
U uništenju paganske religije baltièkih Slovena kljuènu ulogu pored državotvornih Danaca ima i
Katolièka crkva. Tokom 12. veka crkva je, zahvaljujuæi templarima, hospitalerima i ostalim redovima, došla do materijalnog bogatstva koje joj je donelo odluèujuæu prednost u odnosu na paganske Slovene.
Osim toga, prvi krstaški ratovi - još od kraja 11. veka - rasplamsali su žar hrišæana za ideju pokrštavanja drugih naroda.
Danski istraživaè Erling Hagensen u svojoj knjizi The Templar's Secret Island (Tajno
ostrvo templara) dokazuje prisustvo monaha, pripadnika ovog reda, i njihovu
karakteristiènu crkvenu arhitekturu u neposrednoj blizini ostrva Rujan, na danskom
ostrvu Bornholm. Period nastanka tih sakralnih objekata upravo je kasni 12. vek
- što je indikator do sada nepoznate veze, ali koji sugeriše sa kakvim su stvarnim neprijateljima Vendi tada bili suoèeni.
Slovensko ime ostrva Rujan odgovara nemaèkom Rigen i u staroslovenskom oznaèava
crvenu boju. Može se dovesti i u vezu sa zorom (i danas u Srba "rujna zora"), a ovo i te kako ima veze sa ostrvom Rujan.
U drevnim slovenskim prièama pominjao se
kamen alatir kao "beli kamen na Bujanu (staroruski naziv za Rujan)", a predstavljao je
Sunce. Alatu je u ruskim basnama, pesmama-legendama i bilinama, kamen -
"otac svih kamenova, centar magiènih koordinata
sveta". Na alatiru sedi Zora-devojka. O njoj govore narodne prièe svih Slovena. U rano jutro Zora-devojka isplovljava u zlatnom èunu i vesla srebrnim veslom. Na Rujnu žive,
po prièama, zmija ogromnih dimenzija, ptica sa gvozdenim kljunom i zlatna pèela. Ova tri stvorenja pred ostrvom podižu morske talase, vetar i gromove, odakle u svim pravcima širom sveta kreæe oluja.
Iako veæina istorièara smatra da su ostrvo naseljavali èlanovi
plemena Rujna, pastor crkve u Bozauu na Plonu, Helmold (roðen izmeðu 1118. i 1125. godine), pisac dela Chronica Slavorum (Slovenska
hronika), stanovnike ostrva naziva Ranima. O žiteljima
tih predela The North
British Review iz avgusta
1849. (tom 11) na strani
285. piše: "...njihovi susedi
sa zapada, Germani, zvali su ih Vendima;
Skandinavci sa severa zvali su
ih Vanarima; a naziv koji su
oni samima sebi dali bilo
je Serbi ili Sirbi."
Ostatak tih
severnih Srba još uvek živi
u nemaèkoj pokrajini Saksoniji i danas
se nazivaju Lužièkim Srbima.
U Arkoni,
kod koje je i mestašce
Vit, kao i na celom
ostrvu bili su hramovi, a arapski
putopisac iz 10. veka Al-Masudi ovako opisuje onaj
glavni, posveæen Svetovidu: "On beše sav sagraðen od crvenih
korala i zelenih smaragda. Nad sredinom uzdizaše
se visoki toranj, pod kojim stajaše jedan
idol, èiji delovi behu naèinjeni od èetiri skupocena
kamena: berila, crvenog rubina, žutoga ahata i
kristalnoga kvarca. Glava je bila od
suvoga zlata. Drugi jedan kip namešten prema ovome predstavljaše
devojku koja mu podnosi žrtve i
mirise. Poreklo ovoga hrama Sloveni
su pripisivali jednome svome mudracu,
koji je živeo u davna vremena..." (glava LXIV, tom. IV, Zlatne livade).
Posle rušilaèkog pohoda Danaca pominje se još vladar ostrva
knez Jaromar I (umro 1218) kao danski vazal, ali
je ubrzana germanizacija uèinila svoje, tako da Rujan
1325. prelazi u nemaèko vojvodstvo Pomeranije - Volgasta nakon smrti poslednjeg slovenskog vladara ostrva, Vizlava III.