Drugi pišu:

Zapadni uspjeh je naš neuspjeh

Kapitalizam je kupio humanizam

Dario Majetić - Glas Slavonije

Demografija i kapitalizam

„Istočna Europa daje više zapadu nego što dobiva natrag ", naslov je kolumne koju je u Financial Timesu objavila rumunjska europarlamentarka Clotilde Armand.

Ona je povodom neuspješnog donošenja europskog „Proračuna za budućnost" 2021.-2027. u tekstu proanalizirala, trgovinsku "ravnotežu između bogate zapadne i siromašne istočne Europe". Po gospođi Armand: „Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije - ne obrnuto". Počnite s odljevom mozgova kaže ona i nastavlja: „Europska periferija daje mlade, obrazovane i sposobne radnike koje su školovali porezni obveznici iz zemljama iseljavanja. I za to ne dobiva apsolutno ništa".

U tom smislu daje primjer Rumunjske koja je izgubila polovicu liječnika između 2009. i 2015. A kada znamo da obrazovanje svakog od njih državu košta 100.000 eura onda taj parametar također treba uzeti u obzir pri pregovorima o proračunu s EU-om".

Armand je još na glas kazala, ono što mi šapućemo, da je situacija slična ili još gora u ostalim zemljama tzv. nove Europe neovisno jesu li članice EU ili ne. U svom tom jugoistočnom realpesimizmu dodatno boli što se zemlje sjeverozapadne Europe i dalje drže milosrdnima, važnima i nezamjenjivima.

Te u polemikama o proračunu prebacuju kolegama iz jugoistočnih država EU-a nekakvu neorganiziranost, nerad, lijenost itd. No čini se kako je takvo zauzimanje poze samo zavaravanje lakovjernog i lažnom ponosu sklonog dijela stanovništva u matičnim zemljama.

Jer činjenica jest da dotacije za njihovo blagostanje dolaze iz cijelog svijeta pa i iz siromašnijih država jugoistočne Europe. A ono se ne broji samo novcem već i količinom uzetih ljudi, sirovina, poluproizvoda i investicijskim ulaganjima koja se opet uvjetuju odabirom projektanata, izvođača, oglašivača i nadzornika radova.

Čime se najmanje dvije trećine ulaganja vraća nazad u zemlju ulagača odnosno u matične zemlje sjeverozapadne Europe. Na tome tragu Michael Bloomberg, vlasnik Bloomberga i američki predsjednički kandidat, kaže da je zapadni kapital kolonizirao istočnu Europu. Odnosno da je istočna Europa postala neka vrsta moderne kolonije zapadnih zemalja te da države nove Europe gubeći ekonomsku kontrolu gube i političku kontrolu na teritorijem. To isto godinama tvrdi i popularni francuski ekonomista Thomas Pikettyi iznoseći podatke da je između 2010. i 2016. godišnji odljev profita iz Bugarske, Rumunjske i Hrvatske iznosio 4.7% BDP, iz Poljske 7.2%, Mađarske, 7.6%, Češke i 4.2%, iz Slovačke.

Pikettyi također navodi da je svaka od ovih zemalja dobila puno manje sredstava iz proračuna i fondova EU-a nego što je posredno ili neposredno dala. Kada se tome pridodaju podaci da je više od 20% stanovništva već napustilo Latviju, Litvu, Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku, Hrvatsku, i da je taj trend za sada nezaustavljiv dobivamo cjelovitiju sliku demografskog, kadrovskog, gospodarskog i političkog pustošenja po postkomunističkim zemljama EU-a i izvan nje.

U tom smislu nije na odmet ponoviti da su se u ovako besperspektivnoj situaciji ponajprije našle postkomunističke i države koje su se na njih oslanjale. Odnosno da je nakon propasti neuspješnog socijalnog eksperimenta-komunizma propala planska i dirigirana ekonomija kao i sva ostala obilježja tzv. socijalističkih društva zbog čega su ona postala dezorijentirana, institucionalno nezaštićena i samim time nesigurna. Pa su neuspješnu komunističku oligarhiju isprva zamijenili često još neuspješni domaći poduzetnici.

Koji su u drugoj fazi stranim multinacionalnim kompanija postali svojevrsne korisne budale i alat za invaziju na društveni kapital i provedbu svojevrsne inačice politike Narodne fronte. Odnosno domaće tvrtke stvarale su samo privid konkurentnosti istovremeno dajući legitimitet svjetskim tvrtkama za operacije na domaćem terenu. Uz strane korporacije dolazile su i banke podupiratelji, znanja i nova radna mjesta integrirana u tzv. moderne lance vrijednosti. I tako smo, u relativno kratkom vremenu, dobili nove vlasnike.

Često nevidljive, neopipljive i nedodirljive. I sve bi to bilo u granicama prihvatljivosti da nam oni, osim zemlje, nisu počeli „uzimati" ljude i sav potencijal koji oni nose sa sobom. A na tome neće, ne mogu i ne smiju stati! To se vidi po novom, još labavijem, useljeničkom zakonodavstvu i regulatornom okviru u Njemačkoj i Austriji.

Naime Austrija se od 1. srpnja otvara za Hrvatske državljane, a u Njemačkoj je od prvog ožujaka, 2020. na snagu stupio Zakon o doseljavanju kvalificirane radne snage u Njemačkoj. U tom smislu je njemački savezni ministar rada Hubertus Heil izjavio: „Bez inozemnih stručnjaka nećemo moći održati naše blagostanje. Ne možemo jednostavno čekati na te ljude, mi se moramo potruditi oko njih". Na tu njegovu izjavu pitanjem se nadovezao novinar Deutsche Wellea Srećko Matić- ''ministre znate li vi kakva će to biti katastrofa za male države poput Republike Hrvatske? Na što mu je on, industrijskom ravnodušnošću, odgovorio: „Znam za sve posljedice ovoga zakona. No bitna je sloboda kretanja." Odnosno po Matiću je ministar Heil mislio: „da nije zadatak Njemačke da popravlja stanje u Hrvatskoj i motivira ljude da se vrate ili ostanu već je to zadatak Vlade Republike Hrvatske".

No koliko god da se naša i druge vlade trudile teško će se moći oduprijeti procjenama prema kojima će za održavanje sadašnjeg gospodarskog i popratnih sustava Njemačkoj do 2050. biti potrebno čak 50 milijuna novih radnika. A prema nešto egzaktnijim podacima njemačkog Federalnog statističkog ureda broj radno sposobnih građana Njemačke smanjit će se do 2035. za četiri do šest milijuna.

Uz, za nas, ovako katastrofične podatke vratit ćemo se još malo na zdravorazumski prijedlog rumunjske zastupnice u parlamentu EU C. Armand koja traži kompenzaciju za izgubljene ljude iz jugoistočnih članica EU-a. To ponavljamo jer je to jedini ispravan put na kojemu i mi u Hrvatskoj moramo inzistirati.

U tome bi nam pomogao precizno razrađeni matematički model izračuna trenutnih i potencijalnih gubitaka za svakog našeg radnika (državljana) odvučenog u Njemačku ili neku drugu zemlju s manjkom radno sposobnog stanovništva. Na tu temu može nam poslužiti i teorija o matičnom broju i procjeni državnog kapitala.

Koja polazi od pretpostavke da svatko dijete koje se rodi u određenoj državi ima svoju vrijednost u ukupnom državnom kapitalu, a koja se dokazuje matičnim brojem. Na primjer taj bi iznos po glavi (matičnom broju) u Republici Hrvatskoj bio 2 milijuna eura.

Odnosno za toliko bi bio uvećan ili umanjen ukupni kapital hrvatskog društva te bi ta cifra bila polazište za nadoknadu štete učinjene državi poradi odljeva stanovništava.

Usporedno s naplatom štete ministri bi morali ubrzati reformu društva te povisiti plaću radnicima u Hrvatskoj. A jedan od najboljih prijedloga kako to učiniti dala je na svojoj fB stranici udruga Lipa: „Mi sporije rastemo od drugih usporedivih zemalja. Taj rast moramo ubrzati. Pitanje je - kako? Prvo, javni sektor mora biti efikasniji, moramo smanjit poreze, moramo popraviti poduzetničku klimu, moramo srediti pravosuđe itd.

Naša teza je ova - jedini način na koji možemo zaustaviti iseljavanje - tako da dignemo razinu standarda hrvatskih građana na 80% EU. Imate empirijske pokazatelje da kada je standard otprilike na 80% EU, kao što je u Sloveniji, a naš je na 60%, iseljavanje puno manji problem, zapravo ga nema".