Tabloid istražuje
Buduće veliko suđenje:
da li sledi istorijski sudski proces nakon istorijskog poraza bivših pobednika
Neka
pogubljeni ustanu
Po svemu sudeći, sadašnje političko vođstvo Srbije nema više
načina da sačuva vlast, ali ima mnogo načina da neka nova vlast privede pravdi
sve one koji su doveli državu i narod na prosjački štap.
Koji se vlastodršci danas plaše spore ali dostižne pravde, a
ko samouvereno i dalje veruje da mu je misija istorijska i da
će zato izbeći optuženičku klupu?
Ako nekim čudom neko od današnje opozicije "stane na
crtu" i potegne pitanje odgovornosti "prethodnih" (čitaj:
aktuelnih) vlasti, taj bi morao da ima čiste račune i pred bogom i pred narodom
kako bi imao puno pravo da i sam na takvom suđenju zapita optužene: u kojim stranim
bankama držite novac opljačkan od privatizacije, ko je još sa vama učestvovao u
kreiranju pljačke, šta još od imovine imate u inostranstvu, sa kojim
kriminalcima ste sarađivali u otkupu državnih i društvenih preduzeća, i slično.
Ali, da li je to tako…
Nikola Vlahović
U jednoj od svojih
knjiga izdatih sredinom "prve demokratske decenije", bivši ministar
pravde Vladan Batić poziva na odgovornost Mlađana Dinkića, teško
ga optužujući za niz kriminalnih akata počinjenih sa pozicije neprikosnovenog
gospodara takozvane "finansijske vlasti".
Već tada je bilo jasno
da je jedan znatno širi proces protiv više nesmenjivih
gospodara srpske stvarnosti - realan i moguć. Ali, ubrzo je na scenu stupila
Tadićeva "diktatura juniora" i stvari su
krenule drukčijim smerom.
Stalnim insistiranjem na potrazi za političkim inspiratorima ubistva Zorana
Đinđića i njihovim izvođenjem na sud, privremeno je zaboravljena kriminalna
aktivnost jedne lopovske korporacije postavljene od vrha države do lokalne
samouprave, sa jednom jedinom idejom: da očuva sebe na vlasti, a ne da
unapredi privrednu stabilnost zemlje.
Biblijska pljačka
Ta mala ali dobro
upregnuta armija sprovodi lažne reforme, organizuje iseljavanje državnih
institucija iz Beograda, pokreće
"državotvornu" politiku regiona (kojima su potrebne investicije,
zapošljavanje i izgradnja, a ne još veća lokalna birokratija), na kriminalan
način i bez socijalnog programa privatizuje na stotine velikih preduzeća,
istovremeno osporavajući ceo proces i nanovo zavodeći državnu upravu nad
njima...
Ona donosi zakone koji
nisu ni u duhu vremena ni po redu prioriteta, ona hoće da je u Evropi pre same
Evrope, ona bi da je glavna doživotno i da se pita za sve, od toga kuda idu
isplate iz Trezora Narodne banke Srbije do stanja budžeta poslednje mesne
zajednice u državi.
Podstaknuta
apsolutističkim ambicijama vodećeg čoveka Demokratske stranke, koji je očito
odlučio da i dalje protivustavno koristi svaku funkciju koju može da zaskoči,
ova armija savremenih štetočina koja je snašla Srbiju u najgorem
trenutku, baš kad joj je oporavak od tragičnih devedesetih bio preko potreban,
i sama je podvedena u sveopštoj stranačkoj prostituciji, čiji je
jedini cilj pljačka ili strateška bitka za očuvanje svojih
privilegija.
Upravo zato, padom takve
vlasti, svaka sledeća imaće tešku ali neizbežnu
obavezu da pred sudove neke nove države izvede svakoga ko je učestvovao u
biblijskoj pljački naroda koja se u Srbiji desila za manje od deset godina.
Koliko će ti procesi koštati, koliko će trajati, ko će koga braniti ili
napadati, hoće li se u takvim okolnostima sve pretvoriti u globalnu sudnicu,
zaista je manje bitno od konačnog obračuna sa jednim, sada već endemskim
oboljenjem, slepim vlastohlepljem, patološkom žudnjom "za još par
miliona", zapravo, frojdovskim zgrtačkim karakterom kolektivne ličnosti
kakav još nije viđen.
Ali, trebalo bi se na
ovom mestu odmah upitati: da li je zamisliva situaciju u kojoj, na primer, Tomislav
Nikolić, kao novi predsednik Republike, podržava sudsko gonjenje bivšeg predsednika Borisa Tadića i njegovih brojnih
podanika, zbog niza krivičnih dela počinjenih tokom vladavine duge deset
godina?
Ima li u vrhu takozvane
političke elite nepotkupljivih ljudi, onih koji nisu i neće
biti korumpirani, kojima je Srbija iznad trulih koalicija i zatvorenog kruga
međusobnih robno-novčanih obaveza?
Zašto je finansijska
lustracija brojnih ličnosti u Srbiji takoreći nemoguća, ili mnogo manje moguća
od političke lustracije?
Ko će biti novi srpski
Robespjer, onaj koji će lupiti šakom po stolu i reći da je došao kraj sudskom,
zakonodavnom i izvršnom haosu, i koji će uvesti prinudnu upravu nad državom
Srbijom u trajanju od "koliko treba" i sa vladom nacionalnog spasa
sastavljenom od stručnih i nekompromitovanih ljudi?
Nestanak iz života
Istina, ovaj drugi deo
fraze ("stručni i nekompromitovani ljudi") upotrebljavao je svako ko
je u politiku ulazio poslednjih dvadeset godina, dodajući još i delove o
nacionalnim i ekonomskim programima, ali crta nikad nije podvučena, a
jedinstven stav o tome kako dalje i sa kim dalje, nikada nije donet.
Konačno, koji to
parlament sastavljen od današnjih stranačkih poglavica
može da izabere dovoljan broj kvalitetnih a nezavisnih sudija i tužilaca, bez
straha da će jednog dana takvi istražitelji kriminala zakucati i na njegova
vrata?
Jedno je sigurno:
odgovori na ova pitanja vode putevima rešenja
dugogodišnje ekonomske, političke, kulturne i svake druge agonije u kojoj se
srpsko društvo i država nalaze.
Takođe, ne bi trebalo ni
to zaboraviti, politička praksa u modernoj istoriji Srba pokazala je da nova
vlast nikada nije umela pošteno da sudi onoj
prethodnoj, za eventualne kriminalne, veleizdajničke i druge prestupe koje je
izvršila.
Na taj način su
nestajale i istine o vezama sa prethodnim režimima, potkupljenim i zavrbovanim
ličnostima i čitavim strankama, te je život spolja uvek izgledao kao novi, mada
iznutra, u sistemu, nikada nije ni menjao svoju zlu narav.
Prilog ovom mračnom
kontinuitetu dala je i današnja vlast, presuđujući ljudima Miloševićevog režima
selektivno, na principu iskazane lojalnosti i saradnje na ideji "evropskih
vrednosti".
Tako se i desilo da su
mnogi istinski kriminalci bivšeg režima, koji su se pre deset godina našli pri
ruci takozvanom demokratskom prevratu, dobili zaštitu sadašnje države, pa čak i
potpunu moralnu (gde treba i političku), pa naravno, i finansijsku
rehabilitaciju.
Umesto robije, da mu se
odbije
Hoće li sadašnja
opozicija, kad i ako bude dobila priliku, istražiti i procesuirati sva nedela
bivših vladara, ili će se neki novi optuženici pozvati na nekadašnje zajedničke
poslove vlasti i opozicije ("Sećaš li se kad sam ti dao onih 100.000
evra!", i slično.), na deobu zajedničkog profita, kompenzacija i usluga,
usled čega bi takvi procesi izgubili svaki smisao?
Ovo pitanje postaje još dublje, ako je poznato da je danas glavnina vladajućih i
glavnina opozicionih stranaka nastala u isto vreme i pod istim okolnostima, te
da boluju od istih bolesti i navika, i da je većinu njih u osnivanju, razvoju,
a po potrebi i kompromitaciji, pomogao njihov udbaški arhiotac, koji danas
glasno ćuti u odajama Haškog tribunala.
Režim Slobodana
Miloševića, nastao na nekadašnjem Savezu komunista Srbije, nikada nikoga od
prethodne vlasti nije pozvao na sudsku odgovornost za neki raniji privredni
prestup, jer je sud njegove partije i tadašnji redovni sud imao zadatak da
procesuira samo one koji su udarili na "finansijske temelje" lične
vladavine jednog čoveka.
Postoje samo dva primera
koji su nazvani obračunom Socijalističke partije Srbije sa kriminalom u
sopstvenim redovima, kada su uhapšeni ministri iz ranih devedesetih Sava
Vlajković i Velimir Mihailović, a zamalo istom prilikom u zatvor nije
otišao i Radoman Božović, da se nije u jednom trenutku obratio
"službenim licima" i kazao da će (prema svedočenju jedne od vodećih
ličnosti tadašnjeg režima) u slučaju njegovog hapšenja morati da uhapse i Slobodana
Miloševića.
Slično njemu počeo je da
se ponaša i novonastali, demokratski centralizam
Zorana Đinđića, sa tom razlikom što je nova vlast, nastala nakon 5. oktobra
2000. godine, primenila sistem "otkupa grehova" (finansijskih,
naravno), te je tako počeo da funkcioniše sistem neformalne amnestije kojom su
bili obuhvaćeni skoro svi Miloševićevi tajkuni, osim vlasnika piramidalnih
banaka Dafine Milanović i Jezdimira Vasiljevića (kome suđenje i
dalje traje). Đinđić je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, imao
običaj da umesto da im sudi, neposlušne "uhvati
za vrat i pokaže im put u provaliju", ali ih nikada nije tamo bacao.
Slepi
pratioci
Bilo je i pobunjenih
protiv "otkupa grehova", poput Bogoljuba Karića,
koji je "nasrnuo na demokratske tekovine" osnivanjem sopstvene
partije, i političkim svrstavanjem na nezgodno mesto izjavom da je
"Koštunica patrijarh demokratije", ali i protivljenjem "da plati
štetu" nastalu takvim ponašanjem. To ga je koštalo
progona u neku do danas neutvrđenu zemlju.
Pobednicima
petooktobarskog prevrata pošlo je za rukom da izgrade svoje finansijske
imperije na temelju delimičnog ili potpunog "zarobljavanja"
Miloševićevih kapitalista (još je 1992. godine jedan britanski ekonomski
analitičar u listu Gardian kazao kako su vlast i opozicija u Srbiji u
stvari "dva kapitalistička kampa koja ratuju međusobno oko načina
privatizacije").
Ali, dalji razvoj
događaja, nakon smrti Zorana Đinđića kao personifikacije ovog običaja, pokazao
je svu brutalnost i licemerje jedne odnarođene političke klase koja se odmah
odrekla ideje da bude Robin Hud srpske sirotinje, pa je prigrabila preostala
državna dobra kroz formu pljačkaške privatizacije, te
ih je podelila svojim lokalnim, regionalnim i "centralnim" elitama,
čime je stvorena baza partijskog kapitala kome je jedina svrha finansiranje što
dužeg opstanka na vlasti.
Za uspeh ovog
"projekta" bilo je neophodno potkupiti i potencijalnu opoziciju,
ponuditi "koncesije" postojećoj opoziciji i,
ukratko, učiniti sve da ta opozicija izgleda kao da je i ona vlast.
U dobroj meri ova akrobacija vladajuće
oligarhije je uspela, ali ono što nije i neće naći na ovdašnjem političkom
đubrištu, to je ideja konačnog obračuna sa metodima lančanih finansijskih
obaveza u kojima su svi povezani, na principu spojenih posuda.
Upravo takva podmukla
harmonija kupaca i prodavaca političke i finansijske moći,
dovela je do toga da je nezamisliva scena u kojoj prva sledeća politička
oligarhija sudi ovoj današnjoj za pljačke, nezakonita poslovanja,
veleizdajničke projekte i mnogo drugih, poznatih i još uvek nepoznatih nedela
koja su počinjena poslednjih deset godina od kako traje "kontinuitet
demokratskih ministara".
Deo novca koji je
poslednje decenije potekao u raznim pravcima, što od
privatizacije, što od donacija i kredita, što od poreskih nameta, u
infrastrukturi države nije vidljiv, pa je pljačka jedini odgovor na pitanje
kuda je taj novac nestao.
Kad bi slučajno došlo do
toga da neka naredna vlada odreši ruke nezavisnoj komisiji za utvrđivanje štete
nastale od višegodišnje vladavine Borisa Tadića, Mlađana Dinkića, Tomice
Milosavljevića, ali i štete nastale stvaranjem pogubnog modela
privatizacije čiji su tvorci i zagovornici bili i ostali Aleksandar
Vlahović, Božidar Đelić i čitav bataljon njihovih istomišljenika i slepih
pratilaca kojima se dobro isplatilo (preko nekoliko konsultantskih kuća) učešće
u tranžiranju srpske ekonomije prema ideji najgoreg liberalnog kapitalizma.
Zastupnici pljačke i
njihovo pravo
Jedan od prvoboraca
demokratske pljačke nedavno je uplašeno konstatovao:
"Sad se lustracija okrenula protiv nas!" A predsednik Tadić, u pauzi
svoje svakodnevne uloge Luja XVI, ali na srpski način, pokazuje i prve znake
brige za ono što će nakon njegove promene doći, pa lakonski konstatuje da
"...Nije
tačno da su svi političari korumpirani, lopovi i kriminalci", ali se
istovremeno i pravda kao da je već na sudu pa kaže: "Mi nismo mađioničari
i ne možemo preko noći da rešimo sve probleme koji su nastali u prošlosti i
koji su posledica loše strukture naše privrede".
Da otimačina još nije
gotova i da će se povećati broj odgovornih lica za privatizacioni haos koji i
dalje traje (što znači i novih kandidata za krivično gonjenje) govori podatak
da je na konkursu (raspisanom pred kraj 2010. godine) za takozvanog "zastupnika
kapitala" u preduzećima u kojima su raskinuti ugovori o privatizaciji, i
da je već prvog dana bilo prijavljeno oko 200 kandidata od kojih mnogi nisu ni
osnovne uslove ispunjavali, da bi na kraju ovako privlačno zanimanje potražilo
čak 1.300 kandidata! I sve to, uprkos obećanim
prosečnim srpskim platama.
Šta
je tako snažno privuklo ove kandidate, ako nije taj mizerni materijalni
stimulans?
Naravno, konkurs je
raspisala Agencija za privatizaciju, ona ista institucija čiji bi osnivači i
direktori morali da odgovaraju pred sudovima svake sledeće
vlade, upravo zbog toga što je ona najodgovornija za nastalu kriminalnu
privatizaciju. Agenciji za privatizaciju, u čijoj je nadležnosti Akcionarski
fond koji upravlja imovinom preduzeća u kojima je
privatizacija "krenula po zlu", ovom prilikom biće potrebno samo 20
takvih "zastupnika". Ali, pogledom na spisak preduzeća u koja bi trebalo da uđu "zastupnici", lako je
uočiti zašto je broj koza za ovakav kupus tako veliki.
Neka od 220 većih preduzeća koja čekaju direktore su: Magnohrom, HIP
Azotara, Vršački vinogradi, BIP, Betonjerka, Aleksa Šantić iz Sombora, Petar
Drapšin, Ikarbus, Župa, Budimka, Niteks, Prvi maj...
Još nesahranjene i izgleda
nedovoljno opljačkane tekovine poluvekovnog rada, čerupaće iznova novi vlasnici.
Za sada im "zastupnici" čuvaju posed.
Izvesno je da će neka od
tih preduzeća opet biti prodata na kriminalan način, jer je ceo privatizacioni
sistem tako postavljen da će barem 10 odsto od ukupnog broja direktora - "zastupnika" (od njih 220), sigurno
biti u kriminalu nakon vrlo kratkog vremena. Ipak, svako od
onih koji su se prijavili za tako "delikatan zadatak" spreman je da
rizikuje i da se kocka.
Kako onda očekivati da
neka sledeća vlada i neki sledeći predsednik države
potegnu za jednim velikim, istorijskim sudskim procesom protiv ovih termita
kojima nikako ne stoji zvanje "uspešan menadžer"?
Ko će na crtu
Liga socijaldemokrata
Vojvodine, taj politički projekat estradnog političara Nenada Čanka,
pokrenula je dvonedeljnu kampanju pod nazivom "Podvuci liniju", čiji
je cilj bio oživljavanje pa čak i izmena Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava čija je suština produženje
lustracije do 2023. godine!
Bila je tu i prigodna
izjava: "Mi nismo spremni da zaboravimo šta se sve građanima Vojvodine i
Srbije dešavalo devedesetih godina. Mi nismo spremni
da zbog toga što su neki potpisali istorijsko pomirenje između dve stranke,
zaboravimo na to šta su pojedinci iz Socijalističke
partije Srbije radili ovom narodu i državi. I mi nismo spremni da ćutimo o tome, pretvarajući se da zakon o lustraciji ne
postoji i da ne postoje obaveze koje proističu iz tog zakona".
Podsećanja
radi, Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava usvojen je pre sedam
godina, pa je prirodno pitanje: zašto su "ligaši" baš sad potegli ovo
pitanje a ne tada?
Čanak na
prvi pogled zabavlja javnost, a na svaki drugi pogled, ovde je reč o očiglednom
"presretanju događaja". Prevedeno na srpski
jezik, onaj ko prvi napadne ima šanse i da se odbrani.
Neko veliko suđenje
nakon pada desetogodišnje vladavine demokrata svih boja i oblika, još niko ne
pominje kao mogućnost, pre svega zbog "višestrukog lanca
odgovornosti", jedinstvenog u celoj bivšoj komunističkoj evroaziji.
Preciznije rečeno, ovde je stvoren jedan čudovišni
mutant sastavljen od stalnih obligacija, što porodičnih, što ideoloških, što, u
poslednjim decenijama, finansijskih, iz čega nema izlaska bez velikih gubitaka.
Zato je nemoguće da Boris Tadić i njegovi sudovi danas procesuiraju
članove svoje partije, koalicije, pa čak i svoje demokratske srodnike sa kojima
su u zavadi, pa konačno i sebe same, za ogromnu štetu koju su pljačkaškom
ekonomijom naneli državi koju vode.
Iz tih razloga, takođe,
ne može se očekivati ni to da današnja opozicija sutra presudi Borisu Tadiću,
Mirku Cvetkoviću, pojedinim ministrima iz vlade Vojislava Koštunice, ali i
nekim preživelim Miloševićevim tajkunima.
Ipak, ako nekim čudom
neko od današnje opozicije "stane na crtu" i potegne pitanje
odgovornosti "prethodnih vlasti", taj bi morao da ima čiste račune i
pred bogom i pred narodom, kako bi imao puno pravo da i sam na takvom suđenju
zapita optužene: u kojim stranim bankama držite novac opljačkan od
privatizacije, ko je još sa vama učestvovao u kreiranju pljačke, šta još od
imovine imate u inostranstvu, sa kojim kriminalcima ste sarađivali u otkupu
državnih i društvenih preduzeća, i slično...
Taj Robespjer,
"Nepotkupljivi", onaj koji će doći posle
svega ovoga "da sredi stvari", morao bi da bude spreman i na
dugoročno čišćenje Augijevih štala srpske privrede, politike, kulture i svega
što jednu državu čini državom. A to je, bojati se, mnogo veći
zalogaj od skromnih apetita onoga što danas zovemo opozicijom.
Optuženici
Da li je zaista moguće u skorije vreme, ali ne u benignijoj
varijanti, pred Anketnim odborom Skupštine Srbije, nego pred redovnim sudom ove
zemlje, gledati i slušati sa optuženičke klupe Borisa Tadića, Mlađana Dinkića,
Aleksandra Vlahovića, Božidara Đelića, Miroljuba Labusa, Predraga Bubala,
Tomicu Milosavljevića, Mirka Cvetkovića, Bojana Pajtića, Dragana Šutanovca i
mnoge druge poznate i manje poznate ličnosti iz sveta politike, biznisa i
drugih "srodnih delatnosti", kako se brane od nepobitnih činjenica da
su oštetili državu za desetine milijardi evra i dolara, da su sakrili mnoge kriminalne
radnje iste težine, da su sebi i svojim strankama doznačili ogromne sume novca
i na taj način ga oprali i smestili u legalne tokove, a da su najveći deo
izneli u inostrane banke, ili na račune ofšor kompanija registrovanih na
nepostojeće adrese nekih prekomorskih zemalja?
Bio bi to događaj
koji bi opomenuo buduće generacije da zaista
"niko nije jači od države", pa čak ni onaj koji se lažno predstavljao
u svakoj prilici: država, to sam ja!
Hoće
li se taj događaj desiti, zavisi isključivo od moralnog i stručnog kapaciteta
one političke grupacije koja bude smogla snage i načina da ponudi bolji život
od ovoga, bolju perspektivu od ove, i koja će umeti da državu uzdigne kao majku
a da narod nanovo ne ponizi, kao što je sada ponižen, najnižim platama u Evropi.
Svedoci
Koliko bi jedno veliko suđenje, jedan proces ove epohe,
bilo korisno, pre svega zbog prekida desetogodišnjih obmana, najbolje govori i
svojevremena izjava bivšeg ministra za kapitalne investicije Velimira Ilića
koji je tokom 2001. bio član jedne tročlane komisije koja je tragala za srpskim
milijardama a koje je u kiparske banke sklanjao režim Slobodana Miloševića.
Ilić je, naime, tada govorio:
"...Mnogo
znam, i mnogo sam radio na tom slučaju, ali ne smem da pričam o tome! Imali smo
sve u rukama, a na kraju ništa nismo uradili... Tamo gde je zapelo rečeno nam
je da Kipar više ne pominjemo i da na tu priču zaboravimo! Naređenje je stiglo
sa najvišeg državnog nivoa, a nama je objašnjeno da će to država da uradi na
neki svoj, drugi način, i da naša komisija mora da se rasformira!"
Ako je sve i dalje tako kako je, šta stvarno može
sprečiti neku novu vlast u Srbiji da još jednom pokrene proces potrage za tim
milijardama, ovoga puta procesuirajući one koji su zaustavili potragu. Svedoka,
kao što se ovde vidi, uvek ima.