Propadanje
Nekontrolisani, masovni uvoz svih vrsta
roba, potpuno je uništio srpske proizvođače
Ni gaće više nisu domaće
U vreme potpunog raspada ekonomije u
Srbiji (kao i u celom regionu), masovan, nekontrolisani uvoz je samo
drugo ime za kolonijalni status. Kako drukčije objasniti činjenicu da je re o
zastrašujućim sumama koje se mere milijardama dolara? Samo u toku prošle
godine, na uvozne energente, automobile i električne mašine, Srbija je platila
čak pet milijardi dolara! Ukupan godišnji uvoz prelazi i deset milijardi
dolara. Ali, ako je uvoz nekih strateških proizvoda nužnost, uvoz luka,
krompira i jabuka svakako nije. U vreme dok je još postojala jugoslovenska
federacija, uvoz robe je morao da prati izvoz. Tačnije, koliko je uvoznik
planirao da uveze robe, za toliko je morao i da je izveze! Na taj način se
održavala ravnoteža prometa, ali, pre svega, štitio domaći proizvođač i domaće
tržište. Zahvaljujući takvoj politici, u ondašnjoj državi nastajale su vrhunske
robne marke koje su mogle da konkurišu ravnopravno na svetskom, ali i na
domaćem tržištu. Za razliku od onih vremena, Srbija je danas otvoreni kontejner
u koji svako baca šta hoće. Izvoz je smešno mali, i uglavnom ide preko par
tajkunskih, i nekoliko stranih firmi.
Nikola Vlahović
Za samo deset godina, Srbija je postala
najveći evropski kontejner najlošije ali i najskuplje robe iz uvoza. Tako je
ubijanje domaćeg proizvođača obavljeno na najbrutalniji način, uz pomoć
korumpiranih vlasti i kriminalnih apetita beskrupuloznih mešetara i
preprodavaca.
Planska politika ubijanja Srbije nigde
nije tako vidljiva kao na ovom, nečuvenom uvozničkom nasilju. Još od vladavine DOS-a
pa sve do sadašnjih, naprednjačkih skakavaca, traje istovremeno uništavanje domaće
proizvodnje i masovan uvoz svega zamislivog i nezamislivog, počevši od odeće,
obuće, hrane, tehničke opreme, pa sve do sirovina i polufabrikata, koji
uglavnom imaju tretman smeća u zemljama porekla.
Da je situacija dramatična, posebno kad
je uvoz hrane u pitanju, govori i podatak da je samo u toku prošle godine, u
Srbiju uvezeno skoro dve hiljade tona krompira, preko 23 hiljade tona
paradajza, hiljadu i po tona šargarepe i preko 12 hiljada tona pasulja (iz
Kazahstana), skoro 14 hiljada tona (iz Makedonije, Grčke, Turske, Španije...),
preko 13 hiljada tona jabuka, hiljadu tona krušaka...Pretprošle i prošle
godine jabuke su Srbiji su odlično rodile, ali je, istovremeno, tržište
bilo preplavljeno jeftinim (i lošim) jabukama iz uvoza, za šta je potrošeno čak
10 miliona dolara! Mada je Srbija država sa statusom najpovlašćenije nacije u
trgovinskim odnosima sa Rusijom, izvoz srpskih jabuka na ovo ogromno tržište
bio je skoro duplo manji od uvoza!
Srbija godišnje uveze i preko tri hiljade
tona crnog luka (uglavnom iz Holandije, Belgije, Češke, pa čak i Australije!). Lešnik
dolazi iz Gruzije, Nemačke i Turske, smokve iz Albanije, a beli luk iz Kine.
Mada zvuči neverovatno, da Srbija kao
izrazito poljoprivredna zemlja, uvozi ono čega ima u obilju, ovo kriminalno uvozničko
divljanje je znatno šire nego što izgleda. Istovremeno, na spisku onih roba
koje bi bez teškoća mogle biti proizvedene u Srbiji, a koje godinama uvozimo,
nalaze se i takve "sitnice koje život znače" kao što su
šibice, lampe, igračke, žvake, cveće, školski pribor...
Tužno je i to da Srbija, koja je na
početku dvadesetog veka samo u jednoj godini izvezla u Austro-Ugarsku čak
milion svinja, danas godišnje uvozi između 4 i 7 hiljada tona svinjskog mesa
(vrednosti preko 18 miliona dolara)!
Da bi ubijanje domaćih proizvođača bilo jasnije,
treba znati i to da Ministarstvo poljoprivrede za subvencije planira neznatnu
sumu, mada Srbija raspolaže sa 0,6 hektara obradivih površina po glavi
stanovnika, što nema nijedna druga zemlja u Evropi. Umesto da bude
poljoprivredna velesila, kriminalnom politikom svojih vlada, Srbija je danas
pretvorena u najbedniju koloniju, zavisnu od uvoza svega, pa čak i flaširane
vode, mada je ovde, pod ovim nebom, ima u izobilju.
Slučaj uvoza krompira je možda najrečitiji primer kako
vlasti ovdašnje sa predumišljajem ubijaju seljaka, selo, poljoprivredna
gazdinstva...Sa jedne strane, proizvodnja krompira je pod subvencijom države, a
sa druge, država vrši diverziju sopstvenih odluka, jer uvoznici već odavno potplaćuju
državne službenike. Zbog svega toga, vagoni domaćeg krompira propadaju. Zbog
milion tona krompira uvezenog u 2012/2013 godini, na hiljade tona domaćeg
krompira je bačeno! Tako su u crno ostali zavijeni proizvođači krompira u
Vojvodini, Šumadiji, Mačvi...Čipsara u Čačku, koja je godinama kupovala krompir
od domaćih proizvođača, danas je prinuđena da ga kupuje od uvoznika.
A kakav "kvalitet" uvozimo, najbolje govori
podatak da su, na primer, poznate marke čokolada koje se prodaju na našem
tržištu često sa znatno manjim sadržajem kakaoa nego u zemljama zapadne Evrope,
da začini sadrže više soli nego povrća, da uvozni deterdženti lošije peru, da kremovi
imaju manje mleka i lešnika, da se u proizvode od meda stavlja se kukuruzni
sirup... Sa druge strane, ovi proizvodi se na isti način reklamiraju kod nas
kao i u zemljama u kojima su znatno kvalitetniji, ista im je ambalaža. Štaviše,
ni cene se ne razlikuju, čak su kod nas često i više. Roba lošijeg kvaliteta
stiže uglavnom iz Rumunije, Bugarske, Mađarske, Poljske, gde velike svetske
kompanije imaju razvijenu proizvodnju, namenjenu za stanovništvo ovog dela
Evrope. Čak i kineska roba kojom je preplavljeno tržište Srbije, ima status
trećerazrednih proizvoda u Kini. Na žalost, Srbija nema skoro nikakvu kontrolu
nad kvalitetom uvozne robe. I to je posledica kriminalne veze državnih organa
sa velikim uvoznicima.
Uvozimo i operacione stolove!
Poseban haos, uvoznička mafija napravila je na tržištu
tekstila. Domaće tekstilne fabrike bačene su u dužničko ropstvo ili su brutalno
ugašene, jer država nije htela da štiti domaći proizvod. Da bi akcija uspela, korumpirane
su sve nadležne institucije, pa je nesmetano krenuo uvoz tekstila iz Indije, sa
Tajlanda, iz Kine, Turske, Egipta, pa čak i Madagaskara. Ispada da su, kako
reče jedan ogorčeni analitičar, topliji džemperi koje uvozimo sa Madagaskara od
onih koje štrikaju zlatiborske pletilje.
Tekstil i obuća koje kupujemo u radnjama uglavnom nisu
prošli nikakvu kontrolu zdravstvene ispravnosti. U Srbiji, naime, ne postoje ni
pravilnici, ali ni aparati koji su u stanju da identifikuju hemijski sastav odeće.
Iako u ovdašnjim kućama i inspekcijama tvrde da kontrolišu deklaracije koje im
dostavljaju uvoznici i proizvođači, one su, uglavnom, nejasne i nepotpune. Referentna
laboratorija nema mogućnost za proveru svega što se prodaje.
Kao u doba samoupravnih viceva, ministarstvima
finansija i privrede, koja su, inače, u obavezi da do kraja godine donesu nove pravilnike
o tekstilu i obući, formiraće komisiju! Tada će se određivati prisustvo teških
metala u odeći, obući i tekstilu i drugih hemijskih jedinjenja čije prisustvo
predstavlja rizik po zdravlje ljudi!
Ali, nije sporna samo zdravstvena ispravnost kineske
robe koja se prodaje bez ikakvih deklaracija na svakoj uličnoj tezgi, pijaci i
buvljaku, i koja u Srbiju dolazi sumnjivim kanalima. Jedina garancija
kvaliteta, kako domaće odeće i obuće, tako i one markirane iz uvoza, jeste reč proizvođača
i njegova reputacija.
Na žalost, divljanje uvoza dostiglo je zastrašujuće
razmere, pa tako iz inostranstva stižu i najprostije medicinske
potrepštine kao što su igle i špricevi, aparati za disanje...
Sa druge strane, čak i najdelikatnija oprema koju
proizvode domaće kompanije po najvišim svetskim standardima, danas ne može da
se odupre uvoznom ludilu koje direktno podstiče Vlada Srbije i njena
ministarstva. Protekle, 2013. godine, država je svojom uvoznom politikom
"ubila" čak i proizvođače rentgen-aparata (poput "Jugorentgena"
ali i "Elektromedicine"), mada su ove firme godinama snadbevale
i servisirale zdravstvene ustanove u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.
Srbija uvozi čak i operacione stolove, pa
ih godišnje uveze oko stotinu komada, mada je razlika između najniže cene uvoznog, i operacionog
stola proizvedenog u „Elektromedicini", čak 15.000 evra!
Kome treba 25 tona svinjske dlake?
Srbija godišnje uvozi neverovatnih 200
kilograma ljudske kose, 400 kilograma kornjačevine i kitovih kostiju, čak 2.500
kilograma ptičjeg perja i 100 kilograma prirodnih sunđera, pa čak i helikoptere
do 2.000 kilograma koji su plaćeni 505.000 dolara. Prošle godine uvezeno je 100
kilograma prašine i praha od dragog i poludragog kamenja, čak
50.000 kilograma konoplje i više od 300 kilograma deteline, 1.000 kilograma
korala i 400 kilograma bikove sperme i 25.000 kilograma svinjske dlake!
U gomili bizarnih proizvoda koje Srbija
uvozi, prošle godine je iz inostranstva stiglo čak 8.800 kilograma dvogleda,
6.600 kilograma različitih mikroskopa i 2.400 kilograma teleskopa za oružje.
Kao da sve u ovoj zemlji funkcioniše kako treba, pa je još samo ostalo da
zbrinemo lovce!
Luskuznu hranu uvozimo i kupujemo u tonama,
kao da imamo švajcarske ili nemačke plate, i kao da nam je tržište bar desetak
puta "teže". Podaci Republičkog zavoda za startistiku govore da se u
Srbiji pojede godišnje 800 tona smrznutih, sušenih i soljenih sipa,
hobotnica i lignji. A, papiri sa carina pokazuju i da smo kupili i 16 tona
jastoga, četiri tone rakova i 1.700 kilograma ostriga i druge morske hrane.
Možda i ovo može da zazvuči neverovatno, ali srpska polja nemaju dovoljno nane
pa je zato uvozimo godišnje u nezamislivim količinama od po dvadesetak tona!
Razlog je takođe teror nad domaćim proizvođačima koji su u nemilosti sopstvenog
ministarstva poljoprivrede!
A, kolika je razlika između uvoza i
izvoza, najbolje govori podatak da je Srbija za poslednjih godinu dana
ostvarila deficit u spoljnotrgovinskoj razmeni za više od pola milijarde
dolara.
Srbija uvozi čak i led za ćevape, pljeskavice i sve proizvode
od mlevenog mesa. Među stotinama različitih artikala koji svakog meseca ulaze u
Srbiju je i led, kojeg nema dovoljno u domaćoj proizvodnji!? Pojedine mesne
industrije, kao što je „Big Bul" iz Bačinaca u Sremu, imaju ledomate,
ali većina je prinuđena da koristi uvozni led! Led se u mesnoj industriji
koristi u pripremi roštiljskog mesa.
U lepezi mesnih proizvoda koji se uvoze jer kod nas
nema ko da ih proizvede su svinjska i ovčja creva, bešike i želuci. Creva su se
uvek uvozila, jer ih kod nas nikad nije bilo dovoljno. Stižu iz Kine i služe za
proizvodnju kobasica. Kinezi imaju najbolju tehnologiju obrade creva, pa tako i
razvijene zemlje iz Evrope šalju svinjska i ovčja creva u Kinu, gde se čiste, kalibrišu
i namotavaju, pa se vraćaju u zemlje porekla.
Na spisku robe koju ne bismo morali da uvozimo, ali iz
nekog razloga to činimo, nalaze se i čačkalice. Srbija u neograničenim
količinama kupuje ruže, začine, tikvice, otpatke od hartije, šljokice, đonove, potpetice...Dugačak
je i spisak onih neuobičajenih roba koju Srbija uvozi nalaze se oklopi
kornjače, zmije otrovnice, igle, kuhinjske krpe, lišće...U brodskim
kontejnerima koji plove za Srbiju, nalaze se i priplodni konji i magarci. Uvozili
smo i majmune, i to za potrebe Instituta „Torlak" i proizvodnje
seruma.
Beskrajni spisak apsurda
Nije tajna da Srbija uvozi sve i svašta: od šibica,
preko pasulja, do belog luka, pa i šljunka i kamena! Iako, u prvi mah, zvuči
smešno, na spisku apsurda našlo se i staro staklo - osnovna sirovina Srpske
fabrike za reciklažu iz Grejača kod Aleksinca, jedine firme ne samo u našoj
zemlji, već i u regionu, koja se bavi preradom ove ambalaže i primorana je da
godišnje uveze i do 3.000 tona otpadnog stakla!
Iako je kapacitet fabrike 30.000 tona, bez obzira na
uvoz iz regiona, godišnje jedva uspeva da reciklira oko 13.000 tona otpadnog
stakla koje ne može da sakupi na domaćem terenu. Krajnji proizvod je takozvani
kulet, reciklirano staklo koje iz ovog pogona odlazi uglavnom u izvoz,
a radi se o čak 10.000 tona na godišnjem nivou. Generalni direktor
kompanije „Holcim Srbija", Klaudiu Soare, najavio je da će
ta cementara u Paraćinu izgraditi najsavremeniji sistem za recikliranje
komunalnog otpada u Evropi, vredan nekoliko miliona evra. Lako je zaključiti od
koga će fabrika za reciklažu iz Grejača kod Aleksinca kupovati reciklirano
staklo.
Upozorenja domaćih i evropskih udruženja potrošača da
je kvalitet proizvoda istog brenda lošiji za nerazvijene zemlje Evrope (gde
Srbija realno pripada) - proizvođači cinično pravdaju „različitim
potrebama" i „ukusom lokalnog stanovništva". O ovoj temi
trenutno raspravlja i Evropski parlament, obzirom da su očigledne razlike
između kvaliteta roba istih marki koje se prodaju u „starim" i „novim"
članicama Evropske unije. Kako bi se ovoj vrsti obmane stalo na put, u
Evropskom parlamentu pokrenuta je inicijativa da se ta praksa proglasi
prevarom. Naime, za razliku od SAD-a, Evropska unija nema opšteprihvaćenu
definiciju prevare s hranom, pa jedino regulativa pod brojem 178/2002 propisuje
kako je "zabranjeno obmanjivati potrošače". Kako to
zvuči naivno iz perspektive Srbije, te male, još sasvim nepokorene evroatlanske
kolonije na Balkanu.