Feljton
Džon Hjuz-Vilson: Promašaji vojnoobaveštajnih
službi i zataškavanja (6)
Pogrešna taktika, nepredviđeni
rezultati
Pukovnik Džon Hjuz-Vilson (John Hughes-Wilson)
služio je 31 godinu u vojsci Velike Britanije, od toga preko 20 u britanskom
obaveštajnom korpusu. Obaveštajne dužnosti odvele su ga, kao komandanta i kao
oficira generalštaba, na Foklande, Kipar, Arabijsko poluostrvo, u Severnu Irsku
i u „džungle" prostorija britanske vlade (Whitehall); tokom svoje
službe radio je sa zvaničnicima iz 22 različite države. Penzionisao se s
dužnosti člana Političkog štaba NATO-a, a zatim postao pisac i komentator
specijalizovan za vojnu istoriju i obaveštajne teme. Aktivan je član ili
saradnik više državnih i naučnih institucija Velike Britanije.
Njegova knjiga "Promašaji vojnoobaveštajnih
službi i zataškavanja" za srpsko govorno područje prevedena
je i štampana u izdanju izdavačke kuće "Albion boks". Recenzenti
knjige su srpski generali Branko Krga i Aleksandar Dimitrijević, bivši
načelnici vojne obaveštajne službe. Magazin Tabloid dobio je ekskluzivno pravo
da u nekoliko nastavaka objavi najvažnije nastavke iz ovog vanserijskog publicističkog
dela.
Džon Hjuz Vilson
Kako bi bili sigurni da se greške načinjene
pre Perl Harbora nikada neće ponoviti, aktiviran je formalni nacionalni štab za
obaveštajne procene, s prvenstvenim zadatkom da predsednik i njegovi savetnici
uvek imaju pristup najboljim i najsvežijim informacijama, bez obzira na cenu.
Teoretski, do ranih šezdesetih godina, samo dvadeset godina posle Perl Harbora,
vlasti SAD su bile gospodari najmodernije i svakako najbolje podržane obaveštajne
službe na svetu.
Kada je profesor Nortkot Parkinson
(C. Northcote Parkinson) formulisao svoj čuveni zakon, prema kome se „posao
širi tako da popuni vreme preostalo za njegovo obavljanje", mislio je
podjednako na korporativne organe i na državnu birokratiju.
Parkinsonovo iskustvo s posleratnom socijalističkom
birokratijom u Britaniji je i rečito i depresivno, pa nikad nije potcenio
spremnost državnih činovnika da se bore za vlast i uticaj u međusobnim prepirkama
oko nadležnosti, što su isto tako bolne i okrutne bitke kao i one u upravnim
odborima korporacija. To je, kao što je Parkinson tužno primetio, samo ljudska
priroda, a korporativne organizacije nisu ništa drugo nego široka ljudska priroda
s memorandumom.
Birokratizovani Vašington nije bio
izuzetak. Mada su sposobnosti da se dođe do obaveštajnih podataka uvećane
stotinu puta od Perl Harbora, jedan nepredviđeni sporedni efekat povećaće
vrednost uloga za svađu vašingtonskih birokrata. Nove i moćne obaveštajne
agencije dobile su nove i velike budžete. Kao posledica toga, do početka šezdesetih
godina, takmičenje između obaveštajnih agencija postalo je nov obaveštajni
problem za SAD...
Americi su zaista bili potrebni novi obaveštajni
kapaciteti. Posle Drugog svetskog rata i ponižavajućeg prekida finansijske pomoći
Grčkoj, 1947/48, britanska imperijalna moć je propala. Umesto nje, prema frazi
Sančea de Gramonta (Sanche de Gramont), Amerika je s odlučnošću i
entuzijazmom prihvatila „borbu za svet", preuzimajući ulogu vođe slobodnog
sveta. Bilo je potrebno parirati izazovima komunističke ekspanzije, otelotvorene
u Sovjetskom Savezu i njegovim revolucionarnim saveznicima, pa je Amerika punim
srcem preuzela novu globalnu odgovornost.
Dani izolacionizma iz perioda pre Perl Harbora
bili su davno zaboravljeni. Ovaj novi stav nije nigde bolje definisan nego u
govoru Teodora Sorensena (Theodore Sorensen) povodom inauguracije
Džona Kenedija, 1961, a koji je izražen rečima „mi ćemo platiti
svaku cenu, poneti svaki teret". Mnogi su ovo shvatili kao neku
vrstu globalnog blanko čeka. Za poletne američke obaveštajne agencije ovo je
bilo proleće nade. Homerski sukob ideologija s nepopustljivim i sposobnim
neprijateljem, podgrevan očigledno neograničenim količinama poreskih dolara,
dao je borbi vatrenost i uverenje koje samo uzvišen i dobro finansiran cilj može
darovati. Ovo nigde nije bolje pokazano primerom nego u Vijetnamskom ratu.
Podela Vijetnama
Mada je Vijetnam u suštini bio francuski postkolonijalni
problem, u početku su Britanci bili umešani u sve. Uprkos De Golovoj retorici
i njegovim „slobodnim Francuzima", kada su se Japanci predali u avgustu
1945, Francuska nije bila sposobna da odmah preuzme vlast u svojim predratnim kolonijama
na Dalekom istoku. Uspešan nacionalista - ali i komunista - lider pokreta
otpora Ho Ši Min (Ho Chi Minh) odmah je u ime Vijetmina (Liga
za nezavisnost Vijetnama), a u korist vijetnamskog naroda, proglasio Nezavisnu
Demokratsku Republiku Vijetnam.
Najbliže savezničke snage u avgustu i
septembru 1945. bile su britanske, a one iz očiglednih razloga uopšte nisu gajile
simpatije prema komunističko-nacionalističkim ustancima. Tako su trupe 20.
indijske divizije generala Grejsija okupirale Sajgon pod uslovima navedenim u
dokumentu predaje koji je potpisan u Tokijskom zalivu i odmah počele da
uspostavljaju predratno stanje.
Kao i uvek pragmatičan, a svestan
opasnosti od nemira na ulicama, britanski general je preuzeo neuobičajen korak
- da, bez obzira na privremenu vladu Vijetnama, ponovo naoruža japanske
vojnike, formalno postavi njihove oficire kao savezničke šerife i pošalje „poražene
osvajače" na ulice Hanoja da održavaju red i mir, kao što su efikasno
radili i u prethodne tri godine. Japanci su, očigledno, bili vrlo uspešni čuvari
mira jednom kada je šok Vijetnamaca zbog njihovog povratka prošao.
Pomalo bez daha, na brzinu upućen tim
francuske kolonijalne vlade pojavio se krajem septembra 1945. i zauzeo štab Vijetmina
radi preuzimanja kontrole nad svojom kolonijom. Britanci su se povukli, ostavljajući
Francuze da upravljaju jogunastim građanima Indokine. Međutim, već je bilo
prekasno. Divljački rat za nezavisnost Vijetnama brzo je destabilizovao nov
francuski režim. Rat su uglavnom predvodili heroji antijapanskog otpora,
organizovani u Vijetmin (koje su Britanci i Amerikanci dobro naoružali 1944/45.
godine), na čelu sa lukavim i bezobzirnim nacionalističkim liderom Ho Ši Minom.
Do 1954. sve je bilo završeno. I pored najvećih napora, Francuzi su bili nadmudreni,
nadjačani i pobeđeni. Vrhunac je bio na severu, kod Dijen Bjen Fua (Dien Bien
Phu), 260 kilometara zapadno od Hanoja, gde je Vijetmin pod komandom
generala Đapa (Giap) opkolio i blokirao veliki francuski garnizon. Tokom
dva meseca, u proleće 1954, 16.000 francuskih vojnika bilo je opkoljeno i
iscrpljeno u borbama s preko 50.000 Vijetnamaca koji su imali masovnu podršku artiljerijskih
baterija. Pad ovog garnizona, 8. maja 1954, označio je konačan poraz francuskih
snaga. Francuzi su ozbiljno potcenili odlučnost, veštine i borbenu moć vojske Vijetmina,
a pad Dijen Bjen Fua označio je kraj francuske kolonijalne vlasti u Indokini.
Od 8.000 Francuza koji su otišli u zarobljeništvo,
samo se 3.000 kasnije vratilo da o svojim mukama pričaju naciji koja je želela
samo da zaboravi to poniženje. Senka Dijen Bjen Fua i sećanje na poniženje
koje je doživela dobro obučena i opremljena zapadna vojska od jedne „seljačke
azijske armije" u narednim će godinama opsedati druge generale u
Vijetnamu.
Ženevski mirovni sporazum iz 1954. vratio
je Vijetnam Vijetnamcima, ali je u suštini podelio zemlju na dva dela, s prokomunističkim
Severnim Vijetnamom, severno od 17. paralele, i antikomunističkim Južnim Vijetnamom,
južno.
Do 1956. Vijetnam se polarizovao u dve antagonističke
nacije: jedna je bila totalitarna komunustička, a druga korumpirana despotska država.
U sklopu južnog dela nalazilo se i seme budućih problema. Komunistički Sever
uporno je ponavljao Ho Ši Minov zahtev da upravlja celim Vijetnamom, a među 900.000
izbeglica na Jugu, od kojih su mnogi bili katolici koji su pobegli od čistki Vijetminovog
radničkog raja, nalazilo se tvrdo jezgro profesionalnih revolucionara s
instrukcijama da destabilizuju korumpirani režim predsednika Dijema.
Tako je rođen Vijetkong (VC), oružano krilo Nacionalnooslobodilačkog
fronta Južnog Vijetnama (NLF).
Kenedijeva katolička politika
Do 1961. ove komunističke pobunjeničke
grupe kontrolisale su više od 85 posto Južnog Vijetnama, uglavnom ruralna područja.
Nezadovoljstvo Dijemovom zapovedničkom vladavinom bilo je veliko, a izgledalo
je da je kombinacija komunizma, nacionalizma i religijske opozicije spremna da
destabilizuje celu zemlju. Početkom te godine bilo je 600 napada Vijetkonga mesečno.
U tim uslovima, novi američki predsednik Kenedi osetio je obavezu da podrži
priznati antikomunistički režim u ovom izuzetno nestabilnom regionu. Suočen sa
izborom da podrži Laos - koji je bio upleten u svoj sopstveni antikomunistički
rat - ili Južni Vijetnam, Kenedi je izabrao Južni Vijetnam. To je bila pločica
za igru domina u jugoistočnoj Aziji koju će SAD podupreti po svaku cenu, kao
primer američke odlučnosti da „podrži svakog prijatelja i da se suprotstavi
svakom neprijatelju".
Do današnjih dana traje neprestana debata
o stvarnim faktorima koji su uticali na Kenedijev konačan izbor domine.
Pored ideološke podele između
severa i juga Indokine, u Vijetnamu je postojala i duboka religijska podela između
budizma i katoličanstva. Posle pobede komunista nad Francuzima, mnogi katolici
su odabrali da se presele na jug. I pored svojih diktatorskih tendencija, Dijem
je bio primeran katolik i molio je Zapad za pomoć, između ostalog i na bazi
toga što je predsednik Kenedi bio odan katolik, čija je porodica tokom mnogo
godina korisitla glasače katolike u nastojanju da pridobije glasove za klan Kenedijevih.
Istraživači mutnog sveta politike Nove Engleske pedesetih i šezdesetih godina
nikada nisu razjasnili uticaj katoličkog kardinala za Boston, Kenedijevu izbornu
bazu, ali niko ne negira da je postojao izvestan religijski uticaj.
Među mnogim američkim političkim analitičarima
ostaje jaka sumnja da Kenedi, kao prvi američki katolički predsednik, nije bio
u potpunosti nepristrasan kada je odlučio da podrži Dijema.
Šta god da je bio razlog, bila je to sudbinska
odluka. U decembru 1961. prve borbene jedinice SAD, sa 33 helikoptera za teški
transport, stigle su u Vijetnam, a u februaru je nova komanda (Komanda SAD za
vojnu pomoć Vijetnamu - MACV) otpočela operacije. Počelo je ono što će biti
nazvano „duga noćna mora Amerike".
Američko učešće u Vijetnamu je uskoro počelo
da se širi. Godine 1965, 9. brigada marinaca SAD iskrcala se na obalu kod Da Nanga
i u proleće te godine SAD su počele program otvorenih napadnih vazdušnih
operacija protiv komunističkih utočišta i objekata u Severnom Vijetnamu. Da bi dopunile
vojnu podršku, SAD su upumpavale skoro četvrt milijarde dolara godišnje u Južni
Vijetnam. Brojno stanje kopnenih snaga je sa 1.000, koliko ih je bilo 1960, naraslo
na 300.000 do 1966. godine. Američka vojna mašinerija bila je u punoj meri angažovana
u jugoistočnoj Aziji.
Gubici su, takođe, rasli. Godine 1965.
poginulo je 1.584 vojnika SAD. Tokom jedne godine broj je porastao na skoro
5.000. Iznenada, daleki rat je počeo da utiče na domove i porodice širom svake države
američke unije. Još važnije, rat je počeo da dobija novu dimenziju. To nije više
bila samo borba za „srce i razum" naroda Južnog Vijetnama: rat u Vijetnamu
je sada, takođe, postajao borba za srce i razum američkog naroda, od koga je traženo
da podrži Južni Vijetnam ne samo poreskim dolarima nego i telima svojih najdražih
sinova.
Svaki aspekt rata u Vijetnamu postao je
predmet intenzivnog ispitivanja američke štampe i televizije, s rezultatom da
se početkom 1966. Amerika praktično borila na dva fronta. Vodila je dnevne divljačke
borbe s bezobzirnim i nevidljivim neprijateljem u jugoistočnoj Aziji; u isto
vreme pokušavala je da ubedi skeptičnu javnost da je podržavanje korumpiranog i
nedemokratskog stranog režima, „zbog svađe u udaljenoj zemlji između dva naroda
o kojima ne znamo ništa", u interesu američkih porodica, glasača i
poreskih obveznika.
To je bio izazovan zadatak, bez obzira na
to da li bila reč o antikomunističkom raju ili ne. Jer je to, najpre za
Kenedija, a zatim za Džonsona i njegove savetnike, bilo stalni izvor brige:
izgleda da domaća pitanja uvek utiču na vođenje nepopularnog rata.
Do 1967. Amerikanci su praktično dobili
rat. Masovna infuzija ljudi, materijala i pomoći, udružena s novim taktikama,
boljim obaveštajnim radom i reformama administracije i vojske Južnog Vijetnama,
dovela je Vijetkong i njihove sponzore sa severa do prvih faza poraza. I preko
toga, pored rastućeg antiratnog pokreta u SAD, srednji sloj Amerikanaca još je široko
podržavao Džonsonovo vođenje rata. General Vestmorlend (Westmoreland)
mogao je ispravno zapisati: „Posle nešto duže od godinu dana borbi s
brojnim američkim trupama, komunistički gubici su dramatično narasli, a bez
ikakvog vidnog uspeha koji bi mogli pokazati."
Bilo je takođe jasno da su napori za
smirivanje stanja na jugu počeli da daju rezultate. Bezbednost i povećan
ekonomski prosperitet doveli su do ponovnog uspostavljanja stabilne vlade. Na
primer, do 1967, samo 20 od 242 provincijske oblasti na jugu nije bilo pacifikovano.
Logistička infrastruktura Vijetkonga, koju su njegovi kadrovi i partijski
vernici tako pažljivo gradili tokom deset dugih godina, bila je skršena i nije
je bilo moguće brzo zameniti.
Isto tako, ni moral i odanost Vojske
Severnog Vijetnama (NVA) i njenih saveznika iz Vijetkonga, koji su serijom
velikih operacija „pretraži i uništi" isterani iz svojih uporišta, nije se
mogao lako povratiti. U jednoj od najvećih operacija („Džankšn siti"),
u proleće 1967, u kojoj je uz masovnu vazdušnu i vatrenu podršku angažovano
preko 26.000 američkih i južnovijetnamskih vojnika, ubijeno je preko 2.700
vojnika NVA i Vijetkonga. Tajni štab komunista u Južnom Vijetnamu (COSVN -
Centralni ured za Južni Vijetnam) bio je primoran da prebegne preko granice
u Kambodžu.
Obe strane su priznale da je ova
operacija, uz druge manje napade, sasvim sigurno bila najveći uspeh za SAD i
ozbiljan poraz za komuniste.
Zaplenjeni dokumenti potvrđuju ovaj stav.
Tekstovi NVA iz tog vremena beleže povećanje broja prebega vojsci marionetskog režima
Južnog Vijetnama i gubljenje vere do tada ubeđenih komunističkih boraca na
jugu. Na primer, u dnevniku jednog zarobljenog vojnika NVA govori se o stalnom prekoru
partijskih kadrova (oficira) „da ne dezertiraju u marionetsku vojsku"
i beleži kritika zbog „slabe ideologije, lošeg osećaja za organizaciju i polovičnog
izvršavanja naređenja" njegove jedinice. Ovi i mnogi drugi slični
dokumenti toga vremena nisu zapis revolucionarnih snaga koje se hvališu predviđanjem
konačne pobede. Naprotiv, u njima se govori o gubljenju iluzija, užasnim
gubicima, nedostatku hrane i municije, neprestanom strahu od američkog
bombardovanja, padu morala, greškama i očaju. Komunističke operacije su se raspadale.
U ovim uslovima bliskog poraza, komunistička
partija Severnog Vijetnama je u julu 1967. održala sastanak. Vođstvo Severnog
Vijetnama bilo je zapanjeno i opsegom i uspehom intervencije SAD; još važnije,
mnoge od njihovih marksističkih analiza razvoja političko-vojne situacije
pokazale su se kao obično smeće. Nastala debata o partijskoj strategiji bila je
duga, ogorčena i optužujuća. Komunisti su shvatili da njihova strategija
ponovnog ujedinjavanja zemlje propada i da borbena moć i odlučnost njihovih
snaga u Južnom Vijetnamu nestaje. Međutim, takođe su shvatili da, bez obzira na
uspehe SAD i Vojske Južnog Vijetnama (ARVN), u poziciji SAD postoje ozbiljne
potencijalne slabosti, koje se preorijentacijom prioriteta i resursa mogu eksploatisati.
Komunistička analiza identifikovala je
brojne faktore na jugu koji se mogu iskoristiti. Određene su dve ključne
oblasti: tanka linija nesigurne podrške američke javnosti ovom ratu i vladi SAD
uočena je kao potencijalna slabost; i drugo, postojale su veoma ozbiljne političke
teškoće u koaliciji neokolonijalne Amerike i Južnog Vijetnama. Sever je oba ova
u suštini politička cilja do tada prilično zanemarivao. S vojne strane,
priznato je da su nekoordinirani napadi na veće sastave SAD bili izrazito neuspešni
i da će verovatno tako i ostati. Međutim, rezonovali su stratezi Severa, ograničene
„spektakularne" prepade na stacionarne logističke baze kao što su skladišta
goriva i municije i aviobaze, bilo je relativno lako organizovati i bez rizika
od teških ljudskih gubitaka. Oni će, takođe, dobro izgledati na televiziji.
Ovo su bili lukavi zaključci. Seme Tet ofanzive
je posejano....
Pobeda jastrebova
Na debatu u Hanoju umnogome su uticali i
drugi faktori, koji nisu bili odmah uočljivi za zapadne posmatrače toga
vremena. (Za razliku od mnogo otvorenijih debata demokratskih društava, Hanoj „nije
prodavao ulaznice za savetovanja svog rukovodstva").
Mada ne postoji zvaničan trag tajne
konferencije o politici i strategiji koja je održana u Hanoju jula 1967, tokom
godina postalo je moguće skupiti detalje glavnih tema rasprave. Na primer, američka
kampanja bombardovanja Severa počela je, bez sumnje, da nagriza njegov sistem. Mobilisano
je oko 600.000 civila kako bi državna infrastruktura bila popravljana i
funkcionisala, a još 145.000 vojnika angažovano je u protivvazdušnoj odbrani
Severnog Vijetnama. Bombardovanje je prouzrokovalo ozbiljne ekonomske probleme
i poteškoće narodu, ozbiljno iscrpljujući male, siromašne i borbeno
orijentisane resurse ove države.
U datim uslovima nije iznenađujuće ako se
pojavi interna opozicija ratu s Jugom. Ako se pročita interesantan članak u zvaničnim
novinama Kvan Doi Njan Dan, od 22. jula 1967, moguće je kao u ogledalu
videti unutrašnje funkcionisanje komunističkog vođstva Severnog Vijetnama. Članak
(koji je namenjen čitaocima u Severnom Vijetnamu) otvoreno kritikuje „službenike
Š...Ć koji ne shvataju smrtne i nepomirljive razlike između SAD i Severnog Vijetnama"
i izgleda „da veruju kako bi Hanoj mogao učiniti ustupke radi postizanja sporazumnog
mira".
Samo postojanje grupe funkcionera Komunističke
partije Severnog Vijetnama koji su očigledno bili protiv nastavka rata, bez
obzira na zaobilaznu identifikaciju, značajan je pokazatelj temperature i polarizacije
na ovoj tajnoj debati u Hanoju. Kada se prisetimo da je drugi izvorni strah bio
da SAD mogu praktično pokrenuti invaziju na Severni Vijetnam (general Đap,
pobednik kod Dijen Bjen Fua, upozorio je, ranije te godine, partijske vernike
na potrebu da se domovina odbrani od amfibijske invazije SAD), sasvim je razumno
da verujemo kako je sredinom 1967. vođstvo Severnog Vijetnama bilo podeljeno i zastrašeno.
Nema sumnje da su učesnici ove konferencije bili podeljeni na golubove i jastrebove,
na one koji su tražili makar privremen dogovor sa SAD i one koji su, u pokušaju
da uliju novu energiju borbi za ujedinjenje Vijetnama, želeli da zadaju neki
spektakularan udarac.
Na kraju su jastrebovi pobedili...
Đap je iskreno verovao da će mobilizacijom
svih komunističkih resursa - političkih, diplomatskih i vojnih - za seriju transparentnih
napada u svakom naselju i gradu na jugu, Vijetmin i NLF Južnog Vijetnama uspeti
da stvore jak revolucionarni katalizator, koji će izvesti ljude iz njihovih
domova da zbace jaram kapitalističke eksploatacije.
U vojnom smislu, a imajući u vidu
situaciju u Južnom Vijetnamu, Đapova političko-vojna analiza je skoro
budalasta. Međutim, ponekad se desi da čak i pogrešna taktika ima nepredviđene strategijske
i psihološke rezultate. Ovo se dokazalo i u Tet ofanzivi.
(Nastviće se)