Pogledi
Rusija i Evropa
kao poslednji bastion odbrane hrišćanske civilizacije
Od Kamčatke do
Baltika, jedna politika
Na ulasku u XX vek, Rusija je imala
najbržu rastuću ekonomiju na svetu. To se nije dopalo londonskim bankarima.
Usledila su dva svetska rata sa ogromnim ruskim žrtvama. Na ulasku u XXI vek,
Rusija opet ima jednu od dve najbrže rastuće ekonomije na svetu. Ali, ima i
bolno iskustvo, kolektivno pamćenje i moć da sebe očuva u novom napadu
globalističke zamke koju su smislili bankarski centri moći, od Londona do Vol
strita. O tome piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog
studentske pobune 1968. godine...
Goranko Đapić
Kriza traje od 2007.
godine, već sedmu kalendarsku godinu, a ni ne naslućuje joj se kraj. Već sada
ona je dugotrajnija od one strašne Svjetske krize iz 1929. godine. Ono što im
je zajedničko je njihovo suštinski isto porijeklo, isti su akteri i iste su namjere.
Tehnologije izvlačenje golemih koristi iz njih potpuno je ista. Obje su krize
izazvale i izazivaju značajna ekonomsko - politička prestruktuiranja, a Prva je
u tom smislu iznjedrila Drugi svjetski rat čije posljedice osjećamo i danas
tako živo.
Ono što ih razlikuje je samo milje. Svijet
je od Prve krize izmijenio svoje lice, ponajprije u vrtoglavom razvitku
tehnologije i mamutskom rastu proizvodnje. Rodile su se nove ekonomske sile
tamo kamo ih nikada nije bilo. Finansijski kapital je nemjerljivo moćniji i
nikada nije imao manje ograničenja. Goleme korporacije su odavno transnacionalne,
a u zadnje vrijeme uveliko preuzimaju ingerenciju državnih suvereniteta, pa
slobodno možemo reći da su mnoge državne vlade u njihovoj službi. Taj se trend
zahuktava i u našem starom europskom domu odnoseći dotada svete institucije
nacionalnog suvereniteta u nebesko plavetnilo i zaborav.
Ova druga kriza također pustoši demografsku
strukturu; kulturu osobito, a svu tradiciju urušava, zamenjujući je potrošačkom
kulturom za koju ne postoji jučer i sutra, već samo danas. Vjerske strukture
pretvorene su u kvazibanke za pranje novca, a nije im stran nikakav
kriminal, sve do trgovine narkoticima.
Tradicionalne vrijednosti potpuno su izvrgnute
ruglu, tretiraju kao poželjno i društveno prihvatljivo ponašanje. Od medija do kvazikulture
njeguje se potrošnja ispraznosti, osnovano na najgorim crtama ljudske duše. Sve
što je moralno, odgovorno, ponosno i ljudsko progoni se i perfidno se odbacuje.
Despotiji svesvjetskog finansijskog kapitala nije potreban čovjek kao aktivni sudionik
u svim poslovima ovoga svijeta, već samo individua koja se opisuje kao
ljudska, a osnovni zadatak je da bude broj i konzument, točku u ogromnom
mehanizmu zarade novca.
Da bi se to podstaklo uništava se i
porodica, sjećanje, svaka kultura i istinska vjera. Jednom riječju čovjek
današnjice u prosijeku je neobarbar koji se ne koristi tehnologijom za svoje
ciljeve, već im uveliko služi u interesu upravljača svijeta svog novca - malom
broju neograničenih upravljača.
Ova Druga kriza tiho teče bez prevelike dramatike,
ali baš zato je podmuklija i opasnija. Ustvari, za života samo jedne generacije
promjene će biti dramatične. Iz one Prve krize se izašlo i djelovalo je da ima
nade. Iz ove Druge krize izlazi se veoma sporo i nitko ne zna kada i kako će
joj doći kraj. Štaviše, čini se ponekad da zapravo i neće niti biti kraja; da
će zapravo svijet vječito biti u krizi. Kriza će zapravo postati postepeno
način života. Više nećemo ni znati to je bio život nekada; što je zapravo uopće
prošlost, a još manje što će biti budućnost. Budućnost će biti vječita
sadašnjost.
Iznad toga beznadežnog svijeta stajat će izabrani,
odnosno njihov Centralni komitet sastavljen od 15 do 20 porodica, nastavljača
bankara i mijenjače iz Jerusalimskog hrama. Kako je postradao Krist potkazom
od strane Velikog fariseja Kajafe, tako danas strada svijet kao žrtva Kajafnih
nasljednika i njihovog sna svesvjetskoj vladavini. Ako pažljivije pogledamo,
gotovo sve krupnije integracije vode preko UN i djelovanjem globalnog
finansijskog kapitala približavamo se snu o svesvjetskoj vladi. Vladi
izabranih.
Da se razumijemo, nismo protiv činjenice
da interes ljudske rase na ovom putujećem svijetu kroz Sunčev sustav, bude
ostvaren ujedinjenim naporima.
Čitava povijest ljudskog roda vodi ka
tome, štaviše ljudi su se otisnuli ka Svemiru. Taj skromni početak najave je
čudesne ekspanzije u vremenu što slijedi. Ali to ujedinjenje mora biti slobodna
federacija država i pojedinaca, mora jednom riječju biti dijete slobode,
a ne užasna posljedica, užasnog sna izabranih kroz dvije i pol tisuće
godina naše povijesti. Zvaničnu povijest moramo smjesta pocijepati i pisati
sasvim novu. Stara varijanta apsolutnih je laž.
Zapravo zavjere potkovane uz pomoć moći
novca kroz čitavu povijest iz generacije u generaciju kreirale su stvarne
događaje. Da nije tako, zašto bi se u moćnijim državama uvela institucija
državne tajne? Ma ta državna tajna zapravo je ono što je istinit događaj, a
javna istina je ono to je i po formi i po suštini potpuna laž. Čovjek koji ne
može na taj način spoznati stvarnu stvarnost, unaprijed je osuđen na neslobodu.
Dakle, po samoj prirodi to poduzeće izabranih mora biti svijet neslobode.
Približavanju takovog svijeta upravo prisustvujemo. Još uvijek imamo vremena da
se trgnemo i odupremo ovom satanskom planu.
A, naš europski dom? U kakvom je on
stanju?
Ural nije granica Europe
Prvo moramo definirati gdje su njegove
granice. Uobičajeno je da se Europa smatra omeđenom Uralom od zapada ka istoku
i od Sjevernog ledenog mora do Sredozemlja na jugu. Potom se ona dijeli na
Zapadnu i Istočnu Europu. Ali da li je sasvim tako? Drugim riječima, da li se
ta prostorna mjerila imaju smatrati jedino mogućnim?
Kada je Katarina Velika krenula
dalje od Urala šaljući čete hrabrih Kozaka, zvanično je krenula u beskraje
Azije. Čete su stigle do Tihog oceana. Potom su se raširile do Amura Čukotskog poluotoka
i Kamčatke. Tako je nastao Vladivostok. Tako je Sibir ušao u Carstvo, budući
njegov najveći dio. Postepeno je naseljavan ruskim stanovništvom i do XIX stoljeća
već je bio pretežno rusificiran. Nikli su gradovi i industrije. Simbol toga je transibirska
željeznička magistrala.
Od doba Petra Velikog; Carstvo je uveliko europeizirano.
On ne samo da je primilo tekovine europske prosvijećenosti, već je europskoj
kulturi podarilo velika klasična djela koja su odavno njena baština. I još više
-svjetska baština. Na ulasku u XX stoljeće Rusija je bez obzira na još uvijek
znatnu zaostalost imala impozantnu naučnu i kulturnu javnost, a u privrednom
smislu postala je najbrže rastuća ekonomija na svijetu. Za doba kancelara Stolipina
rast je konstantno iznos 12,80% . Taj trend je štaviše rastao sve do Prvog svjetskog
rata. Zašto ovo sve ističemo?
Pa, jednostavno, Rusi su indoeuropski
narod (arijevski narod) kao uostalom i ogromna većina europljana. Pored toga su
vjerski utemeljeni na rimsko - grčko - kršćanskim tradicijama. Kada su Sibir
učinili ruskom domovinom, Rusi su raširili cijelim tim prostorom europsku
kulturu. Dovoljno je vidjeti grad u Mandžuriji, Harbin, negdašnji grad naseljen
Rusima i diviti se biserima europskog graditeljstva.
Sve je bilo tu. I kazalište i Univerzitet
i tramvaji i prelijepi parkovi, i elitni hoteli i prostrani trgovi. Kad
je tome tako, možemo slobodno reći da je sav prostor od Urala do Tihog oceana
zapravo produženi europski prostor. Nije Europa samo zemljopis. Europa je prije
svega domovina arijevskih naroda grčko - rimsko - kršćanske civilizacije. Tako
Ural ne može biti granica Europe! Ural je samo jedan Europski planinski vijenac,
a ravnice Sibira su europske ravnice. Jednom riječju, Europa se zapravo
prostire od Atlantika do Vladivostoka. Neprekidno kopneno povezan taj je
prostor etnički i kulturno, dio je jedinstvene europske civilizacije. Samo tlo
bez tih etničkih i ekonomsko - kulturnih supstrata ne znači ništa. Na tome
prostoru najveća zemlja je Rusija. Niti malo nije slučajno da se ruska vanjska
politika povijesno usmjerava na Europu, već od Petra Velikog pa sve do danas.
To je jednostavno prirodan tok stvari.
Evrocentrizam alžirskog Jevrejina
Ovu činjenicu su primjetili i izabrani.
Od toga doba počinje elaborat kako uništiti Rusiju, najveću kontinentalnu silu
u XVIII stoljeću. Njeno uništenje je bilo tim urgentnije jer je ta rastuća sila
ugrožavala takozvanu ravnotežu sila u Europi. Taj eufemizam znači da su
londonski bankari uvidjeli da će u toj situaciji njena politika usitnjavanja, svađanja
i potpune političke impotencije starog kontinenta, biti suštinski dovedena u
pitanje.
Kako je ovaj projekat tekao i kako je
Rusija britanskom politikom bila dovedena do potpunog kraha i kako je preživljela
već je bilo mnogo riječi. Ne treba vjerovati kako su bankari (izabrani)
od te politike odustali. Naprotiv, veoma agilno i agresivno vode politiku do
izazivanja svjetske krize dovedu elaborat do kraja. Barbarizacijom Europe i
europskog dijela Rusije, nadaju se stvaranjem povoljnih uslova za njihov naum o
konačnom svesvjetskom gospodarstvu.
Eurocentrizam je postao poštapalica za
nešto što je samo po sebi negativno. Petokolonaši u sav glas viču kako je
vrijeme za ukidanje tog zla.
U povijesti je bilo mnogo samosvjesnih
civilizacija. One su trajale i nakon nekog vremena su stagnirale i nestajale.
No, nikada potpuno bez traga. Uvijek su postojale u mnogim elementima baštinom
novih civilizacija. Bilo je potpunih civilizacijskih simbioza. Bilo je onih
koje su bile stvorene i sklone izmjenjivanju iskustava. Bilo je civilizacija
koje u potpunosti odbacuju bilo kakav oblik suradnje pa čak i kontakata sa
drugim civilizacijama i bilo je i ima civilizacije koje traže uništenje svih
ostalih civilizacija!
Danas je po tom pitanju situacija gora
nego u srednjem vijeku, pa po žestini i isključivosti nemaju premca u cjelokupnoj
pisanoj povijesti. Baš jednu takovu civilizaciju pohvalno Europi preporučuju
izgubljeni kvaziliberalni intelektualci, plaćeni petokolonaši, a počesto se
javljaju i direktni pripadnici izabranih.
U Francuskoj vodeći kritičar eurocentrizma
je alžirski židov Žak Derida. Pošto su po njemu već upotrebom ove poštapalice
krivica europske kulture uzima zdravo za gotovo, preporučuju se mjere za njeno
kažnjavanje. Europa treba praktično da se samodegradira da bi se približila
Drugome. To Drugo su druge civilizacije, ali u ovom slučaju je očigledno da se
radi o islamu koji je u brzom usponu u Francuskoj.
Šerijatska budućnost evropskog
kontinenta
Svijet je bez sumnje po prvi put u povijesti
na velikim prostorima prihvatio vodeće europske ideje. Europska kultura je
postala svjetska kultura. To nije bio proces iza kojega je bezuslovno stajala
sila i sračunata imperijalna politika. To je bila obična prirodna činjenica
poznata u povijesti odranije. Jednostavno, dalje se širila civilizacija iza
koje su stajala uspješnija, prodornija i dinamičnija društva. Djela, sloboda,
izumi, prosvijećenost stečena kroz stoljeća bila su osnovna snaga naše europske
civilizacije. Nitko joj nije činio ,"popust,".
Ona sama je postigla to što je
postigla i ništa joj nije bilo dato. Ipak ona je bila stvorena i priznala je
iskustva i tekovine drugih i nije samo davala. Vremenom , stekavši zrelost ona
nam je podarila političke, kulturne i ekonomske slobode koje su osnov našeg
postojanja. Derida glavno traži da se samoukinemo, da uđemo i učimo od Drugog.
Zašto? Zbog čega i zbog koga? Zar zbog islama koji bespogovorno odbacuje sve
vrijednosti naše civilizacije?
Znači jedna jedino od Boga data islamska
civilizacija da je jedina istina, niti može niti ko će prihvatiti kulturu koje
joj hrli u susret, bez ičega u sebi...To kaže Derida i zaista treba biti sasvim
naivan pa ne vidjeti da bi rezultat takovog "razumijevanja" bila
pobjeda civilizacije kazne, prinuda i gušenje svake slobode misli. Jedina
pažnja vrijedne javne građevine bile bi džamije, a sa vremena na vrijeme na ,
"Plac de Concorde" bi se kamenovale takozvane preljubnice, vješali
oni koji sumnjaju, a do smrti bičevali nevjernici ili nedovoljno ubijeđeni.
Takova barbarska islamska Europa, praktično je preporuka Žaka Deride.
Projekat sprečavanja ruske moći
Važnost shvaćanja Europe od Antlatika do
Vladivostoka tek sada dolazi do izražaja. Moć Rusije uprkos značajnim
problemima, sigurno će rasti. Veliki će se resursi početi koristiti. Danas se
obrađuje osam odsto obradivog tla, ali sa daljim uravnoteženjem društva stvari
će se mijenjati. Nova demokratska politika, na ogromnim potencijalima zasnovane
strategije bit će presudan faktor u odbrani naše civilizacije.
Što se tiče izabranih, oni će preko
svoje države - SAD pokušati da svim sredstvima od ekonomskih do vojnih
razore zajednički nam dom. Upravo je sada u toku projekat dokidanje osobenosti
Starog kontinenta i njegovog potpunog ubacivanju u sferu ovisnosti od SAD.
Sve će se koristiti, sve od islamskih
okupatora do južnog trbuha ruskog prostora i sumnjivog "saveznika" -
Kine.
Kriza će se odužiti u nedogled kako bi se spriječio
rast ruske moći i njena eventualno najbliža suradnja sa Njemačkom. Suštinski
interes Europe je ravnopravna suradnja i smanjivanje opasnog utjecaja SAD.
Naravno, možda će se američki narod, onaj arijevski, koji smo voljeli, ne tako
davno podići i uspostaviti istinski stare i odbačene slobode i povratiti od
bankara otetu Republiku. Negdašnje dijete Europe, tada će moći da zrelo i
promišljeno odbaci užasnu uzurpaciju da američko tlo postane polazna osnova izabranih,
za stvaranje njihovog ekskluzivističkog carstva svevlasti svijetom.
A 1.
Robovi sa četiri noge
Dan, nakon Prvog maja, vlasnik jedne
tvornice kozmetike u Kini natjerao je sve svoje radnike, oba pola, da
četvoronoške, jedan iza drugog obiđe ulice grada, objašnjavajući to svojim
zanimanjem u kojoj će to mjeri stresno utjecati na njih! Ovaj naučno orijentirani
vlasnik, ako ovako bude kreativan, ubuduće može u krugu tvornice
objesiti nekog radnika da utvrdi, onako naučno, kako će to smaknuće utjecati na
produktivnost rada. Bio je to kineski doprinos Prvom maju praznika radnika.
Izgleda da bi možda moglo biti inspirativno za mnoge vlasnike. Pomenimo da u
zemljama , "eurocentrizma" radnici još uvijek idu na godišnji odmor.
Toliko o Kini, i toliko o civilizacijama.
GLOSA
Bankari će učiniti sve da razore
jedinstvo Europe i izoliraju Rusiju.