Može li nov potpis na staru jezičkuć krštenicu?
Preko Glavnog ureda Bošnjačkog nacionalnog veća - BNV, ista pamet u srpske škole stiže iz Sarajeva i, kako rekosmo, donosi i jezik kojega nema i književnost koja nije njegova. Nastavu na „bosanskom jeziku" izvode kursisti kojima „diplome", kako smo videli na početku ove priče, potpisuje Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) i to se tako čini od 23. maja 2013. Da li Fakultetima Bošnjačko nacionalno veće (BNV) priprema nastavne planove, a za slučaj da se pomene „bosanski" - tim fakultetima treba odmah povući akreditaciju ili ih, jednostavnije rečeno, zatvoriti.
Piše: dr Dragoljub Petrović, slavista i lingvista
„Na osnovu člana 16. Statuta Bošnjačkog nacionalnog vijeća, člana 15. st. 14 Zakona o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina ("Službeni glasnik Republike Srbije", br. 72/09) i čl. 7. Pravilnika o izdavanju sertifikata o poznavanju bosanskog jezika", srpsko Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja - MPNTR (zajedno s Elminim Sektorom za unapređivanje ljudskih i manjinskih prava) preselilo se u Glavni ured Bošnjačkog nacionalnog vijeća i tamo izdaje licence za nastavnike toga jezika u tamošnjim osnovnim i srednjim bosanskim školama.
Kao „tehnički servis" služi mu Državni univerzitet u Novom Pazaru, testove „uče" tri učitelja srpske književnosti (ne zna se koji su niti gde su sticali tapije za tu pamet), a njihovom rektoru dodeljen je čin „Čuvara Pečata".
I tako su za tetošenje jezika kojeg nema („bosanski") i književnosti koja nije njegova (nego „bošnjačka") upregnute i dve ministarske pameti, i neki zavodi, od kojih bi veća korist bila da ih - nema.
Sadašnja vlast, naime, produžuje tamo gde se zaustavio Broz: u njegovo vreme mogli su Arbanasi da se na Kosmetu školuju po programima koji su se uobličavali u Tirani i po udžbenicima koji su se otud uvozili, a sad, preko Glavnog ureda Bošnjačkog nacionalnog veća - BNV, ista pamet u srpske škole stiže iz Sarajeva i, kako rekosmo, donosi i jezik kojega nema i književnost koja nije njegova. Pri čemu iza svega toga ostaju i neke misterije.
Prva se od njih svodi na izvesnost da nijedna „državna instanca" u Republici Srbiji nije odobrila da se takva jezička pamet useli u škole po Raškoj i ja o tome samo pamtim da je Odbor za standardizaciju srpskog jezika odbio da prihvati termin „bosanski jezik" jer se lingvonimi uspostavljaju prema narodu-nosiocu (ne prema državi).
Ne znam, takođe, ni da li je Ministarstvo odlučivalo i o čemu sličnom, ali takođe pamtim novinsku vest da je neki ministarski činovnik neovlašćeno potpisao „odobrenje" da se u „bosanske škole" po Raškoj može uvesti i „bosanski jezik". Ne znam, dalje, je li ta činovnička pamet kasnije ozvaničena, ali da nije suspendovana (što se moralo učiniti), pokazuju sva kasnija događanja: nastavu na „bosanskom jeziku" izvode kursisti kojima „diplome", kako smo videli na početku ove priče, potpisuje Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) i to se tako čini od 23. maja 2013, pa se Elma i Esad spore oko zasluga za to što su te „diplome" tako pojevtinile i došle do toga da ih potpisuju učitelji srpske književnosti sa Državnog univerziteta u Novom Pazaru jer tamo nisu, i ne mogu biti, zasnovane studije „bosanskog jezika".
I tu počinje i druga od onih misterija koje gore pomenusmo: ima tamo (uz DUNP) i nekih „internacionalnih" (tj. trgovačkih) fakulteta na kojima se „studiraju" i takvi „jezici", ali tada ostaje pitanje čiji su to fakulteti, ko ih je osnovao, po čijim zakonima i ko ih je „akreditovao". Na jednom od takvih fakulteta školuju se učitelji i za „bosanski jezik" (za bosniste i za srbiste), ali odmah treba proveriti je li to usklađeno sa zakonom ako s pameću sigurno nije: tuđa „državna pamet" (u našem slučaju - „bosanska") tako se ne može nikako ŠnaĆkalemiti, a i ti („kalemarski") poslovi morali bi se uvek poveravati kvalifikovanijim majstorima od onih koji se mogu naći u BNV.
DEPARTMAN ZA FILOLOŠKE NAUKE: Osnove studije studijski program: bosanski jezik i bošnjačka književnost
Evo šta piše o programu studija bosanskog jezika na fakultetu u Novom Pazaru:
Osnovne akademske studije Bosanskog jezika i bošnjačke književnosti traju četiri godine (osam semestara). Za završetak studija na ovom nivou potrebno je ostvariti 240 ESPB čime se stiče stručni naziv diplomirani filolog (bosnista), dok će u dodatku (saplementu) diplome biti navedene specifične kompetencije koje student stiče.
Ako ono prvo, dakle, može biti nedopustivo (tj. da se fakultet osniva ilegalno), ovo je drugo besmisleno jer dva ista fakulteta teško se mogu zamisliti i na više desetina kilometara udaljenosti, a kamoli na različitim stranama iste tarabe.
Srpsko MPNTR moralo bi se vratiti iz BNV-egzila i uključiti se u svoje poslove, odn. pokušati da srpski školski sistem sa komunističkog bespuća vrati izvorištima srpske nacionalne pameti. I moglo bi obavestiti javnost da li „bosanske škole" u Raškoj (tj. u „Sandžaku"), i dalje funkcionišu po onom „privatnom odobrenju", tj. po tapijama „BNV-pameti"; i da li tamo i dalje važi „jezik" koji se imenuje po državi, a ne po njenim državljanima; i da li je to jezik koji i dalje nema svoju književnost nego hoće da je njegova ona koja se „na svoju obalu" prevlači s jezika koji se - ne priznaje!
Takvi se apsurdi mogu sresti jedino među onim zajednicama koje ne znaju ni ko su, ni otkud dolaze, ni kud su naumile jer oni koji ih predvode ne znaju ni gde se nalaze, ni šta rade. Niti svojoj zajednici mogu ponuditi išta više od oštećene pameti i čudne mržnje prema nečemu čemu se (koliko do juče!) pripadalo.
U našem slučaju MPNTR moglo bi proveriti da li DUNP i onaj trgovački fakultet pripremaju kadrove za srpski ili za „bosanski" jezik, ali i to da li im BNV priprema nastavne planove, a za slučaj da se pomene „bosanski" - tim fakultetima treba odmah povući akreditaciju ili ih, jednostavnije rečeno, zatvoriti.
Makar dotle dok se ne sazna na čemu se zasnivaju „BNV-naučne kompetencije", tj. dok se preciznije ne razjasni dokle dopire „bosanska", a odakle počinje „bošnjačka pamet", tj. dok se ne utvrdi ko, i po kojim merama, overavao obe te pameti. I dok se ne pokaže koji su to novi kumovi spremni da potpisuju krštenice jezicima čija se starost ne može utvrditi. I da to čine s jednakom lakoćom kao i onima za koje se zna da su nastali, recimo, 2. avg. 1944, ili 27. sept. 1993, ili 21. maja 2006.
Kao jezici od sprdnje ili za sprdnju.