Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (11)

Gde nema ljudi, nema ni života

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Daruvar je malo gradsko naselje u zapadnoj Slavoniji sa dugom poviješću. Izvori tople vode, odnosno dar prirode, ili kako je car Hadrijan nazvao to staro rimsko naselje "municipiem subvencije", odredili su mu sudbinu. Grof Julije Janković dao je 1772. g. izgraditi moderne kupke. Tako je Daruvar već krajem 19. stoljeća postao pravi mali gradić. Ovo područje, uključujući i grad, bilo je tokom građanskog rata pod okupacionom zonom srpske paradržave i grad je doživio znatne gubitke u materijalnom i kulturnom pogledu.

Statistički podaci u ovom dugom nizu cenzusa tokom 111 godina (do 1991. g.), pokazuju da se ukupno stanovništvo grada Daruvara neprestano i postupno povećavalo i na kraju se uvećalo za više od sedam i pol puta (bazni indeks = 759,78). Slično su se povećavala i dva glavna nacionaliteta u njemu tj. Hrvati i Srbi, sa nekoliko odstupanja, ali sa konačnim pozitivnim saldom (bazni indeks Hrvata = 376,00, a Srba čak 2.569,17).

Međutim, diferencirani uvid u podatke, prema državno-pravnim režimima, pokazuje sasvim drugačija kretanja stanovništva, posebno gledano prema etničkoj strukturi. Najveće promjene su registrirali popisi 1900. i 1910. godine, kada su se ostale etničke skupine povećale za više od 5 odnosno 7 puta (bazni indeksi = 499, odnosno 705) i tako postale većinsko stanovništvo sa udjelom u ukupnom stanovništvu od preko 55%. Udio Hrvata se sveo na oko 36% odnosno 37% (dok su prije imali više od 75%), a Srba na 6,8% (prije oko 8%). To je slučaj sličan vukovarskom, kada država naseljavanjem svojih stanovnika bitno mijenja etničku strukturu...

Posljednja dva popisa su značajno izmijenili demografsku sliku stanovništva grada Daruvara, posebno u pogledu njegove etničke strukture. Ukupno stanovništvo se 2011. g. uvećalo u odnosu na stanje 1991. g. za oko 20%, a hrvatsko stanovništvo se udvostručilo i svoj udio podiglo od 36,80% na 61,28 %, dok se srpsko stanovništvo gotovo prepolovilo, i svoj udio smanjilo od 31,63 % na 12,28 %; ostale etničke skupine su se nakon manjka za oko 1/5 2001. vratile na brojku koju su imale 1991. g. po povratku 600 njihovih pripadnika (međutim, njihov udio u ukupnom stanovništvu je opao za oko 10%). Iz razlike u broju Srba u dva posljednja popisa može se očitati da se samo njih 66 vratilo u svoj zavičaj. Dakle, u progonstvu je ostalo 1.429 pripadnika srpske narodnosti.

Tragično je što se i na području Daruvara, kao izrazito multietničke sredine, provodilo etničko čišćenje Srba, koji su zajedno sa manjinskim etničkim skupinama predstavljali većinu od preko 63 %. Svi su doživjeli redukciju po svom udjelu u ukupnom stanovništvu, a srpski korpus je potpuno reduciran.

Rat je etničkim čišćenjem razorio multietničku podlogu i u ovom malom mjestu, posebno naglašeni duh industrijalizma, koji je jedva zaživio kao način življenja. To je dokaz, da dok su postojali uvjeti i mogućnosti, multietničke sredine su se prožimale i unapređivale duh poduzetništva i industrijalizma i to prenosile i širile u novonastale naseljske sredine. Ratom je to prekinuto i došlo je do potpunog zatiranja nekih privrednih djelatnosti i procesa proizvodnje (proizvodnja piva i njena sirovinska baza u okruženju, lijevanje stakla, posebno murano-vrste, i željeza, i dr.), čime je cijeli društveni proces urbanog oblikovanja daruvarskog područja doživio kompletan slom.

Knin

Knin je grad smješten u planinskom zaleđu jadranske obale, povijesno dugovječno ljudsko naselje, sa slavnim tradicijama i ostacima obrambenih bedema i utvrda, izgrađenih u doba turskih osvajanja balkanskih prostora i ranije, kada je prozvan kraljevskim gradom. Nekada je bio sjedište župe. U novije vrijeme postao je veliki željeznički čvor i ranžirna stanica na pruzi Zagreb - Split. Uz još nekoliko industrijskih pogona, ostvario visoku stopu zaposlenosti svojih stanovnika i bližih gravitacionih naselja. Poznat kao središte pobune Srba pred izbijanje građanskog rata i tokom rata kao glavni grad osnovane paradržave Srpska Krajina.

Stanovništvo grada Knina se u dugom razdoblju do 1991. povećalo za više od devet puta (bazni indeks = 970,18), hrvatsko stanovništvo za oko dva puta (bazni indeks = 199,52), dok se srpsko stanovništvo uvećalo za više od 22 puta (bazni indeks = 2.268,28), a ostale etničke skupine za preko 200 puta (od 4 do 804 pripadnika). Ovo je značajno utjecalo na promjenu etničke strukture: udio hrvatskog stanovništva od 65,46% 1880. sveo se na 13,46% 1991. g., a srpskog stanovništva u istom periodu od 34,23% popeo se na 80,02% , dok su ostale etničke skupine povećale svoj udio od 0,3 % na 6,52%.

Za vrijeme SFRJ ukupno stanovništvo grada Knina se povećalo za 4,5 puta, hrvatsko za oko 1/3, srpsko stanovništvo i ostale etničke skupine čak za nešto više od 7 puta (bazni indeksi 1991. g.= 704,78, odnosno 711,50). Dakle, Srbi su i u ovom periodu zadržali status većinskog stanovništva.

Posljednja dva cenzusa su registrirali posljedice akcije „Oluja" Hrvatske vojske i redarstvenih snaga 1995. godine. Ukupno stanovništvo se, prema stanju posljednjeg, predratnog popisa 1991. godine, privremeno smanjilo 2001. godine za oko 10%, da bi se narednog popisa 2011. godine povećalo za oko 1 (bazni indeks = 124,94). Međutim, do najvećih promjena dolazi u etničkoj strukturi stanovnika. Naime, hrvatsko stanovništvo se uvećava, najprije 2001. za oko 6 puta, a potom 2011. za oko 7 puta (bazni indeksi = 583,01 odnosno 699,50), ili u apsolutnom broju od 1.660 na 11.612 hrvatskih stanovnika. Kod srpskog stanovništva je registriran potpuno obrnuti tok. Ono se drastično smanjilo za nešto manje od 90% (egzaktno za 88,16%) 2001. godine, da bi se 2011. taj manjak nešto smanjio (na oko 64%), zbog 2.382 Srba-povratnika. Ostale etničke skupine su se smanjile za oko 70%. Dakle, etnička struktura stanovništva grada Knina je 2011. godine bila: Hrvata: 75,37% ( 1991. = 13,46%), Srba 23,05% (!991. = 80,02%) i ostalih etničkih skupina 1,58% (1991. = 6,52%).

Knin i okolina, kao centar pobune Srba devedestih godina, i kao paramilitarna sredina i centar srpske paradržave, doživio je klasičnu drastičnu odmazdu, koja se sastojala, prema raspoloživim podacima popisa i drugim izvorima, od 301 ubijenih srpskih civila ekshumiranih u groblju Knina 2001. i kasnije, zatim od 8.698 prognanih, te uništene i zaposjednute gotovo cjelokupne imovine izbjeglih Srba, o čemu djelomično govori i to što je na ovom području došlo do najvećeg doseljavanja koloniziranih Hrvata iz Bosne i uvlašćivanja u posjede prognanih Srba, iako oni nisu bili formalno-pravno deposjedirani. Iz podataka popisa se može još iščitati da se vratilo tek oko 27% prognanih Srba i pored svih "poziva i napora" hrvatskih vlasti da se prognani Srbi vrate u svoj zavičaj. Međutim, čini se, da kao što je bio lažan poziv Tuđmana neposredno prije „Oluje" da Srbi ne napuštaju svoje domove, jer im se neće ništa desiti, tako je danas lažan i ovaj poziv, rekli bismo rijedak i stidljiv, hrvatskih vlasti da se izbjegli Srbi vrate u svoj zavičaj.

O tom, uostalom, posredno govore i razna protusrpska incidentna događanja, od razbijanja stakala na srpskim objektima, skrnavljenja spomenika srpskim žrtvama, blokiranja povratka otete imovine pa sve do pojedinačnih ubistava Srba-povratnika i raznih drugih malicioznih čina, sve sa ciljem stvaranja nesigurnosti i lošeg ozračja za povratak srpskih izbjeglica.

Događaji u Kninu i kninskom okruženju u razdoblju poraća i poslije, govore o nastavku nacionalističke politike isključivosti i mržnje prema drugom i drugačijem, posebno prema Srbima, na koje se svaljuje anatema kolektivne krivnje za sve nedaće hrvatskog naroda u proteklom građanskom ratu.

Udbina

Udbina je malo, povijesno, poluurbano hrvatsko naselje u središnjem dijelu ličke regije, sa pretežito srpskim seoskim naseljima u svojem zaleđu. Poznato je po žestokim borbama partizana i ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kojima su partizani prvi put koristili zarobljeni talijanski tenk. Iz udbinskog kraja potječe i supruga J. B. Tita Jovanka Budisavljević. Poslije ovog rata u Udbini je izgrađena veća Katolička crkva, na mjestu nakadašnje crkve iz daleke prošlosti, oko čega postoje kontroverze u javnosti.

U cijelom analiziranom razdoblju do 1991. ukupno stanovništvo je ostalo na istom nivou kao daleke 1880. g. (bazni indeks = 99,66), uz oscilacije baznog indeksa ispod 100,00 (od 13,04 1948. do 73,16 1971.). Do većih fluktuacija je, međutim, došlo u etničkoj strukturi stanovnika, naročito poslije popisa 1910. g. Naime, hrvatsko stanovništvo je od tada pa sve do 1991. osciliralo, sa veoma niskim baznim indeksima (od 2,85 do 8,00), dok se srpsko stanovništvo kontinuirano povećavalo sa veoma visokim baznim indeksima od 155,13 (1948) do 1.197,44 (1991). Broj pripadnika ostalih etničkih skupina bio je minimalan i kretao se od 5 pripadnika (1900), do 210 pripadnika (1981).

Međutim, diferencirani pristup daje realniju sliku kretanja stanovništva. Tako za vrijeme Austrougarske Monarhije, stanovništvo se relativno sporo povećavalo ali kontinuirano od popisa do popisa. Prosjek baznih indeksa ovog perioda za ukupno stanovništvo iznosi 127,44, za hrvatsko stanovništvo 121,20, a za srpsko stanovništvo 208,12, dok je pripadnika manjinskih etničkih skupina bilo svega 10 ili 0,68%. Hrvati su činili većinsko stanovništvo na kraju ovog perioda 1910. sa udjelom od 83,86%, dok su Srbi imali udio od 15,46%.

Iako se podaci u gornjoj tablici odnose na teritorij općine, realno je pretpostaviti da se odnose, uglavnom, orijentaciono, i na njen urbani dio. Ono što ih razlikuje od prethodnog austrougarskog perioda, jeste potpuno degresivni razvoj stanovništva (bazni indeks 86,20) i sasvim drugačija etnička struktura stanovništva (srpsko stanovništvo je većinsko sa udjelom većim od 80%, dok hrvatsko ima udio veći od 18%). Ostale etničke skupine su zanemarive, ili gotovo da i ne postoje.

U okviru SFRJ stanovništvo grada Udbine se sa visokim stopama rasta od popisa do popisa kontinuirano povećavalo, tako da je na kraju tog perioda 1991. g. bilo brojnije oko 7,5 puta (bazni indeks= 764,47). Isti trend povećanja imala je i kategorija srpskog stanovništva (bazni indeks = 771,90), dok se hrvatsko stanovništvo 3,5 puta sporije povećavalo (bazni indeks = 235,48). Najbrže je rasla malobrojna kategorija ostalog stanovništva, odnosno etničke skupine (bazni indeks = 3.100,0). Međutim, ovakav rast je posljedica u stanovitoj mjeri i veoma malog broja stanovnika te skupine u početnoj 1948. godini.

U etničkoj strukturi stanovništva grada Udbine na kraju ovog perioda 1991. većinsko mjesto je zauzimalo srpsko stanovništvo sa udjelom od 80,38%, manjinske etničke skupine su imale udio od 13,34%, dok je hrvatsko stanovništvo imalo udio od samo 6,28%. Među manjinskim etničkim skupinama stanovit broj su bili tzv. Jugoslaveni, koji su većinom bili bivši Srbi, što znači da je broj Srba u gradu Udbini ustvari bio još i veći od 80%.

Rat je prouzročio prisilno „pretumbavanje" stanovništva, odnosno njegovo mehaničko odlivanje i mehaničko prilivanje. Ovo prvo odnosi se isključivo na Srbe, koji su kao prognanici morali napustiti svoja vjekovna ognjišta. Iz popisa 2001. se očitava da je prognanika Srba bilo 768 ili 82,23% od njihovog ukupnog broja u gradu; da je doseljenika Hrvata bilo 492, većinom bosanskih Hrvata, žrtve iste matrice rata.

Iz popisa 2011. se očitava, da je Srba-povratnika bilo 792, što je više od broja prognanih za 24 osobe, koje su se vjerojatno doselile u grad iz gradskog okružja koje je stradalo za vrijeme ratnih operacija zvanih „Oluja"; ovim se broj Srba u gradu povećao na ukupno 958 stanovnika (više oko 3% od broja Srba 1991), pa je sada udio Srba u ovom gradu 51,12%; da se broj doseljenih Hrvata povećao za daljnjih 279 i tako ukupan broj Hrvata povećao na 844 ili 45,04% od ukupnog stanovništva grada.

Pregled razvoja stanovništva po seoskim naseljima

Naseljenost srpskih seoskih naselja na našim prostorima jedinstvena je po nizu svojih obilježja. Ona su u prosjeku manja za oko 1/3 od općeg prosjeka veličine hrvatskih seoskih naselja, a nakon posljednjeg rata ta se razlika još više povećala. Većim dijelom su disperzna, smještena u prisojnim i osojnim brdsko-planinskim prostorima, sa velikim pašnjačkim i malim obradivim površinama. Sva arabilna zemljišta su krčevine, antropogenog podrijetla. Gravitaciona središta su im udaljena i nepristupačna zbog slabe saobraćajne mreže. Nalaze se širom Hrvatske; od 113 ('?) općina prema administrativno-teritorijalnoj podjeli 1991. nalaze se u 103 općine. Većinom su to po sastavu stanovništva mješovita naselja. Najmanje ih je u Zagorju i Međimurju, ali po nekim karakterističnim naseljskim nazivima zaseoka (i po prezimenima), čini se, da ih je i tu bilo.

Podaci i činjenice u gornjim tablicama (54 i 55) pokazuju i ilustriraju svu širinu i dubinu tragedije koja je zadesila seoska naselja i ukupno stanovništvo u njima (srpsko i ostalo stanovništvo), posebno srpska seoska naselja, koja su smanjena ispod trećine hrvatskog prosjeka. S druge strane u većinskim srpskim naseljima ostalo je 2001. g. samo 29% stanovnika, a prisilno se iselilo (ili bolje rečeno prognano), oko 200.000 stanovnika (egzaktno 199.986 stanovnika), ili 71,01% predratnog stanovništva ovih naselja prema popisu 1991.

Među većinskim srpskim naseljima nalazi se 110 ili 10,57% tzv. „čistih", stopostotnih srpskih naselja čije se stanovništvo 2001. g smanjilo za 67,54%, odnosno svelo na 32,46%. Radi se o manjku stanovnika od 4.910 žitelja, koji su odselili, odnosno bolje reći prognani, iz svoga zavičaja. Osim toga, potpuno je ugašeno 59 naselja u kojima nema više žitelja niti života.

Vidljivo je, također, da je ukupan broj ugašenih srpskih naselja 178, u kojime je živjelo 16.529 žitelja. Teritorijalni raspored ugašenih naselja je dosta širok, ali najveća je koncentracija tih naselja u slavonskoj, ličkoj i kordunskoj regiji, u okolini Cetingrada, Lapca, Kistanja, Gračaca, Korenice, Dvora i drugih gravitacionih naselja gdje je prevladavao niz srpskih naselja. Tu su izgon i destrukcija bili izraziti da se Srbi nemaju gdje vratiti.

Najveći je broj ugašenih naselja sa visokim postotkom udjela srpskog stanovništva u njima. U tim selima ne samo da nema više žitelja, nego su većinom zatrta, uništena, nerijetko do neprepoznatljivosti. Čak kada bi se prognani žitelji i htjeli vratiti nemaju gdje. Dakle, ekstremni hrvatski nacionalizam je upravo tu pokazao svoje genocidno lice.

Sve ove činjenice govore da je ratom bilo pogođeno sveukupno stanovništvo, jer se smanjila naseljenost, odnosno prosječna veličina naselja. Ali kod Srba se to dogodilo tako radikalno da su de facto doživjeli kompletnu devastaciju i egzistencijalni poraz, jer su im naselja svedena na razinu ispod kritičkog praga održivog razvoja. Naime, što je selo manje to su mu perspektive razvoja neizvjesnije.

U zaključku ovog poglavlja o naseljima, iznosimo kakav je bio i jeste tretman hrvatskih vlasti, bez obzira na vladajuću stranku, prema obnovi ratom stradalih seoskih naselja, iz pera "dežurnog" ruralnog sociologa:

„...Hrvatska naselja, koja su razorili srpski nacionalisti u okviru svoje paradržave, temeljito su obnovljena. Neka imaju trotoare, ulična svjetla, obnovljene institucije, crkve, škole, spomenike žrtvama. Gospodarstva su opremljena dobrim dijelom opljačkanim sredstvima rada prognanih Srba, nekažnjeno, i onda kada su Srbi-povratnici imali evidentne dokaze da se radi o njihovoj otetoj imovini. Utvrdio sam da je takvih hrvatskih razorenih naselja bilo oko tristo. Kao ruralnog sociologa koji poznaje ta naselja i stupanj razorenosti, obnova me istinski radovala, jer dobro znam što je čovjek bez zavičaja. Međutim, rastužuje me što niti jedno srpsko naselje, bar kao pilot-projekat, nije obnovljeno, što osuđujem kao osvetu prema kolektivitetu. Dakle, kao nekažnjeni zločin. A utvrdio sam da je 'Olujom' razoreno i opljačkano 1.200 srpskih naselja, nekažnjeno. Imajte u vidu da je naselje, kao zavičaj, jedinstveno i neponovljivo. Nema te države koja je iznad života tolikog broja naselja i njihovih građana. Tim više, što je to dio našeg zajedničkog dobra, našeg integriteta, kulture i zajedničke povijesne baštine. To povijest, da se naselja nasiljem rata ugase, osuđuje kao genocidnu radnju..."

Neke konsekvence po demografski korpus Hrvatske (rezime)

Rezultati ove demografske statističke analize, upućuju na brojne konsekvence po demografski korpus Hrvatske u cjelini, od kojih ukazujemo samo na neke od njih, po našem mišljenju, bitne za dalji razvoj stanovništva. Višegodišnjim građanskim ratom, prije svega, mehaničkim udarom na demografski korpus, poremećene su sve demografske strukture stanovništva, što je prouzročilo njegov demografski slom, nadasve srpskog stanovništva kao njegov historijski višegeneracijski integralni dio...

To je produbilo i ubrzalo starenje stanovništva do razmjera da sada spadamo u najostarjelije narode u Evropi. Ovo ilustriraju sljedeći pokazatelji: prosječna starost ukupnog stanovništva se povećala i sada iznosi 42,3 godine, muškaraca 40,3 a žena 43,9 godina. Prosječna starost srpskog stanovništva se još više povećala i sada iznosi 53,1 godine, a njegovog poljoprivrednog stanovništva 58,5 godina. Najviše ostarjelog stanovništva u Hrvatskoj starijeg od 65 godina, ima u Ličko-senjskoj županiji: 24,8%, a najmanje u Međimurskoj županiji: 15,9% i Zagrebačkoj županiji 16,5%.

Procesi starenja stanovništva su uvjetovali pad zastupljenosti mlađeg stanovništva u dobi do 19 godina u ukupnom stanovništvu, koja sada iznosi 20,6%, a u županijama se kreće od najniže od 17% u Primorsko-goranskoj županiji do najviše od 23,3% u Brodsko-posavskoj županiji. Također, povećala se razlika u omjeru spolova u ukupnoj populaciji koji sada iznosi 51,7% žena naspram 48,3% muškaraca. Smanjila se prosječna naseljenost stanovništva po 1 kv. km. u Hrvatskoj za više od 10%, a u županijama u rasponu od 40% u Ličko-senjskoj županiji do povećanja od 2% u Istarskoj županiji. Ovim je znatno pogoršan ljudski faktor kao konstituens proizvodnje i ekologije.

Izvedena konsekvenca iz ovog globalnog pokazatelja o gustoći naseljenosti, je pokazatelj o prosječnom broju stanovnika po naselju, koji se smanjio, posebno veoma drastično za srpska naselja do jedne trećine i postala neodrživa za život, a u nekim područjima i općinama dovela do njihovog gašenja. Nastala je jedna velika teritorijalna praznina u vidu više manjih prostornih cjelina, bez ikakvih institucija, infrastrukture, ekonomske podloge za privredni razvitak, opreme gospodarstava i domaćinstava, društvenog života i mlađih naraštaja, koje se, uglavnom, nalaze u administrativno nazvanom „području posebne državne skrbi". Ovdje je život potpuno zamro, a mali broj povratnika-Srba je ubijen, najčešće „minama iznenađenja", kao opomena drugima što ih čeka.

Udio fertilnog ženskog stanovništva se smanjio i sada iznosi samo 43,4% , što uz višegodišnji veći mortalitet od prirodnog priraštaja, porast steriliteta kod oba spola, bračne krize odgađanjem braka i kasnijim rađanjem, povećanim brojem razvoda, porastom nasilja u obiteljima, širenjem raznih patologija, posebno suicidnih, ozbiljno ugrožava normalnu i pozitivnu reprodukciju stanovništva. Mehaničkim zadiranjem u demografski korpus, odnosno etničkim čišćenjem i progonom svih nehrvatskih etniciteta, smanjena je tradicionalna multietničnost stanovništva drastičnim reduciranjem „drugačijih" etniciteta na jednu trećinu i manje, a srpski korpus selektivnim povratkom doveden je do biološkog sloma.

(Nastavak u sledećem broju)