Pogledi

 

Posledice ukrajinske avanture: epohalna istorijska prekretnica u odnosima velikih sila

 

Rusija, poslednji glas razuma

 

Ma kako to danas zvučalo, svet posle ukrajinske krize neće više biti isti. Istina, posledice u početku neće izgledati posebno dramatične, ali, u ne tako dalekoj budućnosti, biće jasno da su sva ova zbivanja bila od ogromne istorijske važnosti i predstavljaju epohalnu prekretnicu u odnosima najvećih svetskih sila u budućnosti. O tome piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Ako pažljivije razmislimo o događajima u Kijevu; uočimo njihovu dinamiku, stalnu eskalaciju i sve veće ljudske žrtve; nameće nam se jasan zaključak da se sve odigrava po jednom mnogo prije pripremljenom planu. I ranije su akcije SAD-a u Avganistanu i Iraku zacijelo duže pripremane i smišljene. Međutim, ono što razlikuje ove operacije od ukrajinskih događaja; to je prije svega mjesto i izbor protivnika.

Prvo, što se mjesta tiče ovo je prvo ratno žarište ovog opsega u Europi, nakon slijeda balkanskih sukoba oko razgrađivanja negdašnje SFRJ. Ma kako dalje područje bivše Jugoslavije strategijski veoma važno, prije svega zbog egejsko - vardarsko - moravske doline i njenog spajanja sa dunavskom dolinom; područje Ukrajine i činjenica da se ona nalazi u jedinstvenom strategijskom i ekonomskom području sa Rusijom daje sukobu značajan i veoma opasan kvalitet. Područje krize od crnomorskog akvatorija pa do Baltika daleko je manje od 600 kilometara zračnom linijom. Ova činjenica čini ruski bok veoma ranjivim i u potpunosti je nepodnošljiva za Rusiju. Rusija jednostavno uprkos zdravoj uzdržanosti ipak nema izbora, izuzev da čvrstim stavom i vojnom spremnošću obuzda nasilničkog agresora. Kolika je situacija potencijalno opasna vidi se iz činjenice da za doba Hladnog rata tako što jedva da je bilo i zamišljano u vojnim planovima SAD.

Od 22. juna1941. godine, Rusija nije ovako direktno napadnuta kao u ovoj avanturi SAD-a, kojoj se ni približno još ne vidi kraj, i za koju se čini da se sistematski širi. Jasno je da je ovo prvi put od Drugog svijetskog rata da do sukoba ne dolazi u nekoj udaljenoj ,,sivoj zoni,, već u dvorištu Rusije, tik uz njenu granicu. Nije potrebno posebno naglašavati koliko je opasno igrati se rata u samom srcu jedne nuklearne velesile kakova je Rusija.

Drugo, izbor protivnika u samoj njegovoj blizini, već je naglašeno; može dovesti do gubljenja kontrole nad događajima, pa i do nuklearnog sukoba čije posljedice mogu biti velika svjetska katastrofa, najveća ikada viđena! Pa ipak, tekući izvršilac radova FED-a Barak Husein Obama i trči po svijetu u naporima da stvori Svjetsku antirusku koaliciju. On prijeti i svojim saveznicima iz NATO-a tražeći bezuslovnu suradnju, uprkos očiglednoj nevoljnosti Europe čija je deklarativna osuda Rusije više retorička nego uistinu rezultat čvrstog opredjeljenja.

Jer, nije samo napadnuta Rusija! Napadnuta je i sama budućnost Europe, zapravo njeno postojanje u svakom smislu. Decenijama, njena se civilizacija uporno razgrađuje, ubrzano se islamizira , a njena se omladina gura u narkomaniju i gej - potkulturu, sve sa ciljem da se nepovratno demografski osakati.

Londonski bankari i njihova podružnica u Vol Stritu u Njujorku osobito agresivno nastoje da preobraze čitav svijet u skladu sa svojim potrebama kroz posljednje stoljeće. Od 1913. godine, tačnije, od kada je FED (Američke federalne rezerve) pao u ruke privatnih bankara i od kada su po svojoj volji mogli emitirati ili povlačiti novac, SAD su postale privatizirana država.

Civilizacija Starog kontinenta sa mukom stvarana kroz 3000 godina iznjedrila je slobode za pojedinca kroz demokratske institucije i socijalno davanje. Ali baš je to postalo meta društva iz FED. Najmanje su sloboda i kultura ono što treba zamišljenim gospodarima.  Urgentno im je potrebna devastirana i osakaćena Europa, trećesvjetizirana kroz tkzv. multikulturalizam, multietnicizam i multikonfesionalizam, što se sve brzo pretvorilo u nalet islamskog fašizma, rušenje demokratskih institucija i gaženje ogromne kulturne baštine grčko - rimsko - hrišćanske civilizacije. Cilj je sveukupna barbarizacija Europe i srozavanje svjetskih razmjera.

Uprkos naporima bankara kroz posljednjih dva stoljeća, nije uništena Rusija. Iako je bila dovedena do ruba propasti, ekonomski i demografski desetkovana Rusija se održala. Zašto je njeno uništenje toliko potrebno društvu iz FED.?

Kao europska zemlja Rusija je baštinik i tvorac njene kulture. Ona nije samo europska zemlja već i "azijska zemlja", sve do obale Tihog oceana. Ali ako zanemarimo puku geografiju Rusije, čini Europom sav prostor od Antlantika do Vladivostoka. Europa kao cjelina je nezamisliva bez Rusije. Mogućnost da se Europa integrira van tzv. EU (američke izmišljotine da se Europa uopće integrira van njenog nadzora) kao slobodna federacija naroda od Antlantika do Tihog ocena i time stvori ogromnu ekonomski i samoodrživu zajednicu, otvorenu sa suradnju na svjetskom nivou; vrlo je uznemirila bankare iz FED. Jer oni su znali da na područjima  Rusije počiva ogromno bogatstvo u resursima svih oblika i oni znaju da Rusija u svom prirodnom okolišu predstavlja stub otpora mračnim planovima o novom svjetskom robovlasništvu.

Zbog toga sve treba staviti na kocku. Što urgentnije dok stvari ne odu predaleko. Društvo iz FED nastoji da oslabi ekonomski i politički i Rusiju i europski Zapad, osobito Njemačku.

 Nastoji se da se Europa rascijepi kao usred hladnog rata, potom da se zaustavi rastuća ekonomska moć Rusije i  sve življe savez Rusije za europskim Zapadom. Čini se sve da se odnosi Rusije i Zapadne Europe u cjelini prekinu, kao i prestanak integracije van lažne EU. Time bi ključna bitka bila dobijena. Vrata Pakla širom bi bila otvorena jednom zauvijek. Zbog svega toga sukob u Ukrajini nije neka uobičajena i prolazna kriza. Taj sukob zapravo je sukob čije će posljedice biti sudbinske. U svakom smislu.

Upada u oči gotovo potpuno odsustvo izlazne strategije na strani SAD-a. Prosto kao da ona i nije potrebna, kao da je ovo presudni sukob. Ovo djeluje odviše kao nepromišljena kockarska igra. Zaista nije uobičajeno da se dvije velesile ovako olako igraju vatrom. To je čak i za doba Rimske imperije bilo previše. Carstvo je vodilo računa da se nagodi sa Partima  i da odveć ne paradira legijama na njihovim granicama. Sukob velikih, bez imalo diplomacije i bez izlazne strategije, veoma je rijedak u povijesti, a kada je do njega dolazilo, po pravilu su štete bile ogromne. Jedna od sila je bila uništena, a druga oslabljena, ali najčešće su obje bile oslabljene.

Mada je Rusija u potpunosti odlučnim mjerama i diplomatskom uzdržanošću nastojala da smiri krizu; SAD su je konstantno pogoršavale. Vrijeme je za otrežnjenje. Europski Zapad nesumnjivo vidi veliku opasnost u svom dvorištu. Nemogućno je ne vidjeti štetu koja će po nju uslijediti. Rusija će u narednom vremenu nastojati sa diplomatskim naporima uz naglašenu rješenost da i vojnim mjerama odbrani svoj opstanak. SAD će poput zle spirale pogoršavati stanje. No, jasno je da će balans između rata i mira konačno doći do kritične tačke.

Rusiju ima dubinu i spremnu strategiju. Ona zna da će vrijeme učiniti svoje. Zapadni saveznici će se sve više pitati gdje to vodi, i zašto trpe ekonomsku štetu. Objektivno, ruska uzdržanost i vojna spremnost učinit će se Zapadu i cijelom svijetu mnogo pametnijom i ispravnijom strategijom.

 Buka NATO retorike će malaksavati, a SAD (odnosno društvo iz FED) će se suočavati sa postepenom i sve jačom izolacijom širom svijeta. Akcije u Ukrajini doživjet će kolaps. Najposlije će jedina mogućnost ipak ostati diplomatska akcija. Bit će to ozbiljan i prekretni udarac agresoru i njegovim nakaznim ambicijama. Bit će to ogromna promjena.