Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (2)

Gulag je bujao za vreme Staljina

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

To bezuslovno divljenje prema sovjetskom sistemu pod Staljinom protegnulo se čak i na GULAG. Dr Dž. L. Gilin, nekadašnji predsjed-nik Američkog udruženja sociologa, pisao je, "Jasno je da je sistem namjerio da popravi prestupnika i da ga vrati u društvo." Harold Laski, britanski politički ekonomista, slagao se s tim, pišući da je otkrio u sovjetskom sistemu "insistiranje da zatvorenik mora da živi, dok god to okolnosti dopuštaju, životom punim samopoštovanja". Dugogodi-šnji komentator sovjetske politike, Moris Hindus, otišao je korak dalje u odobravanju: "Osvetoljublje, kažnjavanje, mučenje, strogost, ponižavanje, nemaju mjesta u tom sistemu". Džordž Bernard Šo je čak zabilježio jedan element dobrovoljnosti u Staljinovom sistemu radnih logora, pišući da "u Engleskoj prestupnik ulazi (u zatvor) kao običan čovjek a izlazi kao kriminalac, dok u Rusiji ulazi kao kriminalac a izaći će kao običan čovjek, ako ga uopšte i nagovore da izađe. Koliko sam ja mogao da shvatim, oni mogu tamo da ostanu koliko god im je volja".

Početna opčinjenost naporima sovjeta da izgrade novo društvo tokom tridesetih godina, odražavala se u tim blaženim shvatanjima, i dobila ogroman podstrek Staljinovom pobjedom nad Hitlerom. Čak ni hladni rat što je uslijedio nije mogao da odvrati mnoge zapadne intelektualce od njihove zanesenosti komunističkom obnovom društva. Tokom pedesetih, pa čak i u šezdesetim godinama, na mnogim zapadnim univerzitetima, preovlađujuće društveno stanovište među intelektualcima bilo je neka vrsta "ljevičarstva", koje je često išlo u prilog Sovjetskog Saveza čiji je od strane države vođen društveni eksperiment nesumnjivo bio privlačan za njih.

Uopštenije govoreći, novo pravovjerje je težilo da istakne primat politički usmjerenog društvenog planiranja. Ponajviše kao reakcija na haos izazvan Velikom depresijom a onda i Drugim svjetskim ratom, svijet je sada ulazio u eru u kojoj je društveno ponašanje trebalo da bude u sve većoj mjeri kanalisano političkim sredstvima i u kojoj se privredna aktivnost odvijala u politički planiranom smjeru. Bez obzira što su mnogi branioci novog pravovjerja bili svjesni činjenice da se sovjetska stvarnost drastično razlikuje od ideala, vjerovali su da je potencijal za ostvarenje tog ideala ugrađen u sovjetski sistem koji se tako drži puta u budućnost.

Zbirni učinak prividnog uspjeha sovjetskog sistema bio je da pretvori dvadeseti vijek u eru kojom dominiraju uspon i privlačnost komunizma. Mada je Amerika tokom ovog vijeka postala vodeća svjetska sila, a američki način života lučio neuporedivo opipljiviju privlačnost, Amerika je širom svijeta - nepravedno - doživljavana kao branilac starog poretka koji uzalud nastoji da zaustavi zahuktali točak istorije. Širenje komunizma u Srednjoj Evropi i Kini je preobrazilo svjetsku politiku, dominiralo je intelektualnim raspravama, pa je djelovalo kao proročanstvo istorije.

Pa ipak, jedva sto godina poslije svog početka, komunizam je iščezao. Komunistička praksa i ideje su diskreditovani, kako u komunističkom svijetu tako i izvan njega. Krajem osamdesetih godina, da bi podstakle svoje zaostale privrede na veću produktivnost i motivisale svoje radnike na veće napore, komunističke vođe Sovjetskog Saveza, Kine i Istočnoevropskih zemalja su na godišnjem skupu Američkog udruženja proizvođača iznijeli odlučne tvrdnje koje nijesu bile

neumjesne. Tako je predstavnik sovjetskih radnika Aleksandar Jakovljev, član Politbiroa tada zadužen za marksističko-lenjinističko učenje, kako izvještava Pravda od 11. avgusta 1988, izjavio da danas "svijest o vlasništvu mora biti na prvom mjestu", dodajući da "usađivanje osjećaja vlasništva jeste dobra stvar, jer kada radnik ima udjela u nečemu, onda će pomjerati brda; u suprotnom biće ravnodušan". Gotovo u isto vrijeme, poljske radnike je podsjetio Stanislav Ćošek, član Politbiroa, da "nije moguće da svako poboljša svoj životni standard u istoj mjeri. Svakako bi morali biti povlašćeni oni koji više doprinose svojoj ekonomiji, pa bi oni trebalo i da su bolje plaćeni". A samo nekoliko mjeseci prije toga, na najistočnijem kraju komunističkog svijeta, kineske radnike je ideološki prosvijetlio novi član Politbiroa, Hu Đili, koji je izjavio da "socijalizam zahtijeva ili dopušta sve što doprinosi razvoju proizvodnih snaga".

Uoči posljednje decenije ovog vijeka, gotovo sve privrede komunističkog svijeta su toliko vapile za reformama da se, zapravo, sve svelo na odbacivanje marksističko-lenjinističkog iskustva. Najvažnije je bilo lančano odbacivanje osnovnih filozofskih pretpostavki komunizma. Veličanje države je gotovo svuda otvorilo put povratku dostojanstva individue, ljudskih prava, lične inicijative, pa čak i privatnog preduzetništva.

Posljedično bjekstvo od etatizma, davanje sve većeg značaja ljudskim pravima i zadocnjeli povratak ekonomskom pragmatizmu predstavljaju ogroman prevrat u stavovima i temeljnoj životnoj filozofiji. To je preokret koji će po svemu sudeći imati dalekosežne i dugoročne posljedice. To se već osjeća i u politici i u ekonomiji širom svijeta. I sa sve većom vjerovatnoćom, to nagovještava da od 1. januara 2000. godine, prognozeri društvenih kretanja komunističkoj doktrini mogu dodijeliti - ovaj put zaista opravdano - onako malo uticaja na budućnost XXI vijeka, kako su - s manje opravdanja - njihovi prethodnici prognozirali 100 godina ranije.

Završna kriza savremenog komunizma je prema tome istorijski najdramatičnija zbog same neočekivanosti njenog naleta. Pravo je vrijeme, dakle, za pitanje šta se dogodilo sa učenjem i praksom za koje se mislilo tokom većeg dijela ovog vijeka da su vjesnici budućnosti. Šta je dovelo do razočarenja, propasti, a naročito do zločina koji su toliko diskreditovali ideologiju, politički pokret i društveni eksperiment koji su isprva bili shvaćeni kao nosioci privremenog spasenja?

Veliki promašaj

Razlog ubrzanja agonije komunizma jeste slom sovjetskog iskustva. Zaista, kako se približavamo kraju Dvadesetog vijeka izgleda nevjerovatno da je sovjetski model nekada bio smatran tako privla-čnim i vrijednim podražavanja. To je mjera koliko je sovjetskom iskustvu pao ugled u svjetskim okvirima. Pa ipak, jednom, ne tako davno, sovjetski model je bio radosno pozdravljen, divili su mu se i čak ga oponašali. Umjesno je, stoga, zapitati se šta je funkcionisalo pogrešno i zašto?

Kada govorimo o sovjetskom brodolomu, uputno je pogledati sasvim kratko istorijski put koji je prešao marksistički eksperiment u Rusiji. Bio je to neobičan razvoj, transplantacija jedne u suštini zapadno-evropske doktrine, smišljene u javnoj čitaonici Britanskog muzeja od strane emigranta - njemačko-jevrejskog intelektualca, u kvaziorijentalnu despotsku tradiciju udaljenog evroazijskog carstva, sa ruskim revolucionarnim pamfletistom u ulozi hirurga istorije.

Do ruske Revolucije, medutim, marksizam nije bio više samo pedantna bibliotečka teorija. To je već bio značajan evropski društveno-politički pokret, koji je igrao važnu ulogu u više zapadnoevropskih zemalja i imao definisan politički profil. To je bio nesumnjivo profil broj jedan učesnika u društvenim dešavanjima. Riječi socijal-demokratija - koje su bile samoodređenje skoro svih marksista toga doba - simbolizovale su pripadnost tom relativno mladom socijalističkom pokretu. Socijalizam, a od tada i marksizam, bili su prema tome smatrani na Zapadu kao uglavnom demokratski po duhu.

Bez sumnje, za vrijeme Prvog svjetskog rata, jedan manji marksistički ogranak je aktivno propagirao koncept nasilne revolucije, za kojom bi uslijedilo nametanje diktature proletarijata. Oni koji su strahovali od uspona socijalizma u bilo kom obliku strijepili su zbog krvavih sjećanja na Parisku komunu 1871. godine. Riječ komunist za mnoge je već označavao suprotnost u odnosu na demokratu. Pad Carstva izazivao je različite reakcije na Zapadu, od oduševljenja punog nade za demokratiju do strašnih predviđanja o komunističkoj diktaturi.

Nasljeđe lenjinizma

Ono što se dogodilo u Rusiji poslije Boljševičke revolucije, nije bilo iznenađujuće za pažljive čitaoce Vladimira Iljiča Lenjina. Boljševički vođa sve radikalnije frakcije ruskih marksista nije se dvoumio oko svojih namjera. Iz pamfleta u pamflet i iz govora u govor, gomilao je prezir prema onim sljedbenicima marksizma koji su odobravali demokratske procese. On je bio potpuno jasan u svom stavu da Rusija još nije bila zrela za socijalističku demokratiju i da će socijalizam u Rusiji biti izgrađen "odozgo", odnosno kroz diktaturu proletarijata.

Ta diktatura će, naime, biti proleterska samo po imenu. Po Lenjinu, nova vladajuća klasa politički nije bila ništa zrelija za vladavinu nego što je Rusija istorijski bila zrela za socijalizam. Novoj diktaturi je prema tome bio potreban odlučan i istorijski svjesan posrednik da djeluje u korist proletarijata. Upravo zbog zaostalosti Rusije, ni društvo, niti relativno malobrojna industrijska radnička klasa, nijesu izgledali spremni za socijalizam. Istoriju je zbog toga morala da ubrza organizovana "vodeća" partija predanih revolucionara koji su tačno znali što je zadatak istorije i ko su bili ljudi spremni da budu njen samodosuđeni čuvar. Lenjinov koncept vodeće partije bio je njegov kreativni odgovor na doktrinarnu dilemu o nespremnosti Rusije i njenog proletarijata za marksističku revoluciju.

Lenjinov doprinos i njegova lična riješenost u kovanju disciplino-vane organizacije profesionalnih revolucionara bila je odlučujuća u oblikovanju političkog karaktera prve države koja je ikada došla pod vlast pokreta predanog načelima socijalizma. Nema svrhe ovdje raspravljati je li njegov poduhvat bio doktrinarno valjan pa prema tome ni da li je umjesno dovoditi ime socijalizma u vezu s Lenjinom i njegovim sljedbenicima. Za one duboko predane demokratskom soci-jalizmu, svaka takva veza je anatema. Ali stav koji bi trebalo ovdje zabilježiti jeste da su Lenjin i njegovi sljedbenici smatrali sebe marksistima, da su sebe vidjeli kao one koji su već krenuli putem prvo socijalizma a onda komunizma, pa su i subjektivno i objektivno oni tako bili dio novog fenomena socijalizma.

Uz to, kako su novi boljševički vlastodršci bili u stanju da sebe poistovjete sa socijalizmom, to je pomoglo u ogromnoj mjeri da steknu simpatije slušalaca na Zapadu. To poistovjećenje, bilo ono iskreno ili samo taktičko, bilo je svakako korisno. Oni su opčinili maštu mnogih na Zapadu koji su se nadali pobjedi demokratskog socijalizma, ali koji su očajnički žudjeli da se to uskoro dogodi unutar ušančenog kapitalističkog sistema. Uprkos svim njegovim manama, činilo se da crvena zvijezda nad Kremljom simbolizuje osvit socijalizma, mada s početka u nesavršenom obliku.

Činjenica da je unutar Rusije lenjinistička faza bila obilježena značajnim nejasnoćama takođe je pomagalo da se pridobiju simpatije Zapada. Mada je bila daleko od demokratije i gotovo od početka upletena u brutalno zatomljenje svakog otpora, lenjinistička era (koja se nastavila nekoliko godina pošto je 1923. Lenjin umro) svjedočila je u velikoj mjeri o društvenom i kulturnom eksperimentisanju. U umjetnosti, u arhitekturi, u literaturi i uopštenije u intelektualnom životu, preovladavajuće raspoloženje je bilo ono novatorstva, "kreativnog" rušenja svetinja i otvaranja novih naučnih granica. Intelektualna živost tekla je uporedo sa Lenjinovom spremnošću da na socio-ekonomskom planu postigne kompromis s ruskom zaostalošću i njenom ranokapitalističkom privredom. Čuvena Nova ekonomska politika (NEP) -koja se u suštini oslanjala na tržišne mehanizme i privatnu inicijativu u cilju podsticanja ekonomskog oporavka - bila je čin istorijskog prilagođavanja, odgađajući u budućnost neposrednu izgradnju socijalizma putem nove diktature proletarijata.

Ne idealizujući ovu kratku međuigru, vjerovatno bi bilo korektno predstaviti ovo razdoblje kao najotvoreniju i duhovno inovativnu fazu ruske istorije dvadesetog vijeka. (Demokratka međuigra iz 1917. godine pod socijaldemokratom Aleksandrom Kerenjskim trajala je suviše kratko da bi izazvala trajan uticaj.) Zaista, NEP je postao stenografski izraz za razdoblje eksperimentisanja, fleksibilnosti i uzdržljivosti. Za mnoge Ruse, čak više nego šezdeset godina kasnije, to su bile najbolje godine ere koju je najavila revolucija iz 1917.

Ali, ovim idiličnim viđenjem 1920-tih, prošlost je idealizovana, uglavnom kao reagovanje na kasniji staljinistički period. Važniji od fenomena društvene i kulturne promjene koja je dominirala površinom života u Moskvi, Lenjingradu i u još nekoliko većih gradova bili su opštenarodna konsolidacija novog sistema jednopartijske vlasti, institucionalizacija društvenog nasilja najširih razmjera, nametanje doktrinarnog pravovjerja i trajno usvajanje prakse da ideološki ciljevi opravdavaju sva politička sredstva, uključujući i ona najtiranskija.

Dvije najkatalitičkije osobine kobnog Lenjinovog nasljeđa bile su njegova koncentracija političke moći u rukama samo nekolicine ljudi i njeno uzdanje u teror. Prva je dovela do centralizacije političke moći u sve više birokratizovanu vodeću partiju, koja kontroliše ukupnu strukturu društva kroz prožimajuću nomenklaturu, n. pr. sistem čvrsto zbijene političke kontrole odozgo-do-dolje nad svim postavljenjima. Pripravnost na primjenu terora protiv stvarnih ili izmišljenih protivnika, uključujući i Lenjinovu promišljenu upotrebu kolektivne krivice kao opravdanja za najopsežnije društvene progone, stvorila je od organizovanog nasilja glavno sredstvo za rešavanje najprije političkih, pa onda ekonomskih i na kraju društvenih ili kulturnih problema.

Oslanjanje na teror je takođe ubrzalo jačanje simbioze između partije na vlasti i tajne policije (koju je Lenjin ustanovio skoro odmah po preuzimanju vlasti). Nije ni slučajno ni nebitno po kasniju sovjetsku istoriju što je više od šezdeset godina poslije Lenjinove smrti šef sovjetske tajne policije, Viktor M. Čebrikov, govoreći u septembru 1987. godine na komemoraciji u čast prvog šefa te policije, s odobravanjem citirao Lenjinovo opravdanje primjene terora protiv ruskih seljaka pod izgovorom da "kulak toliko prezire sovjetsku vlast da je spreman da poguši i pokolje stotine hiljada radnika."

I prije i poslije preuzimanja vlasti Lenjin je otvoreno zastupao upotrebu nasilja i masovnog terora za postizanje svojih ciljeva. Još 1901. je rekao: "U načelu mi se nikada nijesmo odrekli terora i ne možemo ga se odreći." Uoči Boljševičke revolucije, napisao je u Državi iRevoluciji da je, kada se pozivao na demokratiju, pod tim izrazom podrazumijevao "organizaciju za sistematsku upotrebu sile od strane jedne klase protiv druge, jednog dijela naroda protiv drugog." U drugim djelima i govorima uključenim u njegova Sabrana djela, ostao je dosljedan po tom pitanju. Otvoreno je obznanio da po njemu demokratija povlači za sobom diktaturu proletarijata: "Kada prigovaramo upotrebi diktature u partiji... kažemo, 'Da, diktatura partije! Ostajemo pri njoj i ne možemo djelovati bez nje'." Uz to je pisao, "Naučna definicija diktature je vlast koja nije ograničena bilo kakvim zakonima, nije sputana bilo kakvim pravilima i zasniva se neposredno na sili."

Čim je preuzeo vlast, Lenjin nije oklijevao da primijeni svoja shvatanja. Vrlo brzo, on se oslanja na upotrebu nekritičkog nasilja ne samo da bi terorisao cjelokupno društvo nego čak i da bi uklonio i najmanje birokratske smetnje. U dekretu objavljenom januara 1918. godine, kojim je nastojao da odredi politiku vladanja prema onima koji su se na bilo koji način protivili boljševičkoj vlasti, Lenjinov režim je pozvao državne službe da "očiste rusku zemlju od svih štetnih insekata." Lenjin je lično tjerao partijske lidere, u jednom okrugu, da sprovedu "nemilosrdni masovni teror protiv kulaka, svještenika i Bjelogardejaca" i da "zatvore sve sumnjive elemente u koncentracioni logor van grada." Što se tiče političke opozicije, Lenjin neće tolerisati nikog, uvjeravajući da je "neuporedivo bolje 'raspravljati puškama' nego s tezama opozicije."

Masovni teror je tako ubrzo postao administrativno sredstvo za rješavanje svih problema. Za lijene radnike, Lenjin je preporučivao "strijeljanje na licu mjesta jednog od svakih deset okrivljenih za besposličenje." Za nepokorne radnike je govorio da bi "takvi remetioci discipline trebalo da budu strijeljani." Zbog slabih telefonskih veza, dao je Staljinu izričita uputstva: "Zaprijetite da ćete strijeljati idiota koji je odgovoran za telekomunikacije i koji ne zna kako da vam obezbijedi bolji pojačivač i kako da napravi valjanu telefonsku vezu." Za svaku nepokornost, ma kako malu, među seoskim masama, Lenjinov režim je donio rezoluciju koja je insistirala na tome "da se taoci moraju uzeti među seljacima, koji će, ako snijeg ne bude očišćen, biti strijeljani."

Ovo paranoično gledište je pomoglo stvaranju sistema vlasti koji je bio odvojen od društva, zapravo zavjeri moći, iako je početkom dvadesetih društvena spontanost u nepolitičkom području bila privremeno tolerisana. Ipak, glavna je činjenica da je Lenjinov politički sistem bio uravnotežen psihološki, isto kao i politički, uprkos potpunoj sučeljenosti s društvom. Njegovi novi vladari su jedino tako mogli sebe opravdati pred istorijom, što će u suštini napadati to društvo, da bi ga ponovo stvorili prema liku samog političkog sistema. Politički sistem lenjinističkog tipa nije mogao beskrajno dugo da koegzistira sa društvom koje djeluje ponajviše na temelju dinamične spontanosti. Takva koegzistencija bi ili izopačila politički sistem ili ubrzala sukob između njih.

Lenjinovo jedino rješenje je bilo utemeljenje vrhovne partije, obdarene snagom da ubrza prisilno odumiranje ne države nego društva kao autonomnog entiteta. Društvo je moralo da bude zgaženo da ne bi kooptiralo, oslabilo i možda apsorbovalo površnu političku lakirovku komunističke vlasti. Za Lenjina, logika sile je nametala zaključak da je u cilju provođenja procesa rastakanja tradicionalnih socijalnih odnosa centralizovana uloga države morala biti pojačana, čineći na taj način od nje izvršno oruđe istorije.

Poslije više decenija, 1987. godine, tokom rasprava podstaknutih nastojanjima Mihaila Gorbačova na reformama, jedan vodeći sovjetki intelektualac se odvažio da javno postavi pitanje, "Da li je Staljin stvorio svoj sistem, ili je sistem stvorio Staljina?" Ali ako je sistem bio taj - kao što pitanje ukazuje - koji je iznjedrio Staljina, čiji je onda to sistem bio? Lenjin je bio taj koji je stvorio sistem koji je proizveo Staljina, a Staljin je sazdao sistem koji je učinio njegove zločine mogućim. Štaviše, ne samo da je Lenjin učinio Staljina mogućim, već su Lenjinov ideološki dogmatizam i njegova politička netolerantnost u velikoj mjeri spriječili da se ukaže bilo koja alternativa. U suštini, dugotrajno nasljeđe lenjinizma je bio staljinizam, a to je najveća istorijska optužba Lenjinove uloge u izgradnji socijalizma unutar Rusije.

Slom staljinizma

Genijalnost Josifa Staljina se ogledala u tome što je pravilno shvatio skrovito značenje Lenjinovog nasljeda. Njegov glavni rival, Lav Trocki, napravio je kardinalnu grešku kad je pokušao da poveže unutrašnju revoluciju s istovremenim istraživanjem mogućnosti globalnog prevrata. Trocki se saglasio s mišljenjem da je zapadni kapitalistički sistem bio zreo za revolucionarni prevrat i da je opstanak komunističke vlasti u Rusiji zavisio od brzog uspjeha takve revolucije. Ipak, zagovarajući koncept permanentne revolucije, Trocki je podcijenio nagon za samoodržanjem novoušančenih partijskih birokrata, koji nijesu bili spremni da rizikuju sve na oltaru preuranjene svjetske revolucije. Za razliku od njega, Staljin je dobro koristio njihov nagon za samoodržanjem pokrećući unutrašnju revoluciju čija je svrha bila da se izbjegne opasnost da komunistički režim proguta sve vitalnije društvo. On je stoga podsticao njihovu ideološku revnost sve se pozivajući na njihov vlastiti interes.

"Socijalizam u jednoj državi" je bila Staljinova privlačna naučna parola za besprimjerno drobljenje društva državnom mašinerijom. Zavjereništvu sklona skupina lidera, djelujući bukvalno noću u nekoliko soba Kremlja, uzela je na sebe zadatak obnove društva od vrha do dna, uništavanja boljeg dijela svog seljaštva i srednje klase i prinudnog raseljavanja miliona ljudi, šireći u tom procesu djelokrug državne vlasti do stepena koji nikada ranije nije bio dosegnut u istoriji. "Socijalizam u jednoj državi" je time postala zemlja potpuno podređena vrhovnoj vlasti države.

Pod Staljinom su uzdizanje države i primjena državnog nasilja kao oruđa za obnovu društva dosegli svoj vrhunac. Sve je bilo podređeno ličnosti diktatora i državi kojom je on upravljao. Veličan u pjesmama, pozdravljan muzikom, idealizovan na hiljadama spomenika, Staljin je bio svuda i vladao je svim. Ali, iako je lično bio tiranin kom je bilo malo ravnih u cijeloj istoriji, njegova vlast je vršena kroz složenu građevinu državne moći, istovremeno veoma birokratizovanu i institucionalizovanu. Kako je društvo bilo preorano u pregornom nadmetanju sa Staljinovim ciljem izgradnje socijalizma u jedinstvenoj državi, rasli su status i bogatstvo, moć i privilegije državnog aparata.

Piramida vlasti je bila podržana sistemom terora koji nije pružao ličnu sigurnost čak ni Staljinovim najbližim drugovima. Niko nije bio pošteđen diktatorovog hira. Staljinov omiljeni član Politbiroa jednog je dana mogao postati žrtva sudskog procesa a sljedećeg strijeljan. Takva sudbina je zadesila krajem četrdesetih, na primjer, A. A. Voznesenskog, za kog su mnogi smatrali da ga Staljin priprema za veoma visok položaj u vlasti. Potpuna odanost Staljinu i čak oduševljeno saučesništvo u njegovim zločinima nudili su malu zaštitu od progona ili sramoćenja. Molotov i Kalinjin, obojica neposredno odgovorni za sastavljanje liste drugova koje je trebalo likvidirati, nastavili su da sjede za stolom Politbiroa, iako su njihove žene po Staljinovom naređenju bile odvedene u radni logor na prinudni rad.

Nije pretjerano izjaviti da je krajnja vlast nad životom i smrću u sovjetskoj državi tokom gotovo četvrt vijeka bila u rukama male družine potpuno nemilosrdnih urotnika, za koje je izricanje smrtne kazne nad nebrojenim hiljadama navodnih "neprijatelja naroda" bio nebitan birokratski čin. Čak i ako sovjetske arhive jednog dana budu potpuno otvorene (a disidentski moskovski časopis Glasnost je izvijestio avgusta 1987. godine da su, da bi prikrili prošlost, KGB-ovci mjesečno uništavali po pet hiljada dosijea žrtava iz tridesetih i četrdesetih godina), ljudi nikad neće saznati pune razmjere Staljinovih ubistava. Istrebljenje neposrednom likvidacijom ili putem lagane smrti bila je sudbina čitavih kategorija ljudi: političkih protivnika, ideoloških rivala, sumnjivih članova partije, okrivljenih vojnih oficira, kulaka, pripadnika svrgnutih klasa, nekadašnjih plemića, nacionalnih grupa koje su smatrane potencijalno nelojalnim, etničkih grupa etiketiranih kao neprijateljskih, vjerskih propovjednika kao i praktikujućih vjernika, pa čak i rođaka i (u mnogim slučajevima) čitavih porodica odabranih žrtava.

Prosto je nemoguće riječima opisati punu mjeru pojedinačnih i kolektivnih ljudskih patnji koje je Staljin izazvao. U ime socijalizma, nekoliko miliona seoskih porodica je bilo deportovano pod najprimi-tivnijim uslovima, čiji su preživjeli članovi raseljeni po dalekom Sibiru. Staljin je takođe bio odgovoran za masovno izgladnjivanje do smrti više miliona ukrajinskih seljaka za vrijeme Velike gladi početkom tridesetih godina - gladi namjerno iskorišćene da se ubrza proces kolektivizacije, koja je u dobroj mjeri izazvana samom brutalnom kolektivizacijom. Za vrijeme čistki, sama partija je bila desetkovana, mnoge vrhovne vođe likvidirane a njihove porodice nemilosrdno prognane. Hapšenja i likvidacije su obuhvatili čitavo sovjetsko društvo i pogađali su milione ljudi. Prema sovjetskim podacima, samo u vojnom sektoru je strijeljano više od 37.000 armijskih oficira i 3.000 pomorskih oficira tokom 1937. i 1938. godine, više nego što ih je zapravo stradalo tokom prve dvije godine nacističko-sovjetskog rata.

GULAG je bujao pod Staljinom. Pojedinačna i grupna hapšenja su se masovno i kontinuirano događala. Čak su i cijele etničke grupe bile meta genocidnog uništenja. Pred samo izbijanje rata 1939. godine, cjelokupno poljsko stanovništvo koje je živjelo na sovjetskoj strani tada sovjetsko-poljske granice, brojeći nekoliko stotina hiljada ljudi, iznenada je iščezlo. Jedino su žene i djeca bili raseljeni u Kazahstan. Ljudi su prosto nestajali. U poslednjoj fazi rata, Tatari sa Krima i Čečeni-Ingušeti sa sjevernog Kavkaza, kojih je takođe bilo na stotine hiljada, bili su iskorijenjeni i deportovani u Sibir. Nakon rata i uprkos objelodanjenja nacističkog Holokausta nad Jevrejima, jevrejske zajednice u Moskvi i Lenjingradu iznenada su postale meta čistki, a njihovo vođstvo desetkovano. Godine 1949, stotine hiljada Balta su bile izložene masovnim deportacijama u Sibir. Prema najsavjesnije izvršenoj sovjetskoj procjeni, citiranoj na Radio Viljnusu 22. septembra 1988, samo u Litvaniji je bilo 108.362 žrtve. Uoči Staljinove smrti, pripreme su bile već odmakle za nove montirane procese "jevrejskoj doktorskoj zavjeri" čije su žrtve optužene za kovanje zavjere za likvidaciju vrhovnog kremaljskog rukovodstva.

Doslovno milioni života su pri tom bili uništeni. Patnjama su bili izloženi kako obični tako i društveno vrlo istaknuti ljudi. Kada su otkrića o staljinizmu konačno dobila zamah 1987. godine, sovjetska štampa je bila preplavljena ličnim uspomenama i procjenama. Ovo koje slijedi objavljeno je u Literaturnoj gazeti od 23. decembra 1987. godine - časopis je zabilježio da je primio blizu 10.000 sličnih pisama - a napisala ga je jedna obična žena. Bilo je posebno snažno zato što je bilo tako suvoparno. Ono je tipično za iskustva miliona drugih ljudi:

Ja sam vaš pažljivi čitalac. Čitam vaš časopis sa zanimanjem već dugo vremena. Nedavno je mnogo pisano o stvarima koje su bile zaboravljene; čitam neke članke a srce mi krvari. Prisjećam se svog života i života svoga muža. Naša generacija je proživjela mučne tridesete, zatim ratne godine, a onda isto tako teške poslijeratne godine. Sada se o smrti Kirova, Tuhačevskog, Jakira i drugih nevinih žrtava piše otvoreno. To je razumljivo. Sudbina velikih ljudi je javna stvar. Ali kad ni veliki ljudi nijesu preživjeli, šta se može reći o običnim ljudima?

Moj muž, A. I. Bogomolov, bio je baš takva obična osoba. Uhapšen je po završetku Finskog rata, osuđen na smrt strijeljanjem, što mu je zamijenjeno sa 10 godina robije, plus 5 godina lišavanja građanskih prava. Proveo je 4 godine u logoru na sjeveru u nesnosnim uslovima. Onda je došlo drugo hapšenje, druga optužba, 15 mjeseci tridsatke (aluzija nejasna), u podzemnoj ćeliji. U oba slučaja on nije potpisao optužnicu. Robijao je sve vrijeme tamo na sjeveru, ukupno 12 godina. Njegovo zdravlje je trajno uništeno a pluća su mu promrzla. Nakon logora živio je u Siktivkaru.

Srela sam se sa mužem poslije 42 godine odvojenog života, posljednji put sam ga videla 1940. godine kada sam mu dovela tek rođenog sina u posjetu u lenjingradskom tranzitnom zatvoru. Sreli smo se... Moji utisci su bili strašni, ali smo odlučili da se ne razdvajamo. Njegova žena je umrla, moj muž je umro, a djeca su nam bila odrasla. Tako sam 5 godina bila doktor, sestra, njegovateljica i prijatelj. Zdravlje moga muža je potpuno uništeno, radio je do svoje 74. godine. Živimo u mojoj sobi u zajedničkom stanu, do nas živi mentalno oboljela osoba. Svađe su stalne, glasne prepirke, a žena do nas nasrće na nas pesnicama. Naš zahtjev za odvojenim stanom je odbijen - imamo više od 6 kvadratnih metara po osobi.

Ali evo što sam htjela da ispričam. Godine 1955. moj muž je bio rehabilitovan po pitanju njegove druge presude, dok smo rehabilitaciju za prvu presudu dočekali tek 1985, kad sam ja sama počela da tjeram stvar, pa je Vojni sud Lenjingradske vojne oblasti ponovo razmotrio njegov slučaj iz 1940. i poništio i tu presudu "zbog nedostatka dokaza". Mom mužu je dato samo 270 rubalja poslije njegove rehabilitacije - dvomjesečna plata za posao koji je obavljao prije Finskog rata. Za punih 12 godina provedenih po sjevernim logorima, za istrage, za iscrpljujući rad u rudnicima i na sječi šuma - ukupno 270 rubalja! Svaki put kad sam se o tome raspitivala rečeno mi je da je takav zakon i upućivali su me na propise iz 1955. godine.