Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Upravljanje spoljnim i javnim dugom i efekti korišćenja dugova

EKSPLOZIJA DUGOVA I IMPLOZIJA RAZVOJA

U sklopu investicione politike i privlačenja stranog kapitala preko visokih subvencija i brojnih olakšica, poseban osvrt zaslužuju subvencije. Ulagači iz inostranstva su visoko privilegovani u odnosu na domaće. Prema novim analizama subvencije stranim investitorima su 14 puta veće od domaćih. Strani investitori dobijaju od 84.000 do 140.000 evra po radnom mestu, dok ih domaći investitori ne dobijaju. Tako je Beri Kalebo dobio 120.000 evra po zaposlenom, Henkel 144.000, dok se za Fiat automobil, davanja kreću i do nekoliko stotina miliona evra godišnje. U periodu od 2006. do 2020. država je pomogla 296 projekata stranih investitora, a svega 94 domaća. Od ukupno 655 miliona evra datih subvencija u tom periodu oko 611 miliona su dobili strani investitori, a domaći svega 44 miliona (6%). Teško je prihvatiti stav ministarstva privrede da se javna sredstva poklonjena privatnim (posebno stranim) investitorima vraćaju četvorostruko u roku od 16 meseci. Dakle, nešto više od godine dana, mada se najveći deo tih investicija i ne završi u roku od godine dana. Pa i Svetska banka konstatuje "da nema prelivanja koristi od stranih investicija na celu privredu". Dakle, investicije postaju same sebi svrha. Jer, brojne strane korporacije ne zavise mnogo od domaćih dobavljača i uvoze preko 90% potrebnih proizvoda, što znači da SDI imaju mali uticaj na domaću privredu. Oni tek 9% svojih potreba nabavljaju na domaćem tržištu, što znači da poznati multiplikator investicija uopšte ne deluje. Najveći deo efekata ovih investicija se oseća na izvozu i uvozu stranih investicija. Tu izostaje i izvozni multiplikator, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

„Privlačenje" i efekti stranog kapitala na nacionalnu privredu

Kod korišćenja stranog kapitala treba imati u vidu i sledeće faktore, koji snažno utiču na njegovu efikasnost (korišćenja i oplodnje):

Razlikuje se ugovoreni iznos i iskorišćeni iznos kredita. Da li se kamata plaća na ugovoreni ili samo na iskorišćeni kredit. Šta je tada sa ugovorenim, a u dinamici neiskorišćenim delom? Ako se kamata plaća na ceo iznos duga, tada je korišćenje i upotreba kredita znatno skuplje,

Korišćenje kredita iz inostranstva i njegov prenos na račun banke s kojeg se koriste sredstva, ali je trošenje u investicijama sporo, investicije se produžavaju, tako da stoje neiskorišćena sredstva, a plaća se kamata,

Postoji i interkalarna kamata na neiskorišćeni kredit - da bi se ubrzalo korišćenje kredita i završila investicija, a kredit stavio u otplatu,

Poseban je problem što se SDI izvode na bazi stranog kredita, ali i stranih izvođača radova. Zaposleni radnici, nabavka potrebnih materijala, opreme i dr. ide preko izvođača radova (a time i uvoza). Efekti na domaću privredu potpuno izostaju, ali ostaju obaveze iz kredita uz „blokirani", mrtvi realni kapital u investiciji (putevi, železnice i sl.) koji se mora dodatno održavati i povećavati rashode.

Razvoj se, dakle, ne može „uvesti" iz inostranstva, jer inostrana sredstva trebaju da budu samo inicijalna, koja će omogućiti ili olakšati pokretanje rasta, ali su u tom procesu sada nužne sopstvene snage koje će prihvatiti i osigurati kontinuiran (samoodržavajući) rast, i to na bazi domaćih faktora razvoja.

To nije stvarnost privrede Srbije. Dakle, ne samo da celokupna akumulacija (štednja) odlazi za plaćanje kamata, već i sav prirast bruto domaćeg proizvoda. Odakle da se finansiraju nove investicije, kako održavati dostignuti lični i društveni standard i potrošnju?

Brži rast mase plaćene kamate na eksterni dug od porasta neto dobiti i nacionalne akumulacije je naročito izražen u poslednjim godinama razvoja.

Preko kamate se najveći deo dohotka i interne akumulacije preliva u inostranstvo, umesto da se povećava fond raspoložive nacionalne akumulacije (i time investicija). Inostrani kapital se pretvara u „sisaljku" i sistem za izvlačenje nacionalnog bogatstva kreditirane države. Sve to se odvija uz proces siromašenja nacionalne privrede i društva.

Ponovo okretanje za „pomoć" MMF-a (koji je do sada imao ulogu u savetodavca) dokaz je da se država već nalazi u finansijskoj krizi ili se očekuje dublja kriza. Istovremeno je to dokaz da nam „finansije nisu uravnotežene" i da preti veliki dužniki teret. Poznata je i dokazana politika MMF i njegovo uvlačenje država u kreditnu zavisnost i dirigovanje u vođenju makroekonomske politike. Država umesto da koristi domaći novac i državne podsticaje domaćoj privredi orijentiše se na zaduživanje u inostranstvu kod zapadnih banaka i nosilaca kapitala, pri čemu joj se od njih „diže rejting" da bi se lakše zaduživala.

Strana preduzeća u Srbiji su i najveći uvoznici i izvoznici, naravno za svoje potrebe, dok je domaći uvoz i izvoz marginalizovan. Time se i odnosi u platnom bilansu „odvajaju" od nacionalnih ciljeva razvoja. Isto se odnosi i na domaće investicije.

Čvrsti "zagrljaj" visoke uvozne zavisnosti u procesu brze liberalizacije uvoza

Da li je liberalizacija spoljne trgovine pomogla razvoj i prosperitet nacionalne privrede i društva? Otvorenost privrede je sve veća, ali i deficit spoljne trgovine. To je i osnovno pitanje - koliko je spoljna trgovina podstakla domaći privredni razvoj, a koliko domaću potrošnju i robnu ponudu na tržištu i realizaciju strane robe.

Ekonomija ima sve manje mogućnosti da se izvuče iz „zagrljaja" visoke uvozne zavisnosti. Ne postoji uopšte nekakva selektivna uvozna i zaštitna politika. Nestale su potpisom SSP i to pre vremena i ishitreno na našem „putu u EU" - na kojem bezglavo i dalje lutamo i tumaramo. Istovremeno izvoz ne samo da nije dovoljno stimulisan, selektivno usmeren i proizvodno osmišljen, već je precenjenim kursom dinara i visokom domaćom relativnom inflacijom (i troškovima) gotovo potpuno neatraktivan - rađajući većim delom gubitke u izvoznim poslovima. Liberalizacija je istovremeno služila kao paravan za rasprodaju državnog sektora stranom kapitalu. Sada se mora postavit i pitanje: ko to danas iz Srbije izvozi?

Rukovodeće političke i nestručne ekipe uvele su neoliberalizam i potpuno otvorili našu privredu razornom delovanju inostranog novčanog i robnog kapitala. Neoliberalnom dogmom i politikom precenjenog kursa dinara imamo za posledicu da je deficit spoljne trgovine u ovih dvadeset godina dostigao 128 milijardi evra (ili 140 milijardi dolara) i preko dva i po puta je veći od ukupnog bruto domaćeg proizvoda u 2023. godini (62,1 milijardu, po proceni statistike). Politika precenjenog kursa dinara koja se godinama "vuče" (i do 46%) dovela je do prave eksplozije uvoza. Model razvoja je baziran na nekontrolisanom uvozu i neproizvodnoj javnoj potrošnji, koji je uz privatizaciju i masovne pljačke i odliv kapitala doveo do razaranja nacionalne ekonomije. Potpisivanjem SSP i pre pristupanja EU Srbija je otvorila privredu svetskoj konkurenciji, pri tome nezaštićena i onesposobljena, u višegodišnjoj krizi i opštoj nelikvidnosti i u procesu propadanja.

Da li iznenađuje da je prihod od carina pao sa 65 milijardi iz 2008. na svega 55 milijardi u 2021. godini, upravo zbog politike liberalizacije i opšteg smanjivanja carina. Stepen otvorenosti privrede povećan je sa 52% iz 2001. na 93% u 2013. godini i 110% u 2018. godini i 123% u 2023. godini.

Učešće uvoza u bruto proizvodu povećano je sa 41% na gotovo 55%, što je veoma visoko učešće u "dopuni" domaće potrošnje.

"Država mora sama brinuti o svom razvoju i mora shvatiti da nema razvoja koji se dešava sam po sebi, ili, kako se to "naučno" kaže snagom tržišta. Razvoj se mora planirati njime se mora upravljati, mora postojati jasna strategija, a mora postojati jedno ministarstvo koje se time bavi, a ne četiri. Za razvoj su potrebne domaće banke, uključujući i razvojne banke, potrebno je stimulisanje domaće štednje i investicija - nisu potrebni keš krediti i stimulisanje privatne potrošnje uvozne robe. Sa bankarskim sistemom u stranim rukama, sa enormnim kamatama, sa monetarnim sistemom koji više vodi računa o investicijama bankarskog sektora nego o interesima razvoja zemlje, ekonomija će u najboljem slučaju tavoriti. Konačno i možda nije nevažno. Srbija mora pronaći način da bar ekonomsku sferu profesionalizuje i depolitizuje. Bez toga, nikakvog ozbiljnog ekonomskog pomaka ne može biti".(Nebojša Katić u "Politici", Beograd, 27.02.2010.).

S navedenim stavom se potpuno slažem. Šta nam to radi i kakvu politiku vodi naša politička oligarhija i makroekonomski priučeni "ekonomski upravljači" našom sudbinom i budućnošću? Sve suprotno od navedenog.

Šta se može očekivati od nacionalne privrede u kojoj preko 54% učestvuje uvoz, a svega oko 30%-41% izvoz? Liberalizacija je imala, vidimo, poražavajući efekat na privredu. Rast se mnogim godinama usporava - do stagnacije ili čak retardacije (2012, 2014. i 2020. godina), učešće uvoza se godinama povećava, rast relativno stagnira, a učešće deficita stalno povećava. Privreda se uvodi u visoko uvoznu zavisnost. Marginalna sklonost uvozu je izuzetno visoka i kreće se u nekoliko poslednjih godina između 0,75 i gotovo jedinice. To implicira potpunu neefikasnost domaće privrede, nekontrolisani uvoz (svega i svačega, formiranje uvoznog lobija, nepostojanje nekakve uvozne - selektivne politike, ali ni izvozno stimulativne politike).

Uzroci preteranog uvoza nalaze se i u zanemarenoj domaćoj ukupnoj proizvodnji, posebno sirovinskoj i energetskoj proizvodnji, nedostatku politike supstitucije uvoza, nedostatka selekcije u asortimanu i specijalizacije proizvodnje (posebno kod proizvoda usmerenih dominantno za domaće tržište), čime je uvozna zavisnost ne samo finalnih proizvoda, već i proizvoda široke potrošnje ogromno povećana. Ona se podržava velikim kreditima stanovništvu za kupovinu uglavnom strane robe. Privatizacijom je, uz to, dodatno uništena domaća proizvodnja. Osim toga, niska je tehnološka i ekonomska produktivnost i modernizacija privrede sa velikim faktorom slabljenja izvoza i narastanja deficita trgovinskog bilansa. Ovakvom spoljnotrgovinskom politikom nastao je pravi slom bilansa spoljne trgovine, uz sve veće teškoće u finansiranju deficita, posebno iz deviznih rezervi.

Brza liberalizacija spoljne trgovine, ukidanje potrebne zaštitne politike, izostanak potrebne stimulativne izvozne politike, pogrešna kursna i kamatna politika, izostanak potrebne strategije (selekcije, strukture i programa) razvoja, imalo je za posledicu katastrofalne razvojne, finansijske i socijalne efekte, uz razaranje realne nacionalne privrede i proizvodnje. Razvijene privrede glavne "izvoznice" dogme liberalizacije zadržavaju visoko -subvencionisane proizvode u izvozu i protekcionističke barijere u uvozu. To ni jedna slabo razvijena privreda ne može da "uguši" i neutrališe i uđe u zdravu i stimulativnu konkurentsku borbu. Razvijene države, poznato je,vodile su selektivnu zaštitu domaće proizvodnje, dok nisu postale dovoljno snažne da se takmiče sa stranim korporacijama.

Privredni sistem koji stalno podstiče uvoz, trgovinu (robama iz uvoza, novcem i kreditima), dakle zaduživanjem države, građana i preduzeća - mora završiti u dubokoj krizi. U okvirima ovakve ekonomske paradigme izlaza iz krize kao da nema.

Izvoz iz države je investicija dugoročna i vrlo kvalitetna, koja uz kvalitet robe i usluga traži i odgovarajuću podršku u pripremi izvoza, samoj proizvodnji za izvoz, i konačno, izvozu kao finalnoj fazi (finansijski efekti).

U strateškoj promeni položaja uvozno - izvoznog sektora može se delovati u sledećem pravcu:

Podsticaji investicija zasnovanih na domaćim faktorima razvoja, uz odgovarajući selektivan potreban uvoz,

Podsticaj izvoza u svim njegovim fazama (priprema proizvodnje za izvoz, proizvodnja za izvoz, usmeravanje izvoza, selekcija izvoza i uvoza, okrupnjavanje i povezivanje izvoznika),

Koordinacija monetarne, fiskalne i spoljnotrgovinske uvozno -izvozne politike,

Kontrola i selekcija uvoza i ograničavanje nebitnog uvoza.

Carinska selektivna usmerena politika,

Postepeno smanjivanje deficita spoljne trgovine,

Podsticanje priliva kapitala i usmeravanje na izvozni sektor privrede,

Podržavanje od strane monetarne politike svih faza izvozno orijentisane privrede,

Brže i usklađeno kursno „prilagođavanje" u odnosu na precenjenost kursa dinara,

Prenos podsticaja i subvencija izvoznicima nasuprot do sad stranim investitorima,

Preusmeravanje dela kreditnog potencijala banaka na izvoznu

privredu.

Stepen kolonizacije i namaknuta omča stranog kapitala

Bruto domaći proizvod se redovno koriguje za deficit ili suficit trgovačkog dela platnog bilansa. Dakle, uvoz i izvoz roba i usluga deluju na domaće tržište većom ponudom (uvozom) u slučaju deficita trgovinskog bilansa: Tada se domaći bruto proizvod "dopunjava" deficitom (višak uvoza u odnosu na izvoz). Istovremeno se odvijaju tri toka:

Neto priliv - robno-uslužnih fondova u zemlji (deficitom),

Narastanje spoljnog duga za finansiranje deficita,

Značajno se menja struktura ponude i tražnje roba i usluga na domaćem tržištu (uvozom i izvozom),

Deficit spoljne trgovine "koriguje" bruto domaći proizvod za 18 - 21%. To je u osnovi povećana ponuda roba na domaćem tržištu. Monetarna politika ne prati ovu ponudu robnih fondova. Isto tako ne prati ni izvoz. Izvozna roba je "stvorila" velike troškove u zemlji, odlila se u inostranstvo, bez povećane ponude na domaćem tržištu. Troškovi i tražnja ostaju u zemlji, a time i veliki deo reprodukcije, koji treba finansirati. Stoga su potrebni krediti za izvoz koji "pokrivaju" takve troškove reprodukcije izvozne privrede. Nasuprot tome, uvoz povećava raspoloživi bruto domaći proizvod i uravnotežava odnose ponude i tražnje na tržištu. Strana tražnja prilivena u domaću privredu apsorbuje rast BDP i deficit spoljne trgovine. Sada se postavlja i pitanje strukture uvozne robe (energenti, roba široke potrošnje, oprema, repromaterijali, nova tehnologija i sl.) Stoga se mora voditi i selektivna politika uvoza ( po vrstama proizvoda i bitni i nebitni uvozni proizvodi) i tome podešena podsticajna monetarna politika.

Ako se povećani uvoz u odnosu na izvoz finansira spoljnim zaduživanjem, dolazi ili do povećanja spoljne zaduženosti ili odliva deviznih rezervi kroz plaćanje države. U tom slučaju su bitni odnosi efekata uvoza u privredi i dospelih obaveza iz dugova. Stoga je ovde značajna struktura uvoza i vrlo selektivna politika uvoza.

Obzirom na to da uvoz učestvuje u bruto proizvodu sa oko 53%, a izvoz oko 35-40%, dok je ukupna otvorenost nacionalne ekonomije oko 123% u 2023. godini, očito je da uvoz i izvoz "koriguju" bruto domaći proizvod za 100%. Može li monetarna politika "interno" orijentisana i vođena da bude efikasna u kontroli i "vođenju" nacionalne privrede u takvim odnosima?

Dopunom bruto proizvoda saldom uvoza i izvoza roba i usluga s jedne strane, a dodatnim prilivima deviza iz deviznih doznaka (oko 4 milijarde evra godišnje) i direktnim stranim investicijama (3,6 - 4,4 milijardi) stvara se celi podsistem izvan bruto domaćeg proizvoda - koji često dominantno deluje na ukupnu ponudu i tražnju na domaćem tržištu.

Celokupan prirast bruto proizvoda „dopunjen" većim robnim uvozom, „pokriva" se različitim oblicima neto priliva kapitala iz inostranstva. Gde je „otišao" domaći bankarski kredit i domaći novac? Privreda i društvo su pod dominantnim uticajem stranih sredstava (kapitala). Formirana „inostrana tražnja" potpuno apsorbuje prirast BDP i pokriva deficit spoljne trgovine.

Eksterni finansijski izvori (porast spoljnog duga, strane direktne investicije i doznake) potpuno pokrivaju deficit spoljne trgovine, uz apsorbovanje prirasta bruto domaćeg proizvoda. Učešće inostranih sredstava kreće se u poslednjim godinama između 96% i 138%.

Da pogledamo sada u sklopu ove analize osnovne orijentacije u politici razvoja i makroekonomskoj politici na strani kapital i devizna sredstva (nasuprot domaćoj valuti i domaćem kapitalu). Dakle, da vidimo kakva je međunarodna investiciona pozicija države u poslednjim godinama razvoja.

Obaveze iz međunarodne investicione pozicije visoko opterećuju nacionalni proizvod (90%).

Privreda i društvo su vrlo osetljivi na ponašanje i kolebanje na svetskom tržištu kapitala. To je upravo odraz izabrane strategije dominantnog oslonca na strani kapital i strane direktne investicije (uz visok nivo međunarodnih dugova).

Da pogledamo i visinu ovih pozicija u poslednjim godinama:

Taj koeficijent odnosa stranog kapitala i bruto proizvoda neki autori ga opravdano zovu "koeficijent kolonizacije". To je dobar pokazatelj visine finansijskih rizika i "igranja na ivici provalije" dugova. Što je ovaj koeficijent veći to je i rizik od finansijske krize veći, ali i udara krize svetskog tržišta kapitala i odliva iz dugova i udara na nacionalnu privredu i razvoj. To je "najbolja mera ekonomske i finansijske potčinjenosti" stranom kapitalu i interesima.

Iz navedenih podataka se jasno vidi da je minus u ovom bilansu oko 55 milijarde evra (82% bruto proizvoda). Sigurno se i dalje Vlada i NBS hvale činjenicom da se vići deo ovog negativnog salda odnosi na direktne investicije, a ne na uzete kredite. Međutim, kakve su ovo investicije, kakvi su im efekti u privredi - to se ne vidi, dok su obaveze iz kredita (kamate i dospele otplate) izuzetno visok teret. Svi pokušaji ulepšavanja stvarnih odnosa i guranja velikih problema "pod tepih" sve više gomilaju navedene probleme. Taj problem smo šire obradili na drugom mestu u ovom radu.

Očito je da se radi samo o jednom delu nacionalne privrede. Ako se tome doda i visina spoljnog deviznog duga, a zatim priliv i odliv deviza i formiranje deviznih rezervi, koje postaju osnovni kanal emisije primarnog novca, pitanje je koliko centralna banka ima prostora da samostalno određuje i vodi nacionalnu (internu) monetarnu politiku. Kolika su to ograničenja i limit u vođenju samostalne monetarne politike? Osnovni kanal emisije novca, videli smo, postao je promena deviznih rezervi i blokiranja sredstava banaka (poništavanje novca). Efekte promena deviznih rezervi (priliva i odliva) i spoljnih dugova, šire smo razradili na drugom mestu, posebno kod centralne banke, poslovnih banaka i privrednih subjekata.

Sigurno je da treba sagledati i efekte spoljnog zaduživanja države, centralne banke, poslovnih banaka i preduzeća. Kako deluje spoljni dug poslovnih banaka od 4,2 milijardi evra (2023) ili dug preduzeća od 16,4 milijarde, nasuprot duga države od 25,5 milijardi evra? Privreda se zbog nepovoljnih uslova zaduživanja kod domaćih banaka (kamata, teškoće, ucene i sl.) orijentiše na direktno zaduživanje u inostranstvu, pri čemu izostaje kontrola centralne banke, dok se kamatni prihodi odlivaju u inostranstvo.

Preduzeća uzimaju kredite u inostranstvu po jednom kursu (uz plaćanje kamate i osiguranja), a kada ga konvertuju u dinare preko banaka tada po drugom (prodajnom, nižem) kursu. I ovde se javljaju rashodi i gubici, ali se o tome uopšte ne govori. Umesto da dobiju povoljne (jevtine) kredite preko banaka u zemlji (uz pomoć centralne banke), oni se zadužuju u inostranstvu.

Emisija novca centralne banke u duhu monetarističke politike i ciljeva koji su zacrtani, uglavnom nije usmerena na "optimalno snabdevanje privrede tekućim novcem, likvidnim sredstvima", već na stabilnost cena i kursa. Tako je emisija primarnog novca u našoj privedi u poslednjoj fazi razvoja, vrlo nefunkcionalna iz aspekta kreditiranja privrednog sektora.

Ovaj problem smo šire istražili u delu u kojem razmatramo efekte spoljnih dugova na emisiju domaćeg novca i po sektorima (Monetarna politika i privredni rast).

Kako i koliko se stimuliše izvoz preko monetarno - kreditne politike jasno se vidi iz kredita za izvoz - kojih nema i kredita za uvoz - koji iznose preko 65 milijardi dinara (već niz godina).

Veliki je problem u tome što je u procesu potpune liberalizacije i nekontrolisanog uvoza, uz visoko precenjeni kurs domaće valute došlo do naglog porasta uvoza i robe široke potrošnje. Samo u period krize od 2012. do 2023. godine ovaj uvoz iznosi preko 26 milijardi evra. Eksplozija uvoza vezana je za otvaranje stranih robnih kuća, fri šopova, trgovačkih lanaca, čiji se poslovni rezultati odlivaju u inostranstvo, dok se deficit nastao u spoljnoj trgovini morao finansirati novim dugom, obzirom na to da su devizne rezerve ostale nepromenjene (ili su čak povećane). Realizacijom strane robe dolazi do odliva deviza u inostranstvo, tako da trgovina nije u funkciji razvoja, već gušenja nacionalne proizvodnje, ali i narastanja spoljnog duga. Normalno je da je spoljni dug preduzeća porastao sa 0,6 na 16,4 milijarde evra od 2002-2023. godine. Međutim, to je statistički pokazatelj (stanja), dok je u svim godinama dolazilo i do otplata i do novog zaduživanja. Bruto tokovi i njihovo dinamičko delovanje realnije pokazuju finansiranje spoljnotrgovinskog deficita.

5. Dinamika i efikasnost privrednog razvoja -nominalni i realni rast

Pre bilo kakve analize zaduženosti, obaveza i efekata upotrebe stranog kapitala da pogledamo kakvu smo stvorili materijalnu bazu u dosadašnjem razvoju, na kojoj treba graditi politiku i model daljeg razvoja i korišćenja stranog kapitala.

Istovremeno, da vidimo da li smo dostigli nekakav „dužnički limit" i buduće teškoće u servisiranju spoljnih dugova.

Privredni rast je vrlo nestabilan sa većim godišnjim oscilacijama stopa rasta. Realna stopa rasta u navedenom periodu iznosi 2,7%, a nominalna (uključujući stopu inflacije) oko 6,6%.

Od 2012 - 2023. bruto proizvod je povećan za 32,3 milijardi evra, tako da je na kraju 2023. dostigao 69,2 milijarde evra.

To je baza na kojoj se mogu graditi sve kombinacije makroekonomske politike i razvoja, uz kombinovanje i stranih izvora sredstava, uz domaću eventualno formiranu akumulaciju.

Uz ovakvu dinamiku i nivo nacionalnog razvoja da vidimo gde se nalazimo sa dostignutim opterećenjem bruto dugovima nacionalnog proizvoda, iza čega sledi analiza opterećenja obavezama i dužnički teret i obaveze koje pritiskaju našu privredu.

Dugovi su prikazani po osnovnim sektorima i to njihov spoljni i unutrašnji dug, kao i ukupan dug i dužnički teret kojim je opterećen bruto domaći proizvod. Istovremeno je prikazano koliko su kod pojedinih sektora povećani pojedini oblici dugova u 2023. godini u odnosu na 2012. i 2022. godinu.

Poseban komentar navedenih podataka nije potreban. Da li se razvila proizvodnja i 69% opterećenja spoljnim dužnička ekonomija i prezaduženost? Sa unutrašnjim teretima od 15,9% bruto dugovima to je sada teško zaključiti. Dakle, to iznosi 85% bruto proizvoda. To je moguće samo nakon detaljne analize obaveza koje dospevaju i pritiskaju bruto proizvod godišnje. To će uslediti u nastavku analize.

Određivanje „dozvoljenog" tereta duga do 60% bruto proizvoda, kao u EU po Mastrihtu, odmah da navedem, to se ne može odnositi isto za jednu manje razvijenu i visoko razvijenu privredu. Postavljanje takve granice je samo veštačko ograničenje koje sputava sve manje razvijene države da više i bolje koriste inostrani kapital sa svetskog finansijskog tržišta, mada su one znatno više zavisne od njega u odnosu na razvijene. A upravo ovaj dogmatski stav se krši od strane razvijenih država čiji javni dug prelazi i preko 100% bruto proizvoda, a u nekoliko država i preko 200%. Kod nas je usvojena gornja granica duga od 45% bruto proizvoda.

Naravno, samo iz odnosa duga i bruto proizvoda nije moguće izvući zaključak o opterećenju države dugovima, dužničkoj krizi i eventualnom bankrotu. To je moguće samo iz detaljne analize strukture dugova, njihovih uslova korišćenja, efekata upotrebe, dinamike razvoja, dospelih godišnjih obaveza iz dugova, mogućnosti refinansiranja dugova i obaveza, kamatnog tereta i brzine rasta, poverenja u državu i institucije, kretanja na svetskom tržištu novca i kapitala i dr.

Dakle, treba sve to sagledati i u budućnosti, da bi se došlo do zaključka da li je neka država (kao i naša) prezadužena i da li preti nesolventnost, odnosno moguće proglašenje bankrota.

Posebno značajno pitanje je iz kojih sredstava se formira javni dug država. Ako se formira iz domaćih izvora tada gotovo ne postoji granica zaduživanja, a ukoliko iz stranih izvora tada je moguće ući u visoku zaduženost i teškoće u servisiranju javnog duga, odnosno u prezaduženost u odnosu na kapacitet nacionalne privrede ili čak proglašenja bankrota.

6. Kapacitet apsorpcije inostranog kapitala

Proces privrednog razvoja modernizacije i restrukturisanja iziskuje određeni uvoz novčanog kapitala, investicione robe i nezamenljive potrošne robe, bez koje nije moguće postići određeni stepen privrednog razvoja. Uvoz robe treba platiti deviznim sredstvima. Ako svetsko tržište nije spremno da apsorbuje raspoloživi izvoz iz zemlje u razvoju, ili se još ne mogu proizvoditi dovoljne količine robe za izvoz, ovo će imati za posledicu da zemlja neće realizovati devizne prihode od izvoza dovoljne da njima finansira za svoj privredni razvoj životno potreban uvoz. Uvozni kapacitet moraće se u tom slučaju, pa i zbog pomanjkanja akumulacije i monetarnih rezervi, dopunjavati korišćenjem stranih dugoročnih finansijskih sredstava. Uvoz se tada mora finansirati na kredit (zaduživanjem).

Privrede u razvoju (kao i naša) posebnu pažnju moraju posvetiti faktorima koji limitiraju kapacitet efektivne apsorpcije inostranog kapitala. Među te faktore u ekonomskoj teoriji obično se svrstavaju sledeći:

1)Nedostatak tehnički i ekonomski razradenih projekata za razvoj;

2)Nedostatak stručnih i rukovodećih kadrova;

3)Opterećenost običajima i tradicijom u radnim navikama i metodama proizvodnje, koji su još daleko od zahteva moderne privrede;

4)Nedostatak i neadekvatnost mreže za snabdevanje;

5)Neizgrađena infrastruktura i elektroenergetski sistem, s velikim uticajem inostranih interesa;

6)Slab bankarski i finansijski sistem;

7)Raspodela moći u kojoj uska grupa raspolaže i usmerava najveći deo

domaćeg i uvezenog kapitala (često ga neproizvodno koristi, odnosno odliva u

inostranstvo).

Zbog toga se nameće kao neophodno da se istražuju povoljna delovanja zaduživanja u inostranstvu, paralelno s obavezama koje nastaju iz upotrebe stranog kapitala u razvojnom procesu jedne privrede.

Povoljna delovanja naročito će zavisiti od sledećih momenata:

1)Efikasnost kojom se domaća, a posebno inostrana kreditna sredstva, "pretvaraju" u dohodak, odnosno koliko se povećava dohodak njihovom upotrebom (veća stopa investicija povećava stopu rasta nacionalnog dohotka), dakle, kako se koriste sredstva pozajmljenog stranog kapitala.

2)Odnosa u raspodeli pod dominantnim uticajem inostranih političkih struktura prema kojem se formira akumulacija iz tako ostvarenog nacionalnog dohotka.

3)Koliko se ta uvezena akumulacija koristi za finansiranje produktivnih investicija i drugih rashoda u razvoju (lični, javni, odliv za plaćanje dospelih obaveza po kreditima).

4)Brzina, kojom se obavljaju interna strukturna prilagođavanja, koja se zatim prenose na kompoziciju izvoza i uvoza zemlje.

5)Strukture koje se zadužuju u inostranstvu (nosioci vlasti, banke, preduzeća).

Pozitivni efekti obično se upoređuju s obavezama, koje proističu iz troškova uzetog stranog kapitala (kamata, period otplate, otplata i drugo), čime bi ekonomsko - finansijski momenti zaduživanja dobijaju posebno na značaju.

Teorijski se postavlja pitanje: koliko međunarodnog finansiranja treba jednoj zemlji u razvoju, a posebno u krizi, kada juri za stranim kapitalom ne vodeći računa o uslovima dugova, odnosno kolika je tada "apsorpciona sposobnost" zemlje u razvoju u odnosu na međunarodno finansiranje?

Sam proces ubrzavanja privrednog razvoja iziskuje sve veće potrebe za medunarodnim fmansijskim sredstvima, odnosno proporcionalno veće zadovoljavanje investicionih potreba iz uvoza u većoj meri nego što je bio slučaj do sada.

Neadekvatna raspodela nacionalnog dohotka je evidentna u najvećem broju zemalja. Najveći deo nacionalnog dohotka koncentrisan je u rukama uskog sloja vladajuće klase, nasuprot najvećem delu stanovništva, koje raspolaže dohotkom koji mu osigurava tek egzistencijalni minimum. U većini zemalja u razvoju 5-15% stanovništva zahvata i raspolaže sa oko 40-55% nacionalnog dohotka.

Međunarodno dugoročno finansiranje nije samo faktor koji treba da pokriva deficit platnog bilansa u procesu razvoja, ali ni jednostavan faktor koji bi samo dopunjavao nedovoljnu domaću akumulaciju.

Međunarodni javni zajmovi, koje nerazvijene zemlje zaključuju sa stranim vladama i međunarodnim fmansijskim organizacijama (Svetska banka), imaju posebno značenje, s obzirom na to da pružaju najšire mogućnosti za pravac njihove upotrebe u unutrašnjem ekonomskom razvoju. Ti zajmovi nisu striktno podređeni zahtevima rentabiliteta i obično se koriste za rešavanje bazičnih problema razvoja, posebno za finansiranje projekata privredne i socijalne infrastrukture (putevi, energija, opšte obrazovanje, zdravstvo, formiranje stručnih i naučnih kadrova i slično). To ne znači da se kod javnih zajmova ne mora voditi računa o njihovom najracionalnijem ulaganju, jer se i oni moraju otplaćivati uz. odgovarajuću kamatu, Nužno je da inostrana sredstva budu efikasno upotrebljena za privredni razvoj, da dopune nacionalne resurse i povećaju stopu formiranja kapitala, a ne da služe za dopunu nacionalne potrošnje i izazovu malaksavanje domaćih investicija i stope rasta, uz dodatni pritisak na robni uvoz iz inostranstva i deficit spoljnotrgovinskog bilansa.

Međunarodno finansiranje ima zapravo "stratešku ulogu katalizatora u procesu privrednog razvoja". Ono će dovesti do stvarnog povećanja proizvodnje jedino ako zemlja raspolaže ostalim nužnim faktorima privrednog razvoja, jer ekonomski razvoj se ne može uvesti "spolja", već se ovim sredstvima i kapitalom mogu samo "dopunjavati i stimulisati domaći napori" i aktivirati domaći faktori razvoja.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane