Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Evropa
Opšti bankrot menja pogled
na zajedništvo i solidarnost
Svako kupi
svoje prnje
Značaj Evropske
unije nekada je bio u svesti njenih članica da jedinstvenim
delovanjem mogu da poboljšaju
svoj položaj na globalnoj sceni.
Svetska kriza, koja još uvek
traje, naterala je u međuvremenu mnoge evropske vlade na delovanje ne samo mimo interesa
ostalih zemalja Unije, već i
u direktnoj suprotnosti sa njima. Svako se spasava sam za
sebe
Fridrih Emke
dopisnik iz Frankfurta
Dominik Štros-Kan, direktor MMF-a, i ostali vodeći
svetski bankari slažu se u jednom: oporavak svetske privrede je toliko osetljiv da bi i
finansijska kriza osrednje jačine svet mogla da baci u još
dublju i dužu recesiju od one iz koje pokušava da izađe.
U ovoj svojoj borbi za izlazak iz krize, najrazvijenije zemlje sveta deluju
kao raštimovani orkestar bez dirigenta. Uočljiva je tendencija
poslednjih godina da svako sam za sebe pokušava da se spase, dok
istovremeno za svoje dojučerašnje saveznike i saborce misli - "kako im Bog da".
Ovakvoj parcijalizaciji doskora su podlegale samo manje i uglavnom
neiskusnije zemlje - članice EU, ali je od nedavno to primetno i među onim najjačima.
Primer za ovo je Finska, zemlja na dalekom severu Evrope, na čijim
izborima je partija Pravi Finci desničarskog populiste Tima
Soinija upravo zabeležila neverovatan rast od 500 odsto.
Soini se zalaže za samostalan finski kurs u okviru EU i za izlazak iz
evrozone, ako je to potrebno da bi se izbeglo dalje plaćanje
dugova posrnulih južnih evropskih privreda, kao što je grčka.
Finska je jedna od evropskih zemalja sa najvišim standardom, njena
privreda bazirana je najvećim delom na poljoprivredi, a u
evropskim okvrima predstavlja primer kako se dobro i uspešno
radi.
Finska je istovremeno i zemlja sa neobično pacifističkom
istorijom: verovatno ni jedan jedini čitalac ovog članka
ne može da se seti nekog svetski poznatog vojskovođe
finskog porekla. Baš zbog toga je celu Evropu začudilo da su mirni i
tolerantni Finci odlučili da glasaju za jednu ekstremističku partiju, koja je očigledni
pobednik poslednjih izbora iako je osvojila samo 20 odsto glasova.
I ovaj postotak je, međutim, dovoljan Soiniju da eventualno uđe u
vladu, jer su finske stranke poznate i po tome da lako prave međusobne
koalicije čak i sa nepomirljivim ideološkim protivnicima. Skoro sve
stranke u novom parlamentu već su izrazile spremnost da po potrebi
sarađuju sa Pravim Fincima, što će
reći i da prihvate neke od njihovih predizbornih obećanja.
Meci
su meci, pare su pare
Finska je relativno mala zemlja i sa svojih nešto
preko pet miliona stanovnika nema naročitu težinu
u Uniji. Njeno eventualno istupanje iz evrozone imalo bi više psihološki nego
direktni realni efekat. Ni eventualni izlazak Grčke iz zajedničke
evropske valute sam po sebi ne bi uzdrmao evro, ali je više
ovakvih istovetnih slučajeva jasan znak investitorima da u u EU nešto ne ide kako treba.
Grčka bi zbog svoje prezaduženosti trebalo da bude poslednja zemlja Unije koja
bi razmišljala o sopstvenom kursu. Trebala bi, ali nije. Vlada u Atini od početka
finansijske krize u ovoj mediteranskoj zemlji vodi politiku nezameranja biračima.
Mere štednje koje nameću MMF i Evropska unija sprovode se nevoljno ili se uopšte
ne sprovode. I grčkim političarima je jasno da na izborima zavise od volje sopstvenog naroda, na kome bi
sada morali da štede, a ne od svetskih bankara.
Ovih dana se saznalo i da grčki bogataši
sve masovnije svoj novac iznose iz domaćih banaka u čiju
sigurnost više nisu ubeđeni. Čak su i neke javne institucije Grčke počele
pare da drže na stranim računima, što je sve dovelo do još dubljeg posrnuća
državnih finansija. Sebičnost se tako sa državnog spustila na regionalni, a odatle na nivo pojedinca. Svako sam za sebe
gleda kako da se spase i izvuče iz recesije.
Ni prezadužena Portugalija nije se pokazala preterano oduševljenom za paket
mera štednje koji bi Brisel da joj nametne. Velika većina
poslanika u Lisabonu odbacila je nedavni predlog vlade da se skrešu javni
rashodi i evropskim birokratama stavila do znanja da od njih želi novac za
sanaciju budžetskog deficita, ali ne i savete kako da se ophodi prema
sopstvenim građanima.
Ni nedavni sukob između Italije i Francuske oko izbeglica iz severne Afrike u pozadini nema ništa
drugo nego sebičnu potrebu da se sačuva bar minimum interesa sopstvene države. Za razliku od Finske,
Grčke i Portugalije, Italija i Francuska su velike evropske države
sa ekonomijama koje se ubrajaju među deset najjačih
u svetu. Njihova partikularistička politika zbog toga ima daleko veću
težinu od one malih zemalja.
Velika Britanija ne samo da je jedna od značajnih privrednih
sila sveta i Evropske unije, ona je takođe tradicionalno i
evroskeptična. Zvanični London je neuvijeno stavio svojim saveznicima do znanja da će
rado da uzme učešća u vojnoj avanturi protiv legitimnih vlasti u Libiji, ali da nema nameru
da se posebno finansijski angažuje na rešavanju pitanja emigranata iz severne
Afrike niti na sanaciji država iz kojih oni potiču. Britanija, kao ostrvska
zemlja, ni do sada nije bila naročito sklona iznalaženju zajedničke evropske
strategije prema doseljenicima iz trećeg sveta, kao što ni Evropa ne pokazuje
veliko razumevanje za potrebe Londona da preferira emigrante iz nekadašnjih
sopstvenih kolonija.
Moguć
povratak
Britanski kurs ni prema ostalim problemima EU nije ništa
solidarniji. Već godinama ova kraljevina pokazuje više sluha za prekoatlantske
integracije sa svojom bivšom kolonijom, Sjedinjenim Američkim Državama,
nego za potrebe birokratije u Briselu. Uz sve to je došao
i veliki budžetski deficit koji zvanični London sprečava
da se aktivnije uključi u evropska posla.
Ostaje još samo tradicionalna evropska krava - muzara, Nemačka.
Konzervativna vlada Angele Merkel poslednjih meseci pokušava
da oformi nešto nesprovodivo: da na delu demonstrira evropsku solidarnost. EU je u ovom
trenutku jedino saglasna po pitanju da ne sme da se dozvoli bankrot ni jedne
evropske države, posebno onih u evro zoni. Već po pitanju kako to
konkretno da se spreči, a posebno po pitanju ko koliko treba da plati u zajedničku
sanacionu kasu, mišljenja se dijametralno razlikuju.
Većina evropskih zemalja ukazuje na sopstvene finansijske probleme i budžetske
deficite, pa se u krajnjem zbiru sve svodi na to da tuđe
račune podmiruje Nemačka. Poreski obveznici u Nemačkoj najviše
izdvajaju u zajedničku evropsku kasu iz koje najmanje dobijaju. Dokle će
ovakvo finansiranje zajedničke evropske kuće
moći da funkcioniše, ostaje otvoreno pitanje. Analitičari u Berlinu već
oprezno nagoveštavaju da bi i za Nemačku najbolje bilo da se vrati sopstvenoj
nacionalnoj valuti i da napusti propali projekat zvan evro.
Solidarnost, nekadašnji glavni sastojak evropskog recepta za uspeh, danas u sve većem
broju prestonica Starog kontinenta postaje reč nepoznatog značenja.
Ameriku pod patronat
Nemačku kao svetsku finansijsku velesilu ne plaše samo problemi u Evropskoj
uniji. Nekadašnja treća ekonomija sveta, Japan, posle kombinovanih prirodnih i nuklearnih nesreća nalazi se na kolenima i veliko je pitanje da li će u ovoj deceniji uspeti da se oporavi. Za revitalizaciju japanske privrede
u svakom slučaju biće potrebne stotine milijardi dolara, koje u ovom trenutku niko ne može da obezbedi.
Još veću glavobolju Nemačkoj stvara situacija u Sjedinjenim Državama. Dok u Evropi još i može da utiče na finansijski razvoj, zvanični Berlin je potpuno nemoćan pred zjapećom rupom od 15 bilijardi
(15.000 milijardi) dolara u američkom budžetu.
Nedavno je i veoma uticajna
agencija za rejtingovanje kreditnih sposobnosti država Standard & Poor's
obelodanila da bi uskoro moglo da se
dogodi i ono nezamislivo: da SAD sa standardne najbolje moguće ocene AAA skliznu naniže, ako administracija u Vašingtonu ubrzo ne iznađe način da pokrije svoj budžetski deficit.
Pad američke kreditne sposobnosti bi bio do sada nezabeleženi tektonski poremećaj na finansijskom tržištu, jer su investitori iz celog sveta uložili hiljade milijardi dolara u državne obveznice SAD, koje bi
onda mogli da prodaju jedino uz velike gubitke. Već i sama najava degradiranja Amerike dovela je do ubrzane prodaje njenih
obveznica na berzama širom sveta i pada dolara u odnosu na ostale valute,
prvenstveno evro.
Nemci, koji i pored svetske
krize imaju solidan suficit u razmeni sa svetom, sve glasnije predlažu da se
Sjedinjene Države na neki način, kao kakva prezadužena banana država, stave pod nadzor
poverilaca i tako izvuku iz recesije iz koje sami ne mogu da izađu.