Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Industrija Holokausta: ko je
zaradio na posledicama genocida? (5)
Prisvajanje imovine žrtava bez naslednika
Zbog ličnih interesa pojedinih političara sa vrha
vlasti, SAD su izvršile snažan pritisak na Švajcarsku da plati visoku odštetu
za žrtve Holokausta, koja je zatim većim delom završila u džepovima pohlepnih
advokata i vođa jevrejskih organizacija, dok su one same pristale da isplate
daleko manje od jedne desetine svote procenjene da je ostala u američkim
bankama kao zaostavština Jevreja nestalih u pogromima. Nemačka je dala milijarde evra jevrejskoj organizaciji Claims
Conference kao pomoć preživelima u nevolji, a ova je potrošila za svoje potrebe. Na red je došla i Istočna Evropa
od koje se traži da vrati imovinu naslednicima žrtava Hlokausta. Padom istočnog bloka u nekadašnjoj centralnoj zemlji evropskih Jevreja, Poljskoj,
ukazale su se primamljive mogućnosti za vraćanje
nekretnina
Norman G. Finkelstein
(za Tabloid na srpski preveo David Levi)
Na
pitanje šta bi moglo da predstavlja "odgovarajuću" odštetu za nekadašnje
jevrejske prinudne radnike, nije lako dati odgovor. Ipak bi moglo sledeće da se zaključi: po
novom dogovoru sa Nemačkom svaki bivši prinudno zaposleni Jevrejin dobio bi oko 7.500 dolara.
Da je Claims Conference (CC -
Konferencija za zahteve, prim. prev.) prvobitno od Nemačke isplaćeni novac odgovarajuće podelio, daleko više jevrejskih prinudnih radnika bi dobilo daleko ranije i
daleko više para.
Otvoreno
je pitanje da li će "ugrožene žrtve Holokausta"
išta videti od nove odštete iz Nemačke. CC želi da veliki deo "specijalnih fondova" bude odvojen za njegove potrebe. Po izveštaju lista Jerusalem
post, "CC može dosta da zaradi ako se
postara da preživeli ništa ne dobiju".
Michael Kleiner, poslanik izraelskog
kneseta (skupštine) ispred partije Herut,
udario je šamar CC-u tvrdnjom da je to "jevrejski savet koji novim metodama nastavlja rad
nacista". Po njegovim rečima, to je "tiho udruženje koje se skriva iza
profesionalne tajnovitosti i koje je iskvareno javnom i moralnom korumpiranošću".
Optuživao je da je to "udruženje tame koje maltretira žrtve Holokausta i njihove naslednike, dok CC sam leži na brdu para koje pripadaju privatnim licima i sve
preduzima da taj novac i nasledi dok su oni još u životu" 1). U svojim novim
slavljeničkim govorima Stuart Eizenstat, koji je davao izjavu
pred Odborom za banke američkog kongresa, hvalio je "Jewish Material Claims Conference za transparentni rad
poslednjih četrdeset i nešto godina". Kada je u pitanju čist cinizam, teško da
iko može da nadmaši rabina Israela
Singera. Pored toga što je bio generalni sekretar Jevrejskog svetskog kongresa (JWC) bio je i potpredsednik CC-a i
glavni pregovarač sa Nemačkom u vezi sa prinudnim radom. Posle postignutih
sporazuma sa Švajcarskom i Nemačkom ponovio je pred Odborom za banke kongresa kako "bi bila sramota"
ako bi odšteta za Holokaust bila "isplaćena naslednicima, a ne preživelima". Tada je izjavio: "Mi ne želimo da taj novac bude
dat naslednicima. Želimo da novac bude isplaćen preživelima." Kako je izvestio list Haaretz, upravo se Singer zauzimao za to da se odšteta za Holokaust iskoristi "za pomoć celokupnom jevrejskom
narodu, a ne samo za one Jevreje koji su imali sreću da prežive Holokaust i dožive duboku starost" 2).
Henry Friedlander, omrznuti istoričar masovnog ubistva Jevreja od strane Nacista, a i sam
nekadašnji logoraš u Aušvicu, za potrebe američkog Holocaust Memorial Museum skicirao
je sledeće brojke za kraj rata:
"Ako je početkom 1945. bilo 715.000 logoraša u logorima i ako je trećina - što će reći oko 238.000 - umrla u
proleće 1945, možemo da smatramo da je najviše 475.000 logoraša preživelo. Kako su Jevreji
sistematski ubijani i da su neku šansu da prežive imali samo odabrani za rad - u Aušvicu je to bilo
oko 15 odsto - moramo da smatramo da su Jevreji činili najviše 20 odsto ljudi u koncentracionim logorima (u vreme
oslobađanja)".
"Po tome može da se proceni",
zaključuje Friedlander, "da je mogući broj jevrejskih preživelih najviše
100.000." Njegova brojka na kraju
rata još živih jevrejskih prinudnih radnika među naučnicima se smatrala
relativno visokom. U jednom značajnom istraživanju Leonard
Dinnerstein je napisao: "60.000 Jevreja... je napustilo koncentracioni
logor. Za samo nedelju dana umrlo ih je 20.000."
U
toku jednog razgovora u Ministarstvu spoljnih poslova maja 1999. Stuart Eizenstat je naveo cifru od
70.000 do 90.000 kao ukupan broj još živih prinudnih radnika, Jevreja i nejevreja, pri čemu je citirao broj koji potiče "od preko njih zastupanih
grupa" 3) (Eizenstat je bio glavni američki pregovarač u
razgovorima sa Nemačkom i radio je blisko sa
CC-om 4)). Po tome bi broj još živih jevrejskih radnika iznosio 14.000 do 18.000 (20
odsto od 70.000 do 90.000). Pošto se pristupilo
pregovorima sa Nemačkom, industrija Holokausta je
tražila odštetu za 135.000 još živih jevrejskih prinudnih
radnika. Ukupan broj još živih prinudnih radnika (Jevreja i nejevreja) po njima je
iznosio 250.000 ljudi 5). Drugim rečima,
broj još živih bivših prinudnih radnika
Jevreja se od maja 1999. gotovo udesotostručio, a odnos živih
jevrejskih i nejevrejskih prinudnih radnika drastično se promenio. Ako
bismo verovali industriji Holokausta, danas ima više živih jevrejskih prinudnih
radnika nego pre pola veka. "Kakvu li
zbunjujuću mrežu pletemo", pisao je
Walter Scott, "samo
kada jednom počnemo da varamo."
Endloesung se do sada stalno smatrao za jedinstveno
efikasno, skoro kao na pokretnoj traci istrebljivanje Jevreja od strane nacista
6). Međutim, ako je toliko stotina
hiljada Jevreja preživelo, kako tvrdi industrija
Holokausta, onda Endloesung i nije
bio toliko efikasan. On bi onda bio manje direktno usmeren protiv Jevreja - a
upravo je to što tvrde oni koji negiraju
Holokaust. Lex extremes se touchnet - ekstremi se međusobno dodiruju.
Raul Hilberg je u jednom nedavno
objavljenom intervjuu podvukao kako su brojevi značajni ako želimo da shvatimo masovno
uništavanje Jevreja od strane
nacista. Cifre koje iznosi CC zaista dovode u pitanje njegovo rasuđivanje. Po smernicama CC-a za pregovore sa Nemačkom u vezi sa prisilnim radom on je predstavljao
"...jednu od tri glavne metode za ubijanje Jevreja... Ostale dve su bile
streljanje i trovanje gasom. Jedan od ciljeva robovskog rada bilo je da se
ljudi usmrte radeći... U ovom kontekstu izraz rob nije u potpunosti odgovarajući. Po pravilu su robovlasnici zainteresovani da svoje
robove sačuvaju u životu i u radnoj sposobnosti. Za svoje robove su nacisti, međutim, predvideli da ih pobiju, pošto bi iskoristili njihovu radnu snagu." Sa
izuzetkom onih koji poriču postojanje Holokausta
niko drugi nije negirao da su nacisti svojim prinudnim radnicima namenili
ovakvu sudbinu. Kako je moguće ove priznate činjenice pomiriti sa tvrdnjom da su stotine hiljada
jevrejskih radnika preživele logore smrti? Da nije
CC ovim napravio pukotinu u zidu koji deli stravičnu istinu o Holokaustu od njegovog negiranja?
U
jednom oglasu preko cele strane dnevnog lista New York Times velikaši industrije Holokausta, kao što su Eli Wiesel, rabin Marvin Hier i Steven T. Katz,
osudili su "sirijsko poricanje
Holokausta". Tekst se obrušio na vodeći članak u jednom režimskom listu Sirije, u kome se tvrdilo da Izrael "izmišlja priče o Holokaustu" kako bi "dobio više para od Nemačke i raznih evropskih institucija". Sirijska optužba je, nažalost, tačna. Postoji jedna ironija, koja je promakla kako
sirijskoj vladi, tako isto i potpisnicima oglasa, a to je da su priče koje tvrde kako su stotine hiljada preživelih iz logora takođe poricanje Holokausta 7).
Uzimanje para od Švajcarske i Nemačke bila je samo predigra za veliko finale: sada će da plaća i Istočna Evropa. Padom istočnog
bloka u nekadašnjoj centralnoj zemlji
evropskih Jevreja ukazale su se primamljive mogućnosti. Industrija Holokausta, koja se pokriva skromnim
mantilom brige za "žrtve Holokausta u
nevolji", pokušala je da izvuče milijarde dolara iz ovih već osiromašenih zemalja. Ovom cilju
je stremila sa bezobzirnom i bespoštednom
revnošću, pa je tako upravo ona
najveći krivac za buđenje antisemitizma u Evropi.
Industrija
Holokausta se nametnula kao jedini legitimni potraživač za svu imovinu jevrejskih
zajednica i pojedinaca koji su bili žrtve
masovnog uništenja Jevreja od strane
nacista. "Saglasni smo sa izraelskom
vladom", saopštio je Bronfman Odboru za banke američkog Kongresa, "kako
imovina bez naslednika treba da pripadne World Jewish Restitution Organization
(WJRO)." Koristeći ovu "punomoć" industrija
Holokausta je od zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka zahtevala da predaju celokupnu predratnu
jevrejsku imovinu ili da isplate odgovarajuću novčanu nadoknadu 8).
Drugačije nego kod Švajcarske
i Nemačke ona je ove zahteve podigla
izvan pogleda javnosti. Do tada se javnost nije usprotivila ucenama švajcarskih banaka ili nemačkih industrijalaca, ali sigurno ne bi tako mirno
posmatrala ucenjivanje gladnih poljskih seljaka. Čak bi i Jevreji koji su za vreme nacističkih progona izgubili nekog svog bližnjeg, sa mržnjom
gledali na zloupotrebe WJRO-a. Tvrdnja kako je legitimni naslednik onih koji su
umrli, kako bi se na taj način prisvojila njihova
imovina, mogla bi lako da bude posmatrana kao prevara. Sa druge strane,
industriji Holokausta ovog puta nije trebala mobilizacija javnosti. Uz pomoć važnih članova američke
administracije mogla je lako da slomi otpor zemalja koje su već ležale na plećima.
"Mora da se shvati",
objasnio je Stuart Eizenstat pred jednim parlamentarnim odborom, "kako su naši zahtevi za vraćanjem imovine zajednica odlučujući deo ponovnog rođenja i obnove jevrejskog života u Istočnoj
Evropi." Da bi navodno "pospešio ponovno rođenje"
jevrejskog života u Poljskoj, WJRO je tražio da na njega bude preneto 6.000 nekretnina jevrejskih
predratnih zajednica, uključujući i one koje su u to vreme korišćene kao bolnice ili škole. Pre rata je u Poljskoj živelo 3,5 miliona Jevreja, danas ih je nekoliko hiljada.
Da li oživljavanje jevrejske
zajednice u Poljskoj zaista zahteva sinagogu ili školu za svakog pojedinačnog poljskog Jevrejina? Organizacija je takođe podnela zahteve za preuzimanje nekoliko stotina hiljada
placeva, čija je vrednost više milijardi dolara. "Poljski zvaničnici se
plaše", preneo je list The Jewish Week, da bi zahtevi
"zemlju mogli da odvedu u bankrot." Kada je poljski parlament predložio da se obeštećenje ograniči kako
bi se izbegla insolventnost države, Elan Steinberg iz Word Jewish Congress (WJC) je zakon okarakterisao kao "u osnovi antiamerički akt" 9).
Da
bi više pritisla Poljsku, industrija Holokausta je pred većem sudije Kormana podnela zbirnu tužbu po kojoj bi bile obeštećene ostarele i umiruće preživele žrtve. U tužbi se navodi kako je
poljska posleratna vlast "tokom proteklih četrdeset i pet godina" prema Jevrejima sprovodila ubitačnu politiku "progona
do istrebljenja". Članovi njujorškog
gradskog veća priskočili su u pomoć
jednoglasnom rezolucijom u kojoj se Poljska poziva "da donese sveobuhvatni zakon koji bi omogućio vraćanje imovine žrtava Holokausta", dok je 57 poslanika američkog Kongresa (predvođenih poslanikom Anthony
Weinerom iz Njujorka) u pismu poljskom parlamentu zatražilo "sveobuhvatni zakon kojim
bi stoprocentno bili nadoknađeni nekretnine i posedi
konfiskovani za vreme Holokausta".
"Kako pogođeni ljudi svakim danom stare", moglo je da se tu pročita, "vreme odmiče u kome bi mogli da budu obeštećeni oni kojima je naneta
nepravda."
U
svojoj izjavi pred Odborom za banke senata Sjedinjenih Država Stuart Eizenstat osudio je sporost oslobađanja nekretnina u Istočnoj Evropi: "Pri
vraćanju nekretnina pojavio se
veliki broj nekretnina. Na primer, u jednom broju zemalja i regiona pokušano je da se zamoli, čak i da se prisile... da dozvole sadašnjim zakupcima da dozvole da tu ostanu duže vreme i to pod od strane države kontrolisanom niskom kirijom." 10) Eizenstat se posebno iznervirao držanjem Belorusije. Belorusija u postupku vraćanja predratne jevrejske imovine "veoma mnogo zaostaje", saopštio je spoljnopolitičkom odboru predstavničkog doma američkog
Kongresa 11). U Belorusiji je prosečna plata
100 dolara.
Da
bi disciplinovala neposlušne vlade industrija Holokausta
je zamahala batinom američkih sankcija. Eizenstat je
insistirao kod Kongresa da odštetu za Holokaust "više postavi" i da je stavi "na
sam vrh liste" zahteva prema zemljama
Istočne Evrope koje žele da pristupe OEBS-u, Svetskoj zdravstvenoj
organizaciji, Evropskoj uniji, NATO-u ili Evropskom savetu: "Slušaće, ako im se Vi obratite... Razumećete ovo uputstvo".
Israel Singer iz WJC-a tražio je od Kongresa "da se i dalje vodi računa o zahtevima"
kako bi bilo osigurano da je svaka država
platila sve do kraja. "Izuzetno je značajno da sve zemlje koje su upletene u ovo razumeju", smatrao je poslanik Benjamin Gilman iz spoljnopolitičkog odbora, "kako
će od njihove reakcije da
zavisi kako će Sjedinjene Države da ocenjuju biletarelnu saradnju sa njima." Abraham Hirschson, predsedavajući odbora za vraćanje u
knesetu i zastupnik Izreala pri WJRO-u, pohvalio je saučesništvo američkog Kongresa u naplaćivanju odštete. U svojim sećanjima na "borbu" sa rumunskim predsednikom vlade, Hirschson je naveo: "U toku duela pojavila se prilika za jednu primedbu koja
je promenila celu atmosferu. Pitao sam ga da li zna da ću za dva dana davati izjavu pred Kongresom? Šta želite da saopštim tada? Celokupna atmosfera je postala drugačija". WJC je pokrenuo "celokupnu
industriju Holokausta",
upozorio je advokat koji je zastupao preživele Holokausta, i "kriv je za pospešivanje odvratnog ponovnog buđenja antisemitizma u celoj Evropi" 12).
Za
to vreme je industrija Holokausta otvorila novi front. Jevrejske zajednice Istočne Evrope, koje su odbacile zahtev WJRO-a da bude
naslednik celokupne imovine žrtava Holokausta bez
pravnih naslednika, sada su podigle sopstvene zahteve za nasledstvom. Tako,
dakle, izgleda obnova jevrejskog života, tako što će istočnoevropski Jevreji svoje novootkrivene korene
investirati za plen od Holokausta 13).
Industrija Holokausta Normanu Finkelsteinu znači
moralno i finansijsko iskorišćavanje jevrejske nesreće i patnje. Njegova
analiza je istovremeno i snažna optužnica: on se obrušava na interesne saveze koji
Holokaust zloupotrebljavaju u sopstvenu korist, neretko na račun žrtava.
Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu prebacuje da su instrumentalizovali
Holokaust kako bi skrenuli pažnju sa sopstvenih problema. Svojim provokativnim
tezama Norman Finkelstein je pokrenuo živu debatu. Bilo bi pogrešno
Finkelsteinovim kritikama pripisati destruktivnost. On sam je Jevrejin i
potomak žrtava Holokausta. Oba njegova roditelja preživeli su Varšavski geto i
nacističke koncentracione logore. Sa izuzetkom njih, sve ostale članove njegove
porodice nacisti su pobili.
Na korak od ludila
Industrija Holokausta se
hvali da je izdvojila novac za dobrotvorne jevrejske svrhe. "Dobrotvorna
davanja su sigurno nešto dobro", primetio
je advokat koji je zastupao stvarne žrtve, "ipak,
nije ispravno sprovoditi ih tuđim novcem." Posebno
je značajno obrazovanje o
Holokaustu - "najveće zaveštanje svih naših napora", kako je primetio Eizenstat. Tako je
Hirschson osnivač "Marša živih", koji je osnovni deo obrazovanja o Holokaustu
i značajni primalac novca od odštete.
Claims Conference je izdao
zvanični Vodič o odšteti i vraćanju imovine preživelima Holokausta u kome
se navodi niz organizacionih izdanaka. Nastala je obimna, finansijski odlično potpomognuta birokratija. Osiguravajuća društva, muzeji umetnosti,
privatni preduzetnici, stanari i seljaci iz skoro svih evropskih zemalja stoje
pod uticajem industrije Holokausta. I pored svega, "žrtve Holokausta u nevolji", u čije ime deluje industrija Holokausta, tvrde da se u suštini "nastavlja
konfiskacija". Mnogi su tužili CC, tako da bi
industrija Holokausta mogla da postane "najveći pljačkaš u istoriji čovečanstva" 14)
Kada je posle rata Izrael
prvi put o reparacijama pregovarao sa Nemačkom, izraelski ministar spoljnih poslova Moshe Sharett
je po izveštajima istoričara Ilana Pappea predložio da se jedan deo prosledi palestinskim izbeglicama, "kako bi se ispravilo ono što se smatra manjom nepravdom (tragedija Palestinaca),
koja je uzrokovana strašnijom (Holokaustom)" 15). Sve je ostalo na predlogu.
U svom poznatom WJC stilu,
Israel Singer je 13. marta 2000. objavio "uzbudljivu vest" kako je nedavno pronađeni dokument u Americi otkrio da u Austriji postoji
imovina bez naslednika iz vremena Holokausta u vrednosti od deset milijardi
dolara. Singer se požalio i da je "50 odsto umetničkog blaga u Americi iz ukradenih umetnina" 16).
Industrija Holokausta je, očigledno, na korak od
ludila.
Bibliografija:
1)
Conference on Jewish Material Claims Against Germany, "Position Paper -
Slave Labor" 15. juni 1999...
2) Saslušanje pred Odborom za banke i finansijski sektor
predstavničkog doma, 9. februar 2000
Yair Sheleg, "Staking
a Claim to Jewish Claims" u
Haaretzu 31. mart 2000.
3) Stuart Eizenstat,
razgovor u Ministarstvu spoljnih poslova 12. maj 1999.
4) Eizenstat
"Primedbe" na godišnjem sastanku Conference of Jewish Material Claims
Against Germany and Austria (Njujork, 14. juli 1999)
5) Toby Axelrod "$5.2
Bilion Slave-Labor Deal Only the Start" u Jewish Bulletin (12. decembra
1999)
6) Die Vernichtung, str
585
7) "We Condemn
Syria's Denial of the Holocaust" u The
New York Times (9. februar 2000)
8) Saslušanje pred Odborom
za Bankje i finansijski sektor, 11. decembar 1996.
9) Saslušanje pred Odborom
za spoljnu politiku predstavničkog doma, 6. avgust 1998.
10) Saslušanje pred
senatskim Odborom za banke, stanogradnju i regionalne poslove, 23. april 1996.
11) Saslušanje pred spoljnopolitičkim odborom, 6. avgust 1998.
12) Isto
13) Isto
14) Vincent, Das Gold der
verfolgten Juden, 304
15) Ilan Pappe, The Making
of the Arab-Israeli Conflict 1947-51, str. 268
16) Eli Wohlgelernter
"WJC: Austria Holding $10b. In 'Holocaust Victims' Assets" u Jerusalem Post od 14. marta 2000.