https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Povodom feljtonizacije knjige prof. dr Svetozar Livade: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (18)

Svjesno umiranje za bolje sutra

Predmet knjige je čovek Svetozar Livada. Predmet knjige je individuum koji celi svoj život ulaže golem trud da bude čovek, da bude zbiljski i istinski čovek i da živi ljudski. Predmet knjige je primena prastare mudrosti danas: postati čovekom. Povodom knjige - istraživanja prof. dr Svetozar Livade - Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (18), objavljujemo tekst gospođe Vesne Ivanović koja osvetljava lik i delo profesora Livade, istinskog naučnika i čovek. Ovo je nastavak njenog prikaza lika i dela prof dr. Livade

Vesna Ivanović

U knjizi Kordunski rekvijem izdvaja da je bio pacijent bolnice Petrova gora skoro pola godine, kao veoma teški ranjenik s tri frakture donjih ekstremiteta i prostrijelima internih organa, bubrega, jetre, probavnog trakta. Ukupno sa 17 metaka. Preživio je zahvaljujući nesebičnoj brizi osoblja, što je uključivalo i izravne transfuzije krvi. Imao je preko 20 operacija sa transplantacijama kosti. Skraćen je za 12 centimetara, a s tim u vezi navodi da je odležao Prokrustov krevet. Kaže da tu bolnicu pamti kao najviši oblik sveopće solidarnosti, i da to nikada nigdje više, ni kasnije u slobodi, nije doživio. Naime, sedam godina kasnije je ležao u raznim vojnim bolnicama saveznika, poljskim i kliničkim centrima engleske osme armije, u Italiji. Navodi da je u Engleskoj pacijent bio svetinja, ali da takav odnos pacijenta i osoblja pa i posjetioca pacijentima nije doživio.

Vezano za Partizansku bolnicu na Petrovoj gori, spomenut ćemo da je za njezino osnivanje zaslužan liječnik dr. Savo Zlatić. Po njegovom svjedočenju prvi početak ove improvizirane bolnice počinje 4.oktobra 1941. godine kada su u nju smještena prva dva ranjena partizana Lazo Trbojević i Dragić Jurjević, zvani „Peta", jer je bio ranjen u petu. Veliki humanista dr. Savo Zlatić, koga je narod od milja prozvao „Mićo", inače svjetski prvak problematskog šaha, na ideju osnivanja bolnice došao je uz pomoć drugog revolucionara španjolskog borca Jakova Kranjčevića, zvanog „Brada". Napomene radi, ova bolnica, kroz koju je prošlo preko 5.000 ranjenih partizana, nije nikada bila otkrivena. Naglašava se da se ta činjenica, da nikada nije bila izdana i otkrivena od neprijatelja smatra uzvišenim činom solidarnosti s ranjenim partizanima. Livada navodi da je sa dr. Savom Zlatićem podnio zahtjev za predlaganje Petrove gore kao UNESCO-ve baštine. Nisu uspjeli. U svojoj knjizi Poslali su me na Kordun (2006.) dr. Savo Zlatić između ostaloga predočava i pismo upućeno Dekanatu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i podatak da je ta bolnica bila nastavna baza Medicinskog fakulteta i Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar".

Kada ga je Winston Churchill upitao zašto je tako mlad otišao u partizane, rekao je da je to bio jedini način da se preživi. Na to se Churchill okrenuo sviti i rekao: -„Skrpajte ovoga da svjedoči. Znam vaše nevolje". I odmah je dobio trosobni apartman, jednu sobu za liječnika, drugu za sestru, a treću za njega. Slijedile su litre transfuzije penicilina. No, ništa nije pomoglo. Još deset godina ulazne i izlazne rane bile su otvorene. Ima je oko 40 operacija na kostima, dvije na srcu i nekoliko kliničkih smrti. Kasnije ga je operirao i Isidor Papo, akademik, ratni hirurg, partizan, rodom iz Ljubuškog iz porodice sefardskih Jevreja, s kojim je bio doživotni prijatelj.

Poslije povratka iz Britanije zadržao se u Napulju, u jugoslavenskom otpremničkom centru, tada nekoj vrsti nastajuće ambasade. Sredinom 1946. godine odlučio je vratiti se u Jugoslaviju. Jedan Talijan odvezao ga je manjim kamiončićem do veza gdje je trebao biti privezan brod „Ljubljana". No, kada su stigli vidio je brod u daljini kako odlazi. Nažalost, taj brod je naišao na minu u Bakarskom zaljevu i doživio strašnu kalvariju. Pomno je pratio kada ide drugi brod i s njim se vratio. Bilo je to u vrijeme velike krize oko Trsta. Kako je od dokumenata imao samo otpusno pismo iz bolnice na engleskom i latinskom jeziku, bio je uhapšen. Starog znanca, vodnika Vršku, koga je primijetio iz vagona u Plaškom, zamolio je da javi bratu da se vratio, što je Vrška i obavio.

Te godine upisao se u Gimnaziju u Zagrebu i za tri godine završio šest razreda sa odličnim i plaketom „Bio si uzor ove škole". Napisao je studiju kronologija razvitka Gimnazije koju je pohađao. To je bila njegova prva knjiga na kojoj nije bio potpisan kao autor. Nakon završetka studija 1955. godine zalaganjem Krleže bila je otvorena mogućnost da bude asistent Grge Novaka, kome je bio demonstrator, no zamolio je da ide raditi kao arhivista u Arhivu za historiju radničkog pokreta. Kasnije mu je novo pristigli direktor, preimenujući Arhiv u Institut, pri upoznavanju rekao da za njega nema posla. Riječ je bila o autoru knjige Rat protiv rata i Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije, za koje je Livada radeći recenziju rekao da je neviđeni plagijat i imenovao to grubim neostaljinizmom. Novi direktor Instituta za historiju radničkog pokreta kasnije je postao prvi predsjednik Republike Hrvatske.

Partiju je napustio i vratio Spomenicu kada je, kako navodi, cijeli jedan korpus navalio dokazujući da kolovođe nisu pravi prvoborci. Tvrdio je da se ni po čemu nisu razlikovali od ostalih i s negodovanjem bacio partijsku knjižicu. Dok je radio u Arhivu za historiju radničkog pokreta oduzeta mu je komparativna analiza rasnih zakona, oduzeta mu je sređena dokumentacija za 240 pravoslavnih crkvi pod izgovorom da to ne spada u historiju radničkog pokreta. Objašnjava zašto je zapravo spadalo: „Jer pravoslavni sveštenik koji nije uspio pobjeći ili se priključiti partizanima nije imao šanse da drugdje preživi".

Sredio je oko 80.000 dokumenata četničkog pokreta, prema čijoj građi je Miloš Minić, tužitelj na suđenju Draži Mihajloviću, napisao tri knjige. Sredio je arhivsku građu omladinskih ženskih organizacija, sabrao obilje činjenica o španjolskim borcima za spomen knjigu Španski borci iz Jugoslavije. Radio je na studiji Studentski pokret između dva rata sa Vojom Rajčevićem.

Nakon godinu dana potrage za poslom poslan je na Sinaj za pomoćnika Operativnog oficira jugoslavenskog odreda koji je tamo boravio. Ima iskustvo i izraelskog zarobljeništva. Tamo je po uzoru na svoga oca nabavio oko 2.000 knjiga klasične literature filozofijskih tekstova. Bio je izrazito zainteresiran da se osnuje Institut koji će se baviti istraživanjima našega sela. Vrlo brzo je osnovan institut, pokrenut je časopis Sociologija sela. Danas je Svetozar Livada jedini živi osnivač i urednik toga časopisa, koji je kako navodi bio naš veliki prozor u svijet. Postao je član ad hoc radne grupe za ruralne probleme u Europi pri Organizaciji za prehranu i poljoprivredu FAO i tom prilikom kako kaže upoznao sudbinu nestajanja europskog seljaštva. Izvršio je projekciju nestajanja jugoslavenskog seljaštva. Prema njegovoj doktorskoj disertaciji uvedeno je penzijsko osiguranje poljoprivrednika, kako navodi najprije u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, a zatim u cijeloj zemlji.

Kada je 1972. godine s jednog skupa iz Jagodine, koje se tada zvalo Svetozarevo, gdje je bio na naučnom skupu, nazvao kući da pita šta ima novo, supruga mu je rekla da je dobio rješenje za penziju. Navodi da je to bio pravi šok za njega. U to vrijeme rodila mu se kćerka, brata su mu stavili u kućni pritvor, a njemu nisu dopustili kontakt s bratom. Odmah zatim uhapšen je i on, odveden na Zrinjevac, a zbog zlostavljanja i optužbi da je ruski špijun, odbio je hranu i vodu, i nedugo zatim pao je u komu. Otpremljen je u bolnicu, gdje su ga infuzijama izvadili iz stanja šoka. Profesor doktor koji ga je dobro poznavao rekao je njegovim pratiocima da ga ostave na miru jer je kod njega jača volja nego fiziološka snaga. Kasnije, provjeravajući činjenice saznao je da ga je umirovio Janko Bobetko.

Kaže, zaista su ga ostavili na miru, a jedino što su mu oduzeli bio je pasoš. Poslije, kada je imao pozive za inozemna gostovanja dobivao je diplomatski pasoš koji su mu odmah oduzimali po slijetanju u zemlju na aerodromu. Kada je Dag Hammarskjöld (Dag Hameršeld) u sinajskoj pustinji vidio da ima ortopedsku cipelu zabezeknuo se. Zbog svega što je tom prilikom saznao nudio mu je apatridni pasoš. Odbio je.

Ukratko, iza sebe ima prijateljstva sa Olfom Palmeom, Hammarskjldom, Warrenom Zimmermanom...Drugovao je s Brankom Horvatom, čiji mu je otac dao svoju krv kada ga je operirao jer je bio pao u klinički šok i poslije su postali pobratimi, Eugenom Pusićem, Rudijem Supekom, Mijom Mirkovićem, Gajom Petrovićem, Milanom Kangrgom, Stipom Šuvarom, Jean-Pauleom Sartreom, Simone de Beauvoir, Leszekom Kolakowskim, Zygmuntom Baumanom, Bogdanom Bogdanovićem, čija biblioteka ga je fascinirala, umjetnicima Edom Murtićem, Dušanom Džamonjom, Vojinom Bakićem...Svako od njih je zasebna priča, kao što je za izdvojiti priča o susretu s Titom i serije razgovora s Kočom Popovićem.

Izdvojimo da je njegov djed, rođen 1860. godine, bio kovač i knez sela kada je ono imalo oko 300 domaćinstava. Baka ga je zbog neodmjerenosti u njegovu mlađem uzrastu zvala goropadnikom. Potekao je iz slobodarskog, buntovnog kraja koji je odredio karakter kordunskog čovjeka, kako je to lijepo opisao Gojko Nikoliš. Iako se za taj kraj govorilo da mu je bog pri dodjeli dobara zaboravio reći laku noć, kordunski ustanički kraj pretendirao je na Pijemontsku ulogu ne samo unutar Hrvatske nego i šire. Danas su ostala sela koja to, kako kaže, više nisu, jer su bez energenata, bez institucija, saobraćaja i društvenog života, tako da su jedine aktivnosti oko ukopa. Dodaje da sela ne nestaju samo nasiljem, nego i naglim širenjem gradova, kako navodi preobražajima tranzicija, rurbanizacijama i konurbanizmom, gubeći ono što je Marx nazvao „idiotizmom seoskog načina života".

Danas je u Primišlju devastirana i spomen ploča podignuta borcima Narodnooslobodilačke vojske. No, nisu samo spomen ploče uništavane. Iz najnovije prepiske s Milanom, njegovim dobrim drugom, sagledavaju se posljedice pustošenja spomenika. Navodi da je početkom nedavnog rata napisao pismo „Svjesno umiranje za bolje sutra" Konfederaciji veterana u Francuskoj i poslao tri stotine slika razrušenih spomenika, među kojima su Filipovićev spomenik u Opuzenu i Končarev u Šibeniku. Od 35 zamoljenih poznanika da supotpišu pismo pristalo je njih samo sedam. Kaže: -„...Nisu oni bili toliko jaki, koliko smo mi bili slabi i nikako svjesniji što nas čeka. Da urličeš od bola neodgovornosti. Pređi nas nisu opunomoćili da njihove žrtve pustimo niz prljavu vodu kontrarevolucije. Smrt fašizmu druže dragi. To mi jedino preostaje da ti kažem ovako u noge nemoćan". Spomenimo da kada je Rudiju pokazao fotografije preko 300 srušenih spomenika, kliknuo je da je to kontrarevolucija. Nudio mu je spas, zaposlenje u Parizu u Balkanološkom institutu. Odbio je. Kaže: -„Ne možeš ti mene spasiti od mene sama". Slično je odgovorio Peteru Galbraithu i Warrenu Zimmermanu i Gaji Petroviću...

U eseju o izbjeglicama definira sudbinu bačenih u kameno doba. Vezano za ovo temu Šerbedžija mu je rekao da je kao Geigerov brojač i potom odnio esej da citira u školi sineasta. Izdao je selektivnu bibliografiju petorici svojih drugova, a nedavno je sredio i bibliografiju Đure Zatezala, kao zalog njegove brige o učenim ljudima svjedocima. Kaže da je dr. Mediću pristao da priča o sebi pod užasnim bolovima. Sva dokumentacijska građa o njemu danas se nalazi kod Đure Medića i Sofije Pejinović. Sudjelovao je u „Oluji", svjedočio u Haagu.

Prisjetimo se da je završio filozofiju, koju je Pitagora zvao najvišom muzikom, a Sokrat objašnjavao Kritonu da ne vodi brigu jesu li učitelji filozofije dobri ili loši, nego da misli na samu filozofiju, da ispituje razložno i savjesno, a ako bi bila zla da odvoji ljude od nje, a ako bi bila onakva kakvu je on vidi neka ide za njom i služi joj hrabra srca. Praksisovci, s kojima se družio, polemizirao i razmatrao pojave, ukazivali su da niti u zemljama gdje se vrše napori za ostvarenje doista ljudskog društva naslijeđeni oblici nehumanosti nisu savladani i pojavljuju se deformacije kojih prije nije bilo. S tim u vezi naglašeno je da filozof ne može ravnodušno promatrati sva ta zbivanja, upravo stoga što su u korijenu svih tih teškoća problemi čije je rješenje nemoguće bez sudjelovanja filozofije.

Za polaznu točku uzeo je načelo zvjezdanog neba i moralnog zakona koji jasno stoje pred njim, želeći upoznati to što je nepromjenjivo, vječno i po sebi, s jednim označenim pravcem i ciljem - istinom. Izdvaja da mu je uzor Milan Levar, heroj građanskog rata, koji životom i smrću govori o rizičnosti svjedočenja. Levaru je posvetio knjigu „Stradanja i nadanja". Znano je da istina nije ničije vlasništvo, da je istina zakon koji angažira iznad svake kalkulacije, kao što babilonska mudrost kaže da skrećeš s puta istine ako spustiš, uniziš svoje ciljeve. Završio je i studij povijesti. Napomene radi, Hegel navodi da je povijest svijeta napredovanje svijesti o slobodi i da je osnova cijelog hoda svijeta samorazvoj duha. Osnovao je međunarodnu školu za ruralnu sociologiju u Vlasotincima. Uveo je u nastavu antropologiju i socijalnu demografiju.

Kroz njegove brojne tekstove, osvrte i komentare jasno se zapaža nepokolebljiv karakter koji potkovan znanjem i dobrim poznavanjem struke iznosi kritiku koja ide do korijena stvari, ne dopušta nagodbe i ne preza ni od kakvih konzekvenci. Napisao je paradigmatični tekst kao naputak kako da se sagleda građanska strana rata, u kome smo, kako izdvaja, svi poraženi od nacionalnih tribalista. U glavnim crtama loši postupci drugih pokazivali su se, između ostaloga, na način da su ga pljuvali, polijevali fekalijama, hapsili, fizički maltretirali, oštetili bubnjić, reducirali primanja i invalidninu, prijetili porodici, zbog zastrašivanja morao je isključivati telefon, odšarafili su mu motor od auta, blindirali dimnjak da dođe do eksplozije... Sažimajući u zaključak dio navedenih postupka prema njemu ističe da je istina voda preduboka, provejavana s gorčinom i nadljudskim naporom, te dodaje: -„Htio sam svjedočiti i mislim da sam uspio biti svoj i izvorni svjedok". Kao intelektualni proleter, kako Šušnjić i Kangrga kažu, nije odustajao od empirijskih činjenica u srazu sa optužujućim organiziranim nastojanjem da izmijeni prijašnji stav.

Time je odredio smjer svoga djelovanja prema Shakespeareovoj misli da je glazba hrana ljubavi, Hegelovoj maksimi da je hrabrost koja se bori bolja je od slabosti koja traje, prema Tolstojevom načelu da je cijeli naš život junačko djelo i Marxovoj tezi kada govoreći o filozofiji i povici njenih neprijatelja kaže da ona ima za filozofiju isto značenje kao prvi plač djeteta osluškujuće uho majke, „to je životni krik njenih ideja koje su razbile hijeroglifsku propisnu ljusku sistema i iščahurile se u građane svijeta".

Imajući to na umu, a vezano za život Svetozara Livade smatramo da kod njega punu primjenu imaju Andrićeve riječi da čovek vredi onoliko koliko životne radosti ima u njemu, i to ne bučne i spoljne, nego tihe, duboke i unutarnje radosti koja je upućena na stvaranje u općem interesu. Dosljednom primjenom socijalne analize ovaj nepopustljivi empiričar ustrajavajući na kritici postojeće zbilje dao je svoj ne mali prilog u stvaranju slobodne ljudske ličnosti i time posredno humane ljudske zajednice.

Danas mu je devedeset godina. Iako je posljednji tekst pisao uz pomoć povećala, sam ga naknadno dorađuje i redigira. Pun je emocija, svjež u zamislima, prožet duhom. Ideja da pišemo zanimljivo štivo o njemu nastala je kada mi je proslijedio tekst „Dijalog - susret razlika" Đure Šušnjića, objavljen na web stranici koju je s tekstovima, tonskim zapisima i fotografijama osmislio urednik Dragoslav Simić, a s kojim je ovog proljeća dogovorio suradnju.

I tako od početka veljače do kraja svibnja zajedno napredujemo korak po korak umjerenim tempom stvarajući knjigu kao mali prilog jednom iznimnom životnom profilu. Upravo kada sam priredila dokumente i objedinila rukopis doslovno mi je na stol stigla Hamvasova knjiga. Poslužila je kao put, da potvrdi, kako kaže Oscar Wilde, da istinska ljepota počinje gdje produhovljeni izraz počinje. S tim u vezi i pokazujući smisao života čovjeka izdvajamo iz iskonskog doba dio priče Lie Tsea „Moć glazbe" (Lie Tse kineski taoistički filozof, oko 500 pr. Kr., navod u Bela Hamvas Anthologia humana: pet tisućljeća mudrosti, prevela s mađarskog Jadranka Damjanov):

... U proljeće je udarao po žici Sang i pratio se osmim tonom flaute.

Na to bi se digao jednostavni hladni vjetar, trave i stabla su procvali.

U jesen, prateći drugim tonom flaute, udarao je po žici Chin.

Mlaki zrak je blago tekao, biljke i stabla su cvala u punoj snazi.

Onda u pratnji jedanaestog tona flaute udarao je po žici Ju.

Sada je došlo inje i snijeg, jezera su se zaledila i sante leda su plovile po rijeci.

Onda je udarao po žici Chi i uz to peti ton flaute.

Sad je toplina sunca postala užarena i oštra i tvrdi se led urušio.

Konačno je žicu Kung udarao zajedno s ostale četiri i zaigrani povjetarac je šumio.

Po nebu su prolazili oblaci koji donose sreću, slatka je rosa kapala i brujao je izvor.

Preludij za Livadu iz sna, kao uvod u knjizi o Svetozaru Livadi, predstavljamo prijateljima, znancima i javnosti s željom da nas vodi stabilnosti, ravnoteži i neprestanom širenju mira.

Zagreb, 4. lipnja 2018. godine

***

Svetozar Livada

Paradoksi dinamike života jednog posve običnog građanina svijeta

..dođi već jednom i pohodi zemlju moju,

Jer sve je bez tebe ništa - ništa je s Tobom sve!

Petar Kočić "Slobodi", 1912.

Mudrac iz stare Grčke čije je ime zapisano na delfijskim pločicama rekao je da "neistražen život nije vrijedan življenja". Pokušavao je doći do istinskog saznanja proturijčenim tvrdnjama ujedno navodeći druge da razumom dođu do znanja. Primljeni udarac jednog od prolaznika komentirao je u svom stilu: "Ima dana u Ateni kada ne znam kako se obući da bih izašao: sa ili bez kacige."

Stoljećima kasnije, jedno novo stameno pokoljenje koje je visoko u zraku zavijorilo zastave prosvjetiteljskih ideja, isticalo je da smo odgovorni za ono što radimo, kao i za ono što ne radimo. Rečeno je i da svaka data situacija ima u sebi jednu proturječnost koju razvitak mora riješiti jedinstvom bez suprotnosti. Koliko se unaprijedila vještina dolaženja do pojmovnog saznanja i zašto se nešto događa unatoč svim uloženim snagama koje bi trebale voditi najvišim zakonima politike humane uvišenosti pokušat ćemo pokazati na simboličan način kroz nekoliko fotografija jednog posve običnog građanina svijeta.

Čovjek stradanja i nadanja, kao ogorčeni neprijatelj naoružavanja i jačanja utjecaja vojske, pet puta je u različitim okolnostima u svom životu oblačio uniforme.

Prvi put kao maloljetnik u dobi od 13 godina da bi preživio početak Drugog svjetskog rata 1941. godine iz škole koja zbog rata prekida rad odlazi u partizane. Fotografija je nastala u Bosanskom Petrovcu zabilježivši dječakov odlazak u Prvu partizansku gimnaziju u selo Rujevac - Dvor na Uni. Autor fotografije je Branko Nikoliš.

Pohađanje škole nastavlja u Partizanskoj gimnaziji, no uslijed novih okolnosti izbijanja neprijateljske ofanzive 1943. godine vraća se u vojnu jedinicu. Treći put, kao tadašnji 100% invalid iz Drugog svjetskog rata, mobiliziran je 1947. godine, kako ističe "u borbu protiv križara". Zbog Rezolucije Informbiroa i opasnosti od snaga Varšavskog pakta 1948. godine prebačen je na mađarsku granicu. Deset godina kasnije, 1958. godine, jasno opet u uniformi, kao rezervni oficir upućen je na Sinaj u snage Ujedinjenih naroda, gdje je stjecajem okolnosti pao u izraelsko zarobljeništvo.

Držeći se knjiga, hladnih ali pouzdanih prijatelja, nije dopustio da postane žrtva sudbine mjesta rođenja cordona militaire (vojni pojas), područja koje etimološki označava obrambeni pojas pograničnih utvrda. Riječima molitve Requiem aeternam dona eis domine upućivao je posljednja cjelivanja dušama nebrojnih umrlih. Prvu riječ iz molitve naveo je u naslovu knjige posvećujući je stradalim kordunskim nedužnim žrtvama.

Paradoksi dinamike života brutalne stvarnosti naše civilizacije nisu dopustili da zastane pred teškoćama. Poštujući trajnu vrijednost ljubavi prema mudrosti ustrajno je desetljećima pokazivao da se život nastavlja dalje, kako bi Simone de Beauvoir rekla život je veza sa svijetom, da rad unapređuje mir i da sloboda oslobađa put promjenama. Pokazao je da je rođenjem i određenjem postao i ostao kozmopolita, slobodni građanin i umjetnik duha.

Jedan devetnaestogodišnjak, koga ćemo kasnije upoznati kao osnivača marxističke filozofije, u pismu ocu u Trier kaže da ima momenata u životu koji se postavljaju kao međaši pred prijeđenim vremenom i ujedno određeno ukazuje na nov pravac. "U takvom jednom prelaznom času osjećamo se prisiljeni da promatramo orlovskim okom mîsli prošlosti i sadašnjost, da bismo tako postali svjesni našeg stvarnog položaja."

Upravo smo u jednom od takvih momenata međaša u životu. Proklamira se mir, bogatstvo, ljudska prava, slobodni narodi i nacije, a istodobno se vode ratovi, nacije skoro pa po navici ratuju čime kako bi prosvjetitelji rekli nijedna od njih nije bolja od drugih, umjesto blagostanja siromaštvo nezaustavljivo napreduje za znatnu većinu građana, zauzima se za zakonsko pomicanja sata da bi se ostvarivala zarada u turizmu za jedne a za druge bez mogućnosti ostvarivanja želja za prijeko potrebnim odmorom unaprijed se prihvaća da odlaze na posao u vrijeme prvih pijetlova, dok se određene granice s video nadzorom zbog prijetnji dolaska migranata zatvaraju paradoksalno ili ne unatoč zajamčenoj slobodi kretanja. Kako se uzdići u takvim okolnostima, kako istaknuti ljudske duhovne i moralne moći? Za početak koristit će Diogenova svjetiljka, plašt Platonove dijalektike, kaciga Hegelova idela ljepote i neobična družina pravovjernih pristaša humanističkih principa bit će spremna krenuti na put.

Zagreb, 31. studenoga 2018. godine

podeli ovaj članak:

Natrag