Pogledi
Islamski fašizam u ratu protiv
evropske civilizacije
U ime Alaha,
diktatura straha
Raspad beznadežnog multietničkog
projekta savremene Evrope, evidentan je, kako u Švedskoj, tako i u Velikoj
Britaniji, Francuskoj, Nemačkoj i drugde. Avet ekonomske krize i rasni sukobi,
to je slika Evrope kakvu su hteli Odabrani u svojim bankarskim bazama u Londonu
i Njujorku. O tome za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog
studentske pobune 1968. godine...
Goranko Đapić
Problem, kao i bujanje rijeke možete privremeno zanemariti, možete se
nadati da će problem sam od sebe već nekako biti riješen, a da će se rijeka
uskoro povući.
Ali vrtlozi, u početku bezopasni, sve su vremenom jači. Kao i kod problema
ili nabujale rijeke vrtlog nas može odnijeti. Tako je i sa sadašnjom krizom.
Isprva smo se nadali da će se sve brzo riješiti, ali kako je vrijeme prolazilo
i krizi se ne vidi kraja, počeli smo se na nju navikavati. Uveliko smo u
strašnom i možda kobnom vrtlogu, ali ga još ne uočavamo jer smo zauzeti
preživljavanjem, a ostatak vremena nam je ispunjen rialitima. Davno ranije
rimski su carevi darivali narod kruhom, vinom i igrama pod geslom "panem
et circeuses" (kruha i igara), a danas se geslo malo promijenilo
- "circeuses sine panem" (igara bez kruha ).
To osobito važi kod nas u Srbiji gdje veliki dio naroda preživljava sa
manje od 250 evra.
Zapravo, navikavanje na preživljavanje dio je strategije. Što više vremena
prolazi, na svim nivoima kvalitet života stalno pada. Konačno ćemo se jednog
jutra naći u neobarbarizmu, utoliko gorem od onoga iz koga smo počeli izlaziti
što će mu u potpunosti, nedostajati sjećanje ili osjećaj vremena. Povijest će
stati. Čovječanstvo će (ono što od njega preostane) konačno biti preoblikovano
u moderno robovlasništvo - neodivljaštvo. Malobrojna klasa na vlasti u
potpunosti će ostvariti cilj kome teži od dvije tisuća godina, a to je
svjesvjetska vlast Izabranih. Utopija?
Nažalost, nije utopija. Svaki dan se sve brže približavamo tako strašnom
scenariju. Možemo li se nadati pomoći u krćanskoj vjeri u Izbavljenje? Možemo
li se nadati Armagedonu? Teško da možemo. Mnogo je truda uloženo da tako bude.
Ljudsko je biće malo-pomalo novcem i potrošnjom lišavano obiteljskog i uopće
materinskog osjećaja; osobito bilo kakove lojalnosti spram drugih i spram
društva u cjelini.
Modni kreatori su nam podarili anoreksičnu ženu. Časopisi su je izobličili
do neprepoznatljivosti. Ona je samo konzument. Sve je odveć relatizivirano. Uskoro
će biti više istopolnih brakova od onih koji donose život. Slučajnost?
Nema slučajnosti i to je sve dio strategije Izabranih. Treba stvoriti
svijet blijed i u svemu impotentan; svijet kojim bi se lako vladalo. Svijet u
kome će povijest stati, a bit će pisana za 15 obitelji u nekoj nultoj
tački. Jednom riječju i crkvene institucije su bezbožnički uvučene u igru moći
i novca. Mjenjajući iz jerusalimskog Solomonovog hrama poput piramide moći
fariseje kreirali su i piramidalnu moć crkava.
Uspjeli su ih učiniti saučesnicima u monstruoznoj igri moći i novca. Iznad
svega stoji prevara. Njen je zadatak da bude paravan, onima koji nas sračunato
vode u carstvo Izabranih.
Kako sada stvari stoje?
Projekat
novog divljaštva zasad dobro napreduje. Tvorci krize, stvaraju je kada god
hoće.
Malo je,
umjere, pa opet pojačaju. Svaki put su sve bogatiji i sve bliži svjesvjetskoj
vladavini. Njihov projekat barbarizacije Starog kontinenta brzo napreduje.
Doktrina multikonfesionalizma, multikulturalizma i multietnicizma nije proizvod
nastojanja na ljudskom bratstvu, već strategija da agresivnom islamskom
okupacijom likvidiraju konačno iz povijesti na europski dom i pretvore ga u
Treći svijet kojim će lako vladati. Pa, ipak neki događaji ukazuju da u Europi
počinje jačati svijest o sudbini koja nas čeka. Nedavni događaji u Londonu i
Stokholmu ukazuju na to.
U Londonu, čiji je Siti
prijestolnica Izabranih, sve od dalekih godina Henrija VI, kada je bankrotiranu državu
posjetio Menakem Ben Israeli i dogovorio veliki finansijski
aranžaman, nitko nikada nije kao stvoreni okupator kročio na britansko tlo.
Ovih dana jedan pripadnik islamskih okupacionih snaga ubio britanskog vojnika,
jednostavno da bi pokazao kako na britanskom tlu, britanska država biva
napadnuta. Njeno tlo nije njeno, nego će biti zemlja islamska!
Na tom
tlu islamski borci imaju zadatak da očiste stranu vlast oličenu u britanskoj
državi i njenim ,,nevjerničkim podanicima". Nema mjesta za dvije države na
britanskom otoku. Ili će biti islamske države i isključivo islamskih podanika
ili će biti tradicionalne britanske države, ali ne bez svete borbe okupatora
koji neće odustati. Tako napadi evoluiraju od metroa gdje gine
,"nevjernički narod" do masakriranog vojnika kao predstavnika
britanske sadašnje države.
Samoubojstvo
nije nasumično, niti nepromišljeno, već je osmišljeno i nesumnjivo
organizirano. Tako je, nakon trideset godina sulude politike britanske državne
i intelektualne elite, drevnoj kraljevini objavljen "sveti rat".
Nema
nikakvog mjesta sumnji tko je izveo ovaj projekat islamizacije Britanije. To su
londonski bankari udobno smješteni u Sitiju, već tri stoljeća. Oni su zapravo
stvarni vladaoci Imperije, vlasnici novca, tijela i duše britanske elite,
magovi korupcije i kupovine. Sav državni vrh, svo plemstvo, sva liberalna
intelektualna elita kupljena je za svoj petokolonaški rad.
Džihad u
Evropi i njegove posledice
Stoljećima,
ovi su bankari koristeći pozicije vlasnika novca, vodili takozvanu
britansku politiku ravnoteže na kontinentu koja se svodila na usitnjavanje i
urušavanje Europe, stalne ratove u kojima su bankari kreditirali zaraćene uz
goleme kamate, a nakon ratova su uz još veće kamate kreditirali obnovu. Pa opet
ratove i tako u krug. Čitavo britansko kolonijalno carstvo bila je meka za
kapital Izabranih. Daleke kolonijalne zemlje također znaju ponešto o tome.
Bilo koja
zemlja na kontinentu koja bi se izdigla ekonomski i kulturno, odmah je bila
izložena napadima saveza stvorenih u Londonu i ubrzo bi bila potpuno
degradirana.
Kršćansko
stanovništvo turskog carstva prepušteno je jarmu očuvanog carstva u krizi.
Očuvali su ga londonski bankari, kao to su očuvali tursku okupaciju
Konstantinopolisa do dana današnjeg.
Ovaj put,
najbolja djeca britanskih naroda su reagirala. Podigli su se da odbrane
domovinu od barbarizma i izdaje petokolonaške vlasti. Štampa u svijetu,
kao i u Srbiji te britanske hrabre borce naziva desničarskim grupama. Kako to
mogu biti desničari? To nisu ljudi koje je povukla politička volja
u uobičajenom smislu, pa i u onom ekstremnom; to su jednostavno borci
koji se na svom tlu bore za svoju slobodu, za svoje pravo da u svojoj zemlji
žive na baštinama svoje kulture i vjere.
Napokon, oni
se bore za pravo na život vlastitog, brutalno napadnutog naroda u vlastitoj domovini,
napadnutom od strane organiziranih islamskih okupatora. Ti borci nisu nikakvi
desničari, već časni borci za svoju napadnutu zemlju.
U Švedskoj su
fašisti napali policijske stanice u isplaniranom džihadističkom poduhvatu.
Usput su paljena vozila i razbijani prozori. Napadnuta je 14 policijskih
stanica. Snage reda su bile prisiljene upotrijebiti vatru, ali ostaje utisak da
su bile iznenađene intezitetom i obuhvatnošću napada. Tu i tamo počeli su
stari, otrcani kvazinaučni komentari o siromašnim emigrantima koje nisu
dovoljno integrirani u društvo i kao društvo je krivo u cjelini itd. Zapravo,
mladi muslimani mnogo bolje žive nego u matičnim zemljama i u smislu
zapošljenosti i u smislu socijalne pomoći koje se iskazuje u nemjerljivo većem
obrazovanju. Švedska im nije nikakva maćeha.
Ono što je
stvarna istina je to da pridošlice ni ne žele da budu integrirane u društvo.
Štaviše oni mrze i odbacuju to društvo, odbacuju ga iz ideoloških razloga. Oni,
još i više od toga, smatraju da Švedsku treba uništiti i pretvoriti u islamsko
društvo. Nevjernicima mjesta nema. Oni su zapravo svjesno i po svom izboru
apsolutni neprijatelji Švedske države i njenih tradicija ovakvih kakvi su sada.
To je suština
i svako drugo lamentiranje je ili čista budalaština ili petokolonaški
posao. Odjednom čitava Švedska je imala prilike da vidi punu istinu. Pogotovu
su se mnogi pitali kakova je budućnost kada je ovakova sadašnjost. Što
očekivati, ako se i dalje budu nesmetano uvozili islamski okupatori?
Ono što je
očigledno, u oba ova događaja, to je da su mnoge doveli u nepriliku, a
mnoge da se po prvi put dublje zamisle. Bez obzira na izdajničke komentare ili
preovlađajuće ćutanje, natrag se ne može. Nesumnjivo ima mnogo prelomnog u ovim
zbivanjima. Očigledno da nećemo dugo čekati na slijedeće agresije islamskog
fašizma. On je ohrabren ,,arapskim proljećem,, i ciljevi mu se čine mnogo
bližim nego juče. Turska se ubrzano islamizirala i od Europe do Magreba
jedinstven je pojas islamističkih uspjeha.
Tradicionalne
katoličke utvrde Južne Europe su u krizi, a Crkva nije mnogo iskazala
zabrinutost što joj u susjedstvu niču mnoge džamije, a ćudljivih
doseljenika je sve više. Ova opskurna politika brzo će pokazati svu štetnost
kada ubrzo stignu problemi koje će biti mnogo, mnogo veći.
Postepeno
otrežnjenje mnogih u Europi i svijetu šire, pokazat će koliko je problem
slojevit i dubok i kako je olako toleriranje goleme islamske najezde izrazito
opasno ponašanje. Ali vrlo brzo će se otkriti da su londonski bankari pravi
vinovnici krize. Oni su stvorili globalni sistem finansijskog pokoravanja i
slamanja svakog suveriniteta. To je samo instrumentalizirana politika kojom
valja stići do konačnog cilja - apsolutne vladavine svijetom. Tu vladavinu ne
možete ostvariti ako civilizirani svijet ne degradirate politički, ekonomski i
kulturno. Islamski faktor je samo dio te političke degradacije. Ključni problem
je indentifikacija izvora zla, njegova personalizacija i lokacija.
Seoba u obećanu zemlju
Zlo stanuje u Londonu, preciznije u
njegovom Sitiju. Ono tu stanuje i urušava Europu već mnogo stoljeća. Moć Zla
leži u njegovoj vladavini novcem, berzama, špekulacijama i golemoj korupciji.
Cjelokupno Ujedinjeno Kraljevstvo u punoj je vlasti moći novca. Sve vitalne
ekonomske poluge u rukama su židovskih bankara. Rotšild je samo jedan od njih.
Cjelokupna državna struktura pažljivo je kupljena. Policija, vojska,
ministarstva, sam Parlament u posjedu su agresivnih bankara u pozadini. Nije
samo pojedinac petokolonaš.
Čitavi segmenti države i društva globalni
su petokolonaši. Čitava država nije baština britanskih naroda, već je tri
stoljeća baština bankara iz Sitija. Od Henrija VI, glavosječe ljubljenih žena i
crkvenog raskolnika država je kao kakova njiva, stavljena na raspolaganju
promišljenih gostiju. Ti gosti nisu samo došli da prave pare i da zelenaše. Oni
su to radili da ostvare cilj odavno zacrtan i osmišljen. Taj cilj je slijeđen
već XVII stoljeća, strpljivo i uporno, provjerenim metodama. Mjesto na kome su
se učvrstili bilo je idealno za taj posao. Stoljeća će to itekako pokazati.
Jedna kolonija nije izmakla pažnje
Izabranih. Bila je to britanska kolonija ili preciznije kolonije rasute po
čitavoj istočnoj obali Sjeverne Amerike. Premda u početku beznačajne one
su se koncem XVIII stoljeća počele ubrzano razvijati. U smislu društvene
stratifikacije europskih zemalja iz kojih su došli, doseljenici nisu imali
ništa od toga.
Bila je to rijetko naseljena zemlja
ograničenih pionira, osim krunom Njegovog Veličanstva. Bila je to zemlja koja
je obećavala. Nakon Revolucije, Amerika se konstruirala kao federalna
republika, sa tek začetim i nejakim institucijama. Sve one imale su malu
centralnu vlast. Bio je to poredak u razvoju, mlad i dinamičan.
Postepeno, finansijske institucije došle
su u posjed onih koji su došli iz Londona sa kapitalom i iskustvom. Bio je to
pravi Eldorado za bankare. Centralna vlast bila je slaba, kontrola banaka još
slabija, a mogućnosti su bile neograničene. Bankari su uvidjeli da je
strategijski položaj, na istoku preko Antlantika i na zapadu preko Pacifika
izuzetan.
Bankarima samo kriza odgovara
Nakon građanskog rata i slamanje
Konfederacije (u čemu bankari nisu bili pasivni), počeo je prodor na Zapad.
Stanovništvo se veoma uvećalo, time i tržište. Industrijalizacija je burno
krenula i to su bile nezamislive pogodnosti za bankare. Malo, po malo rasla je
moć bankara. Tražnja za kreditima je rasla. Konačno, njihov utjecaj u Kongresu
i Senatu veoma je porastao; do te mjere da su se usudili da uz golemu
finansijsku aktivnost, zatraže da se formira banka FED (Federalne rezerve),
najprije kao korporacija pod djelimičnom kontrolom država, a od 1913., FED je
evoluirao i u emisionu banku bez kontrole države izuzev provizornog podnošenja
izvještaja Kongresu.
Tako je srce moći najveće ekonomije na
svijetu bilo 100% u privatnom posjedu. Razumije se u posjedu bankara iz
londonske podružnice u Vol Stritu. Po prvi put u povijesti bankari su dobili
pod svoju kontrolu nezamislivu moć. Zapravo oni su privatizirali SAD, kao svoju
državu na isti način kao ranije Britaniju, samo što su sada dobili neslućene
mogućnosti svjetskog opsjega. To je bila stožerna točka vrtoglavog rasta moći
bankara.
Cilj sanjan tolikih stoljeća naglo se
bližio. Svijet se ne sluteći našao u ulozi statiste čijim postupcima upravlja
nevidljivi i nemilosrdni režiser. Krize i ratovi mogli su da otpočnu.
Dokopavši se FED, bankari su bez kontrole
države mogli da bezmjerno uvećaju svoju ekonomsku moć. Time i još mnogo više i
političku moć.
Banke, osiguravajuća društva,
nekretnine, lanci prodaje, štampa i filmska industrija bile su sve više u
njihovim rukama. Bilo je vrijeme za monumentalne finansijske špekulacije.
Velika svjetska ekonomska kriza bila je ta velika špekulacija. Krizom, najprije
izazvanom samovoljnim povećanjem kamata, uzet je golemi novac, ali i
nekretnine.
Potom je povlačenjem novčane mase,
obezvrijeđena masa hartije od vrijednosti. Njihovim gubitkom mnogi su ostali
bez ičega. Sav tako lično izgubljen novac, završio je kod bankara.
Kada se kriza utišala na domaćem planu,
također planski; Izabrani su bili bogatiji nego ikada, a njihova politička moć
uveliko je porasla.
Gospodari novca bili su i gospodari
Republike novca. Privreda svijeta u recesiji jedva je opstajala. Njemačka je
slomljena. Vajmarska Republika je bila izgubljena. Novi korporativni pokreti
bili su posljedica krize. Sada su bankari bili spremni da pod solidnim kamatama
daju znatne kredite koji su većim dijelom išli na vojnu industriju.
Zarade su rasle, a u korporativnim
državama nije bilo radničkih štrajkova niti političkih problema. Tako se u toj
fazi planiranog cilja pripremao rat koji će biti još veći od minulog Prvog i
koji će u ogromnoj razmjeri povećati moć vlasnika novca.
Rat je davao neslućene mogućnosti za
zaradu novca. Vojna industrija i Zakon o najmu i zajmu dat Staljinu učinio je
američku državu dužnikom bankarima. Porast njihove političke kretao se u dva
pravca. Jednim pravcem legalno se utjecalo na porast moći u Kongresu i Senatu i
to gotovo isključivo lukrativnim putem, a drugim putem stvaranjem tajnih
udruženja ogromne političke i finansijske moći daleko od očiju javnosti, a
ponekad i od očiju samog predsjednika SAD.
Tako je unutarnja politika, a sa njom i
sva vanjska bila i ostala u funkciji ciljeva Izabranih, formalno kroz OUN i
stvaranje svjetske vlade (piši i čitaj- vlade Izabranih). Koncem rata, Europa
je bila pocijepana i politički skrajnuta. Stari kontinent nije bio mjesto gdje
se nešto odlučivalo. Naprotiv bio je samo objekat hladnog rata. Činilo se
da je naš dom Europa unižen i izbačen iz povijesti koju je kao i našu
civilizaciju stvarao kroz krv i suze kroz tri tisuće godina.
Zapadni dio je u hladnom ratu podignut iz
pepela samo da bi pružio više novca iz kamate nego što su ikada bile glavnice.
SSSR je dobio Istočnu Europu, najzaostaliji dio starog svijeta, ako se izuzmu
Čehoslovačka i Istočna Njemačka. Privreda Istoka je bila opterećena trkom u
naoružavanju, planskom privredom i stalnim političkim potresima, a Zapad je bio
instrumentaliziran u hladnom ratu i odvojen od svog integralnog dijela, vojno,
ekonomski, politički i kulturno.
Novi uspon Rusije
Hladni rat je bio milje novog obrta
kapitala u obnovi, novog zaduženja čija se cijena plaća danas. Umjesto da bude
federacija slobodnih zemalja Europa je razdrobljena kao za vrijeme najcrnje
britanske politike stoljećima unazad. Samo slobodne federacije, sa monetom koja
će biti mjerilo za vanjsku trgovinu, a domaćom valutom na unutarnjem tržištu,
Europi je dat okvir kojim je morao biti prevashodno osiguran interes bankara ka
svesvjetskoj vladi.
Ipak, čini se da projekt Izabranih nije
predvidio snažan uspon Njemačke koji ne ostaje bez političkih posljedica niti
je predvidio da će nakon raspada SSSR, Rusija uspjeti da se održi. Što se
tiče Rusije, izgledalo je da će potonuti u separatizmu jer je raspad zajedničke
planirane ekonomije ostavio prazan prostor između mnogih regiona te velike
zemlje.
Izabrani su očekivali da će
popuniti te pocijepane šavove i uvesti ruske separatističke regije, pojedinačno
u svoju sferu interesa. Taj plan nije uspio, štaviše, Rusija se polako izvukla
iz najgore krize i ponovo postala respektabilni činilac u Europi. Njeni golemi potencijali
prijete najozbiljnije politici Izabranih jer u doglednoj budućnosti mogu,
recimo sa Njemačkom preoblikovati političku geografiju svijeta pravcem od
Antlantika do Vladivostoka, stvaranjem jedinstvene ekonomske cjeline i
kumulacijom zajedničkih političkih interesa.
Takav ekonomski i politički entitet bio bi
privlačan i za druge europske države, pa bi se mogao stvoriti ljudski,
prostorno, ekonomski i politički najveći svjetski politički faktor koji svojom
politikom slobodne federacije i poštivanje suvereniteta pruža ne samo primjer
drugima, već gotovo svršen program bankara svesvjetskom vladavinom učini
nemogućom misijom. Dvije i pol tisuće godina napora da se stvori svjetska vlast
i apsolutno gospodstvo Izabranih bio bi neuspjehom okončan program. I ne samo
to; taj neuspjeh bio bi uspjeh slobodnog svijeta i strukturalno bi onemogućio
bilo čije slične pogubne ideje.
Ništa nije dato samo od sebe
Konačno bi institucije postale uistinu
predstavničke, a novac ne bi bio cilj, već samo sredstvo kojim bi se
institucije koristile na opće dobro. Jedino, dobro u toj đavolskoj namjeri
Izabranih je da bi svijet oduprijevši se tom zlu , naučio da bude mnogo bolji.
Izabrani su htjeli potpunu prekompoziciju svijeta, ali srećom na potpuno
drugačijim osnovama. Otvorenost i javno upravljanje društvenim poslovima bili
bi suprotnost tajnim društvima, zavjerama , zadnjim ultrasebičnim namjerama i
sprdnjom sa demokratskim načelima.
Koliko je sadašnjim upravljačima stalo do
demokratskih načela vidimo po njihovoj ravnodušnosti spram uvoza okupatora
islamskog fašizma. Njihove surovosti, netrpeljivost i odbojnost prema svim
stavovima , sem njihovih primjer su svega suprotnog demokratskim načelima. To
vrle,, demokrate,, nimalo ne dira ; već i dalje smatraju da je fašističke
okupatore mogućno i poželjno ubaciti u flaskulu o multikulturalizmu i
multikonfesionalizmu.
Kada dođe vrijeme sve te petokolonaše
valja kazniti onako ako su oduvijek kažnjavani veleizdajnici, razumije se pred
građanskim sudovima, a u vrtlogu borbe pred prijekim sudovima. Za pouku svim
budućim pokolenjima.
Ti licemjeri prigovaraju stepenu
demokratije u Rusiji. Da se razumijemo; to nikako ne možemo biti zadovoljni,
ali moramo znati kroz kakove užase i iskušenja je prošla Rusija, baš zbog
nedjela Izabranih koji su ruski narod skrajnuli za sto milijuna duša samo u
dvadesetom stoljeću. Pritom valja reći da su namjeravali da ga unište potpuno
zamišljenom kolokaustu bez premca u povijesti.
Ipak prouzročili su tako strašan holokaust
prema kojem se židovski holokaust čini minornim.Naravno ispričavam se žrtvama
bilo kakovog holokausta broj je možda relativan pojam, bitna je suština, ali
ipak ostaje činjenica da niko nije odgovarao povijesno od strane londonskih
bankara za najveći zločin ikada učinjen u ljudskoj povijesti, a za koji oni
imaju vodeću odgovornost. Britanija, njihov eksponent nikada nije bila na stubu
srama u hramu ljudskih žrtava u Europi za posljednja tri stoljeća.
Šta reći o ratu Napoleona 1812 g. sa
Rusijom, tim direktnim poduzećem britanske politike u kojem je Rusija spaljena
do Moskve, a od rata, studeni i gladi stradalo je tri milijuna Rusa i dva
milijuna Francuza. Na kraju prošlog i početkom ovog stoljeća konačno je sramna politika
britanske društvene elite i njen vlastititi narod u strahu za vlastiti
život u rođenoj zemlji. Oni su kukavički uvezli gomile islamskih fašista
prepustivši svoje ljude i svoje institucije hiru okupatora. Ta sramota i to
izdajstvo prirodna je posljedica više stoljeća izdaje svog naroda i
povlađivanje bankarima. Elita je vezala svoju sudbinu za interese bankara i
odavno raskinula sa svojim narodom. Da nije bilo tako ne bi bilo ni ovako
žalosne i ponižavajuće situacije u kojoj se Britanija nalazi.
Zbog toga će
borba britanskih naroda protiv fašizma biti istodobno i borba britanskog naroda
protiv židovskih bankara i protiv cjelokupne društvene elite, prodanih stranaka
, prodanih intelektualaca koji su Zlu dali legitimitet, prodanih vojnika,
policajaca , parlamentaraca i same monarhije koja nikada nije rekla ništa
protiv zla i nikada ništa u odbranu vlastitog naroda.
Da se
razumijemo, kada govorim o židovskim bankarima i o njihovom snu o svjetskoj
vladavini nimalo ne mislim na židovski narod u cjelini. Mnogi židovi su dali
ogroman doprinos europskoj civilizaciji bez kojega bi ona bila mnogo skromnija.
Bezbrojni
naučenjaci, liječnici, inženjeri , umjetnici, sjajni majstori i znameniti
političari, filozofi i mnogi drugi zadužili su nas zauvijek. Država
Izrael je primjer uspješnog europskog društva usred oceana azijskog despotizma
. Sudbina Izraela nije bezuslovno povezana sa bankarima. Politika protežiranja
islamskog fašizma tako omiljena od strane Izabranih iz Londona i njegove
podružnice Njujorka, direktna je opasnost za životne interese Izraela.
Ako je veći
interes u pitanju nisam siguran koliko bi bankari oklijevali da žrtvuju i sam
Izrael?
Vrijeme u
kome živimo vrlo je lomno i bremenito opasnostima. Mnogi su skloni da na pouke
iz prošlosti gledaju kroz prizmu nerazumnog optimizma, kao ,,to se događalo
drugima, a nama neće,,. Naš svijet ulazi u dug period turbulencije.
Neću kriti;
nećemo ga svi preživljavati. Jedna ili dvije generacije proći će kroz sva
iskustva koje donose jahači Apokalipse. Jednoga dana sve će proći i
živjet ćemo u duboko promjenjenom svijetu. Potencijali za promjene već su tu
okolo nas. Većinom ih ne vidimo. Novi se svijet neprimjetno rađa ma kakav
on bio.
A kakav će
biti zavisit će od naše pameti i hrabrosti. I od naše vizije razumije se.
Slobodu bez borbe nikada nitko nije dobio. Kada je imamo baš tada moramo biti
najbudniji i najpromišljeniji. Jer ništa nije dato samo od sebe , niti traje
samo od sebe. Zavisi od nas samih. To je osnova ideje Slobodne Republike.
.