Tik-tak
Nemir u mom biću
Ljubica J. Tinska
Sedeći tako u čekaonici
doma zdravlja na redovnom pregledu,
slušala sam razgovore trudnica koje su, kao
i ja, čekale
na red. Osetila sam se kao dete
koje na kampovanju
sedi uz vatricu
i sluša strasne
priče od kojih se kasnije piški u krevet (ili
u šator). Neke od njih porađale
su se nekoliko puta, poneke u različitim beogradskim porodilištima, ali sve u svemu,
devedeset posto svih priča koje
sam čula od nekoliko prijateljica,
i tako u prolazu, bile su više nego zastrašujuće.
Jedina pozitivna iskustva dogodila su se onim poznanicama
i prolaznicama koje su za
taj porođaj debelo i platile.
Čak i prisustvovanje
najbolje drugarice porođaju, na primer, naplaćuje se sedamnaest
hiljada dinara. Ne govorim tu o fotografisanju,
snimanju i kamerama, već o osobi koja je u tom teškom trenutku
uz vas, vaš glas i podrška,
da vas eventualno drži za ruku.
Moja draga drugarica probala je da mi ulije malo
nade pokazavši mi svoju šaku,
upitala me je da li vidim dva
prsta koja su ista.
Sve te priče zaista
su različite, ali kroz sve
njh provejava ista tužna i
poražavajuća istina. Ne skriva se ta istina
u bednim uslovima, jer humanost može
postojati i na najnehumanijim mestima, ili o nestručnosti naših lekara, ginekologa,
akušera, babica i sestara, već
o jednom apsolutnom nacionalnom nepoštovanju prema ženama i majkama.
To sa majkama odlazi toliko daleko
da će kao takvu pokušati
da vas ubede da majka i
dete nisu jedno isto biće čak ni pre rođenja deteta, ni u prvim
mesecima u kojima je svakom detetu majka
neophodna. Koliko je samo užasno kada
neko izgovori da je nešto možda dobro za dete iako nije
dobro za majku.
Na primer, otac idiot koji tuče svoju ženu
možda je dobar tatica, da, da.
U mojim knjigama ološ je ološ. Kao da nije dovoljno
zastrašujuća sama činjenica da nosite u sebi
nešto od tolike važnosti, a pri tom je to uvek stavljanje života na kocku.
Kao da nisu dovoljne promene i strahovi kroz
koje prolazite, o porođaju da i
ne govorim, ali sve se zaboravi kada se sve dobro
završi, ako
se dobro završi.
Nemam nijednu drugaricu koja nije imala
loše iskustvo u beogradskim
porodilištima. Jedna je potplatila akušera koji je u trenutku njenog porođaja bio na letovanju u Crnoj Gori, za hiljadu
evra nikom ništa. Jedna
je dobila trovanje krvi i zamalo
umrla jer je nisu dobro ušili, a da ne govorim o tome da su je šili naživo.
Slušam te sirote žene
kako još pronalaze i opravdanja
za takvo ponašanje osoblja,
kao, pa težak je to posao, nije ni
njima lako. Mislim da ne bi svako ni trebalo
da se bavi svakim poslom. Neko je predodređen da kolje svinje,
neko da pilićima lomi vratove,
a neko da pomaže majkama u donošenju beba
na svet. Sve te priče
unele su veliki nemir u moje biće. Znam da živimo u vremenima
koja su, nažalost, nepovratno ogrubela ljude. Jadni su oni
koji nisu ogrubeli.
Prvo sam bila uplašena, potpuno deprimirana
zbog situacije u kojoj sam se zatekla
i na koju
nikako nisam uspevala da se naviknem. A onda sam odlučila da
napustim situaciju koja mi ne odgovara. Žrtva je u redu isključivo pod uslovom da postoji uzvišeni cilj.
Ah, moj život i
postojanje automatski su počeli da
liče na neki
dobar avanturistički roman,
kome nijedan film ne bi mogao biti ravan.
Ko bi i poverovao
da se tolike mogućnosti kriju
u životu jedne samohrane majke u sedmom mesecu trudnoće.
U jednom trenutku, priznajem, sve me je ovo skrhalo, a onda sam se, ležeći u krevetu jedne
noći, probudila i setila se da
sam zaboravila ko sam. Veoma
često poverujemo u ono što je očigledno, nažalost. Teško je sačuvati bistrinu u oku usred haosa
i mir u mislima
u jeku napada. Ali, zaviriti dovoljno duboko u sebe jedino
je rešenje, pod uslovom da se u svim tim
mračnim dubinama nalazi plamen (jer dubine su,
dragi moji površnjaci, uvek
mračne, čak i kad je reč o ljubavi. Iznad svega kada je reč o ljubavi. Sve one priče o veseloj ljubavi su upravo priče za
površnjake i osrednjake, jer
oni i vole tako kako su
sazdani - površinski. Bolje im
je da ne zalaze dublje od livade
jer bi ih mogao pojesti mrak,
pošto im svetiljke nisu darovane). I tako, tumarajući danima
po sopstvenim mračnim dubinama, naiđoh na plamen.
Nevidljivi osmeh ozari mi lice, onaj iz dubine, mračne
dubine, i osetih toplotu kako se širi izvan
mene, i dalje.
Skočila sam iz kreveta, koliko
mi je to telo dozvoljavalo,
otišla do kuhinje i napravila kafu,
uzela olovku u ruku i počela
da kujem plan dok je noć polako bledela. Moje srce
pustolova pojurilo je za daljinama.