Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (4)

"Malo dokaza da radnicima u zemlji škode migranti"

Evropa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Uticaj na nacionalne nadnice ili zapošljavanje.

Jedan od načina kojima su to nastojali dokazati bilo je prezentiranje rijetkih iznimnih migranata kao norme i jednostavna tvrdnja da je "Malo dokaza da radnicima u zemlji škode migranti". Nastavak je bio ovakav: "Razina poduzetništva i samozapošljavanja među imigrantima također je visoka (i viša među migrantima u Velikoj Britaniji nego u drugim europskim zemljama). Primjerice, Le Figaro je procijenio da se od 1995. u Veliku Britaniju preselilo 150 000 francuskih poduzetnika (djelomice privučenih boljim prometnim vezama kroz Eurotunnel). Medu njima bili su oni koji se bave internetom i drugim visokotehnološkim poslovima, a jedan je navedeni primjer bila računalna dizajnerska tvrtka koja se preselila u Ashford u Kentu."

Poslije nekoliko desetljeća imigracije iz trećega svijeta, prikazali francuskoga visokotehnološkog poduzetnika kao tipičnoga doseljenika nesumnjivo zahtijeva priličnu količinu neiskrenosti. Većina ljudi koji su u Veliku Britaniju stigli poslije Drugoga svjetskog rata nisu bili visokoobrazovani nego loše obrazovani i iz siromašnih sredina: došli su ovamo kako bi si poboljšali imovinsko stanje. A među onima s kvalifikacijama, mnogi su i tako dolazili u društvo koje njihovo obrazovanje nije smatralo jednako dobrim pa su morali početi nisko na razini profesionalne hijerarhije. No jedini način da doseljenike prikažemo kao one koji ne samo da pridonose nego pridonose i više od onih koji već rade i plaćaju poreze u Britaniji je da gotovo isključivo govorimo o visokoobrazovanim, vrlo vrijednim pojedincima iz zemalja prvoga svijeta. Klišej "prosječnoga doseljenika" kao velike blagodati za zemlju funkcionira samo ako takve iznimke učinimo da izgledaju kao pravilo.

Svi napori da se gospodarski opravda masovna migracija počivaju na tom triku. Među onima koji su ga upotrijebili bila je i povjerenica Europske unije Cecilia Malmström i predstavnik Ujedinjenih naroda Peter Sutherland koji su u članku iz 2012. napisali da ako Europa ne otvori granice masovnoj imigraciji, "Poduzetnici, doseljenici s doktoratima i drugi 'hrlit će u zemlje poput Brazila, Južnoafričke Republike, Indonezije, Meksika, Kine i Indije', ostavljajući Europu siromašnijom."36

Jednu od retkih studija s tog područja, i često citiranu, načinio je Centar za istraživanje i analizu migracija Londonskoga sveučilišnog kolegija. Godine 2013. Centar je objavio radni članak (a ne završno izvješće) naslovljen "Fiskalni utjecaj imigracije na Ujedinjeno Kraljevstvo" o kojem su mediji iznimno opširno izvještavali. BBC ga je objavio kao glavnu vijest sa sljedećim naslovom: "Nedavni doseljenici u Veliku Britaniju 'donose čistu dobit'." U njoj se govorilo da ne samo što ne "iscrpljuju" sustav nego je financijski doprinos "nedavnih doseljenika" u zemlju "iznimno velik".37 Slijedeći pozitivno intoniranu vijest iz Londonskoga sveučilišnog kolegija, nacionalni su se mediji usredotočili na tvrdnju da su "posljednji valovi doseljenika - tj. onih koji su u Veliku Britaniju stigli poslije 2000. i koji su zato bili razlogom velikog povećanja broja britanskoga stanovništva rođenog u inozemstvu - "porezima pridonijeli mnogo više nego što su primili beneficijama".38

Studija je također tvrdila da ne samo što doseljenici nisu ništa koštali porezne obveznike, nego su u "manjoj mjeri" predstavljali financijski teret za državu od ljudi u zemlji u koju su se doseljavali. U njoj se moglo pročitati i da je za nedavno pristigle doseljenike manje vjerojatno da će im trebati socijalni stanovi te da je 45 posto manja vjerojatnost da će primati socijalnu pomoć ili porezne kredite od onih "rođenih u Velikoj Britaniji". Posve je sigurno da se dio javnosti koji je čuo tu tvrdnju zapitao kad su to svi ti Somalijci, Pakistanci i Bangladešanci uplatili toliko novca u državnu riznicu. Ali studija je izvela standardni trik predstavivši najimućnije i kulturološki najsličnije doseljenike kao tipične.

Tako se studija Londonskoga sveučilišnog kolegija usredotočila na "visokoobrazovane doseljenike", a posebice na doseljenike iz Europskoga gospodarskog prostora (EU plus Norveška, Island i Lihtenštajn). Radni je članak istaknuo činjenicu da su ti ljudi plaćali 34 posto više poreza od primljenih beneficija, dok su rođeni Britanci plaćali 11 posto manje poreza nego što su dobivali različitim državnim potporama. Svi koji su sumnjali u financijsku korist masovne imigracije iznenada su se našli suprotstavljeni bogatim stanovnicima Lihtenštajna koji su u Veliku Britaniju dolazili zbog posla.

Međutim, svatko voljan zadubiti se u taj radni članak otkrio bi da je stvarnost posve drukčija od rezultata koje su mediji, pa čak i sveučilište s kojega je potekao, pokušali prikazati javnosti. I premda su vlastite procjene Londonskoga sveučilišnog kolegija govorile da su "nedavni doseljenici iz Europskoga gospodarskog prostora između 2001. i 2011. britanskome gospodarstvu pridonijeli sa 22 milijarde funti", fiskalni doprinos svih doseljenika bez obzira na podrijetlo bio je nešto posve drugo. Zapravo su "nedavni" doseljenici iz Europskoga gospodarskog prostora bili jedini za koje se tako što moglo tvrditi.

Ne obazirući se na medijsku priču, istraživanje Londonskoga sveučilišnog kolegija u stvari je pokazalo da su ostali doseljenici iz uslužnog sektora zemlje izvukli oko 95 milijardi više nego što su platili poreza, što znači da uzmemo li razdoblje od 1995. do 2011. i sve doseljenike (ne samo prikladan bogati uzorak), prema vlastitim rezultatima Londonskoga sveučilišnog kolegija doseljenici u Veliku Britaniju uzeli su od države mnogo više nego što su u nju uložili. Drugim riječima, masovna migracija je u promatranome razdoblju jako osiromašila zemlju.

Suočen s nešto kritika na račun metodologije, načina iznošenja i skrivanja ključnih podataka, Londonski sveučilišni kolegij iduće je godine objavio završno izvješće. Do tada su, uzimajući u obzir samo podatke istraživanja, rezultati bili još ozbiljniji. Potpuno je izvješće pokazalo da je prije spomenuta svota od 95 milijardi uvelike podcijenila trošak imigracije u Veliku Britaniju. Zapravo su doseljenici u Veliku Britaniju u razdoblju između 1995. i 2011. državu stajali oko 114 milijardi funta, a konačna se svota mogla podignuti na čak 159 milijarda funti. Ne treba ni spominjati da otkriće da su doseljenici Veliku Britaniju stajali više od 100 milijarda funta uopće nije objavljeno u medijima i nitko nije u svojim izdanjima objavio naslov "Nedavni imigranti u Veliku Britaniju koštali su porezne obveznike više od 100 milijarda funti". A kako su to i mogli kad ključna otkrića nisu dospjela čak ni u zaključak studije koja ih je ustanovila?39

Kad je riječ o imigraciji, za nju vrijede isti standardi dokazivanja kao i za sve drugo, baš kao i procesi obrnutog inženjerstva. Za svoje izvješće o imigraciji iz 2000. britanska se vlada obratila dvojici akademika poznatih po njihovim stavovima u korist masovne imigracije - bili su to Sarah Spencer i Jonathan Portes - kako bi pronašli opravdanja za politiku kakvu su provodili političari poput Barbare Roche.

Za takve radove nisu vrijedila uobičajena pravila znanstvene strogosti. Za svaku bi se poželjnu tvrdnju pronašao "dokaz" koji je potvrđuje. Kad se neka situacija smatrala nepoželjnom, reklo bi se da za nju "nema dokaza" ili da je riječ o "nepouzdanim" dokazima. Tako je, primjerice, bilo samo "nepouzdanih" dokaza da "velik broj doseljeničke djece kojoj engleski nije materinski jezik mogu uzrokovati pritisak na škole" i "zabrinutost među drugim roditeljima". Ne samo da su dokazi bili "nepouzdani" nego su za njih znali samo "neki". Također je objašnjeno da masovna imigracija samo "teoretski" "može povećati pritisak na tržište stambenog prostora i druge infrastrukture te pogoršati prenaseljenost i prenatrpanost". Stvarnost je, nastojala je uvjeriti, bila posve drukčija. Kako je itko mogao zamisliti da bi dolazak više ljudi mogao zahtijevati više stambenoga prostora?

To i nisu bila naročito iznenađujuća otkrića autora poznatih po sklonosti masovnim migracijama kao dobrima samima po sebi. Ali premda je njihov rad prikazan kao ekonomska analiza u korist imigracije, zapravo nije bio samo nacrt za društvene promjene nego je i navijao za njih. Argumentirajući u prilog masovnoj imigraciji autori su, primjerice, ustrajali u tome da će djeca doseljenika pridonijeti "većoj raznolikosti u britanskim školama". Mogućim posljedicama po britanske radnike nije bilo ni spomena. Bilo je, primjerice, "malo dokaza da se masovnom imigracijom šteti radnicima rođenima u Velikoj Britaniji". Štoviše, "Doseljenici neće utjecati na mogućnost zapošljavanja osoba rođenih u Britaniji."

Premještanje takvih osoba poput Spencerove i Portesa s akademskih margina u okvire vlasti ne samo da je njihovim mišljenjima dalo određenu respektabilnost, nego i vladin pečat. Poslije objavljivanja izvješća ministri poput Barbare Roche mogli su se na nešto pozvati kad su tvrdili da je masovna imigracija donijela samo nepatvorene ekonomske koristi. A ako se netko pita kako je laburistička vlada dopustila da se imigracija u doba njezine vlasti tako otme nadzoru, odgovor je djelomice u podmazivačkom efektu radova poput ovoga.

U stvarnosti, bez obzira na sve druge koristi, ekonomske koristi imigracije gotovo su posve od koristi samo doseljeniku. Upravo se doseljenici mogu okoristiti javnim ustanovama i službama koje prethodno nisu platili. Upravo se doseljenici okorištavaju većim plaćama nego što bi ih ikad mogli imati u svojoj domovini. A vrlo često novac koji zarade - ili njegov dobar dio - završi kod njihove obitelji u inozemstvu i nikad se ne vrati u lokalnu ekonomiju. Dio medija koji zagovara tvrdnju da masovna imigracija obogaćuje sve te da svi imamo koristi od bogatstva koje stvaraju doseljenici uvijek zaboravlja jednu ključnu stvar. Čak i BDP zemlje raste - jer zbog sve većeg broja radnika i ne može biti drukčije - ali to ne znači da od toga koristi ima pojedinac. Posve suprotno, to može biti zasluga samo BDP-a po glavi stanovnika. A nema nikakvih dokaza da masovna imigracija povećava BDP po glavi stanovnika. I baš se zato, kad izgube i ovaj argument, zagovornici masovne imigracije okreću drugim argumentima.

Starenje populacije

Ako ekonomski argument za masovnu imigraciju počiva na privlačnosti mita, naznake opasnosti nadvijaju se nad još jednim važnim opravdanjem za imigraciju u takvu broju. Taj argument kaže da Europljani stare, odnosno da europsko društvo "sijedi", zbog čega u takvoj situaciji moramo dovesti više ljudi jer u suprotnome neće biti dovoljno mladih da životni stil starijih Europljana održe na razini na koju su naviknuli.

To je, ponovno, jedan od argumenata povjerenice EU-a Cecilije Malmström i predstavnika UN-a Petera Sutherlanda - istaknutih međunarodno priznatih stručnjaka i zagovornika masovne imigracije. Godine 2012. tvrdili su da "Sve starija europska populacija povijesno nema presedana. Broj radnika strmoglavo će padati i do polovice ovoga stoljeća mogao bi pasti za trećinu, što će imati goleme posljedice za europski socijalni model, vitalnost njegovih gradova, sposobnost inoviranja i konkurentnosti te za odnos među naraštajima kad stariji postanu posve ovisni o mladima. I premda nam povijest govori da se zemlje koje prihvaćaju energiju i živost došljaka najbolje natječu na međunarodnom planu, stezanjem svojih granica Europa kreće u suprotnom smjeru."6 Najbolji odgovor na taj izazov, zaključuju oboje, dovođenje je novog naraštaja iz inozemstva. Prije nego što kažemo zašto je to iznimno loš argument, vrijedi priznati da u njemu postoji zrnce istine.

Kako bi populacija ostala stabilna, društvo mora imati natalitet od otprilike 2,1. Drugim riječima, kako bi se na dug rok zajamčilo održavanje populacije, svake dvije osobe moraju imati 2,1 dijete. Diljem Europe posljednjih je godina natalitet pao ispod tog broja. Natalitet Portugala je, primjerice, 2014. iznosio samo 1,23, što znači da bi mu se, ako se nešto ne poduzme, populacija u sljedećem naraštaju mogla prepoloviti. Na početku novoga tisućljeća ni u jednoj europskoj zemlji natalitet nije iznosio važnih 2,1. A neke su, među njima i Njemačka (1,38), bile daleko ispod.40

Zanimljivo je da su u jednom razdoblju stranke na krajnjoj ljevici, osobito "zelene" stranke na Zapadu, zagovarale baš takav ishod kako bi se zaustavila eksplozija populacije. Govorile su, na primjer - i unatoč neugodnim konotacijama kad je Kina nametnula sličnu politiku - da bi se svaki par trebao ograničiti na samo jedno dijete kako bi se na svijetu postigla "optimalna populacija". Očekivalo se da će razvijene zemlje predvoditi taj trend. Zanimljivo je da su povećanjem pridošlica iz trećega svijeta zeleni pokreti prestali govoriti o smanjivanju populacije ili voditi kampanje za ograničavanje nataliteta. Premda su i dalje bijele Europljane nagovarali na zaustavljanje razmnožavanja, bili su ponešto suzdržani da tako što predlože doseljenicima tamnije kože. Ipak, ideja da su Europljani jednostavno prestali imati dovoljno djece pa se zato moraju pobrinuti da je idući naraštaj sastavljen od doseljenika iz nekoliko je razloga opasna zabluda.

Prvi razlog je pogrešna pretpostavka da populacija zemlje mora biti stabilna ili se čak mora povećavati. Europske nacionalne države obuhvaćaju i neke od najmnogoljudnijih na planetu i uopće nije očito da će se kakvoća života u tim zemljama povećavati nastavi li se rast stanovništva. Štoviše, kad dođu u te zemlje, doseljenici se sele u velike gradove, a ne u slabo naseljeni ostatak zemlje. Dakle, premda je Velika Britanija među europskim zemljama, uz Belgiju i Nizozemsku, jedna od najnapučenijih, sama bi Engleska bila druga najnapučenija zemlja u Europi.41 Doseljenici baš i ne hrle u Škotsko visočje ili močvare Dartmoora. I zato sve veća populacija uzrokuje probleme u područjima koja pate od pomanjkanja stambenog prostora i gdje se infrastruktura poput javnoga prijevoza jedva nosi sa sve većim brojem stanovnika. Svatko zabrinut za kakvoću života Europljana trebao bi razmišljati o tome kako smanjiti populaciju, a ne je uvelike povećati.

Ali recimo da nam je imigracija potrebna jednostavno zato da populaciju učinimo statičnom, kad bi to bilo potrebno. Složimo li se da neka zemlja želi zadržati stabilnu ili spororastuću populaciju, tada bi prije uvoza ljudi iz drugih zemalja svakako bilo mnogo pametnije odrediti razloge zbog kojih ljudi u vlastitoj zemlji nemaju dovoljno djece. Je li to zato što ih ne žele ili ih žele, ali ih ne mogu imati? Ako je riječ o ovome posljednjem, pitanje postaje može li vlada učiniti nešto da stvori situaciju u kojoj će ljudi imati djecu koju žele.

Premda je razina autohtone populacije pala ispod razine potrebne za jednostavno obnavljanje, dokazi iz većine zemalja, pa i Velike Britanije, pokazuju da razlog nije taj što ljudi ne žele imati djecu. Brojevi pokazuju posve suprotno. Primjerice 2002., u vrijeme najveće imigracijske eksplozije koja se odvijala pod laburističkom vladom, populacijska studija Državnoga statističkog ureda pokazala je da samo 8 posto britanskih žena ne želi imati djecu. A samo je 4 posto htjelo imati samo jedno dijete. Najpopularniji izbor britanskih žena - jasan cilj njih 55 posto - bilo je dvoje djece. Daljnjih 14 posto htjelo je troje djece, još 14 posto četvero, a 5 posto htjelo je petero ili više djece, što bi, kad biste htjeli imati stabilnu ili spororastuću populaciju, bilo i više nego dovoljno da nadoknadi 8 posto žena koje ne žele imati djecu.42

Zašto onda Europljani imaju premalo djece? Tom se pitanju proteklih godina pristupalo s biološkog, ali i sociološkog motrišta, no mnogi će Europljani odmah prepoznati jedno opažanje koje nedostaje. Bračni par sa srednjim ili prosječnim primanjima u većini je europskih zemalja zabrinut može li si priuštiti i samo jedno dijete, uključujući i gubitak jedne plaće u kućanstvu barem na neko vrijeme. Dvoje djece znači još veću zabrinutost. Gotovo svaki Europljanin poznaje barem nekoliko parova s dobrim namještenjima koji si ipak ne mogu priuštiti treće dijete. Zapravo, samo su tri tipa ljudi koji danas imaju troje ili više djece - vrlo bogati, vrlo siromašni i nedavno pristigli doseljenici.

Među doseljenicima - osobito onima iz zemalja trećega svijeta - naknade koje za njihovu djecu plaća europska socijalna država mnogo su veće od svega što bi mogli očekivati u svojim domovinama. A oni rođeni u Europi brinu o natjecanju za mjesta u školama, nedostatku stambenog prostora u njihovu području koji prosječnu cijenu kuća povećava pet ili deset puta iznad prosječne plaće i kako si uopće priuštiti jedno dijete, a kamoli troje ili četvero. Suprotno zaključcima Spencerove i Portesa, također je moguće da se nekim roditeljima ne sviđa količina "raznolikosti" u lokalnim školama pa žele da im se djeca obrazuju u okružju ljudi sličnoga kulturološkoga podrijetla. To znači, osobito za roditelje koji žive u središtima gradova ili predgrađima, da će vjerojatno biti zabrinuti kako će si priuštiti kuću u susjedstvu srednje klase iz kojega bi njihovo dijete moglo pohađati manje "raznoliku" školu. Ako si ne mogu priuštiti podizanje djece na način na koji žele, mnogi nemaju toliko potomaka koliko bi htjeli.

Pitanje kako će vaša zemlja izgledati u budućnosti također podrazumijeva golemo pitanje o stvaranju, ali i podizanju sljedećega naraštaja. Kad ljudi optimistično gledaju na budućnost, uglavnom su optimistični glede dovođenja djece na svijet. Međutim, razmišljaju li o budućnosti ispunjenoj etničkim ili vjerskim podjelama, nerijetko će se početi premišljati je li to svijet u kojem bi htjeli da im odrastaju djeca. Ako su europske vlade uistinu zabrinute za pad broja stanovništva toliko da razmišljaju o dovođenju populacija većeg nataliteta iz drugih dijelova svijeta, bilo bi vrlo razumno da najprije prouče postoje li načini koji će potaknuti rađanje djece u postojećoj populaciji. U Poljskoj je, primjerice, Stranka pravde i zakona posljednjih godina povisila naknade za djecu kako bi podignula natalitet domaćega stanovništva i smanjila ovisnost o doseljenicima. U najmanju bi ruku vlade trebale razmotriti ne rade li nešto što možda dodatno pogoršava problem.

Iduće pitanje do kojeg dolazimo je pitanje osijedjele populacije. Istina je da Europljani danas žive duže nego u bilo kojem drugom razdoblju prošlosti. Pod uvjetom da ne dođe do velikog rata ili pošasti, napredak medicine idućem će naraštaju omogućiti još duži život. A naravno, iako se duži život nerijetko opisuje kao težak teret, katkad čak i kao kazna za društvo, trebalo bi se podsjetiti da je za većinu pojedinaca riječ o dobroj stvari. On ostatku društva čak može ponuditi koristi, među njima uravnotežujući kulturološku opsjednutost prema mladima u kontrastu s iskustvom stečenime dugim životom.

"Kazna posijedjele populacije" kazna je samo ako je tako opišemo. U svakom slučaju, čak i ako smatrate da je dugovječnost kazna za društvo, mnogo se toga može učiniti prije nego što odlučite sljedeći naraštaj uvesti s drugoga kontinenta

U razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata očekivalo se da će ljudi živjeti nekoliko godina poslije umirovljenja. Danas se očekuje da žive još dva desetljeća. Očito rješenje toga ekonomskog izazova je podizanje granice za odlazak u mirovinu kako bi se zajamčilo da umirovljene osobe za mirovinu i zdravstvene potrebe ne troše više nego što su za njih uplatili tijekom radnoga vijeka. U nekim se zemljama to odvija prirodno. Primjerice, u Velikoj Britaniji je između 2004. i 2010. prosječna dob za odlazak u mirovinu porasla za godinu dana (sa 63 na 64 za muškarce i sa 61 na 62 za žene).43 No mora se priznati da to nije uvijek lak ni dobrovoljan proces.

Poslije financijskog sloma 2008. i uzastopnih kriza u eurozoni, grčkim je građanima povišena dob za odlazak u mirovinu. Dotada se zaposlenima u prilično velikoj, a katkad i ekscentričnoj skupini zanimanja (frizeri, radijski spikeri, trombonisli itd.) dopuštalo da u mirovinu odu u pedesetim godinama života. Kad se država suočila s ekonomskim teškoćama, dob odlaska u mirovinu im je povećana. Ali uvijek je moguće da se vlade u potrazi za jeftinim populističkim mjerama ne pokore ekonomskoj stvarnosti. Godine 2010. francuski predsjednik Nicolas Sarkozy uspio je usprkos tvrdoj oporbi dob odlaska u mirovinu povećati sa 60 na 62 godine. Dvije godine poslije njegov ju je nasljednik François Hollande vratio na 60 godina.

Bit će uvijek onih koji će se buniti na ideju da moraju raditi u svojim šezdesetima. Ali možda će nekima duži rad u društvu koje poznaju biti prihvatijiviji od umiranja u društvu u kojem se osjećaju kao stranci. A kako ima onih koji tvrde da za ljude te dobi neće biti posla, o tome valja ozbiljno razmisliti i pronaći način kako transformirati ekonomiju da se poveća produktivnost u "posijedjeloj" zajednici. U intervjuu iz 2012. njemačka kancelarka Angela Merkel sažeto je izložila izazov koji se postavlja pred Europu: "Ako u Europi danas živi samo nešto više od 7 posto svjetskoga stanovništva, ako se u njoj stvara oko 25 posto BDP-a na svijetu i mora financirati 50 posto svjetskoga troška na socijalu, očito je da ćemo morati raditi vrlo naporno kako bismo zadržati blagostanje i način života. Svatko od nas mora svake godine prestati trošiti više nego što zarađuje."44

Golem je raspon mogućih odgovora na to pitanje od kojih nijedan nije jednostavan. Ali najnepotrebnije složeni odgovor među njima je uvoz golemog broja useljenika u društvo kako bismo od njih načinili bazu radne snage za sljedeći naraštaj. Ponajprije zato što je na tom području nebrojeno mnogo nepredvidljivih čimbenika. Povijest imigracije u Europu poslije Drugoga svjetskog rata priča je o ljudima koji nisu činiti ono što se od njih očekivalo.

Premda europske vlade možda misle da znaju kako će sljedeći naraštaj doseljenika vjerojatno pridonositi nacionalnim ekonomijama, nema dokaza da su ikad ispravno predvidjeti išta što se dogodilo u prošlosti. Usto, tu su i predvidljivi čimbenici koji se posve zanemaruju - primjerice činjenica da i doseljenici stare. Koliko god to iznenađujuće bilo za političare, dovođenje velikog broja mladih doseljenika neće riješiti problem "posijedjele" populacije jer i imigranti "sijede", a kad se to dogodi, očekivat će - i zasluživati - ista prava kao i svi ostati. Logičan zaključak je da rješenje na kratki rok dugoročno postaje još veća glavobolja jer će se pojaviti potreba za dovođenjem sve većeg broja doseljenika, svojevrsna piramidalna shema, kako bi se sve većem broju ljudi održao stil života na kakav su naviknuti.

Istodobno u svim europskim državama slušamo da ima poslova koje mladi Europljani "ne žele obavljati". Tamo gdje to vrijedi, posljedica je socijalnih primanja zbog kojih je u nekim slučajevima bolje uopće ne raditi nego prihvatiti slabo plaćeni posao. Ali to je također posljedica mladih ljudi obrazovanih na razinu koja im dopušta da svisoka gledaju na obične ili neglamurozne poslove. Riječ je o iznimno raširenome društvenom stajalištu. Zato se, primjerice, predlaže da moramo pozvati doseljenike koji će puniti police u supermarketima (posao koji simbolizira sva slična zanimanja) jer ga rođeni Europljani ne žele obavljati.

Tokom rasprave o Europskoj uniji, u Velikoj Britaniji jedan je poduzetnik milijunaš naklonjen toj zajednici govorio da je imigracija u Britaniju potrebna jer ne želi da mu kći "vadi krumpir iz zemlje".45 Osim rasne aluzije da smo iznad takvih poslova koji drugima savršeno odgovaraju, trebali bismo se zapitati zašto su naši mladi (ako jesu) "iznad" takvih poslova. Također se moramo zapitati jesmo li doista sretni s takvim ishodom. U Europi je mnogo mladih nezaposlenih ljudi. Mnogi ne raspolažu vještinama potrebnim za visokovrijedne poslove. Pa zašto bismo, onda, dovozili niskokvalificiranu radnu snagu kad u Europi već ima mnogo takvih osoba?

Katkad masovnu imigraciju promiču zbog prednosti koje nudi potpori umirovljenika, a katkad zbog prednosti koje navodno ima u sprečavanju mladih ljudi da rade poslove koje ne žele. Ali u oba spomenuta slučaja, dopustimo li da se dogode, problemi će svake godine biti sve veći jer će sve većem broju ostarjelih ljudi trebati podrška i sve će manje mladih imati ikakve šanse doći do posla. Riječ je o navici na koju se Europa navukla, a svake ju je godine sve teže odbaciti.