Planirani haos

Ratni memoari Ibrana Mustafića, političkog i vojnog predvodnika Muslimana u Srebrenici (4)

Napadi na sela oko Bratunca

Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u "organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije".

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je "borbu za domovinu" kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare "Planirani haos 1990-1996", u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Moj dragi brat Same je misio da bi možda bilo bolje da nisam ni dolazio iz Sarajeva u Srebrenicu. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na sve što se u Srebrenici događalo do tada.

Počeo je priču: "Moraš se čuvati!? Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera Orića. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno stjecište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio.

Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija... Ja sam totalno u podređenom položaju. Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."

To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj sc spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati.

"Zar su ga ubili?" - prekinuo sam brata.

"Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad Stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat.

Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh: "Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo:

"Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio Rješenje o formiranju sedam Ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim. Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, tako da je dosta ljudi pobjeglo zaTuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović. Otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu. Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo na prostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili. Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili.

Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku. Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bi zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike "Cinkare", podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac.

U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, zaječale su sirene iz auta koja su se kretala iz pravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili četnici. Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autima su poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima.

Bilo je i dosta naoružanja u autima ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave. Nakon prvog vatrenog iskušenja, koje je došlo iznenada i bilo više nego uspješno, poslije pretrpljenog straha ponovo smo se nekako okupili i povukli u pravcu Gornjih Potočara. Većina stanovništva se tog momenta nalazila na Bacuti i okolnim njivama i štalama ispod Bacute i iznad Potočara. I mi smo se povukli prema Bacuti. Jedini čovjek koji je opravdavao našu akciju i koji nas je hrabrio bio je stari i iskusni Hajrulah Hadžović sa Bacute.

Tog momenta su četnici već bili ušli u grad Srebrenicu, a jedini čovjek koji je ostao sa svojom grupom boraca na lokalitetu grada je bio Akif Ustić, koji je držao lokalitet Starog Grada. Pri pokušaju četnika da ovladaju Starim Gradom, došlo je do direktnih sukoba Akifovih boraca sa četnicima, a u toj bici je poginuo Akifov sestrić Muamer Čengić. Grupa Hakije Meholjića je napustila sjedište policije u restoranu "Lovac" i uhvatila se šume iznad Srebrenice prema Pribičevcu i Osmačama. Četnici su razbili policijsku postaju u Sasama, jer je preko Sasa bila njihova jedina komunikacija sa gradom. Naših što je moglo izbjeći izbjeglo je, a četnici su prema onim koje su zatekli i uhvatili u Sasama, napravili strahovite zločine. Nestale su kompletne porodice.

Kako su Srbi još prije ovladali Bratuncem bez opaljenog metka, napravili su strahovite pokolje i genocid, tako da je počelo naglo pristizanje velikog broja izbjeglica iz okoline Bratunca. Mi poslije toga počinjemo da konsolidujemo redove ali sve više dolazi do izražaja i grupašenje koje očito postaje borba za prevlast. Sado je jednu večer otišao do svojih bratića u Brdarevu Njivu ali su ga i oni ignorisali, tako da nije bio prispio nigdje. Kasnije su i oni otišli na Bacutu, a Sado je tu večer morao da produži do svoje štale u Krčevini.

Već su se dobro organizirali i Paljani. Zakazan je zajednički sastanak sa njima u Kamenjači. Tek što smo se grupisali da bi se konkretno dogovorili oko daljnjih aktivnosti, Enver i Adem su napravili zasjedu, tražeći da svi odlože naoružanje ali kada su naišli na otpor, kao "kuje su povili rep" i pokušali navodno da predstave da je taj njihov gest bio samo "mala šala". Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima.

Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budoviša. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je na njega otvorena vatra, misleći da je četnik. Nažalost, platio je glavom.

Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Svo pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seada za vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevšo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće. Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kada smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje. Iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja.

Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo sigurnost. Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi.

Prišao sam Hajri i uzeo djevojčicu sa riječima da se ne šali i curicu vratio svojoj majci koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih". Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odluku o predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala. Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe i krenuli u pravcu Bacute."

Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jedan od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prije mnogih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevše... Nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje.

Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ulitimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad.

Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz srdžbe, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu."

Nakon ove njegove informacije, stao mi je dah. Nisam sumnjao da je zaista te riječi Makso i izgovarao ali nisam mogao da ne vjerujem da se radi o klasičnoj konstrukciji naših bandita. Donekle sam mogao i da shvatim optužbe o švercu naoružanja, jer njihova strategija se zasnivala na tome da oni ne mogu postati veliki dok većinu ne učine malim ali u momentu dok narod gine, ispredati priče o meni da sam puškomitraljez prodao Maksi, bio je strateški potez indirektnog poziva naroda na linč i odstrijel. Takvti strategiju mogu samo razvijati bolesni umovi i urođeni kriminalci i zločinci.

Same je nastavio: "Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno stjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka.

Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opuhali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i to tovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumavljana u Poročare, nastala je polarizacija medu Potočarcima na one one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju.

Jedni Čumavljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta. Poslije toga Čumavljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju.

Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu. Poslije ovladavanja četnika Bratuncom, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu.

Ja sam joj u dva-tri navrata dao gutu para, tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj, oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu.

Rešada su ti bolnici zbrinuli i, izglcda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ. Nakon formiranja Gornje potočarske čete Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz srdžbe prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demnstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu, rasplakao sam se kao guja u procjepu. Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dlokusurio. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzama izbacio iz takta, pa im je ona jebala "zrelo i zeleno", rekavši da će ona da ide u Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati.

Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja zaminiraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tek što su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona četničkih vozila. Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni.

Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan srbijanska sredstva informisanja objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić.

Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da provodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Staba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kani svog posla. Suljo je poslije toga pokušao skrpiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao braniteljima na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika.

Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, tako da Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na cesti na Zutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očito ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene.

U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda- Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu.

Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su četnici pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su ččtnici imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima o predaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve - Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima, ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštaju Soločušu i bježe prema Zalazju. Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to ih je prema Bratuncu sprovelo dva-tri Muslimana, među kojima i Hasan Malić.

Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona, koje nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom.

Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi paiimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili, a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora,.. četnici, a sa njima kompletni srpski živalj, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu. Ostalo je samo nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada.

U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kada smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće. Grad Srebrenica nije ni oslobađan, ostavljen je, tako daje ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci.

(U sledećem broju: Naserov teror nad Muslimanima)