https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nepoznato o poznatim: ko istražuje mreže Vučićevih mafijaških poslovođa

LOVCI NA KAPITALCE

Pravda koja kasno stigne i nije pravda. Ima i drugih mišljenja, pa i zakoni kažu da neki zločini nikad ne zastarevaju. A, ne zastareva ni težnja ljudskih bića, žrtava bezumlja, nasilja, pljački, zastrašivanja, terora, da jednom dožive da vide svoje zlotvore u na optuženičkim klupama, u zatvorima, na prinudnom radu, povijenih leđa. Hoće li žrtve nezapamćene diktature u Srbiji, tiranije koju već drugu deceniju divljački sprovodi režim Aleksandra Vučića, doživeti uskoro da vide kako njihove dželate izvode na suđenje u bukagijama? Koje institucije Evropske unije istražuju pljačku fondova EU u Srbiji, a šta i koga američko ministarstvo finansija? Ko su Vučićevi ljudi preko kojih će i on pasti u ruke pravde?

Nikola Vlahović

Vest koja se neće naći u strogo kontrolisanim biltenima i informativnim TV obmanama srpskog tiranina Aleksandra Vučića, došla je nedavno iz Kancelarije javnog evropskog tužioca (EPPO) i Kancelarije za suzbijanje korupcije (OLAF), a glasi da će neko odgovarati za pljačku predpristupnih fondova Evropske unije.

Naime, oba ova istražna organa Evropske unije proteklog vikenda potvrdili su izvoru ovog magazina da će, kad je Srbija u pitanju, biti svim kapacitetima uključeni u kontrolu trošenja sredstava iz "Plana za Zapadni Balkan" (programa finansiranja, neke vrste EU "Maršalovog plana", za izlazak balkanskih država iz zaostalosti za razvijenim državama kontinenta), te da je ova dodatna mera opreza došla nakon što je pokrenut istražni postupak za utvrđivanje "nestanka" velikog dela sredstava evropskih fondova u poslednjih nekoliko godina.

Istraga je direktno usmerena na ključne ljude režima Aleksandra Vučića (što će reći, i na njega lično). Ovom istragom obuhvaćena je i Bosna i Hercegovina, oba entiteta, u vezi sa pojedinim povezanim projektima.

Ovde treba podsetiti da je Kancelarija evropskog javnog tužioca u skorijoj prošlosti pokrenula procesuiranja više ministara u Vladi susedne Hrvatske zbog utemeljenih optužbi za pljačku novca evropskih poreskih obveznika.

Inače, oba istražna organa postoje kao izdvojena od 1. juna 2021. godine i odgovorni su za sprovođenja istraga, progon i procesuiranje svih krivičnih dela koja ugrožavaju finansijske interese EU, sve vrste prevara sa porezom u kojima je šteta veća od deset miliona evra, pranje novca, korupciju i slična „korporativno-institucionalna krivična dela".

U slučaju Srbije i režima Aleksandra Vučića, u pitanju su krivična dela koja se odnose na finansijska sredstva EU i gone se po službenoj dužnosti, što znači da su oba istražna organa zakonski obavezna da ove slučajeve procesuiraju, bez obzira na to da li se delo desilo u EU ili izvan nje. To uključuje strukturne fondove EU, poljoprivredne fondove i fondove za ruralni razvoj, sve direktne troškove i spoljnu pomoć, kao i oblasti poreza i carina.

Drugim rečima, gde god je poslednjih 12 godina u Srbiju ušao evropski novac, o njega se "očešao" Vučićev režim, pa je zbog toga na sceni mandat Kancelarije javnog evropskog tužioca (EPPO) i Kancelarije za suzbijanje korupcije (OLAF), koji proističe iz Direktive EK broj 883/2013.

U tom smislu, Aleksandar Vučić i njegova mafija mogu da očekuju uvek sporu ali dostižnu ruku pravde.

Da bi bilo jasnije o kojem novcu je ovde reč, treba reći da je Evropska unija u poslednjih 12 godina u budžet Vučićeve tiranije uplatila preko 8 milijardi evra, a skoro polovinu od toga, blizu 4 milijarde evra, bila su bespovratna sredstava. Bile su to prve stotine miliona kojih se ovaj tiranin dokopao, nakon "povijesnog" sastanaka u pariskom hotelu "Ritz", mnogo puta opisanim, gde je dobio "crkavicu" od dva miliona evra od najpoznatijeg duvanskog "bosa" sa Balkana, na sugestiju francuskog špijuna Arnoa Danžana.

Nedavno održana panel diskusija u Evropskom parlamentu o kontinuiranoj pljački EU fondova u Srbiji, dovela je do toga da su poslanici EP najavili moguće zamrzavanje i obustavu evropskih fondova, i naglasili da to "nije upereno protiv građana Srbije", već za interese građana Srbije koji su takođe uskraćeni za dobar deo novca koje im EU isporučuje.

Upućen je i zahtev Evropskoj komisiji da istraži ove kriminalne radnje, a čula se i ovakva diskusija: „Moramo da pokažemo predsedniku (Vučiću) i vladajućoj stranci, da to više nije prihvatljivo. Došao je trenutak kada moramo dublje da se zamislimo i pogledamo šta se dešava sa novcem, želeli bismo da imamo reviziju, istragu, da dođe do ad hok misije, sa tim instrumentom možemo da proverimo da se novac troši na pravi način".

Srbija dobija godišnje do 300 miliona evra bespovratne (!) pomoći za reforme u pravcu demokratije i pravne države nezavisnih institucija i podele nadležnosti. I još mnogo više u obliku posebno povoljnih kredita iz Brisela za infrastrukturu (dakle vodovod, kanalizaciju, puteve, škole, ...) a na primer IPARD je EU-program kojim Brisel stimuliše održanje tradicionalnih seoskih zajednica i životnih prostora, povezano sa ekološkom poljoprivredom i seoskim turizmom. Sam toga, EU je za Srbiju posebno otvorila pristup evropskim naučnim i školskim programima kao što je na primer, "Erasmus" uz pomoć koga se danas u Evropi školuju najbolji mladi talenti ove države.

Da ironija bude savršena, treba samo dodati i činjenicu da je iz pretpristupnih fondova Evropske unije je renovirana Palata pravde u Beogradu.

Međutim, na polovini 2024. godine, u trenutku kad je lični režim Aleksandra Vučića proglašen prioritetnim problemom Brisela, mogućnost da EU uskrati 250 do 300 miliona evra godišnje bespovratnih sredstava koje sipa u budžet njegovog režima, izgleda sasvim realno. Dokazi u prilog krivičnom gonjenju odgovornih (svi najvažniji funkcioneri oko Vučića i on lično), nižu se iz meseca u mesec, a konačno pokretanje akcije evropskog pravosuđa treba očekivati najdalje do oktobra ove 2024. godine.

Sve do kraja 2023. godine, još uvek je Vučić mogao da računa na „visoku stopu tolerancije" od strane angloameričkih interesa na Balkanu, ali, odmah nakon što je potpisao „akta" o nekakvom „otvorenom" Balkanu bez granica („Open Balkan"), njegova uloga je prestala da postoji. Američki plan o uniji albanskog etnosa kao osvedočenog neprijatelja slovenskog življa na Balkanu, ostvario se i diplomatski i politički, i formalno-pravno. Vučićev potpis stoji na tom dokumentu. Bio je to verovatno poslednji put da je mrtva Bajdenova administracija gurnula „prst u oko" Rusiji, preko Srbije. Dodatno je došlo i slanje oružja za režim u Kijevu, preko Vučićevog režima, kao brutalan veleizdajnički akt ovog odlazećeg tiranina.

Kako ga je vlada u Moskvi već stavila „na led", nema nikakve dileme da su ovo njegovi poslednji meseci na poziciji neprikosnovenog vladara Srbije, tvorca potpunog haosa i pljačke, te eksponenta mafije koja ga drži kao taoca i garanta „stabilnog poslovanja".

Pod njegovom diktaturom nema zla koje nije snašlo Srbiju. Po njoj danas haraju i Kinezi i Arapi i domaći satrapi, zapravo svako ko je spreman da se uključi u opštu pljačku i likvidaciju ovog starog evropskog naroda i njegove države.

Srbija koju je Vučić stvorio za 12 godina diktature danas je zaposednuta kladionicama i kockarnicama, crkve su postale važnije od škola, verska zatucanost se širi kao kuga a istovremeno ova navodno „pobožna" politika u Vučićevom kupleraju, uzdiže kurvanje, nasilje i mržnju kao poželjni moralni obrazac. Obrazovanje u Vučićevoj Srbiji je na najnižem nivou savremene Evrope, a temeljita indoktrinacija i potpuno zaglupljivanje najmlađih generacija, tek treba da donese „plodove". Zapravo ih već donosi: više od 300 hiljada onih koji nemaju nikakvu srednju ili zanatsku školu, dakle onih koji ne poznaju nikakvu veštinu za preživljavanje u savremenom svetu, već „figurira" u Vučićevoj guberniji kao najjeftinija radna snaga. Ona radna snaga koja je manje plaćena od radnika u većini afričkih zemalja.

Zbog svega ovoga, istraživači iz Kancelarije javnog evropskog tužioca (EPPO) i Kancelarije za suzbijanje korupcije (OLAF), koji rade na terenu ovog dela Balkana upozoreni su da reč Aleksandra Vučića nema nikakvo značenje i da u Srbiji ne postoji nijedna institucija kojoj se može verovati, te zato imaju misiju da primene samo merila i zakone EU, lično utvrđene činjenice i validnu dokumentaciju ukoliko postoji.

Jer, na primer, stotine miliona koje je EU dala za ekologiju, ne vidi se nigde. Srbija je prepuna deponija, reke (nekad je moglo sa njih i voda da se pije) danas služe kao kanalizacija. A, ovakvih primera ima na pretek. Vučićev do srži korumpirani antisistem moraće da položi račune pre kraja 2024. godine, a evropsko pravosuđe ima isti rok da primeni zakonske mere.

Jedan drugi krak mega-pljačke naroda u Srbiji, koja se možda ne tiče ove dve evropske pravosudne institucije, ali se u svakom smislu tiče ukupne evropske politike na Balkanu, dolazi iz Saudijske Arabije. U pitanju su „poslovi" upereni direktno protiv srpskih nacionalnih interesa. Vučićeva propaganda u svom suverenističkom ludilu, predstavlja to kao vrhunski patriotizam.

Naime, misteriozna, zaverenička priča o tome ko u Srbiji pere novac iz takozvanog Suverenog fonda Saudijske Arabije, postala je zanimljiva tek kad se čulo da je Džared Kušner, zet bivšeg, a skoro izvesno i budućeg predsednika SAD Donalda Trampa, 2021. godine osnovao novu firmu za investicione fondove, Affinity Partners, koja je do 2022. godine prikupila više od tri milijarde dolara kapitala, od čega je oko dve milijarde direktno stiglo od pomenutog Saudijskog javnog investicionog fonda, dakle Suverenog fonda te kraljevine.

Kako je tamo na snazi običajno pravo, saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman služi kao predsednik tog Javnog investicionog fonda, i navodno je lično intervenisao da se Kušneru odobri investicija uprkos tome što je njegov savetnik bio protiv da se toliki novac daje Kušnerovoj firmi za investicije "na upravljanje".

Ipak, Kušner radi po nekim instrukcijama, pa se ispostavilo da je razvio bliski odnos sa Mohamedom bin Salmanom dok je služio kao savetnik Bele kuće tokom Trampovog predsedavanja, pomažući u odobravanju prodaje oružja u vrednosti od 110 miliona dolara kraljevini nakon što je ta zemlja bila izložena javnom negodovanju zbog ubistva novinara Džamala Kašogija, za koje je kasnije Nacionalna obaveštajna služba izvestila da ga je naredio lično pomenuti prestolonaslednik.

U tih 110 miliona dolara "ugrađena" je i prodaja oružja iz vojnih fabrika u Srbiji, a čitavu "transakciju" obavila je mala Vučićeva grupa međunarodnih švercera oružja i vojne opreme. Bio je to tek jedan mali posao na početku "velikog prijateljstva" srpskog diktatora sa Kušnerom.

Predsedavajući Odbora za nadzor u američkom Domu predstavnika, Džejmi Raskin, demokrata iz Merilenda, bio je uporan u tome da nadležni odbor istraži Kušnerov dogovor sa Saudijskom Arabijom, pokrenuvši istragu prošlog februara i tražeći da mu se izda poziv za saslušanje u avgustu tokom iste 2023. godine.

Affinity Partners od tada je investirao u takozvani fintech kompaniju Mosaic, koja odobrava kredite za instalaciju solarnih panela, stekao je 15 odsto izraelske automobilske kompanije Shlomo Group u septembru prošle godine, i investirao 500 miliona dolara u izgradnju luksuznih odmarališta na Balkanu (na jednom albanskom ostrvu). U investicije je kao prioritetnu uključio i planirani gigantski hotel u centru Beograda, zapravo grandiozno zdanje na mestu zgrade Generalštaba koju je NATO pakt bombardovao devedesetih godina.

Ipak, republikanci su uspeli da odlože nastojanje demokrata da pozovu na saslušanje Džareda Kušnera zbog investicije od dve milijarde dolara koju je njegova privatna firma za investicioni kapital primila „na upravljanje" od Suverenog fonda Saudijske Arabije.

Takođe, republikanci su pohvalili Kušnera za ulogu u pregovorima o mirovnim sporazumima između Izraela i nekoliko arapskih država, uključujući Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate, takođe zemlje koje su direktno ili indirektno kupovale oružje i vojnu opremu iz Vučićeve Srbije na raznim sajmovima "po povlaštenim cenama".

Američki New York Post smatra da je barem pola milijarde iz Suverenog Fonda Mohameda bin Salmana kojim upravlja Džared Kušner "oprano" trgovinom vojnom opremom i oružjem od Vučićevog režima. Drugih pola milijarde će biti "obrnuto" kad počne gradnja pomenutog hotelskog kompleksa čija cena već određena: tačno 500 miliona US dolara!

U pitanju je partnerstvo sa Ričardom Grenelom, Trampovim nekadašnjim izaslanikom za Srbiju i Kosovo. Grenel je predložio da američki investitori pokušaju da revitalizuju lokaciju uništenu u NATO bombardovanju 1999. godine, ali je ideja hotelskog kompleksa pobedila. Ovim povodom je Kušner za Njujork Tajms (New York Times) izjavio između ostalog i ovo: „Ekonomski napredak Srbije u protekloj deceniji je bio impresivan. Ovaj projekat će dodatno podići Beograd do nivoa najbolje međunarodne destinacije, ka čemu ide".

Paradoks, ironija ili teški sarkazam, tek u vezi Kušnerovog hotela u Beogradu oglasio se i penzionisani general NATO pakta, Vesli Klark, onaj koji je komandovao zločinačkim bombardovanjem Beograda i Srbije 1999. godine. Naime, Klark je kazao da je „Kušnerov projekat na mestu Generalštaba u Beogradu, izdaja nacionalnih interesa Sjedinjenih Američkih Država"!

U ovoj (tipično za Vučića) haotičnoj sprdnji sa istorijom, žrtvama, sa srpskom kulturom, arhitekturom, sa međunarodnim odnosima, niknuće luksuzni hotel, tržni centar i 1.500 stanova, biće izgrađen i Memorijalni kompleks posvećen žrtvama NATO bombardovanja. I to bi bio epilog jedne zločinačke vlasti u Srbiji koju je koristio kako je ko hteo, bilo da su američke demokrate ili republikanci, britanski špijuni, kineski trgovci ili arapska finansijska mafija.

Manje je poznato da se mafijom Aleksandra Vučića već duži niz godina bavi i FinCEN agencija američkog Trezora koja se bori protiv pranja novca i drugog finansijskog kriminala. U pitanju su specijalizivani stručnjaci iz američkog Ministarstva finansija koji se bore protiv finansijskog kriminala.

Naime, ukoliko postoji bilo kakve sumnje u vezi sa transakcijama obavljenim u američkim dolarima, to mora da se pošalje FinCEN-u, čak i ako se dešavaju izvan SAD. Izveštaji o sumnjivim aktivnostima (SAR-ovi), primer su kako se te sumnje beleže. Zapravo, banka mora da ispuni jedan od tih izveštaja ukoliko sumnja da neki od njenih klijenata radi nešto nezakonito. Izveštaj se zatim šalje vlastima. Barem tri franšize stranih banaka koje godinama posluju u Srbiji nalaze se u FinCEN-ovim dosijeima koji predstavljaju više od 2.500 dokumenata, od kojih su većina dosijei koje su banke same slale američkim vlastima između 2000. i 2017. godine. U njima te banke daju detalje sumnjivih aktivnosti njihovih klijenata.

Ovi dokumenti neke su od najbolje čuvanih tajni međunarodnog bankarskog sistema uopšte.

Spisak od preko 200 „biznismena" Vučićevog režima čuva se takođe kao najstrožija tajna i kao ucenjivački kapital američke diplomatije kad za to dođe trenutak, a on očito nije daleko.

U dosijeima FinCEN-a nalaze se praktično svi „obrtnici" Vučićevog režima, završno sa „kumom Nikolom" i već poznatim međunarodnim švercerom oružja, Slobodanom Tešićem.

FinCEN ima i jedan izveštaj u kome argumentovano govori o 723 sumnjive transakcije u ukupnom iznosu od 56,5 miliona dolara koje je izvršilo dvanaest kompanija, među njima i izvesna "Alpha Retail Group". Većina transakcija prošla je kroz JSC Norvik Banku u Letoniji.

Njujorška banka BNI Mellon je ove transakcije FinCEN-u prijavila kao pranje novca jer su, kako piše u izveštaju, novac uplaćivale "školjka" firme, njegovo poreklo nije bilo poznato i prebacivan je preko zemalja koje su označene kao rizične za pranje novca.

Jedna od ovih problematičnih uplata, u iznosu od blizu 1,2 miliona dolara, stigla je u Srbiju. Novac je uplatila "Alpha Retail Group" na račun fabrike čarapa "Real Knitting" u tadašnjoj Pireus banci (danas Direktna banka).

"Alpha Retail Group" iz Hongkonga prebacila je firmi "Real Knitting" još 7,5 miliona dolara i blizu 18 miliona evra kroz 49 novčanih transakcija, u periodu od juna 2011. do aprila 2015. Ovaj novac se nije zadržao u fabrici već vraćen nazad na račun koji "Alpha Retail Group" ima u Singapuru, što pokazuju i dokumenta iz poslovnog registra.

Uprkos svemu tome, Vučićeva Agencija za privredne registre u Srbiji nazvala je "Real Knitting" jednom od najuspešnijih kompanija u 2017. godini na osnovu dobiti - fabrika je u 2017. godini povećala profit za oko četiri puta u odnosu na prethodnu godinu, pokazuju finansijski podaci a njegov režim, uvek „izdašan" za strance, još im je uplatio i velike subvencije.

tome kako je jedna britanska banka sprovela istragu poslovanja moćnog rudarskog konglomerata „Mineco", koji vodi biznismen iz Srbije, takođe govore dosijei "Fin CEN". Naime, ta banka je pronašla sumnjive transakcije u vrednosti od preko 15 miliona dolara i ugasila je račun ove firme.

Druga banka prijavila je američkom Trezoru kao sumnjive milionske uplate „Mineco" rudniku „Trepča" u Kosovskoj Mitrovici. Uprkos ovome, grupacija „Mineco" nastavlja da dobija državne koncesije od Vučićevog režima, a učestvuje čak i u projektu koji finansira Evropska unija, čime se sada bavi Kancelarija javnog evropskog tužioca (EPPO) i Kancelarija za suzbijanje korupcije (OLAF).

Novac je sa računa „Mineco International Limited" preko „FBME" banke, prebačen „Trepči" šest puta tokom 2014. godine, u ukupnom iznosu od 5,6 miliona dolara. U izveštaju nije detaljnije objašnjeno zbog čega su transakcije označene kao sumnjive.

Rudnike „Trepča" u nenormalnim okolnostima kontrolisale su dve odvojene kompanije, srpska i kosovska, koje nisu priznavale jedna drugu.

Obe su, međutim, imale „Mineco" kao legitimnog poslovnog partnera mada je njegov vlasnik zvanično u bekstvu od zakona. Tokom 2015. godine, naredni posao prodaje koncentrata olova, čija je vrednost tokom tendera procenjena između 16,5 i 20 miliona dolara, potpisan je sa srpskom firmom koja upravlja severnim delom „Trepče". Predstavnici kompanije iz Zvečana su „Mineco" videle kao „korektnog poslovnog partnera koji izvršava ugovorene obaveze".

Novi ugovori o prodaji koncentrata cinka i olova, vredni ukupno 28 miliona dolara, potpisani su 2018. i 2019. godine između „Mineca" i albanskog dela firme, „Trepče" iz južne Kosovske Mitrovice. Osim „Trepče", i druge državne kompanije iz regiona nastavile su da posluju sa „Mineco". Od vlasti Republike Srpske dobili su koncesiju za rudnik antimona u opštini Novo Goražde. U rudniku Olovo, u blizini Sarajeva, „Mineco" je dobio još jednu koncesiju, za rudnik ceruzita. „Mineco" ima i državnu dozvolu da u Čelebiću, na granici Bosne sa Crnom Gorom, vrši ispitivanja nalazišta cinka i drugih ruda. Kontroliše i rudnik „Gross" u Bosni, a imaju i mini-hidroelektranu u Zvorniku.

Upravi za sprečavanje pranja novca Srbije o tome „ne zna ništa", mada u Srbiji vode tri rudnika: „Veliki Majdan" u Ljuboviji, „Rudnik" kod Gornjeg Milanovca i „Bosil-Metal" kod Bosilegrada. „Mineco" je i jedan od partnera na tekućem projektu pod nazivom „Impact" (Uticaj), koji finansira Evropska unija i koji se bavi uvođenjem novih alata i metodologija u oblasti rudarstva.

Ovu neverovatnu firmu, u različitim periodima, vodili su dvojica državljana Srbije, Dimitrije Aksentijević Miki, a kasnije Siniša Bogićević. Kako dostupni podaci kažu, Aksentijević je rođen je 1967. u Beogradu i sin je bivšeg direktora „Aviogeneksa", kompanije iz nekadašnje jugoslovenske „Geneks" grupe. Pohađao je poslovne škole u Londonu, dobio britansko državljanstvo i kao mladić počeo da radi za „Glencore" kontroverznu multinacionalnu kompaniju koju je osnovao američko-belgijski biznismen Mark Rič, umešan u brojne skandale širom sveta. Aksentijević je bio saradnik u „Glencore" i više od osam godina radio za njihove filijale u Velikoj Britaniji, Rusiji i Švajcarskoj. Nakon što je naučio njihov model poslovanja, 2002. je napustio ovu kompaniju i već sledeće godine osnovao „Mineco". Od 2018. godine je zvanično u bekstvu od rumunskih vlasti.

Siniša Bogićević tada je preuzeo vlasništvo nad „Mineco" grupom od Aksentijevića. Za razliku od Aksentijevića, njegovo ime nije poznato javnosti i ne pojavljuje se ni u jednoj od policijskih istraga pokrenutih protiv predstavnika „Mineco". Bogićević je ranije upravljao „Fidelinkom" u Srbiji, nekada velikim proizvođačem brašna i testenina, bio je predsednik upravnog odbora nakon što je „Mineco" kupio značajan deo ove subotičke fabrike, koja je ubrzo završila u stečaju.

Debela hladovina Vučićevog režima udomila je na stotine ovakvih „velemajstora" poslovnih akrobacija, sa ivice zakona, ili u protivzakonitog ponora, a svako od njih je dao svoj prilog vođi režima, neki javno a neki diskretno, kao gore spomenuta gospoda kojom se danas bave istražni organi EU i SAD.

Kad dođe trenutak za suočenje ovakvih „bosova" sa svrgnutim tiraninom, hoće li se međusobno poznavati? Ili su se već dogovorili da se ''ne poznaju''.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane