Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Upravljanje spoljnim i javnim dugom i efekti korišćenja dugova (2)

„OPIJUMSKO ZADUŽIVANJE"

U sklopu investicione politike i privlačenja stranog kapitala preko visokih subvencija i brojnih olakšica, poseban osvrt zaslužuju subvencije. Ulagači iz inostranstva su visoko privilegovani u odnosu na domaće. Prema novim analizama subvencije stranim investitorima su 14 puta veće od domaćih. Strani investitori dobijaju od 84.000 do 140.000 evra po radnom mestu, dok ih domaći investitori ne dobijaju. Tako je Beri Kalebo dobio 120.000 evra po zaposlenom, Henkel 144.000, dok se za Fiat automobil, davanja kreću i do nekoliko stotina miliona evra godišnje. U periodu od 2006. do 2020. država je pomogla 296 projekata stranih investitora, a svega 94 domaća. Od ukupno 655 miliona evra datih subvencija u tom periodu oko 611 miliona su dobili strani investitori, a domaći svega 44 miliona (6%). Teško je prihvatiti stav ministarstva privrede da se javna sredstva poklonjena privatnim (posebno stranim) investitorima vraćaju četvorostruko u roku od 16 meseci. Dakle, nešto više od godine dana, mada se najveći deo tih investicija i ne završi u roku od godine dana. Pa i Svetska banka konstatuje "da nema prelivanja koristi od stranih investicija na celu privredu". Dakle, investicije postaju same sebi svrha. Jer, brojne strane korporacije ne zavise mnogo od domaćih dobavljača i uvoze preko 90% potrebnih proizvoda, što znači da SDI imaju mali uticaj na domaću privredu. Oni tek 9% svojih potreba nabavljaju na domaćem tržištu, što znači da poznati multiplikator investicija uopšte ne deluje. Najveći deo efekata ovih investicija se oseća na izvozu i uvozu stranih investicija. Tu izostaje i izvozni multiplikator, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

7. Nužnost i strategija korišćenja stranog kapitala

Teorijski je dokazano da u određenoj privredi što je niži stepen razvijenosti, veći je udeo i značaj realne uvozne akumulacije, a što je stepen dostignutog razvoja viši, to je veći značaj finansijskih sredstava (kapitala) u strukturi spoljnih dugova. Isto tako, što je razvoj više disproporcionalan (uvoza prema izvozu, štednje i investicija, proizvodnje i potrošnje), udeo i značaj finansijskih sredstava postaje sve veći, jer se javlja platno-bilansna barijera koju nije moguće premostiti domaćom akumulacijom a redovno nedovoljan izvoz u odnosu na uvoz stvara hroničnu glad za stranim kapitalom. Brz i istovremeno uravnotežen rast omogućavaju veći udeo realne akumulacije i veći stepen tehnološke povezanosti zemlje sa svetom, čime se i potreba za visokom stopom novčane akumulacije znatno smanjuje.

Istina, potreba za uvozom kapitala (akumulacije) može biti „stvorena" i osnovnom orijentacijom makro-ekonomske i razvojne politike, u kojoj se primarno značenje daje visokoj stopi rasta, punoj zaposlenosti i stabilnosti, ali uz žrtvovanje ravnoteže u platnom bilansu i svesnom orijentacijom na hronično visok eksterni dug. Takva strategija rasta (visoke stope rasta uz istovremenu stabilnost) je politika „manje žrtve", manjeg odricanja u sferi ostalih oblika potrošnje (lične, opšte i zajedničke) u korist akumulacije i investicija. Međutim, izvor takve strategije rasta ima objektivno datu granicu, kojoj osnovu čini racionalnost i efikasnost upotrebe tako isforsirane akumulacije, odnosno privrednog sistema u celini. Jer, neracionalno i podoptimalno korišćenje tako formirane akumulacije posle izvesnog vremena (određenog raskorakom investicija i domaće akumulacije, odnosno dužinom investicionog ciklusa, sporim i slabim pretvaranjem investicija u dohodak i novu akumulaciju, dakle efikasnošću investicija), dovešće do stalnih potreba za dodatnom akumulacijom. Takva akumulacija se može stvoriti na dva načina:

Kompresijom ili smanjenjem ostalih oblika domaće potrošnje, direktno - merama ekonomske politike, indirektno - deficitarnim finansiranjem i „prisilnom štednjom" (compulsory saving), kroz otvaranje procesa širenja inflacije,

Dodatnom akumulacijom iz inostranstva, povećanjem spoljnog ukupnog i javnog duga i ostvarivanjem eksterne, platno - bilansne neravnoteže, ali stvaranjem visoko zavisne privrede od stranog kapitala dolazi se do „narkotizovane" privrede i države..

Istina, praktično - politički moguća je kombinacija oba modela stvaranja dodatne akumulacije, što zavisi od nekoliko faktora, a pre svega:

Dostignutog nivoa razvoja i mogućnosti kompresije domaće (lične i opšte) potrošnje;

Političkih i socijalnih prilika u zemlji;

Visine stope inflacije i opšte nestabilnosti privrede;

Već postojećih odnosa u platnom bilansu,

Odnosa i kretanja na međunarodnom tržištu kapitala (političke prilike, ekonomski odnosi, cena kapitala, sigurnost, krizno - depresivna ili konjunkturna faza svetskog privrednog ciklusa i slično).

Privreda s osnovnom orijentacijom na forsiranje stope rasta, uz zadovoljavajuću stabilnost i visoku stopu zaposlenosti, u jednom trenutku ulazi u novu fazu: kada nagomilani problemi platnog bilansa (visok ekstemi dug, zaostajanje u razvoju i nedovoljan izvoz, sve veći deficit trgovinskog bilansa, visoke i kumulirane obaveze po službi duga) - kamate i otplate, „topljenje" deviznih rezervi, praćene sve razvijenijim diletantskim i ad hok intervencionizmom u ekonomiji, dovode privredu u situaciju da ulazi u nove dugove za otplatu starih dugova (i kamatu), u novo zaduženje za formiranje deviznih rezervi i očuvanje kakve - takve eksterne likvidnosti. Eksterna akumulacija (dug) postaje sada kočnica razvoja, pretvara se u svoju suprotnost u odnosu na potrebe razvoja privrede. Inostrani kapital sada poprima finansijski oblik, ulazi u bilans privrede, ali samo da bi se odmah oplođen kamatom odlio. On pravi samo „put do zemlje korisnika i nazad", ostavljajući iza sebe obaveze kamata i otplata. Stvara se circulus vitiosus dugova, dug radi duga, ali uz stalno širenje ovako formiranih krugova. U takvoj situaciji postavlja se i problem kapaciteta službe dugova, koji raste brže od rasta bruto domaćeg proizvoda, čime obaveze po dugu apsorbuju sav porast društvenog proizvoda, dovodeći i praktično do bankrotstva dužničke zemlje. Tipičan je slučaj dužničke krize u Grčkoj, ali i u našoj privredi u poslednjoj dekadi razvoja.

„Opijumsko zaduživanje" i lako ulaženje u nove dugove da bi se odložili nagomilani problemi za neku dalju budućnost, „rešavanje" u javnosti već poznatih problema, pokazivanje „uspešnosti" makropolitike, namerno uvlačenje države u duboku dužničku krizu („ekonomske ubice") - sve to vodi jedinstvenom rezultatu u obliku eksplozije zaduženosti, slabe upotrebe duga i vrlo slabe kontrole korišćenja i upotrebe duga. Društvo ulazi u zonu velike zaduženosti i još veće neodgovornosti s otvorenim putem u brzi bankrot. Da bi se to sprečilo strani investitori u spasavanju svog kapitala hvale uspešne reforme takve države, ukazuju na „zadivljujući" i neočekivani rast i uspehe, uz namere da takvoj državi „povoljnije" daju nove kredite i dužnički je osposobljavaju i održavaju u životu. Dokle? Sve dok kroz dužničku „sisaljku" ne izvuku sve vitalne sokove nacionalne države i ostave gotovo goli leš i privredu koju će jevtino pokupovati.

Osnovni cilj uvoza kapitala ne bi trebao da bude povećanje ostalih oblika potrošnje (lične i opšte) i rast životnog standarda, već povećanje i održavanje visoke stope investicija, porast bogatstva, dohotka i zaposlenosti, ali i povećanja štednje i investicione potrošnje. Stoga je od bitnog značaja i visina uvoza kapitala i njegova struktura i efikasnost korišćenja (oplodnja kapitala).

„Osnovna svrha uvoza kapitala je u tome da se u nacionalnoj privredi osigura takav proces privrednog rasta, kojim će moći dalje da se održava bez spoljne finansijske pomoći, a to znači da izmenjena privredna struktura treba da pruži domaćoj ekonomiji takvu sposobnost."

Razvoj se, dakle, ne može „uvesti" iz inostranstva, jer inostrana sredstva trebaju da budu samo inicijalna, koja će omogućiti ili olakšati pokretanje rasta, ali su u tom procesu sada nužne sopstvene snage koje će prihvatiti i osigurati kontinuiran (samoodržavajući) rast, i to na bazi domaćih faktora.

Korisnik eksterne akumulacije (i privatnog i javnog kapitala) najčešće je vezan za određene namene, projekte, vezane poslove i slično, a to znači da je ograničen u slobodnom korišćenju eksternih izvora. Na taj način smanjuje se realna vrednost eksternih sredstava i ograničava izbor optimalne strategije ulaganja ovih sredstava. Ovaj momenat jasnije ukazuje da se korišćenje eksternih sredstava organski vezuje za efikasnost domaće akumulacije i investicija (kao dominantnog izvora u finansiranju razvoja), kao baze za kasnije vraćanje spoljnih dugova.

Uvoz kapitala treha da ima funkciju brzog menjanja proizvodne strukture, strukture izvoza i uvoza, time što odlaže plaćanje potrebnog uvoza robe i opreme, jer će se to učiniti kasnije, kada uz pomoć stranog kapitala zemlja izmeni svoju privrednu strukturu i odnose razmene, ali i bržeg privrednog rasta. Ovaj faktor ukazuje na vitalni značaj brže izmene strukture proizvodnje i izvoza, inicirane uvozom stranog kapitala.

Izostanak tih izmena ili neadekvatno prilagođavanje dovodi privredu u situaciju da nije u stanju koristiti prednosti i efekte uvoza kapitala, dok odraz na ekonomski rast potpuno izostaje.

Uvoz opreme za jednu fabriku moguće je dobiti na kredit ili platiti izvozom tradicionalnih roba, s nepovoljnim odnosom razmene. Privreda će radije koristiti kredit, čime izbegava izvoz tradicionalnih roba i gubitak u razmeni. Ova sredstva će koristiti u procesu sopstvene industrijalizacije (izbegavajući gubitak supstance nacionalne privrede), dok će se kasnije otplata kredita vršiti izvozom finalnih proizvoda, koji imaju tada povoljnije odnose razmene. (Uporedite: dr Z. Mrkušić: Razlozi za uvoz stranog kapitala...).

U strategiji korišćenja stranog kapitala, koja je nužno proistekla iz strategije i politike razvoja i nužnog izbora prioriteta nacionalne privrede i politike očuvanja dovoljne samostalnosti, država se mora opredeliti za sledeće:

-korišćenje kapitala za uvoz moderne opreme,

-uvoz važnih repromaterijala,

-uvoz potrebnih energenata,

-uvoz robe široke potrošnje (snabdevanje domaćeg tržišta) ili će se, kao do sada, opredeliti uglavnom na korišćenje finansijskih kredita. Ovi se pak koriste bez potrebne kontrole korišćenja, upotrebe i praćenje efekata koji se ostvaruju upotrebom kapitala. Stoga su i pozitivni efekti korišćenih stranih dugova kod nas izrazito mali i uz velike beneficije koje se daju takvim investitorima.

U vezi sa ovim problemom postavlja se više pitanja, kao što su: performanse privrednog rasta, kvalitet rasta, koliko je privreda unutar sebe povezana, koliko je nacionalna ekonomija na određenom nivou razvoja u stanju da ostvari takvu štednju (akumulaciju) i strukturu razvoja, koja će osigurati kombinovani samoodržavajući rast, uz samo dodatna strana sredstva, koliko to nalaže tehnologija i međunarodna povezanost takve privrede (danas ne postoji privreda, bez obzira na nivo dostignutog razvoja, koja ne koristi određeni oblik međunarodnog kapitala, posebno stoga što ne postoji autarkična privreda). Pri svemu tome se postavlja ključno pitanje: koliko je privreda sposobna i spremna da u procesu razvoja vrši zamenu stranog kapitala domaćim u procesu efikasnog rasta.

8. Delovanje uvoza kapitala na finansijski potencijal privrede - stvaranje i odliv kapitala

Delovanje inostranog kapitala na domaći akumulacioni potencijal ogleda se u dva pravca: pozitivno - kroz povećanje raspoložive akumulacije u fazi korišćenja, negativno - kroz visoke otplate i kamate, kao i nepovoljnu strukturu i slabo korišćenje ovih sredstava. Istraživanja pokazuju značajnu komplementarnost ova dva agregata. To navodi na zaključak da mi još nismo dostigli nivo razvoja na kome se može inostrani kapital supstituisati domaćom akumulacijom na principima konkurentnosti. Ni dostignuti nivo razvoja i bogatstva, niti ovakav trom i spor razvoj u kome sav prirast bruto proizvoda odlazi na plaćanje kamate na inostrane dugove, ne omogućava našoj privredi da uđe u fazu dekumulacije spoljnog duga.

Teret kamata sve više opterećuje nacionalnu ekonomiju i dovodi do odliva celokupne akumulacije u inostranstvo. Ova tendencija je sve uočljivija iz godine u godinu.

Ne samo da se celokupan prirast (eventualni porast) bruto proizvoda i akumulacija (štednja) odliva preko dospelih kamata, već se i deo novih kredita koristi za plaćanje kamata.

Privreda u celini ostvarila je u 2014. godini gubitak od 132,6 milijarde, da bi u 2015. ostvarile neto dobit od 143,8 milijardi dinara. To znači, da je u 2015. "ostvarila" ukupnu dobit od 276 milijardi, što je apsolutno nemoguće uz stopu nominalnog rasta bruto proizvoda od 2,3% i prirast bruto proizvoda od svega 151 milijardu dinara. Dokle će se falsifikovati zvanični podaci? To nije stvarnost privrede Srbije. Dakle, ne samo da celokupna akumulacija (štednja) odlazi za plaćanje kamata, već i sav prirast bruto domaćeg proizvoda. Odakle da se finansiraju nove investicije, kako održavati dostignuti lični i društveni standard i potrošnju?

Brži rast mase plaćene kamate na eksterni dug od porasta neto dobiti i nacionalne akumulacije je naročito izražen u poslednjim godinama razvoja. Preko kamate se najveći deo dohotka i interne akumulacije preliva u

inostranstvo, umesto da se povećava fond raspoložive nacionalne akumulacije (i time investicija),

Dok je u 2000. godini u Srbiji masa plaćenih kamata inostranstvu na osnovi zaduženosti zahvatala 1% nacionalne neto- akumulacije, ovaj procenat se povećava u 2008. na 10% i u 2009. godini (zbog brzog depreciranja kursa dolara) na 14%, u 2015 na 165%. Dakle, na kamatu odlazi ukupan prirast BDP, ali i deo novih dugova koje država koristi.

Ako se želi dobiti bolji vid u teret dugova i rast bruto proizvoda u toku godine dajemo sledeći pregled.

Godišnji porast spoljnog duga rezultat je velikih dospelih otplata i novog korišćenja kapitala. Nažalost, do podataka o otplati spoljnih dugova preduzeća i banaka gotovo je nemoguće doći. Sada da navedemo samo stanje i kretanje spoljnog duga po sektorima.

Ukupan spoljni dug u navedenom periodu za 20,1 milijardi evra, dug javnog sektora za 13,2 milijarde i preduzeća za 7,1 milijardu.

Da pogledamo šta se događa u javnom sektoru - kakvo je zaduživanje, odliv kapitala, kamatni teret, otplate i eventualni proces razduživanja.

Takva tendencija (naglog pogoršanja odnosa od 2001.godine) posledica je delovanja nekoliko faktora:

Olakog ulaženja u zaduživanje u inostranstvu,

Naglog rasta cena kapitala na tržištima finansijskog kapitala u

kapitalizmu u tim godinama (u novoj fazi kamate padaju),

Neracionalnog i neproduktivnog korišćenja inostranih sredstava,

4)Nekontrolisane i nikakvom ekonomskom logikom sprovedene politike aprecijacije deviznog kursa dinara.

Pogoršanih uslova i opreznosti na finansijskom tržištu (povećani kreditni i politički rizici) vezano za finansijsku krizu, slom likvidnosti banaka u razvijenim privredama, krizu na berzama, ali i veliku opreznost u davanju novih kredita inostranstvu (odliv).

Da pogledamo osnovne karakteristike navedenih faktora koji su doveli do visine eksterne zaduženosti privreda.

Prvo, lako ulaženje u zaduženje u inostranstvu, s totalnom decentralizacijom mogućnosti zaduživanja i prenosom nekadašnje uloge države (i centralne banke) na privredne subjekte i poslovne banke, otvorilo je branu nekontrolisanom zaduživanju u inostranstvu.

Preduzeća u nedostatku novca i domaće akumulacije, "izlaz" su nalazila u lakom zaduživanju u inostranstvu, ne samo za stvarne potrebe, već i za ono zbog čega se nikada ne bi smelo ulaziti u spoljni dug. Preduzeća sve više uzimaju finansijske kredite, koji imaju funkciju pokrića troškova i tekuće likvidnosti unutar privrede (prodajom deviznih sredstava na domaćem deviznom tržištu), što ne doprinosi neposredno porastu akumulacije i dohotka, dok kreditna zaduženost raste postajući kumulativan proces. Složili bismo se sa stavom da je "domaće inflatomo finansiranje manje zlo od nepotrebnog uzimanja finansijskih kredita u inostranstvu". Takav sistem zaduživanja, kojim se pokriva nedovoljni nivo dinarskih sredstava u privredi (što je usko vezano s restriktivnom kreditnom politikom i kompresijom domaće potrošnje, te njihovom konverzijom u nacionalni novac), "odložio" je za izvesno vreme hroničnu potrebu dubljih zahvata u finansijski i monetarni sistem i monetarnu politiku, potrebu izgradnje efikasnih finansijskih mehanizama za mobilizaciju i usmeravanje i kontrolu upotrebe nacionalne akumulacije. To je zahtev i program koji već godinama ističem.

Inostrani kapital se, dakle, koristio ne u funkciji razvoja i povećanja raspoložive akumulacije, već je služio kao instrument kompenzacije restriktivnom politikom povučenog novca iz privrede, čime je delovalo dvostruko negativno: prvo, ograničavao je efikasnost monetarne politike; drugo, enormno je rasla obaveza po kamatama i otplatama (bez adekvatnog stvaranja nacionalne akumulacije).

Drugi značajni faktor je visoka cena finansijskog (i drugih oblika) kapitala, naročito bankarskog, budući da se u nekoliko poslednjih godina više nego udvostručio (pod snažnim delovanjem tada vođene antiinflacione politike SAD i povećanja kamata na tržištu kapitala). U novijoj fazi razvoja u strategiji borbe protiv krize razvijene zemlje obaraju kamatne stope do gotovo istorijskog minimum (blizu nule).

Narasli eksterni dug i stvarno vrlo visoka cena sredstava za čije plaćanje se moraju formirati velika sredstva iz nacionalne akumulacije, sve više pritiskuju nacionalnu privredu. Svako daljnje zadržavanje u ovakvim odnosima je multiplikujući teret za domaći akumulacini potencijal i nacionalni dohodak.

Treći značajni faktor je neracionalno korišćenje inostranih sredstava, bez brzih efekata u dohotku i akumulaciji, česta "proizvodnja" gubitaka, dugi periodi investiranja i zadržavanje neiskorišćenih sredstava. Isto tako i uvoz opreme koja se dugo ne ugrađuje, ali i sve nepovoljnija struktura eksternog duga, sve veći udeo finansijskih i čisto bankarskih pozajmica, te visoke kamatne stope uz sve kraće rokove.

Sve navedeno su značajni i brojni razlozi da se odabranoj strategiji ekonomskog razvoja mora posvetiti mnogo veća pažnja, i to, ne samo kad je u pitanju visina eksternog duga i služba duga, već i njegova struktura i efikasnost upotrebe. Liberalizam u politici eksternog zaduživanja, kojem se u velikom delu i može zahvaliti eksplozija eksternog duga, nije spojiv s planskom koncepcijom razvoja ekonomije, niti igde postoji u svetu. Neverovatno je da se i pored blagovremenog ukazivanja na svu promašenost takve koncepcije (kao i platno - bilansne pozicije), u praktičnoj ekonomskoj politici uporno insistiralo na takvim "rešenjima". Negativne posledice takve orijentacije vrlo su oštro ispoljene u gomilanju eksternog duga, neefikasnosti upotrebe sredstava i brojnim dugoročnim negativnim efektima koje će trebati godinama otklanjati, jer se ne radi samo o krizi likvidnosti u privredi, već o fundamentalnim poremećajima u ekonomskom razvoju.

Nedovoljan obim investicija i štednje i neadekvatna privredna struktura nerazvijenih zemalja, kao i naše, nije u stanju da obezbedi potrebne pretpostavke za uvećanu akumulaciju, iz koje bi mogli da se finansiraju razvoj i promene privredne strukture. Zbog toga je "problem bržeg razvoj a ovih zemalja postao ne samo međunarodni ekonomski problem, nego je dobio značajnu političku i socijalnu dimenziju". Takvo stanje zaoštrilo je do krajnjih granica problem bržeg razvoja ovih zemalja angažovanjem ne samo svih raspoloživih domaćih sredstava i izvora u tim zemljama, već i angažovanje celokupne medunarodne zajednice, a pre svega industrijski razvijenih zemalja (raznim oblicima finansijske pomoći), kao i međunarodnih finansijskih institucija (MMF, EIB, STO, Svetske banke i dr.).

Postavlja se pitanje: kako povećati ukupnu akumulaciju jedne privrede u razvoju? Nekoliko rešenja se prihvataju kao realno moguća:

Međunarodna finansijska pomoć i međunarodni povoljniji zajmovi,

Povećanje investicija i akumulacije preraspodelom nacionalnog dohotka. Na toj osnovi obično se predlaže:

o Povećanje investicija na teret ostala dva oblika potrošnje (lične i opšte);

o Zabrana uvoza luksuzne robe;

o Smanjenje izdataka za naoružanje;

o Uvođenje progresivnog oporezivanja;

o Organizovanje javnih radova i drugo.

Iako postoje brojni uslovi za povećanje stope akumulacije iz sopstvenih izvora, što bi ubrzalo razvoj ovih zemalja na temelju sopstvene akumulacije, to se uglavnom ne događa. Praksa pokazuje da je nivo akumulacije ovih zemalja, zbog niske tehničko-tehnološke opremljenosti, zastarelosti opreme i neadekvatne privredne strukture, veoma nizak, te da je njegovo poboljšanje skoro nemoguće. Jasno je iz ovoga da sopstvena akumulacija ne može da bude realna osnova za ubrzani privredni razvoj i rast (posebno u kraćem vremenskom periodu). Mnogim državama je potrebna decenija razvoj a da bi stopu akumulacije povećale za svega 1-2%. Mogu li one toliko čekati?

Razvoj ovih zemalja zavistan je od inostranstva i kada je u pitanju uvoz akumulacije i uvoz investicione opreme i tehnologije. Za bilo kakvu promenu privredne strukture, kao i za podsticaj rasta i razvoj, potrebni su odgovarajuća investiciona oprema i nove tehnologije koje se ne nalaze u zemljama u razvoju. Sasvim je jasno da savremenu opremu i nove tehnologije mogu da isporuče samo razvijene industrijske zemlje. Uz opremu, one šalju odgovarajuće obučene kadrove, koji ne samo učestvuju u montaži investicione opreme, već se bave i edukacijom radnika u zemlji gde se ona instalira, ali i "odnose" veliki deo stranog kapitala.

Za nabavku uvozne investicione opreme i savremenih tehnologija zemlje u razvoju, kao i naša privreda, nemaju sopstvenu akumulaciju, niti raspoloživa strana sredstva plaćanja, što automatski ograničava podsticaje razvoju. S tim u vezi javlja se potreba obezbeđivanja dodatne akumulacije, ali iz inostranstva. Uz akumulaciju je obavezno međunarodno finansiranje, koje se javlja kao "spiritus movens" ili uslov i "pokretač razvoja", strukturnih promena, povećanja zaposlenosti, izvoza, akumulacije itd.

9. Bekstvo, nevidljivi i nekontrolisani odliv kapitala

Zavisnost siromašnih zemalja od međunarodnog finansiranja razvoja posebno je zaoštrena nekontrolisanim odlivom njihove akumulacije, tj. "bekstvom kapitala" u inostranstvo. Redovno nastali beg kapitala iz nerazvijenih zemalja, kao i kod nas, posebno je zabrinjavajući, jer se javlja u formi trajnog otuđenja, koje ne ide legalnim kanalima, već se ostvaruje ilegalnim putem. Ilegalni izvoz ili bekstvo, odnosno "sklanjanje" kapitala po obimu i po dinamici i raznim oblicima je izrazito veliko.

Ovo je proces veoma značajan u nesređenim i slabo kontrolisanim novčanim tokovima, ali i slabim institucijama sistema. U Srbiji se u javnosti uglavnom operiše sa bekstvom oko 55 milijardi dolara, što su otkrile strane institucije, ali je ovaj odliv kapitala daleko veći. Ovde imamo u vidu nekoliko tokova:

Odliv kapitala preko stranih banaka,

Odliv kapitala preko brojnih trgovačkih lanaca i robnih kuća. U Srbiji danas posluje 2.440 stranih firmi (sa preko 40% monopolisanog tržišta), a istovremeno je u procesu privatizacije prodato 2.480 preduzeća (od kojih većina ne radi). Izvršena je prava "konverzija" domaćeg u strani kapital, čiji efekti odlaze u inostranstvo,

Bekstvo spekulativnog kapitala iz zemlje,

"Sklanjanje" kapitala preko spoljnotrgovinskih transakcija,

Iznošenje kapitala preko of-šor kompanija,

Sklanjanje kapitala u "poreske rajeve",

Veliki odliv "stečenog" kapitala kroz uzimanje visokih provizija i njihovo sklanjanje u inostranstvu,

Rasprodaje nacionalnog bogatstva kroz privatizaciju i bekstvo kapitala od uzetih provizija, uz dodatno obezbezvređenje nacionalnog

bogatstva,

Gubitak kapitala kroz sklapanje štetnih ugovora za državu,

10)Odliv i samostalno (autonomno) cirkulisanje finansijskog kapitala u spekulativnoj ekonomiji,

11)Veliki odliv kapitala po plaćenim kamatama na inostrani dug (država, banke, preduzeća), koji je veći od ukupnog prirasta bruto domaćeg

proizvoda,

12)Ogroman kapital u sivoj ekonomiji.

Koliko se tu samo odlilo kapitala iz zemlje? Sigurno više nego što je ostalo za razvoj i domaću potrošnju. U nesređenim finansijama i nekontrolisanim finansijskim tokovima ovaj ogroman kapital je van funkcije razvoja, ali se zato "nadomešta" stranim dugovima.

Iz svega dosad rečenog jasno proizilazi zaključak o neminovnosti finansiranja svake zemlje u razvoju, bez obzira što se njihov "odbegli" kapital nalazi u inostranstvu. Međutim, značajno pitanje u realizaciji ovog cilja u ovim uslovima je obezbeđivanje izvora iz kojih će se finansirati ovakve zemlje. Postoji više izvora, a glavni su javni zajmovi dobijeni od međunarodnih institucija, javni zajmovi vlada koje one uzimaju preko bilateralnih aranžmana sa drugim vladama, zaduživanjem kod komercijalnih banaka, inostrane privatne pozajmice ili direktne investicije i konačno zajednička ulaganja.

Često se ističe u ekonomskim istraživanjima da su se vlade ovih zemalja (kao i naše vlade) olako zaduživale, a pozajmljeni kapital trošile u neracionalne projekte, promašene investicije za pokrivanje budžetskih rashoda i deficita, održavanje precenjenog deviznog kursa, što je dovelo do stimulacije uvoza na račun domaće proizvodnje, itd. Istovremeno je veliki deo sredstava potrošen na ličnu i opštu potrošnju, umesto u atraktivne privredne sektore i razvoj preduzeća. Sasvim je sigurno da ove primedbe u mnogim slučajevima stoje. Jasno je da su one bile od uticaja za pojavu prezaduženosti zemalja u razvoju, ali i danas visoko zaduženih razvijenih zemalja.

Da bi privreda s nedostatkom štednje mogla finansirati svoj razvoj po zadovoljavajućoj stopi, ona često pristupa ograničavanju ili smanjenju drugih oblika potrošnje (lične i opšte potrošnje). Funkcija dugoročnog kreditnog kapitala je upravo u tome da se finansiranje investicija osigura inostranim kapitalom, uz pokušaj održavanja lične i opšte potrošnje na dostignutom, a često i smanjenom i iznuđenom nivou.

Država tada živi na "teret budućnosti", odnosno koristi ex ante akumulaciju. Inače, ostvarivanje potrebne štednje iz domaćeg dohotka za finansiranje potrebnih investicija bilo bi osigurano uz drastično ograničavanje lične i opšte potrošnje, odnosno obaranje izvoza. Ovim se ostvaruju dva efekta:

Efekat privredne ekspanzije i

Efekat redistribucije (realokacije) proizvodnih resursa.

Otplata dugoročnog duga (vraćanje kapitala s kamatom) uslediće nešto kasnije, zbog čega je vrlo značajno pod kakvim se uslovima dobija kapital i kako se koristi, odnosno oplođava u privredi. Ovo je upravo faza u kojoj se država Srbija sada nalazi. Iz ostvarenog dohotka treba osigurati dovoljna sredstva za otplatu ili refinansiranje otplata i održavanje dostignutog nivoa društvenog standarda (nacionalne potrošnje), ali i sredstva za domaće investicije. Međunarodno finansiranje ne obuhvata samo finansijske zajmove (kredite), već i ulaganje u hartije od vrednosti (obveznice državnog duga, akcije, blagajničke zapise i sl.), što znači portfolio investicije, ali i direktno ulaganje u preduzeća.

Kod dugoročnog kapitala treba razlikovati novčani transfer i realni transfer. Iz inostranog zajma se finansiraju građevinski radovi, nabavka opreme u zemlji ili inostranstvu. Kapital u zemlju može da uđe u obliku novca ili u obliku robe. Priliv novčanog kapitala se koristi u zemlji za nabavku opreme, građevinskih radova i slična ulaganja, pri čemu povećani dohodak tih grana i investitora, jednim delom odlazi na uvoz u zavisnosti od granične sklonosti uvoza. Time je novčani transfer doveo do realnog transfera.

Dugoročno kretanje kapitala može biti uslovljeno i razlikama u visini kamatnih stopa, ali i iz drugih razloga (visina rizika, "sklanjanje" kapitala na sigurna mesta, plasman u sigurne banke u inostranstvu i sl.).

Poznato je da ukoliko izostaje domaće finansiranje investicija, na scenu stupa inostrano finansiranje. Time su domaći bankarski sistem kreditiranja i samofinansiranje privrede zamenjeni nesigurnim inostranim, što dovodi i do pogoršanja bilansa plaćanja, uz odliv neto kamatnih obaveza u inostranstvo. Kretanje dugoročnog kapitala je autonomno kretanje i uglavnom ne zavisi od platnog bilansa, već od odnosa domaće štednje i domaćih investicija. Uvek kada su investicije veće od štednje mora se ići na dodatni "neto" uvoz dugoročnog kapitala. U našoj privredi evidentan je upravo raskorak u investicionim bilansima privrede, jer se uglavnom radi o odnosima većih investicija od domaće štednje, tako da je pritisak na uvoz kapitala (dodatno zaduživanje) vrlo snažan. Politika inostranog zaduženja ide za sve većim zaduženjem, mada postoji s jedne strane, već relativno visoko zaduženje, a s druge strane, važnost popravljanja odnosa u platnom bilansu i jačanja deviznih rezervi. Međutim, do sada preduzete mere nisu dovele do smanjenja ekspanzivnog rasta zaduženosti. One istovremeno nisu pokazale ni veću efikasnost u pogledu daljnjeg korišćenja finansijskih kredita. "Sužavanje spoljnog finansiranja dovelo bi do ograničenja investicija, što bi ugrozilo stopu rasta s nizom negativnih implikacija".

U fazi u kojoj obaveze po dugu prelaze visinu novog zaduženja, pri čemu dolazi i do odliva nacionalne akumulacije po kamatnom sistemu, a novo zaduženje se koristi i za otplatu kamate, eksterna zaduženost postaje kočnica privrednog razvoja. Drugo pitanje, posebno interesantno za privredu na nivou ekonomskog razvoja više od 9.500$ per capita,da u sebi već sadrži, ali uz nužne duboke redistributivne efekte u privredi u korist akumulacije, nove mehanizme koncentracije i efikasnog korišćenja nacionalne akumulacije (na nivou celokupne privrede, uz otklanjanje nastalih strukturnih debalansa u razvoju), a to znači i položaja bankarskog sektora i njegovog do sada prelaska u ruke stranog kapitala.

Postavlja se i gotovo strateško pitanje: kolika bi bila potreba za stranim kapitalom (dugom) kada bi se desetine milijardi evra izvuklo iz sive ekonomije i uključilo u proizvodne investicije, odnosno kada bi se ovaj deo razvojno nefunkcionalnog kapitala (uglavnom spekulativnog tipa) uključio u razvojne programe privrede. Nužna je i repatrijacija odbeglog i "sklonjenog" kapitala u inostranstvo, za šta treba razraditi posebnu strategiju.

Sada je jasno da se javno iskazana akumulacija odliva u inostranstvo, a skrivena u sivoj zoni je spekulativna i van funkcije. Čime da se finansira privreda?

Ostaju joj kao jedine mogućnosti preživljavanja - strani dugovi i krediti kod domaćih (u stvari stranih) banaka. Eto do čega su nas doveli ovi naši finansijski eksperti i stratezi razvoja. Jasno je da su to stratezi destrukcije i uništavanja nacionalne ekonomije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane