Da
vam ja kažem
Da
li u Crnoj Gori možete prvo da vozite auto, pa da ga platite kad ga izrabite?
Drumski razbojnici
Moja sestra
po ocu Katarina Petrović, reditelj, i ja ravnopravne smo naslednice i vlasnice
autorskih prava našeg pokojnog oca, prevodioca Aleksandra-Saše Petrovića, koji
je preveo dve trećine Šekspirovih drama i još 90 popularnih naslova knjiga, te
dramskih dela i mjuzikala. U julu ove godine, iz novina smo saznale da se
sprema Šekspirov komad Otelo u koprodukciji SNP-a iz Novog Sada, Grada
Teatra Budva i sarajevskog MESS-a. Ja nisam dobila autorski honorar do dana
današnjeg
Jelena Tinska
Moja sestra
po ocu Katarina Petrović, reditelj, i ja ravnopravne smo naslednice i vlasnice
autorskih prava našeg pokojnog oca, prevodioca Aleksandra-Saše Petrovića, koji
je preveo dve trećine Šekspirovih drama i još 90 popularnih naslova knjiga, te
dramskih dela i mjuzikala. Od 2000. godine, otkad je naš otac umro, uspešno smo
osvetljavale i oživljavale njegovo ime. Njegovi prevodi se koriste u Beogradskom
dramskom, u Narodnom pozorištu, u Jugoslovenskom dramskom, u SNP-u u Novom
Sadu.
I svaki put
smo nas dve kao naslednice pozivane na premijere, i osećale smo se dobro jer je
na taj način, preko svog dela i preko nas, naš otac Aleksandar-Saša Petrović,
dobitnik nagrade za prevodilaštvo "Miloš Đurić", nagrade za životno
delo, sahranjen u Aleji zaslužnih građana Beograda, na neki način bio sa nama.
Potpisivanje
Ugovora
U julu ove
godine, iz novina smo saznale da se sprema Šekspirov komad Otelo u
koprodukciji SNP-a iz Novog Sada, Grada Teatra Budva i sarajevskog MESS-a. Ja
sam se odmah javila SNP-u, tačnije direktoru gospodinu Mlađenoviću, i pitala
sam ga zašto nas nisu pre početka rada, pre početka korišćenja prevoda, pre
početka prebacivanja prevoda na drugi dijalekt uz pomoć Ljiljane Mrkić,
lektorke, moje koleginice sa klase glume, pozvali i tražili nam autorska prava
za oba segmenta.
Odgovor je
bio da nisu mogli da nas pronađu. Konkretno ja živim u Novom Sadu šest godina.
Imam svoju emisiju na TV Jesenjin i vrapci na grani, dakle, mogu da me pronađu.
Što se tiče
moje sestre Katarine, ona je ranije radila na nekom projektu sa gospodinom
Markom Kenterom, izvršnim producentom celog Projekta Otelo ispred
njegove agencije koja se zove Multimedija Group iz Budve, u ulici 13.
jul broj 11. Gospodin Mlađenović je odmah reagovao, izvinio mi se i 12. jula mi
napisao pismo u kome je tražio moj žiro-račun koji sam mu ja odmah poslala.
Međutim,
iznenada se Projekat privremeno raspao. Naime, SNP je izašao iz Projekta i rad
je bio odložen na neodređeno vreme. Ali veoma brzo ponovo je nastavljen, i
gospodin Mlađenović mi je rekao da treba da se obratim izvršnom producentu,
gospodinu Marku Kenteri. Ja sam pozvala Grad Teatar Budva i stupila u kontakt
sa gospodinom Merinom Smailagićem, v.d. direktorom Festivala.
Sa njim sam
potpisala Ugovor u svoje ime, 11. avgusta 2009. godine, što je naravno bio moj
i Katarinin dogovor. Ja sam dugo u ovim vodama i starija sam sestra, tako da ja
vodim naše zajedničke poslove oko autorskih prava. U Ugovoru piše da plaćanje
treba da se izvrši "po potpisivanju Ugovora".
I tada je
počelo izbegavanje. Obećanja da će biti "danas ili sjutra". I najzad
su me obavestili da je opštinski račun blokiran. Dakle, plaćanje će biti
"malo sjutra".
Ja nisam potpisala
Ugovor sa opštinom, ali po njihovoj tvrdnji opština je ta koja je trebalo da me
isplati. U međuvremenu, probe su nastavljene u Zetskom domu koji je postao
koproducent umesto SNP-a.
Sergeja
Trifunovića je zamenio Branislav Lečić.
Moja prepiska
sa gospodinom Smailagićem je bila gotovo svakodnevna i naravno dovedena je na
razine sukoba. Što je normalno proizašlo iz mog nezadovoljstva i njihovog
bezobrazluka. Gospodin Smailagić je u štampi izjavljivao da je Otelo
skup projekat, što je jasno i samo po sebi. Trebalo je napraviti skupu
scenografiju, kostime, plaćati dnevnice i putovanja glumcima, konkretno Lečiću.
Projekat se
radio punom parom i na kraju je premijera bila 25. septembra. Na premijeru
nismo pozvane.
Ja nisam
dobila autorski honorar do dana današnjeg. Moj advokat je pisao opomene pred
tužbu. Razmišljale smo o tome da stopiramo projekat, ali ja sam pre svega imala
respekta prema mladom Veljku Mićunoviću, reditelju, sinu ministra kulture
Branislava Mićunovića, mog kolege sa Akademije. A uzgred sam takođe shvatila da
bi tužba bila izgubljena bitka. Jer u Ugovoru stoji da je za sve nesporazume
nadležan sud u Kotoru, što bi značilo da treba naći advokata u Crnoj Gori,
izlagati se većim troškovima nego što je honorar u celini i svakako izgubiti i
vreme i novac, a verovatno i sve nerve u toj bici bez kraja, sa ljudima bez
ponosa, časne reči i profesionalnog dostojanstva.
Trikovi
dužnika
U
međuvremenu, oni su se služili raznim trikovima da bi dobili na vremenu.
Zaboga, kad se i moja sestra javila Kenteri, koga, a to sam već rekla, poznaje,
sa idejom da možda naprave aneks Ugovora, pa da njena polovina novca ide
direktno njoj - od čega je odustala jer je to pre svega nemoguće pošto je moj
ugovor sa gospodinom Smailagićem pravno ispravan, te bi dakle Katarina
eventualno mogla da napravi drugi ugovor, ali to bi onda značilo da se ovaj
prvi poništi - gospodin Kentera se uhvatio za Katarinin predlog od koga je
odustala i pokušavao je da me ubedi u ko zna šta, a ne verujem da i on zna.
Dalje, drugi trik je bilo pismo njihove pravne službe u kojoj su tražili sudski
dokaz da smo obe naslednice, jer su se, kao, zabrinuli da se ne pojavi još neki
naslednik...
I to sam im
uredno poslala.
Na kraju sam
zdravom logikom i razumom došla do zaključka da ako postoje tri koproducenta,
onda je na svakom od njih ravnopravno ili već procentualno, onako kako su se
dogovorili, odgovornost za neplaćena autorska prava, pa sam napisala pismo
MESS-u odnosno direktoru Festivala gospodinu Dinu Mustaficu, pitajući ga šta da
radim i obaveštavajući ga da će na njegovom festivalu da se pojavi predstava drumskih
razbojnika koji koriste komad za koji nisu platili autorska prava, a nisu
ni platili autorska prava za prevođenje na drugi dijalekt, za šta im još nisam
tražila ništa, ali se spremam.
I ljubazni i
iznenađeni gospodin Mustafić mi je rekao da onaj ko treba da me isplati jeste
izvršni producent, iako sam ugovor potpisala sa Gradom Teatrom Budva. I da se
obratim Marku Kenteri, što sam i uradila.
Na šta je
meni gospodin Kentera u podrugljivom pismu, obraćajući mu se uporno sa
"uvažena gospođice" iako sam mu naglasila da sam gospođa sa tri
unuka, napisao DA ON NEMA NIŠTA SA AUTORSKIM HONORAROM???
Na šta se
opet gospodin Mustafić začudio pitajući se kako je moguće da sam dobila takav
odgovor od gospodina uvaženog Kentere, IZVRŠNOG PRODUCENTA ispred njegove
agencije koja se zove Multimedija Group iz Budve, u ul. 13 jul broj 11.
Projekta Otelo Viljema Šekspira u
prevodu Aleksandra-Saše Petrovića, za koji Grad Teatar, MESS i Zetski dom nisu
platili autorska prava korišćenja prevoda i autorska prava prebacivanja prevoda
na drugi dijalekt. A predstavu su završili, igraju je i spremaju se za
gostovanje na MESS-u.
Uzgred, ovom
mom dopisivanju sa uvaženim Kenterom prethodio je kratak razgovor u kome sam ga
na preporuku gospodina Mlađenovića iz SNP-a pozvala. U kom mi je uvaženi
Kentera rekao isto: "da on sa mnom nema ništa i da se obratim onom sa
kojim sam potpisala Ugovor...", pa sam ga ja ipak zamolila da utiče na tu
isplatu, što je on odbio, na šta je meni pukao film pa sam mu kazala: "Ma
uostalom ne morate, boli me đoka".
E, ovo je
skroz zapanjilo uvaženog Kenteru, pa je u razgovoru sa mojom sestrom rekao kako
sam ja bila prosta. Jer, zaboga, on nikada nije spominjao đoku, ali smem da se
kladim da je KURAC spominjao u svojim psovkama, koje svi obilato koristimo kad
popizdimo i u srpskom i u crnogorskom dijalektu, a kako vidim i ja, a i svi vi
koji ovo čitate... sve njih jako boli KURAC i za poštenje i za dostojanstveno i
profesionalno ponašanje.
Imam čvrsto
obećanje gospodina Dina Mustafića, direktora MESS-a, da će i pisanim i usmenim
putem zahtevati od izvršnog producenta da pre gostovanja na MESS-u isplati
obavezu koju je morao ispoštovati uoči početka rada na projektu Otelo.
Moj pradeda
je bio prota na Grahovu. Krsto Kešeljević. Tada je Crna Gora bila časna. Ovako
se ni Ministarstvo kulture ni Grad Teatar Budva ni Zetski dom izgleda ne sećaju
kako je to bilo. Uzdam se u sarajevsku čast. Iz iskustva znam da ona postoji.
Igrala sam na MESS-u mnogo puta... igrala sa Lokicama i Zdravkom Čolićem
i volim Sarajevo.