Na licu mesta
Vojvođanska banka kao primer poslovnog terora i nehumanosti
Nije šija
nego razvrat
Ni to što trpe iživljavanje šefova za zaposlene
u Vojvođanskoj banci
nije garancija da će sačuvati svoje radno mesto čak
ni onda kada
po zakonu ne mogu da dobiju
otkaz
Igor Milanović
Nekada se govorilo:
"Blago tebi, ti radiš u banci". Danas zaposleni u bankarskom
sektoru zavide i rudarima.
Hipo-Alpe-Adria banka najavljuje otpuštanje 200 saradnika do sredine decembra, Rajfajzen se sprema da na ulicu
pošalje 300 zaposlenih, a najveća čistka priprema se u Vojvođanskoj banci.
U njoj će
prva tura otkaze da dobije
u decembru, a sledeća je planirana za mart sledeće godine. Ukupno će
u Vojvođanskoj banci
bez posla ostati 1.000 ljudi.
Prvi na
udaru u ovoj banci bili su
pomoćni
radnici, oni najsiromašniji, mada ni ostali
ne dobijaju bog zna kakve plate. Posle čistke čistačica i kafe kuvarica
na red su došli i šalterski
službenici, a sa kakvom bezobzirnošću nastupa rukovodstvo banke pokazuje i slučaj Nataše
Dugandžije.
Gospođa Dugandžija
je majka troje dece, dok je četvrto
na putu.
U svakoj drugoj, normalnoj evropskoj zemlji, ona bi uživala posebnu zaštitu države. Ali, ne u Srbiji. Pogotovo ne u Vojvođanskoj banci.
Rešenjem od
8. februara 2010. poslodavac
je gospođi Dugandžiji odobrio odsustvo sa posla radi
porođaja i nege deteta do januara 2011. Zatim je isti poslodavac, odnosno Vojvođanska banka, 17. septembra 2010. doneo
rešenje o utvrđivanju prestanka potrebe za
Na pomenuto
rešenje radnica
se žalila inspektoru rada Ministarstva rada i socijalne
politike i dobila zaključak potpisan od strane
Mirjane Jakovljević,
kojim se njen zahtev - odbacuje. U izreci pomenutog zaključka se prvo navodi da se postupak
vodi protiv rešenja o prestanku
radnog odnosa, da bi inspektorka u obrazloženju navela kako se ne radi o tome već o obaveštenju
da ne postoji više potreba za njenim
Nije šija nego vrat. To što je Nataša u trenutku ukidanja radnog mesta na
porodiljskom bolovanju i kao takva
zakonom zaštićena od
bilo kakvih promena u vezi sa radnim statusom,
nikoga posebno ne interesuje.
Dok se otpuštaju
oni najsiromašniji čija plata
ne dostiže ni 30.000 dinara, povlašćeni se po svaku
cenu zadržavaju u Vojvođanskoj banci.
Regionalni menadžer Jadranka Rajevac Grujić ranije je imala pravo na službeni auto sa vozačem. Kada
joj je zbog štednje ova privilegija ukinuta, Jadranka je - odbila da se odrekne
svog vozača Olivera Mirića, rođenog 1975. godine.
Iako Oliver nije imao stručnu
kvalifikaciju, a još je manje
znao šta se u bankarstvu radi, Jadranka ga je kao oproban i
isproban kadar ugurala na radno
mesto direktora filijale. Mesecima je zaposlenima trebalo da ovog nekadašnjeg
šofera nauče osnovnim pravilima poslovanja.
Pri svemu
tome, politika banke je da se ljudi zapošljavaju u najudaljenijim filijalama u odnosu na mesto boravka,
tako da mnogima
treba i više od sat vremena da stignu na
posao i isto
toliko da se vrate kući.