Tragom vesti
Grad na Ibru, mesto košmara i utvara
Parada
ponosa jednog doktora
Nije
poznato zašto je grad Kraljevo podoban za razne ekstremne eksperimente. U
Kraljevu postoji i jedna jedinstvena liènost: doktor, intelektualac i
homoseksualac. Ali leka nema. Leka nema ni protiv narkomanije. Kraljevo æuti ne zbog doktora, i zbog sebe, veæ zbog straha da se ne otvori Pandorina
kutija
Piše:
Miodrag Milojeviæ
Parada ponosa jednog doktora u Kraljevu.
U dva srpska tabloida, Alo i Press, objavljena je vest da je
kraljevaèki lekar, alternativnog seksualnog opredeljenja, seksualno zlostavljao žandarma.
Kad su mediji u okruženju, izmeðu ostalog i hrvatski, pre zabave i smeha nego zluradosti radi, preneli vest
prodatu na srpskim kioscima, rodila se nova teorija. Otkrili su hrvatsku
zaveru.
Kad je o zaverama reè, zavere nikad ne dolaze
same. Gde je hrvatska zavera, tu je i albanska mafija. Vest koju ste sami
izmislili, sami objavili, plasirao je neprijatelj koji nam ne misli dobro.
Neprijatelj nikad ne spava.
Znaèi, neprijatelj. U prvom redu CIA. Združena
hrvatska i albanska obaveštajna služba poturile su ovu informaciju. Uz komentare, objavljena je fotografija Hašima Taèija. On je izmislio silovanje žandarma, da bi uneo
paniku u naše redove.
Šta æe Hašim Taèi u ordinaciji? Hašim Taèi u belom mantilu,
bela kapa i ostalo.
Obaveštajni
miševi
Beli miševi, obaveštajni miševi, na brodu koji tone.
Hašim Taèi, dežurni krivac za separatizam, za
otcepljenje doktora u opredeljenju, za terorizam u ordinaciji. Hašim Taèi - dežurni krivac za korupciju u srpskom
zdravstvu, za milionsku prodaju recepata i ostalo.
Po prirodi stvari, vest o silovanju u ordinaciji je dobrodošla kad
potiskuje vest o pljaèki i prodaji recepata.
Makar za nekoliko dana.
Zato je korisno izmisliti nekakav skandal i skrenuti pažnju javnosti.
Vatikan, Kominterna i masoni nisu viðeni
u ordinaciji i oko ordinacije. Ako su uopšte posetili Kraljevo.
Kako je došla, vest je tako i nestala, veæ sutradan sluèaj je zaboravljen. Žandarmu je sutradan bilo
bolje. Doktor je raspoložen i vedar došao na posao.
Po Kraljevu su, navodno, u jutarnjim satima osvanuli plakati "Pazi leða", "Doktor vreba" Plakati su i na misteriozan naèin uklonjeni.
Ko ih je uklonio? Verovatno je doktor tog jutra ustao rano.
Zašto plakati a ne grafiti? Kraljevo je puno grafita, grafitima mlaða populacija komunicira meðusobno i sa doktorima.
Žandarm je, navodno, pozvao policiju koja je intervenisala. Šta æe žandarmu, pripadniku elitne jedinice koji se pendreka drži i kad spava, pomoæ policije? U borbi jedan na
jedan, jedan lekar protiv jednog žandarma nema šansi.
Bez obzira na to što je neuverljiva i
nekoherentna, prièa je sa naslovne strane plasirana sa
nekim ciljem.
U ovom ludilu ima i sistema - rekao je Hamlet. Dobro. Sa ludilom mediji nemaju
problema.
Da li su veæi idioti oni koji pišu o silovanju ili oni što pribegavaju
hrvatsko-albanskoj zaveri, u ordinaciji?
JUÈERAŠNJU IZMIŠLJENU PRIÈU O TOME DA JE LEKAR U KRALJEVU SEKSUALNO ZLOSTAVLJAO PRIPADNIKA ŽANDARMERIJE PLASIRALE SU HRVATSKA I ALBANSKA OBAVEŠTAJNA
SLUŽBA POD NADZOROM CIA.
- Kad želiš da udariš na srpsku bezbednost, onda je nejefikasnije da udariš ka Žandarmeriji kao eliti naše policije - izjavio je Darko Filipoviæ, "poznati analitièar za pitanja
bezbednosti".
Kakva je bezbednosna situacija u zemlji i ordinaciji? Ako je jedan žandarm, pripadnik specijalne jedinice, ugrožen
- šta èeka
obiène graðane? One sa kojima je doktor na ti, dok je sa Žandarmerijom na Vi?
Nemamo rezervnu otadžbinu. Žandarmerija deli sudbinu naroda. Napad u ordinaciji,
napad otpozadi na jednog pripadnika
Žandarmerije, napad je na ceo srpski narod!
Udarili su po najosetljivijem mestu - po bezbednosti!
U kakvoj su vezi Preševo, Bujanovac sa
ordinacijom? U vezi su preko Žandarmerije. Jedni napadaju, drugi udaraju s leða.
- Šta æe na naslovnoj strani slika Hašima Taèija, kad se
on ne poznaje sa tim doktorom? - reèe neko.
Analitièar razmišlja. Hašim Taèi doktor je za separatizam, terorizam, kraljevaèki lekar doktor je opšte prakse.
Znaèi, to je ta veza koja se prekida.
Slika Hašima Taèija objavljena je na naslovnoj strani tabloida Kurir. Cilj je jasan
- razbiti konkurenciju, raskrinkati ih u liku stranih plaæenika. Oni su, na primer Alo i Press, saradnici hrvatske
obaveštajne službe i albanske mafije. Rukovodstvo im je u rasulu. Njima rukovodi CIA.
Teza da je prièa plasirana radi kompromitovanja
Žandarmerije nije održiva. Homoseksualac nije
žandarm nego lekar. Zašto nisu izmišljena dva žandarma, dva homoseksualca, bez
lekara?
Nije se oglasilo Srpsko lekarsko društvo zbog napada na lekarsku profesiju,
Hipokratovu zakletvu koju je CIA pogazila.
Ima li u ovom ludilu nekog sistema? Prièa
nije mogla doæi na naslovnu stranu bez ikakvog razloga.
Politièka situacija složena. Dok Albanci vrše napade oružjem, usamljeni snajperisti vrebaju iz
ordinacije.
Po svemu sudeæi, poenta je u toleranciji. Taènije, u sledeæim reèima:
- Pravo je svakoga pa i homoseksualaca da se udvara i ostvari bliski kontakt sa
osobom koja ga interesuje...
Strpljivo primite udvaranje homoseksualaca do prelaska odreðene crte. Tek tada se obratite
policiji, što je žandarm i uèinio.
Ako je poenta u tome - naruèilac su nevladine
organizacije i organizacije koje vode borbu za prava homoseksualaca.
Poruka je: nemojte zevati, gledati kroz prozor ili èitati
novine, dok vas homoseksualci šarmiraju.
U stvarnosti, žandarm bi fizièki
nasrnuo na doktora, u èetiri oka, da dogaðaj ostane u ordinaciji. Zar je jednom žandarmu, u takvoj situaciji,
potreban publicitet?
Koji su jaèi, fizikalci ili intelektualci? U stvarnosti je nemoguæe zamisliti doktora koji na dušek baca jednog žandarma.
To je stvar èistih instinkata. Jer, na kraju, posle
svega, ostaje ono životinjsko, kako je jednom rekao Tomas Man.
Moguæe je zamisliti situaciju da je doktor injekcijom uspavao žandarma, da bi posle toga spavao s njim.
Može. Na primer ovako: - Vidi se da si umoran. Sad æu
ja malo da te uspavam. Ti spavaj, odmori se, a ja æu
da radim.
- Samo ti, doktore, radi svoj posao...
Kraljevo postaje grad košmara i utvara. Prethodno je
izmišljen napad na romsku mahalu. Romi su èuvani
od policije mada ih niko nije ugrožavao. Dok se Romi šetaju po gradu, mahalu, na slepom koloseku, na livadi, izdvojenu od grada,
u koju ionako niko ne zalazi, mesec dana
èuvaju policijske straže.
Nije poznato zašto je grad Kraljevo podoban za ovakve eksperimente.
Na licu mesta druga prièa. Doktor postoji, leka
nema.
Neke istine ipak ima. U Kraljevu postoji doktor, intelektualac i
homoseksualac.
- Ne bih se spuštao na njegov nivo, bez obzira na to što je intelektualac - izjavio je kondukter kraljevaèkog
Autotransporta.
Šarena pijaca
Zadatak je lak. Posetiæu Šarenu
pijacu u ranim jutarnjim satima. Natrèaæu i samo pokupiti komentare. Cenzure nema. Doktori ne kupuju na buvljaku, žandarmi zalaze retko.
Buvlja pijaca u ranim jutarnjim satima. Tresu se plastiène šolje crne kafe, boja se vraæa u pospana lica. Život se uspravljuje.
Zadatak je bio težak. Kraljevo komentara
nema. Kraljevo je zavera æutanja. Malo od stida, malo od doktora.
Šarena pijaca uveliko radi. Znam, u Paraæinu
bi prièali i ono što ih ne pitam. Znam, u Kragujevcu ne bi štedeli
doktora nego bi dodavali, uvelièavali.
Ali kose, tanke linije pruge najednom seku vezu izmeðu Kraljeva i Kragujevca.
Kraljevo se leti ne može prepoznati. Kraljevo leti - to je potpuno drugi
grad. Leti se Kraljevo za dan prolepša.
Kad se grad otarasi bede. Jednim naglim pokretom, kao mokar pas.
Kilometarska kolona kartonskih prodavaca prekinula se, nestala. Otišli u Arilje, Ivanjicu, gde ih vodi
put na berbu malina. Na berbu voæa - pravac Bela Crkva, kod
Vršca, u ravnicu.
Kraljevu je odmah bolje.
Kraljevo dobija na samopouzdanju, na važnosti, na otmenosti.
Oni što nisu tu, ti nose depresiju i paniku, ti podmeæu,
ti rovare, ti kvare estetiku.
Pogled sa solitera u zimskom periodu.
Kad su kartonski prodavci tu, Kraljevo lièi
na suvo okiæeno drvo. Put dug nekoliko kilometara, u glavnim i sporednim ulicama
smenjuju se crni ljudi i šarene krpe.
Gledaju u zemlju. Ugašeni mutni pogledi. Pokisli i kad kiše nema. Kao
poliveni vrelom sapunicom, okupani mutnom vodom.
Kad su žuti, zimogrožljivi prodavci tu, na dve strane ulice, ne vidi se od èega Kraljevo živi. Fabrike su propale. Ali u Kraljevu
ima ravna ploèa zemlje pored Ibra. Tu su se spojile jedna sa drugom dve moæne fabrike pod otvorenim nebom. Prva, velika i ravna Kvantaška pijaca, trgovinski centar od
Leskovca do Kruševa i Užica.
Pored Kvantaške, izrasla je kao mlado stablo Šarena pijaca; odmereni su, neæe oni da se hvale - najjaèa u Srbiji. Te dve fabrike, sa brda, spajaju limeni krovovi.
Šta tu sve nema. Tanke pecaljke dužine šest metara, konopci za brodove i èamce, srebrnaste èeliène sajle, zmijski skoturene i silne.
Da li je kraljevaèka buvlja pijaca najjaèa u Srbiji? On dugo razmišlja: - Najveæa nije. Po asortimanu robe, po kvalitetu, po raznovrsnosti, najbolja je.
Najbolja je, u pravu si.
Žutu trafiku od plastike sunce iskrivilo tako da lièi
na loptu, taènije na bubamaru.
Trafika u kojoj majstor radi - suva kora narandže
baèene u blato.
Za trafiku prikaèen bicikl, visi kao prsten na ruci.
Krov trafike pokrila zemlja, izrasla suva trava. Trava, cveæe, zemlja, plastika, satovi. U centru grada - peæina
nekog pustinjaka. Naoèari, makaze, mobilni
telefoni. Èudo tehnike, ali masno. Zamagljen prozor, otvara se i zatvara, kao oko
krave koja umire.
Tu radi jedan radnik, ''oran a umoran''. Tu sedi Gužula,
sajdžija i kolekcionar, mudrac. Kucam na šalter,
pojavljuje se crni kaèket, kao krilo crne bube.
Nije me prepoznao. Još bolje. Gužula je uvek tih, poèinje prièu: - Ovo je vašarsko-saborski narod. Ovo nije država. Ovo je jedno rasulo. Ovaj narod nema orijentaciju kuda ide i šta radi. Živi od jutra do jutra.
Pitali su ga - kako živiš? - Ništa mi drugo nije želja, želim da budem
ponizan i skroman.
Najveæa mi je želja da ponižavam samog sebe. Ako æeš lepo da živiš, moraš malo da se skloniš. Zbog pameti možeš mnogo da izgubiš. Treba se držati
toga.
Ja sam èovek koji gleda mnogo dalje. Zato treba da budem sam, usamljen.
Nikad nije èuo za filozofiju egzistencije, Sartra,
Hajdegera. Izvesno je, nikad on to nije èitao.
Meðutim, on kaže: - Sam sam se rodio, sam uglavnom živim, sam æu da umrem.
Jedan sajdžija iz Kraljeva, Biæe i Vreme.
Kako je precizni mehanièar u godinama, taènih a masnih prstiju, stigao do visine, do mudrosti: - Jedan èovek može da stvara, dok ne proigra mladost, dok ne proigra mnogo novca. Bio sam
sedamedeset èetvrte godine možda najbogatiji èovek
opštine Kraljevo.
Kako se sudbina savila u klupko? Pod stare dane Gužula
je dobio pomoænika. Sa sekretarom partijskog komiteta u doba titoizma blizak je rod: -
Reko sam ja njemu, kad sve bude prošlo, doæi æeš kod mene. Kod mene æeš i
da umreš. Tako je i bilo.
Sekretar komiteta se hvalio kako su mu, u vreme samoupravljanja, Titove
štafete, po hotelima, kud god krene, donosili devojke na tacni.
- Ostao je ovde da sedi i gleda prijatelje kako mu prolaze. Napustili su ga
svi. Èak i porodica. Rekao sam mu da sedi ovde, da mi kupuje hleba i novine. Taj
hleb nije mi potreban nego sam želeo da vidi narod šta
je doèekao poèasni graðanin Kraljeva. Želeo sam da ga ponizim. Bio je aktivan
u Mesnoj zajednici, delio je humanitarnu pomoæ.
Tamo su imali aparat za fotokopiranje. Davao sam da fotokopira molitvenike
hilandarske. Ima tu neèega... rekao je kad je bio
napušten od svih. Nije to rekao kad je bio u zanosu i snazi, nego na kraju.
Gužula za politiku ne mari. Nije fer što sam se kroz šalter dotakao dnevne politike. Predsednik Boris Tadiæ? - Oni nemaju ništa svoje. Oni igraju kako
im se naredi. Oni su u vlasti drugih ljudi koji upravljaju Srbijom. Njima to i
odgovara.
Sajdžija iz Kraljeva lamentira nad Srbijom: - To je država
u nestajanju. Potpunom. Èeka se samo još jedan deo da se odigra.
- Pre dvadeset godina bila je jedna uravnilovka. Ljudi su bili zadovoljni što mogu da dignu pet kredita a da nijedan ne vrate. Prošle nedelje ubio se u Sirèi, selu kod Kraljeva, èovek koji je digao kredit, misleæi da se ne vraæa, kao u vreme Tita. Kuæa oduzeta, porodica
napolje, ubio se.
- Jeste ga lièno poznavali?
- Jesam kao mušteriju, znao sam ga.
Ne zna se šta je Gužula. Sajdžija što popravlja satove, a živi po sopstvenom satu. Došao je èovek iz Kruševca samo da ga vidi. Otišao je zamišljen: - On radi u Parizu u jednoj
aviokompaniji.
Šta je rekao èovek iz Kruševca:
- Tamo nema ništa bez rada, ovde ima dosta bez rada. Zato dolazim ovde, da se odmorim.
- Mene uèi rad, razumete. Ja ne znam, a rad zna. Mene rad uèi
kako da radim, on mi pokaže - ovako...
Gužula je govorio o omladini, mlada devojka kupuje bateriju. Sluša
razgovor, zanemela je: - Možete da zamenite bateriju?
- Ajd da probam!
- Kad vidim mog unuka i unuèicu ja zaplaèem. Kakva je njina buduænost? Ljudi ne misle o
njima. U redu, sad je lepo rodilo. Može da se razmišlja i uživa. Ali buduænost njihova... - Izvoli æero!
- Koliko?
- Sto dinara!
- Hvala puno!
- Hvala lepo, da si živa i zdrava.
Narod
Dve žene, jedna prodaje za tezgom, druga sa æerkom
prolazi. Ne poznaju se. Ali su se po mirisu, po kapi znoja na èelu, po pramenu kose, prepoznale. Obe su sa Kosova. Nema greške, niti je greška moguæa.
Prolaze u šarenoj gomili naroda, majka i æerka. Æerka je
studentkinja.
- Odakle si? Upisala pedagogiju. Ko je direktor Studentskog doma u
Mitrovici? Odakle je? Teško da mu naðem vezu.
Pita devojku: - Sad ste na odmoru?
- Na odmoru. Nikoga nema.
Sad nije vreme za vezu. Isto su obuèene
kao ostali; istim ritmom, sporo su hodale u špaliru.
Kako je znala da su s Kosova? I kako odmah traži
vezu? Istovremeno prodaje, služi tri mušterije. Pred njom
su rolne štofa: - Metar i po, šta ste vi hteli?
- Htela sam metarski, ali da bude plav.
- Dobro, ima i nežnoplavi, oæete jednobojni?
Potpuno druga prièa, potpuno nepoverenje meðu meštanima. Starica, spržena kosa lutke iz
kontejnera. A Raka drži tezgu, prodaje obuæu.
- Ne volite nas domoroce. Kod Leskovèana
kupujete. U kamionu spavaju, peru se, umivaju, pišaju.
Ustala u dva sata, išla na put, ene, došla radi.
- Ako. To joj je poso. I ja ustajem. Ako.
- Pa ako.
- Dobro prijo, dobro. Svi trèimo kod Leskovèana, kod švercera, kod Cigana.
- Koga, reèe, poznaješ iz Miloèaja?
- Poznajem ja mnogo nji, æuti...
- Prièaj...
- Neæu ja. Ne da kažeš od
kojia si...
- Imaš manje èizme.
- Kako manje, misliš kraæe?
- Ja.
- Nemam.
- Ovo su èizme samo za ribare, duboke èizme.
- Kako za ribare, za seljake... Kakog ribara crnog...
- Moram da uzmem, joj... Ne mog na noge...
- Jesi od Piculinaca iz Miloèaja?
- Nisam, gor sam, visoèije...
- A poznaješ Piculince? Jesu živi? Kako ono beš?
- No, nisu živi. Živi su obadva...
- Kako ono beše, zovu se...
- Pa Piculinci...
- Onaj jedan što je uz èaršaf nosio kuæaricu. Kuæarica
ide, njega nigde nema.
- Neæe da kupuju kod svojih ljudi?
- Jes bogami, ne vole domoroce. Sve trèe
kod švercera, niški, leskovaèki,
prokupaèki da kupuju. Za nas, kažu, da ne obogatimo. Spavaju
u kamionu. Kupaju se, umivaju se, peru se. Prodaje ti posle papriku, ja l'
krastavac. Mi kupujemo. Doðe Èarapan
grdni, Èarapan žuri da proda, da ide da radi da mu ne propadne. U prošli petak bio luk 20 dinara, danas 40...
On drži tezgu, prodaje obuæu, šta
se njega tièu Leskovèani, crvena, paprika, higijena?
Zato što tamo drži drugu tezgu. Izgubio je na luku. I to od koga? - od Èarapana.
Kafana na buvljaku. - Ostavio sam Maloga Paju da stoji, ja da popijem pivu.
Dosadilo, brate...
Vraæa se: - Ma dao sam po ceni, za pivu.
- Kako su mogli da izmisle tu gadost da je lekar silovao žandarma?
- Ma jok, nije izmišljeno. Ima tu jedan lekar,
svi znaju da je peder. Ako ga je... Što ga nije opièio šamarom, ko ga jebe... Takve stvari ne treba da se objavljuju u novine, to
su za mene bljuvotine... To je tamo, za
sud, šta ima u novine da izlazi? To je ružno
i gledati i èitati.
Nema nikakvih komentara po Kraljevu. Kraljevèani
uzdigli glave visoko. Stavio sam ga na teške
muke. Pocrveneo je u licu. - Ne daj Bože da je neki moj komšija, bio bi ga svaki dan, gde god ga vidim, ako je na slobodi. Što æe ti takav èovek u okruženju,
taka budala?
- Doktor radi u privatnoj praksi?
- U privatnoj, teraj ga u pièku materinu! - kaže
rezignirano.
Moj sagovornik briše znojavo èelo. Naterao sam ga da prièa o doktoru, pokvario sam
mu dan. Neæu više. Da sam ga vratio na istu temu, pobegao bi iz kafane. Sav je u znoju.
Preko puta za tezgom sedi Brka. Bledi radnièki
kombinezon boje mastila. Noge na stolici Brka zavario, uzdigao stolicu na
visinu tezge.
- Dobro, dobro ide - priznaje Brka.
- Ovo, mislim, ovako ovo... Ovo se neæe
skupljati... slobodno peri, kuhaj... Ovo, mislim, ovako...
Kupac pakuje farmerice, ne jedne nego dvoje: - Vidim da je mekano.
- To je prano, kuhano, prano, kuhano...
Po naglasku, znam da je iz Novog Pazara: - Odakle su ove farmerice?
- Original amerièke. Osamsto dinara. Ovo je standardna
pantalona, za svakoga, za stare, za mlade. One skroz brušene, to je za mlade. Evo, to su tije, imaš još par komada ostalo. Evo, sad èovek uze dvoje...
- Neæu
brušene. Ipak, moram ja u Novi Pazar...
- Vala, otiði u Pazar, otiði ðe oæeš, ako naðeš ove pantalone...
Dalje, u tunelu, penzioneri igraju šah. Na ulazu u tunel prodaju se knjige.
- Æorava koka kljucne neko zrno. Ajde kljucni sad... Da vidimo, na primer,
sad...
- Ej, krade figure! Zovi policiju.
- Zašto policiju? Ne treba policija, ti si žandarmerija.
Visoki, tanki žandarm je stajao, ortak je sa prodavcem knjiga. Neko upita:
- Je l' ovaj stvarno žandarmerija?
Prodavac knjiga potvrðuje: - Jeste.
- Kako vas jure doktori po Kraljevu? Je l' to moguæe?
- Pa, izgleda jeste živa istina, prijatelju moj - odgovori žandarm.
Žandarm æuti, prodavac knjiga je pravi verglaš: -
Što je najgore, opio ga. Kad je žandarm video, poèeo da ga tuèe. Ovi drugi, pacijenti, koji su èekali pred ordinacijom, videli, nešto se dešava. Skoèili drugi. Šta je bilo? Ovaj prièao. Ovaj ga tuèe, doktor vrišti...
- Ma nije moguæe?
- Znaju, znaju ljudi. Znaju sigurno. Nije izmišljeno.
Èim je bilo preko televizora.
Narkomanska prièa
Prodavac knjiga poèe prièu o dogaðaju od pre nekoliko godina. Zanelo se dvoje narkomana. Toliko se zaneli,
nisu primetili gomilu sveta koja se okupljala.
- Znaš ono kad je narkoman kresnuo onu u centru? U deset sati uveèe, poèeli su da se kite po spomeniku i da se drogiraju. Momak i devojka, izdvoji
su se. Poèeli su da se ljube. Ljubljenje prolazilo, neko ih pogleda, neko ih ne
pogleda. Ne bi privuklo pažnju milicionera, nego je
milicioner video da je gužva, okupilo se 150 penzionera.
Policajac se primakne, otvori oèi. Penzioneri nareðuju: - Ne smetaj, mièi se.
Kako se našlo jaje u deset sati uveèe? - Neko je iz mase gaðao, pogodio je policajca.
Policajac se povukao u tamu, zove interventnu, pogodili ga jajetom. Napad
na službeno lice. Ma, živa istina. Stigle su dve interventne...
Penzioneri su uživali. - Devojka lepa k'o lutka.
Prodavac knjiga dva puta ponavlja. k'o lutka, k'o lutka...
Masa se širila i skupljala. Narkomani nisu obraæali
pažnju. Penzioneri su uživali.
Sto pedeset penzionera protiv policije: - Pustite ih, pustite! Jajare! Odlazite!
Ko vas je zvao, džukele jedne!
Narkomani padaju lako. Lièno sam u kafiæu posmatrao poèetak policijske racije. Narkomani na visokim stolicama za šankom sede u nekom toplom i tihom dremežu.
Ne može se reæi da su policajci pristupili grubo, narkomani su, valjda u šoku, videli su uniformu, padali na tvrdi dašèani
pod. Lomili su se kao da su od stakla.
Policajci su, na previše grubo, pipnuli za kragnu prvog u redu. Drugi su
padali sami. Niko da ih takne. Muzika nije prestajala. Visoke stolice su ih,
kao živa stvorenja, razbacivale. Policija je napravila utisak. Padali su kao da
mrtvi džokeji padaju iz sedla. U Kraljevu je bilo tako.
Neka prièa prodavac knjiga: - Policija, interventna, povukla mladiæa. Devojka je bila, razumeš, gola. Pali su oboje. Sa
visine od sedameset-osamdeset santimetara. Tvrd i težak
pad na beton. Èuo se težak uzdah mase: - Razbiše se.
Prodavac knjiga zna detalje, mora da je bio oèevidac:
- Ne, oni su nastavili.
Policija prekida igru. Pred spomenikom u centru sto pedeset uzbuðenih penzionera vrtelo se sve do ponoæi.