Tabloid istražuje
Novi terorizam: Prikriveni teroristički akt u obliku
ekološke katastrofe?
Crna
mrlja naftnog kartela
Naftna "mrlja" u Meksičkom zalivu dostigla je od 20. aprila do
31. maja širinu od 4.000 kvadratnih kilometara. Za mesec dana izlilo se
između 19 do 29 miliona galona nafte. To je 11 puta više nego što je proliveno
na Aljasci 1989. u udesu tankera Exxon
Piše:
Ivona Živković
Nije li čudno da je američki predsednik (fabrikovane biografije) Barak
Obama propustio da proglasi vanredno stanje u pogođenim državama, iako im je
oduzeo ranije pravo da raspolažu sopstvenim nacionalnim gardama? Takođe, nije
angažovao državni vojni i civilni tehnički potencijal, već je čišćenje i
nastojanje da se izlivanje nafte zaustavi prepustio privatnoj transnacionalnoj
korporaciji British Petroleum (BP) koja je vlasnik bušotine. I oni već
mesec dana neuspešno primenjuju neke svoje metode, ili bar tako tvrde.
Prve reakcije
njegovih imenovanih i postavljenih funkcionera bile su da svu krivicu prebace
na BP i da im nalože da plate štetu. Kao da se uništeni eko-sistem koji
je stvorila Priroda, i u stanju je da stvara samo priroda, može povratiti
novcem. Američki predsednik koga, prema njegovim biografima, krasi i osobina da
ima izuzetne organizacione sposobnosti, osim lepe priče narodu i obećanja da
"će učiniti sve", ništa već mesec dana nije preduzeo. Da, osim što je
obišao ugroženo područje i "sagledao" situaciju iz vazduha. Iako je
glavni problem duboko pod zemljom.
"Najmoćnija vojska na svetu", koju gnevni
građani i kongresmeni pozivaju da preuzme kontrolu nad bušotinom i zaustavi
izlivanje nafte, otvoreno je priznala da je nemoćna.
Admiral Majk Mjulen, šef vrhovnog štaba združenih snaga, zvanično je
izjavio da američka vojska nema ni tehnologiju niti podvodna plovila i opremu
da bi mogla da zaustavi dalje isticanje nafte. "Činjenica je da najbolja
tehnologija na svetu za te potrebe, postoji samo u naftnoj industriji", izjavio
je 31. maja admiral Mjulen.
I mnoge druge federalne službe i agencije koje imaju zadatak da se bave
zaštitom životne sredine i građana, potpuno su podbacile, baš kao što je to bio
slučaj prilikom delovanja uragana Katrina u Nju Orleansu, a kako se kasnije
ispostavilo bila je u pitanju čista sabotaža i demonstracija državne sile nad
nemoćnim stanovnicima koji su jednostavno deportovani sa atraktivnog zemljišta.
Dakle, direktna manifestacija državnog terora koji se još naziva fašizam.
Da li je i u slučaju ove ekološke
katastrofe možda na delu jedan takav prikriveni teror? Postoji mnogo indicija da je i
ovde slučaj na neki način insceniran.
Havarija koju vide samo roboti i kamere
Naime,
bušotina iz koje kulja nafta nalazi se veoma duboko, 1.500 metara ispod nivoa
mora, i ronioci tu nisu u stanju da se spuste. Sve što se radi na bušotini radi
se pomoću specijalnih vozila - robota kojima se upravlja pomoću daljinskih
komandi izuzetno sofisticiranom tehnologijom. Kao na drugoj planeti. Sama
bušotina je duboka 10.500 metara i spada u ultraduboke bušotine. U nju se
ubacuju veoma osetljivi merni instrumenti u izvode kompleksi građevinski
radovi. Dakle, možemo samo da zamislimo kojom tehnologijom rada raspolažu ove
moćne naftne i inženjering kompanije.
Razvijanje
ovakvih tehnologija je inače izuzetno skupo, pa bi mnogo logičnije i
isplativije bilo da njihov razvoj plati država, na primer preko nekog skupog
državnog programa kakav ima NASA i koji se bavi istraživanjem svemira. Tako su
državni naučnici napravili mnoga robotizovana vozila koja su "bila"
na Mesecu ili će ići na Mars. Pitanje je samo ako američka vojska nema ovu
tehnologiju (kako kaže admiral Mjulen), ako NASA nije bila na Mesecu, gde su
završili svi ti razvijeni projekti koji su koštali desetine milijardi dolara?
Možda u privatnim naftnim kompanijama? Dobar štos, zar ne? Eto, zato je važno
imati marionetsku vladu i marionetu koja lepo priča kao što je to predsednik
SAD.
Rad ovih
robota na 1.500 metara dubine se nadzire samo podvodnim kamerama kompanije.
Dakle, sve što znamo o tome kako izgleda mesto havarije znamo samo iz šematskih
prikaza i video-snimaka koje je dala kompanija BP, vlasnik bušotine.
Na navodni
pritisak američke javnosti oni su "pristali" da preko CNN (televizije
koju kontroliše isti naftni kartel koji stoji i iza BP-a) puste u TV
program direktni snimak sa kamere koja pokazuje bušotinu iz koje kulja nafta.
Ali, neki posmatrači širom otvorenih očiju, koji gledaju po ćoškovima, otkrili
su da je u pitanju beskonačna traka (loop) od nekoliko minuta koja stalno vrti
isto - šiklja nafta iz jedne cevi, šiklja nafta iz jedne cevi, šiklja nafta iz
jedne cevi...
Na površini
vode u blizini mesta bušotine neki novinari su navodno doživeli neprijatnosti
od privatnog obezbeđenja kompanije BP jer nisu mogli da priđu drugim
dvema naftnim platformama, tankeru i ostalim plovilima koja operišu iznad
oštećene bušotine, pošto sada buše još dve u blizini kako bi smanjili pritisak.
Čitav ovaj deo okeana se čuva kao da je u pitanju privatan posed naftne kompanije
BP. Radnici kompanije koji su bili na naftnoj platformi u vreme kada je
eksplodirala i koji su preživeli (jedanaest je poginulo) navodno su ugovorima i
velikim honorarima naterani da o svemu ćute i da u izjavama pred istražnim
organima daju samo podatke koje im kompanija odobri. Mnogi su dobili pozamašne
svoje kao nadoknadu za sve što su pretrpeli.
Umesto
da pokupi naftu, BP je gura u
dubinu mora
Umesto da BP
koristi svoje tankere kako bi sakupljao ogromnu količinu izlivene nafte koja
pluta i koja je sasvim upotrebljiva i velike tržišne vrednosti, kao što su to
činili ranije prilikom jednog prolivanja u Saudijskoj Arabiji, kada su sakupili
čak 85 odsto, ovog puta su rešili da im sva ta nafta nije potrebna (pa što su
je onda vadili iz zemlje!) i odlučili su da je razgrade posebnim
hemikalijama-dispersantima. Problem je što su hemikalije-dispersanti još
toksičniji od same nafte.
BP je tako
izlio u more više od 600.000 galona
Corexita 9500 (pretpostavlja se) na površini i 55.000 na dno mora. Za Corexit
9500 je poznato da je veoma toksičan, da ubija 25 odsto svih živih organizama
sa kojima dođe u kontakt. Korišćen je i u eko-katastrofi koju je napravio Exxon
Valdez.
Iako je republikanac
Edvard J. Merki tražio da američka U.S. Environmental Protection Agency naredi BP-u
da koristi manje toksične dispersante (ako već mora), ova državna agencija
pokazala se kao najveći ćutolog u čitavoj katastrofi, čak mesec dana se
uzdržavajući od bilo kakve akcije.
Merki je u
svom pismu naveo daje Coerxit 9500 zabranjen u Velikoj Britaniji još pre deset
godina zbog toga što se pokazao kao veoma toksičan za život u moru. Zbog toga
što se ova hemikalija prvi put koristi na dubini od 1.500 metara, gde je voda
mnogo hladnija i pritisak veći, on je pitao da li su uopšte poznati efekti
njegovog akumuliranja u takvim uslovima u dužem periodu i da li se to može
odraziti na kvalitet hrane koju ljudi jedu? Sva ta pitanja je postavio Američkoj agenciji za zaštitu
prirodne sredine (EPA).
"Merenja
o toksičnosti koja su rađena pokazuju njegovu toksičnost samo za 96 sati koliko
bi bile izložene životinje, ali ne i šta se događa u dužem periodu. Izbacivanje
ogromnih količina u okean stotina hiljada galona nešto je bez presedana i niko
ne zna kakve to posledice može imati".
Ali BP
je sipao ovu hemikaliju u more, a američka vlada je to dozvolila. Zapravo se
nije ni pitala.
Na pritiske javnosti i mnogih stručnjaka da prestane sa
stavljanjem hemijskih dispersanata u more, BP se jednostavno oglušio.
Sve je u SAD privatno, pa čak i more.
Neki su ovo rastumačili nastojanjem BP-a da prikrije stvarnu
količinu izlivene nafte u moru, jer dispersanti formiraju teže gromulje nafte i
tako se ona spušta u dubinu pa se više ne vidi na površini.
Ali, plivajuće barikade koje su ribari postavili 42 milje duž obala
Luizijane i koje su trebalo da zaustave da plutajuća nafta stigne na obalu, na
ovaj način su obezvređene. Teža nafta je jednostavno prošla ispod njih i
napravila pustoš na obali.
Već uništena Luizijana
Guverner
Luizijane Bobi Jindal je izjavio da je više od 100 milja (od ukupno četiristo
koliko ima Luizijana) već zagađeno. "Sve
je mrtvo, 24 milje Luizijane je uništeno." Više od 150 morskih kornjača je mrtvo.
Građani u neverici protestuju. BP i vlasti su im nedeljama govorili da će sprečiti da nafta stigne do obale, ali ništa
nisu učinili. Mnogi žive od ribarstva i turizma i tražili su da se napravi barijera od 80 milja, ali... Američka država je reagovala isto onako kako je to bilo u slučaju
uragana Katrina - traljavo i mlako. I to ne može
biti slučajno. Posebno kada se zna da je Meksički
zaliv izuzetno
osetljiv, složen i bogat eko-istem od koga žive milioni ljudi. Da li je Katrina bila samo jedna generalna proba za neke poduhvate
većeg obima?
Šta može biti razlog
ovakvog osionog ponašanja privatne naftne kompanije i federelne vlasti koju ne
zanima sopstveni nacionalni interes? Nema drugog odgovora za ovakve postupke
osim da se radio o prikrivenom eko terorizmu.
Pored trovanja živog sveta u okeanu zatrovani su i građani koji su prihvatili dobro plaćen posao čišćenja nafte pomešane sa dispersantima koji jako isparavaju.
Sirova nafta je sačinjena od polinuklearnih isparljivih hidrokarbona,
kiselina, hidrogen sulfida, benzena, toluena, etilbenzena, trimetilbenzena i od
različitih kombinacija tih hemikalija. Ovo su izuzetno opasne supstance i mogu
izazvati trovanja kod ljudi koji dugo udišu ova isparenja. Od isparavanja su
ugroženi praktično svi stanovnici Luizijane, Floride,
Teksasa, Džordžije, Alabame, Misisipija.
Problem je što se približava i sezona uragana i mogu nastati i obilne
kisele kiše.
Do sada su
simptome trovanja doživeli uglavnom ribari koji su ostali bez posla i koje je BP
angažovao da čiste naftu za 3.000 dolara po danu. Nadnica za trovanje.
Ali, šta je
novac za ovaj bankarsko-naftni kartel koji kontroliše i američku centralnu
banku FED? Ništa do običan papir koji emituju i štampaju po svojim željama.
Sukob naučnika i BP
Jedno
nezavisno naučno ispitivanje je otkrilo da su se pod vodom formirali ogromni
supovi nafte koji se protežu u dubinu od oko 10 metara i širinu oko 42 kilometra.
To
predstavlja problem i za skriveni eko-sistem duboko u moru. Naučnici kažu da bi
sićušne životinje mogle da apsorbuju naftu i tako je unesu u lanac ishrane
mnogih riba koje su popularne i kod sportskih ribolovaca, kao što je "red
snapper"(vrsta zubatca).
Nafta se može
uhvatiti i na podvodne koralne formacije i prekriti male životinje koje proizvode svako parče koje formira koral.
Njih to ubija jer ih sprečava da se hrane, tvrdi profesor Džejms H. Kouen sa
državnog univerziteta u Luizijani. Oni će praktično umreti od gladi.
Državni univerzitet na
Floridi, međutim, nema opremu kojom bi ispitao ima li nafte na morskom dnu ili
ne, pa se razvila i polemika sa stručnjacima iz BP koji kažu da sva
nafta gravitira ka površini.
Dakle,
američka država kao ni građani ni naučnici nemaju pojma šta se zaista događa na
velikim dubinama. To zna samo privatna korporacija BP.
Zagonetno napuštanje
platforme radnika Šlumbergera
Naftu može da
kopa samo onaj ko ima veliki novac da investira (za jednu običnu bušotinu
potrebno je investirati najmanje milijardu dolara) i ko ima tu skupu
tehnologiju i novac i mogućnost da je razvija.
British
Petroleum je u vlasništvu privatnog bankarskog trgovačkog kartela
koji ima sedište u Londonu i koji predvodi porodica Rotšild. Ovaj kartel
kontroliše i američku Centralnu banku (FED), američku vladu i najuticajnije
medije. Kartel se neformalno naziva "Kruna". Biznis ovog kartela
prikriven je mrežom stotina transnacionalnih i nacionalnih kompanija koje su
sve poslovno povezane raznim ugovornim poslovima.
Geopolitički
analitičar Ralph Schoeman procenio je da ovaj privatni korporativni kartel
kontroliše 95 odsto svetskog bogatstva, i da svaki njegov član drži oko 14
velikih korporativnih direktorskih pozicija.
Povezane, ove
korporacije čine jednu ili nekoliko megakorporacija, koje su u krajnjoj liniji
u vlasništvu i pod direktnom ili indirektnom kontrolom ovog kartela.
Vlasnik
potopljene naftne platforme Deepwater Horizon je kompanija Transocean,
dok je kompanija Halliburton (čiji je izvršni direktor nekada bio bivši
potpredsednik SAD, Dik Čejni), između ostalog, bio angažovan na cementiranju
zidova bušotine.
Ali, tek
nakon mesec dana od havarije obelodanjeno je da je i poznata kompanija Šlumberger
(Schlumberger) imala na ovoj platformi svoje radnike i da su oni napustili
platformu samo 11 sati pre eksplozije. Ova moćna inženjering kompanija godišnje
obrće kapital veći od 22 milijarde dolara, ima 80.000 zaposlenih i posluje
praktično po čitavom svetu (gde god ima nafte).
Šlumberger je obavljao
poslove postavljanja kablova i osetljivih mernih instrumenata u bušotinu duboku
10.500 metara , 1.500 metara pod vodom. Usluge ove kompanije su izuzetno skupe
(što je logično), a njeni stručnjaci imaju i ovlašćenje da odmah nalože
zatvaranje svake bušotine koja iz nekog razloga nije bezbedna i što njihovi
instrumenti treba i da detektuju. Na Horizonu je trebalo da izvrše
testiranje CEMENT BOND LOG, praktično da ispitaju integritet materijala u
zidovima bušotine.
Tako su
radnici Šlumbergera, kako je zvanično potvrđeno, bili angažovani tokom
marta i sve do 15. aprila, kada su svoj posao završili, ali su ostali na
platformi sve do 20. aprila "u slučaju da još nešto zatreba". Onda su
u 11 sati pre podne 20. aprila helikopterom sopstvene kompanije iznenada
napustili platformu Horizon. Uveče u 10 sati došlo je do eksplozije i
velikog požara, a dva dana kasnije je čitava platforma potonula. Horizon
je inače bila jedna od najmodernijih platformi koja se održavala na vodi preko
satelitske navigacije i nije bila usidrena.
Kako niko od zaposlenih
ne sme da daje izjave za medije, zna se samo ovo. Ali su nagađanja brojna.
Akcije svih ovih
kompanija su sada srušene na berzi. Halibartonu su pale 22 procenta, a Cameron
International Corp, koja je konstruktor skalamerije - čepa od 450 tona koji
je trebalo automatski za zatvori bušotinu u slučaju eksplozije (a što je bilo
neuspešno), pale su 23 odsto. Šlumberger ima pad od oko 8 odsto. Dakle,
svi oni koji su na berzi kupovali akcije
ovih moćnih kompanija, ostali su na gubitku. Na svu sreću jedna moćna banka,
članica kartela nazvanog "KRUNA" i deoničar američke Centralne banke,
a to je Goldman Spens, kao da je bila "vidovita" pa je tri dana pre
havarije prodala blizu 44 odsto svojih akcija u BP. Ali, zato berza i
služi i zato su je bankari i izmislili.
Simbolično je što je
naftna platforma potonula na Dan planete Zemlje, 22. aprila.
Holivud da pomogne
Predstava koju pravi
američki predsednik Obama kako bi zamajavao javnost, uključuje i formiranje
posebne državne komisije koja treba da ispita šta se tačno dogodilo (tipično
komunističko kolektivno zaklanjanje od odgovornosti).
Jedini problem je što
niko van naftnog biznisa, kako je to obelodanio admiral Mjulen, ne poznaje tako dobro ovu tehnologiju da bi
mogao da rastumači gde je i kod koga nastala greška.
Koliko je sprdnja sa
narodom velika pokazuje i "važna" vest koju su objavili mnogi udarni
mediji - da je vlada SAD pozvala u pomoć poznatog reditelja filma
"Titanik" Džejmsa Kamerona da im izloži svoju ideju kako da zapuše
naftnu bušotinu. Jer ovaj reditelj, kažu, ima iskustva sa spuštanjem u
specijalnoj podmornici na veliku dubinu kada je snimao potopljenu olupinu Titanika.
Sa druge strane, ono što
ovi udarni mediji ne objavljuju to je da se ideje stvarnih stručnjaka za naftu
potpuno ignorišu.
Jedno od tehnoloških
rešenja ponudio je i izvesni Branko R. Babić, državljanin Velike Britanije,
koji je još 1991, prilikom paljenja naftnih izvorišta u Kuvajtu, predstavio
svoje razrađeno tehnološko rešenje kako bi se zapaljene naftne bušotine
zatvorile za samo osam sati. I to rešenje su Kuvajćani usvojili, ali ne i
privatne naftne kompanije. Babić je uveren da bi to uspešno moglo da se izvede
i pod vodom, i on je ovih dana je uporno pokušavao da stupi u kontakt sa nekim
iz kompanije BP ili iz američke vlade, ali nikoga to nije zanimalo.
Takođe su ignorisali
jednu savim prirodnu i netoksičnu metodu sakupljanja razgradnje nafte pomoću
mikroba koji jedu hidrokarbone i razgrađuju je na ugljen-dioksid i vodu. Ovom
metodom nafta bi se razgradila za šest nedelja. Te bakterije onda pojedu ribe,
koje ih vare savim uspešno i bez toksičnih produkata.
Predočena je i metoda
čišćenja nafte pomoću sena koja je korišćena veoma uspešno 1969, prilikom
izlivanja nafte u Santa Barbari.
Beskonačno stvaranje nafte
Teorijski, iz
ultraduboke bušotine se može izliti toliko nafte da ona prekrije sve okeane i
sva mora povezana sa njima. Jer, količina nafte u Zemljinoj utrobi je
neograničena pošto se ona stalno stvara. Nafta nastaje duboko u sloju Zemlje
koji se naziva plašt i koji obuhvata
sloj od 2.900 kilometara ispod zemljine kore. Tu se nalaze ugljenik i vodonik
pod visokim pritiskom koji formiraju ugljovodonična jedinjenja - kameno ulje.
Pod pritiskom ovo ulje teži ka Zemljinoj kori. Kada u njoj naiđe na pukotine u
sedimentnim stenama, ona se tu taloži kao i nekom rezervoaru i tu ostaje
zarobljena. I to su danas poznata nalazišta nafte. Dakle, nafta nije nastala u
jednom geološkom trenutku taloženjem fosilnih ostataka, već se stvara stalno. U
ovoj dubokoj vrelini u utrobi planete žive i bakterije (jer čestice života su
svuda) koje se hrane ugljovodonikom.
Da li možemo da
zaključimo da ono što oslobađa energiju u nafti jesu zapravo energetske čestice
koje stvaraju sve oblike života?
Kada se
vremenom iz ovih poznatih rezervoara vadi nafta, pritisak u njima se blago
smanjuje, pa to omogućava da se nove količine kamenog ulja ponovo podignu iz
plašta i smeste u ove rezervoare. Praktično, nafte ima je svuda ispod Zemljine
kore ukoliko bi se kopalo veoma duboko do plašta. Tehnologija kojom se danas
vadi nafta sve više se usavršava sa ciljem da se prave ultraduboke bušotine. Za
sada se ide do dubine od 13.000 metara. Kora je debela oko 100 kilometara.
Još 2003.
godine Leri Ketles, hemijski geolog sa Kornel univerziteta, izjavio da se nafta
u regionu Luizijana podiže duboko ispod sedimentnih stena i taloži u velikom
rezervoaru na prostoru od oko 9.600 kvadratnih milja izvan obala Luizijane.
Duboko ispod kamenih stena pod morem stvoreno je tako, po njegovoj proceni, 184
milijardi tona nafte i gasa što je ekvivalent za 1.000 milijardi barela nafte.
"To je 30 odsto više nego što su ljudi uopšte do sada u naftnoj eri
potrošili", izjavio je Ketles 2003.
Naftna
platforma Deepwater Horizon nalazila se sa svojom sestrom platformom na
oko 42 milje od obala Luizijane. Sada se kopaju dve nove bušotine u blizini, a
što će potrajati još nekoliko meseci, kako bi se smanji pritisak iz
"oštećene" i kako bi se onda konačno stavio težak čelični poklopac
koji bi naftu kanalisao na površinu do tankera. A to će trajati još nekoliko
meseci, možda i godina, pa se zato nad čitavim svetom nadvija velika ekološka
katastrofa. Što bankarima savršeno odgovara.