Pogled
Stvarni
razlog izbijanja Prvog svetskog rata (1)
Velikima dobit, malima iluzije
Novoustanovljeni
državni praznik nazvan „Dan pomirenja" koji počinje
da se obeležava od 11. novembra.2012. i u Srbiji mnoge je iznenadio, posebno što
se ne zna ni ko ga je predložio, ni zašto je taj dan značajan
za Srbiju. A do juče nije bio. U stvari značajan je do sada bio za Veliku Britaniju
i slavi se u svim zemljama Britanskog Komonvelta. To su države
koje su sa svojim običnim građanima (robovima) pripojene Imperiji i njima se
administrativno upravlja iz Londona (ne Londona običnih
građana, već jezgra Londona u kome je već vekovima finansijsko i
političko sedište danas najmoćnije Vlastele). Gradonačelnik ovog jezgra Londona (City of
London) je trenutno Dejvid Vuton. Običan gradonačelnik
Londona za obične građane (commons) je Boris Džonson.
Priredila: Ivona Živković
Praznik
„Dan pomirenja" (naziva se još u Komonveltu i Dan sećanja) označio
je kraj Prvog svetskog rata 1918. u kome je Velika Britanija ostvarila fantastičnu
dobit i praktično „pokopala" sve svoje dotadašnje najveće rivale , takozvane
Velike sile: Nemačku, Austrougarsku, Rusiju i Tursku. Nemačku će
dodatno dokosuriti u Drugom svetskom ratu, kao i Rusiju. Stvaranjem EU u „mreži" sa Nemačkom „zarobljena" su i Francuska, kao i nekadašnje pomorske sile Španija,
Portugalija i Holandija. I one su tu danas koprcaju u evro monetarnom sistemu
kojim upravljaju bankari iz jezgra Londona. Samo jedna banka je nezavisna od
njih, a to je Evropska banka za međunarodna poravnanja u
Bazelu.
Danas
je Velika Britanija neprikosnovena politička, finansijska i
vojna imperija. Ovaj praznik koji je „demokratskoj" Srbiji očigledno nametnut kao državni praznik upravo iz Londona, koji punih 100
godina direktno kontroliše sve finansijske tokove i dešavanja u Srbiji , veoma
eksplicitno pokazuje da je i Srbija kolonija kolonija
Britanske imperije. To je simbolično pokazano i na srpskoj
zastavi na kojoj stoji kruna (iako Srbija formalno nema kralja) .
Ali,
ovo se u školama još ne uči. Naprotiv, i Prvi i Drugi svetski rat kao i Balkanski ratovi i ustanci
protiv Turaka se prikazuju kao srpski oslobodilački ratovi - protiv
Turske, protiv Austrougarske, protiv Nemačke... I to je najveća
laž i prevara koja se uporno održava, iako neki ozbiljni istoričari
vrlo dobro znaju da je Srbija u svim ovim ratovima samo upotrebljena kao zarad
Britanskih i Francuskih interesa. Tako Srbija 11. novembra praznuje što
joj je 1918. broj ekonomski najvrednijeg stanovništva smanjen za 1, 2
miliona, a pričinjena šteta tokom rata iznosila je preko milijardu tadašnjih švajcarskih franaka u
zlatu.
Stvarnu
dobit od od ovog rata imala je samo britanska vlastela. Nju sačinjavaju
potomci bogatih venecijanskih trgovačkih porodica koje su 300
godina prikriveno sa svojim ogromnim bogatstvom migrirali u Holandiju, Nemačku
i Englesku. Englesku su praktično svojim investicijama u zlatu
pokorili i umesto Venecije novo političko sedište
ove trgovačke vlastele je postao City od London. Glavna poluga njihove moći
je ogromna količina zlata kojom raspolažu, kontrola monetarne politike,
finansiranje država i korišćenje državnih vojski zarad zaštite sopstvenih trgovačkih monopola. Popularno se danas
nazivaju međunarodnim bankarima ili Iluminatima.
Jezuitska mašinerija
Podsticanjem ratova širom
sveta ovi moćni trgovci su sebi uvek obezbeđivali odličnu
zaradu. Nema bolje investicije od investicije u rat, čiji
je ishod unapred poznat. Finansirali bi obe zaraćene strane, a
pobednik je nosio sve. I sve bi se opet vratilo u njihovu kasu.
Kada
su SAD i Engleska pozajmile novac Meksiku 1903. godine, koristeći
njene carinske prihode kao zalog , bankar Jakob Šif poslao je telegram
svom poslovnom kolegi Ernestu Kejselu, britanskom jevrejskom bankaru:
„A, ako ne plate, ko će sakupljati carinu?"
Kejsel mu je odgovorio: "Vaši marinci i naši" (The
Life of Otto Kahn)
I Prvi svetski rat
je finansiran i orkestriran tako da ovom londonskom kartelu donese ogromnu
dobit. Perfidan način kako su to sve odrađivali pokazuje da ovaj posao odrađuje
za Britansku imperiju fantastična jezuitska mašinerija.
A njihov karakterističan način rada su smicalice i prevare. I na tom principu su radili i u britanskoj
vladi i u obaveštajnim strukturama i u diplomatiji. I to pokazuje da glava
prave „Krune" u velikoj Britaniju u stvari u Vatikanu. Britanska dinastija
Vindzora samo figurira za slikanje i skandale da bi se narod zabavljao.
Prava sila koja
upravlja britanskom imperijom je nevidljiva, veoma moćna,
i ona je glavni projektant novog globalističkog sveta bez granica, sa
jednom verom, jednom monetom, jednom vojskom. Jedan deo njihove moćne
međunarodne „mašinerije" za finansijske marifetluke su i takozvani
„jevrejski narod".
Englezi,
Škoti i Irci samo su pokorne sluge ove vatikanske zmije koja je svojim plaštom
prekrila ove narode i naterala ih da ratuju za njene interese pod zastavom
Velike Britanije i njene kolonije preko okeana, SAD.
Istina je zato da
Srbija nikada nije vodila niti jedan oslobodilački rat i nikada se
nije ni oslobodila ropstva od Velikih sila. Premijer Ivica Dačić je zato dobro primetio da nije siguran da su odluke donete posle Prvog
svetskog rata "unapredile nacionalni i državni interes Srbije, odnosno način
na koji je stvorena nova država Srba, Hrvata i Slovenaca". Naravno,
unapređivan je nakon 1918.-te samo interes Velike Britanije. A Srbija je izašla
kao težak gubitnik. Da bi smo zato bolje shvatili gde smo zaista na svetskoj
političkoj pozornici kojom caruju iluzije za neupućen narod (jer medije
i sve informativne agencije kontroliše vlastela, preko gore
pomenutog „naroda") pogledajmo ukratko šta je bio stvarni razlog izbijanja Prvog svetskog
rata.
Odličan
prikaz o tome napravio geopolitički analitičar,
Vilijam Engdal, pa ćemo se poslužiti podacima iz njegovog eseja
Nafta i poreklo termina 'Rat za očuvanje demokratije', iz 2007. godine.
Poznato je da se
danas više ne vode krstaški i osvajački ratovi, već samo „mirovne misije" pod pokroviteljstvom UN (koju su osnovali bankari iz Londona). Ali, iza
svake ove „mirovne misije" dobit opet imaju samo londonski vlastelini.
Ustvari i Prvi i Drugi svetski rat su pokrenuti zbog nafte!
London je sagrađen
na zlatu
Da je planeta Zemlja
većim delom ispunjena kopnom, a ne morem, za kontrolu glavnih trgovačkih
puteva ne bi bili korišćene mornaričke vojske, već pešadijske. U tom slučaju, ni Feničani, ni Rimljani, Vizantija, ni Venecijanski trgovci, kao ni španska i
portugalska Amerika, ni Velika Britanija ne bi postojale. Istorija bi bila
potpuno drugačija. Imperije bi bile kopnene države. Ali, prevlast nad morem odigrala je
ključnu ulogu u nastajanju svih velikih imperija. Kada je Španija izgubila
prevlast na moru, najmoćniji svetski trgovci koji su imali svoje kartelsko sedište u Veneciji
krenuli su da investiraju u nemačku, holandsku, englesku i
rusku mornaricu. SAD sve do 1892 nisu smatrane nikakvim značajnim
faktorom za dešavnja u Evropi. Prave
Velike sile 19. veka su bile Velika Britanija, Francuska, Austougarska i Carska
Rusija. Nakon poraza Francuske 1871, Nemačka se pridružila rangu velikih
sila. Otomanska Turska je bila još jedna moćna sila, ali su na njoj , kako piše
Engdal, na "sve velike evropske sile oštrile svoje noževe, preteći kako da
je skroje za svoje sopstvene interese".
Osnivanjem Engleske banke krajem 17. veka i
koncentracijom venecijanskog zlata u Londonu, sve do kraja 19. veka smatralo se
da nema veće sile od Britanije. Imali su najviše zlata, najmoćniju mornaricu i
bili lideri u industrijalizaciji i proizvodnji energenata. Britanija je tako
kontrolisala sve najvažnije pomorske trgovačke puteve kojima su se prevozile
strateške sirovine i roba. Svi koji su transportovali robu morima morali su na
neki način da plaćaju reket Britaniji. To je činjeno najviše preko obaveznog
osiguranja brodova od "piratskih napada" kod privatne kompanije Loyd
sa sedištem u Londonu iza koje je stajao bankarski sindikat. Britanska
Kraljevska mornarica je imala besplatno osiguranje za svoje trgovačke brodove.
Potvrde o plaćanju i menice koje su izdavale privatne benke iz City
of London bile su neophodne svima koji su prevozili robu morem. Sama
privatna Bank of England stvorena je od najuglednijih banaka toga
vremena poput Barings-a, Hambros-a i naravno Rotšilda. Svi
oni su istovremeno manipulisali cenama zlata na svetskom tržištu tako da su
mogli njime da miniraju ili podignu tržište gde god bi im to odgovaralo.
Opijenost zlatom i gubitak opažanja za realnost
Opsednutost zlatom britanske vlastele je
bila takva da su samo gledali po svetu gde ga ima i kako ga pokupiti. Baš
kao što su to radili vatikanski krstaši vekovima. Gde god bi bilo otkriveno
zlato, britanski vlastelini i njihove skutonoše su maštali da tamo uvedu svoju
administraciju i da budu vojno prisutni. Trgovac zlatom, Sesil Rodes,
maštao je da čitava Afrika, od Kaira do Kejptauna bude pod
kontrolom Biritanije. Oko zlata Transvaala u Južnoj Africi vođen
je i Boerski rat. Nakon 1885. godine, transport zlata iz Južne Afrike
iznosio je skoro dve trećine ukupnog zlata Britanije pre izbijanja rata i bio
je iskrcavan na dokovima Londona. Zlato je dopremano i iz Australije.
Novac ništa ne stvara
Opsednuti zlatom i investicijama uz kamatu
Britanci su počeli sve više da uveze robu i sirovine za sopstvene potrebe
umesto da je proizvode. Od 1883. do 1913., kako navodi Engdal, vrednost uvoza
je porasla za 84 posto. Iako je Britanija bila vodeći svetski proizvođač uglja,
od kojeg je zavisila mornarica kao i metalska industrija, sa 60 posto svetske
proizvodnje, 1912 njihov učinak je opao na samo 24 posto. Engleska je 1870
imala udeo od 47 posto u kovanju čelika, da bi 1912 -te to iznosilo 12
posto. Potrošnja bakra, kao najvažnijeg sastojka u elektrifikaciji ,
spala je u Engleskoj sa 32 posto, koliko je iznosila 1889, na 13 posto 1913.
Iako je to bio upravo period velike elektrifikacije u čitavoj Evropi.
Tako je vlastelinima zbog opijenosti zlatom
promakla činjenica da su zlato i novac samo zamena za vrednost, ali ne i prava
vrednost. Samo je ljudski rad mogao da stvara prave vrednosti, pa je Britanija
kao imperija u stvari bila na veoma slabašnim temeljima i praktično je postala
privredno zavisna od drugih država
Ali, za razliku od venecijanskih potomaka koji
su se stacionirali u Britaniji i koji su tamo zatekli narod odan pašnjacima,
ovcama, preradi vune i zemljoradnji, sa nerazumljivim i rogobatnim jezikom koji
su morali da obogate romanizmima i doteraju u moderan engleski jezik, i koji je
pokazivao priličan otpor industrijalizaciji, vlastelinske porodice, koje
su investirale u Nemačku, imale su drugačiji narod. Nemci su bili brojniji, veoma
disciplinovani, radni i talentovani za tehniku i tehnološke inovacije. Pored
toga ogromna količina zlata koju su uneli u Nemačku pokrenula je ovaj
izuzetan radni potencijal. Zajedno sa Britanijom, Francuskom , Nemačkom i
Švajcarskom, i Rusija je kao najveći proizvođač zlata akumulirala ogromne
zlatne rezerve.
Nemačka razvija sopstvenu privredu
U Nemačkoj je tako 1871.
nakon njihove pobede nad Francuskom, sa ratnim reparacijama koje je naplatila
od Francuske u zlatu, počelo stvaranje moćnog Nemačkog Rajha sa kancelarom Bizmarkom
na čelu. Umesto da se bave prodajom novca i finansiranjem ratova, vlastelini iz
nemačkog kartela su pokrenuli radnu snagu. Izuzetnom privrednom usponu je
pogodavao i ogroman tehnološki napredak i industrijalizacija. I dok su Britanci
izvozili sterlinge i uvozili robu, Nemci su proizvodili sami sve što im
treba i sve više širili svoje tržište. I počeli su da se sudaraju an tržištu sa
britanskim interesima.
Od 1850. do 1913. Nemački domaći proizvod porastao
pet puta. Proizvod po glavi stanovnika je porastao za 250 posto u istom
periodu. Građani su počeli da osećaju daleko veći standard, a industrijske
zarade su se udvostručile od 1871. do 1913.
Kako Engdal još navodi: "...Decenijama pre
1914-te kada je u pitanju snabdevanje svetske industrije i transporta,
ugalj je bio glavno gorivo. Na primer 1890. Nemačka je proizvodila 88 miliona
tona uglja, dok je Britanija proizvodila više nego duplo - 182 miliona tona. Do
1910. nemački izvoz uglja se popeo na 210 miliona tona, dok je Britanija samo
neznatno vodila sa 264 mil. tona. Čelik je bio glavni činilac u nemačkom
privrednom rastu koji je bio posledica i udruživanja električne i hemijske
industrije."
"Koristeći inovacije Gilkrist Tomasovog načina
proizvodnje čelika, proizvodnja u Nemačkoj je porasla 1000 posto za dvadeset
godina - od 1880-te do 1900-te. Nemačka je 1913-te topila dva puta količinu čelika
svih britanskih livnica."
Železnička
infrastruktura je takođe rasla i sve brže je prenosila robu i sirovine ona je
bila glavna lokomotiva za prvi nemački Wirtschaftswunder (ekonomsko čudo).
Dužina pruge je udvostručena od 1870. do 1913. godine. Nemačka hemijska
industrija je postala svetski lider u proizvodnji boja, veštačkog đubriva i
farmaceutika.
Iako 1882. nafta još
nije izazvala veliko interesovanje trgovaca, nemački inženjer Gotlib
Dajmler je izumeo 1885-te prvi motor koji je koristio naftu i mogao je da
se ugradi u vozila.
Britanija uzraća udarac
U Britaniji su tako počeli
da shvataju da će im Nemačka predstavljati opasnog rivala, ukoliko ništa ne
preduzmu. Morali su da pokrenu novi tehnološki razvoj, da modernizuju Britansku
mornaricu kako ne bi izgubili primat na morima. Za brže brodove trebala im je
nova tehnologija, a ona je koristila naftu kao gorivo.
Ali, čak i ako bi svoju mornaricu preobratili na
naftu, što je bila ogromna investicija, manje od 2 posto proizvodnje nafte u
svetu je bilo pod kontrolom Britanije do 1913. U tom slučaju bi morali da
obezbede i ogromne zalihe tog strateški važnog energenta.
"Od 1909. britanska kompanija "Anglo
Persian Oil Company" imala je prvo korišćenja nafte po koncesiji od 60
godina koju je dobila od persijskog šaha u Maidan-i-Naftun blizu granice
sa Mesopotamijom", navodi Engdal.
Sa druge strane1880-tih i jedna grupa vodećih
nemačkih industrijalaca i bankara grupisanih oko Georg fon Simensa smatrala je
da je važno što pre naći sirovinske resurse u nekim manje razvijenim
zemljama. Pošto su Afriku i ziju već podelile Britanska i Francuska vlastela međusobno,
Nemačka je počela da gradi specijalne veze sa imperijalnim provincijama
Otomanske Turske, kako na Balkanu tako i u samoj Maloj Aziji.
Nemci hoće prugu Berlin-Bagdad
Tako je kao glavno saveznika Nemačka vlastela
videla turskog Sultan Abdul Hamid-a II. Situacija u Turskoj je bila
finansijski veoma teška jer su zbog dugova francuskim i britanskim kreditorima
Turci bili naterani da 1881. godine osnuju državnu agenciju, Otomansku dužničku
javnu adminustraciju.
Agencija je bila zadužena za prikupljanje poreza
i drugih državnih prihoda, te je novac onda odmah usmeravala na otplatu
kredita. Iako je bila državna Turska agencija, njome su upravljali francuski i
britanski bankari.
Engdal tvrdi da su francuske finansije bile veće.
Tako je dug Turske smanjen sa 191 miliona funti na 106 miliona funti i Turska
je mogla malo slobodnije da diše. To je odgovaralo Nemačkoj da se sa Turskom
privredno poveže, tako da u Tursku uđe i nemački kapital, ali i da se
razvije zajednička privredna i vojna saradnja zasnovana na korišćenju nemačkog
tehnološki znatno modernijeg naoružanja i uz nemačku stručnu vojnu obuku turske
vojske. Ova politika definisna je kao mirnodopsko prodiranje u Tursku. Ali, ono
što je najviše zanimalo Nemačku bila je izgradnja pruge od Berlina do Bagdada.
Pruga bi povezala Berlin, Beč, Budimpeštu, Beograd, Niš, Sofiju, Filipolis
(Plovdiv), Konstantinopolj (Istanbul), Koniu, Adan, Alep, Mosul i Bagdad.
Ova tursko-nemačko povezivanje nije baš oduševilo
vlastelu niti u Parizu, niti u Sankt Petersburgu, a kamoli u Londonu, ali je
bilo prihvaćeno. Vlastelini i njihovi karteli se povremeno međusobno dogovaraju
kao i svaka mafija oko podele plena i tržišta. Ako dogovora nema, ili neko
nekog izigra, izbija rat. I to je bilo i u ovom slučaju.
Deutsche Bank je čak tražila , mada neuspešno, da je
banke iz City of London finansijski podrže u projektu izgradnje pruge
Berlin - Bagdad, koja bi praktično povezala unutrašnje delove Turske sa
Mesopotamijom (današnjim Irakom) i dobar deo Evrope.
Takođe, turski ministar za javne poslove je
1898. dobio molbu od nekoliko evropskih poslovnih investicionih grupa ponudu da
investiraju u gradnju dela ove pruge koji bi prolazio kroz Anadoliju. Tu su kao
ponuđači bili Austro-ruski investicioni sindikat, francuski bankari, kao i
grupe britanskih i nemačkih bankara.
Tako je 27.
novembra 1899. sultan Abdul Hamid II koncesiju za prugu od Konie do
Bagdada dao Dojče banci i grupi bankara koju je predvodio Georg fon Simens.
Ono što nemački
vlastelini nisu rekli svojim britanskim i francuskim rivalima je da je ova
koncesija uključivala i pravo na mineralnu eksploataciju zemljišta čitavom dužinom
pruge sa obe strane u širini od dvadeset kilometara, a gde su nemački geolozi
otkrili postojanje naftnih izvorišta. Tu su posebno bila bogata nalazišta u
Mosulu, Kirkuku i Basri. Tako je sva nafta iz Mesopotamije (Iraka) osigurana za
nemačku industriju. Nemci su praktično
izigrali Britaniju. Tako je nafta iz Mesopotamije (Iraka) osigurana za Nemačku.
Kada su to britanski špijuni otkrili, vlastela u Londonu se veoma uznemirila.
(Nastaviće
se)
Drugi deo: Srbija,
najbolje mesto za miniranje Nemačke