Kontranapad
Olimpijsko nekad i sad u vreme novih nadanja i dilema
Sećanje na
budućnost
Počele su
30. Letnje Olimpijske igre u Londonu, najveći i najmasovniji sportski događaj
na planeti u ciklusu od četiri godine, na kojima Srbija samostalno nastupa po
treći put nakon Stokholma 1912. i Pekinga 2008. godine, nastupa sa 115 takmičara.
London je po treći put u istoriji modernog olimpizma domaćin Olimpijskim
igrama, što je privilegija koju nijedan grad u istoriji nije uživao
Miroslav
Vislavski
Istorija igara meri se od 776 godine pre nove ere, od kada datira prvi
verodostojan zapis o njihovom održavanju u Olimpiji. Taj podatak nije
relevantan za početak igara u Antičkoj Grčkoj, jer se u teorijama istoričara
pominje i pretpostavka da su one započele u 13 veku pre nove ere.
Dvanaestovekovnu tradiciju igara je ukinuo rimski car Teodosije, 393 godine
nove ere. Krajem devetnaestog veka, 1896. godine su pod vođstvom francuskog
barona Pjera de Kubertena obnovljene igre u Atini u Grčkoj. Od tada se
kontinuirano održavaju svake četvrte godine. Prekidi su pravljeni u periodima
koji se poklapaju sa dva svetska rata. Olimpijske igre modernog doba, bile su
ujedno izazov za razne manifestacije i obračune između različitih politika i
interesa.
Za Srbiju i istoriju učešća Srba u razvoju olimpizma, prve moderne igre u
Atini su značajne po nastupu Momčila Tapavice, Srbina iz Nadalja kod
Novog Sada, koji se takmičio u sastavu Ugarske (prostirala se i na području
današnje Autonomne pokrajine Vojvodine) u više disciplina i za tu državu je
osvojio bronzanu medalju u tenisu. Značajne su nam i po činjenici da je na
prvim igrama, na poziv grčkog kralja Đorđa bio srpski kralj Aleksandar
Obrenović kao jedini državni suveren tog doba, u čiju čast je podignuta
srpska zastava i intonirana srpska himna. Poput kralja Aleksandra Obrenovića,
naši predsednici i ministri novijeg doba, takođe ne propuštaju šansu da se na
samitu svetske sportske elite, nađu među političkom elitom sveta...
Čiji
smo mi, ustvari?
Od kada se raspala Socijalistička Jugoslavija, osim u Atlanti 1996 sa
koje su naši predstavnici doneli četiri medalje, nismo imali bolji skor od tri
odličja. U Barseloni, poniženi bez prava na ime i simbole zemlje koju
predstavljaju, naši sportisti su nastupali u pojedinačnoj konkurenciji pod
zastavom MOK i kao "nezavisni učesnici". Na tim igrama su strelci
izborili tri medalje, a u Sidneju 2000. u saldu od tri znamenja, Odbojkaška
reprezentacija je kao osvajač zlatne medalje poslednji put upriličila našem
sportu počast olimpijskog pobednika. Tada se poslednji put intonirala himna
"Hej Sloveni", kao zvanična himna država u čijem sastavu su sportisti
iz Srbije ostvarili najvrednije rezultate na letnjim Olimpijskim igrama (prvi
put je intonirana 1952 u Helsinkiju kada je četverac bez kormilara u veslanju
osvojio zlatnu medalju).
Raspadom Jugoslavije, Srbija je kao pravni sledbenik ponela pravo da na
svom kontu prikazuje sve medalje koje su izborili sportisti nekadašnjih država
u čijem konstituisanju je učestvovala, počev od Kraljevine Jugoslavije za koju
su izborene prve olimpijske medalje. Prve medalje je osvojio Leon Štukelj u
Parizu 1924 godine. Bile su to dve zlatne medalje izborene u gimnastičkom višeboju.
Od tada, Srpski olimpijski komitet preko koga su ostale članice
Kraljevine Jugoslavije stekle status člana Međunarodnog olimpijskog komiteta,
je logičan naslednik osvojenih olimpijskih medalja nakon raspada složenih državnih
zajednica. To znači da Olimpijski komitet Srbije danas u svojoj galeriji ima 98
olimpijskih medalja od kojih su 28 zlatne! Istini za volju, u istorijskom
tretiranju osvajača medalja retko se pominju oni sportisti koji su ostali na
tlu današnjih država u regionu koje su bile članice Jugoslovenske federacije.
Imena Leona Štukelja, Miroslava
Cerara, Đurđe Bjedov, Matije Ljubeka, Mate Parlova i Anta Josipovića, Šabana
Trstene i drugih olimpijskih šampiona se izgovaraju sa poštovanjem, ali
samo tada kada je to neophodno! Svi znamo da se oni već davno ne doživljavaju
kao "naši" sportisti, već "njihovi". A "njihov"
doprinos u ukupnom skoru osvojenih olimpijskih medalja je značajan. To što
pojedinci iz Hrvatske traže pravo nasleđa medalja njihovih sportista je
besmisleno. Bilo bi to isto kao kada bi Srbija tražila da se na njenom kontu nađe
medalja Momčila Tapavice koji ju je na prvim igrama izborio za
reprezentaciju Austro-Ugarske!
Cinizam hrvatskih zagovornika takvog "pravednog" razvrstavanja
vlasništva Jugo-olimpijskih medalja ide dotle da traže od Srbije da nosiocima
medalja sa područja drugih država koje su bile delovi Jugoslovenske federacije
dodeljuje doživotno nacionalno priznanje ("sportsku penziju"). Takav
zahtev bi imao smisla kada bi nosioci tih medalja imali srpsko državljanstvo,
poput Stjepana Bobeka ili Ivana Gubijana, koji su nedavno preminuli, a
doživeli su da koriste pravo po osnovu Uredbe o doživotnom nacionalnom
priznanju vrhunskim sportistima Srbije kao državljani Srbije i uz to njeni
stanovnici.
London je prilika da se ostvare želje i za naš olimpijski sport izbori
STOTA medalja. Dve nedostaju da se dođe do trocifrenog broja osvojenih medalja
na letnjim Olimpijskim igrama. Da li je to realno?
Ako je verovati tradiciji, onda je normalno da Srbija već u Londonu doživi
stotu olimpijsku medalju. A da li će doživeti uspeh kakav u hipotetičkom smislu
nagoveštava Vlade Divac, predsednik OKS, tvrdeći da naš Olimpijski tim u
svom sastavu ima sportiste takve vrednosti da bi mogli da donesu deset medalja,
malo je verovatno. Prvenstveno zbog toga što je naš potencijal i kvalitet u
individualnom sportu gde se žanju brojne medalje, ipak simboličan! Konkurenciju
u pojedinačnim ostvarenjima čine teniseri i strelci. Izuzev Los Anđelesa 1984
kada su rvači doneli pet, a bokseri četiri medalje sa istih igara, nikada se
nije desilo nakon Drugog svetskog rata da se naš Olimpijski tim vrati sa više
od tri medalje u jednoj sportskoj disciplini. Streljaštvo je 1988 u Seulu i
1992 u Barseloni donelo po tri medalje.
Rvanje sa 16 medalja i boks sa 11 medalja u konkurenciji pojedinačnih
sportova su najtrofejniji u istoriji olimpijskih ostvarenja naših sportista od
1948. (London). Pre toga, njima uz rame je bila gimnastika sa 11 medalja,
zahvaljujući Leonu Štukelju i Miroslavu Ceraru (Slovenci) koji su
osvojili ukupno osam, uz jednu ekipnu i dve pojedinačne koje su osvojili Derganc
i Primožič (Slovenci). Streljaštvo je osvojilo 10 medalja i na putu je da
prestigne boks i gimnastiku. Toliko je medalja osvojio i vaterpolo tim.
Boks i rvanje su u teškom poniranju. Poslednje medalje su izborene na
igrama u Seulu 1988 sa kojih su se okitili Šaban Trstena (rvanje u
slobodnom stilu - Makedonija) i Damir Škaro (boks - Hrvatska). Od rvača
i boksera iz Srbije, poslednji nosioci su bili 1984 u Los Anđelosu Refik
Memišević i Jožef Terteji u rvanju, a u boksu je sa istih igara medalju
doneo samo kragujevčanin Mirko Puzović. Ako se uzmu ove činjenice da iz
najtrofejnijih kao i sportova koji su donosili medalje poput džudoa, imamo samo
jednog rvača (Maksimović), jednog boksera (Drenovak), kao i
jednog predstavnika u džudou, naturalizovanog srbina Dmitrija Gerasimenka,
razumljivo je da se sva očekivanja za medaljom u individualnim sportovima
okrenuta ka streljaštvu i tenisu, eventualno u plivanju u kome se nade polažu u
Čavića, Higlovu, možda Lenđera...
Na igrama se događaju iznenađenja, ali je veliko pitanje koliko smo
miljenici sreće da budemo među srećkovićima u atletici, veslanju, džudou ili na
primer u tekvondou. Može li se desiti čudo, pa da veterani Biljana Topić,
možda i legendarni Dragutin Topić dođu do visokog plasmana. Do medalje
sigurno ne mogu, ali ako se plasiraju u finale, bio bi to podvig ravan medalji!
Možda šansu atletika može da traži u borbenoj i iskusnoj Oliveri Jevtić ili
potencijalnim: Kolašincu, Dudašu, Tomaševićki, Jelači, Španovićki ili Bekriću…
Ako se uzme u obzir da od 1948. u Londonu i 1956. u Melburnu, na kojima
su Ivan Gubijan u bacanju kladiva i Franjo Mihalić u maratonu
doneli jedine dve medalje za našu atletiku, te da smo imali velike šampione i
rekordere u "kraljici sportova" poput Drage Stamejčić, Stanka
Lorgera, Olge Gere, Gizele Farkaš, Nenada Stekića, Vere Nikolić, Borislava Pisića,
Slobodana Brankovića, Milana Spasojevića, Snežane Hrepevnik, Lučijana Sušnja,
Stevana Zorića, Tamare Malešev i drugih velikana Jugoslovenske atletike,
zaista bi bilo čudo ako bi neko iz ekspedicije srpskih atletičara doneo medalju
iz Londona 2012.
U istoriji veslanja od "naših" su najuspešniji bili dubl skul Milorad
Stanulov i Zoran Pančić koji su osvojili srebro u Moskvi 1980 i
bronzu 1984 u Los Anđelosu. Imali smo i srebrnog kajakaša u Los Anđelosu,
pokojnog Milana Janića. Imali smo i njegovu naslednicu, ćerku Natašu,
koja je nakon četvrtog mesta u Sidneju za Jugoslaviju, zbog nebrige naših
sportskih i državnih institucija otišla u Mađarsku, kojoj je donela dve zlatne
sa igara u Atini 2004 i zlato sa bronzom sa Olimpijade u pekingu četiri godine
kasnije. Može li neko njihovim stopama u
Londonu? Možda Antonija Nađ, Milenko Zorić, Antonija Horvat Panda,
Goran Jagar, Nikola Stojić, Marko Novaković ili…
Ipak, u tenisu imamo Đokovića, Tipsarevića, Zimonjića, Ivanovićku
i druge vedete koje bi mogle da donesu možda više medalja, mada je
konkurenicija takva da se nadamo onoj jednoj od Đokovića.
Među strelcima, prognoze kažu da je Zorana Arunović favorit za
medalju. Za očekivati je da joj se još neko pridruži. Možda legendarna Jasna
Šekarić, možda u svom šestom nastupu sa prvom medaljom dođe Nemanja
Mirosavljev, Damir Mikec ili Andrija Zlatić…
Vlade Divac i njegovi saradnici su na velikom ispitu.
Samo
napred, ali bez nas
U povodu predstojeće Olimpijade u Londonu 2012, Agencija za audio i video
produkciju iz Novog Sada pripremila je dokumentarni serijal pod nazivom Bogovi
Olimpa, koju čini osamnaest polučasovnih epizoda u kojima se govori o
istorijatu olimpijskih igara sa retrospektivom osvajanja svih medalja za naš
sport, u kome su i sećanja nosilaca medalja među kojima su: Ivan
Gubijan, Stjepan Bobek, Novak Roganović, Bora Kostić, Uroš Marović, Abaz
Arslanagić, Milovan Nenadić, Predrag Manojlović, Goran Maksimović, Branislav
Lončar, Vasa Mijić, Vladimir Grbić, Jasna Šekarić, Milorad Čavić, Novak Đoković,
Branislav Simić, Stevan Horvat, Slavko Obadov, Jožef Terteji, Milorad Stanulov,
Zoran Pančić, Slobodan Kačar, Aleksandra Ivošev, Momir Rnić, Žarko Petrović,
Zoran Gajić, Jovan Tanurdžić, Zdravko Mutin, Bora Stanković, Milan Bata
Ercegan, Aranka Binder, Janoš Juhas, Jovica Elezović, Mile Isaković, Veselin
Vuković, Jožef Holpert, Mirjana Đurica-Vermezović, Jelena Anastasovski-Obućina,Tadiaja
Kačar, Zvonko Vujin, Ivica Frgić, Vojislav Tabački, Slobodan Boškan, Đorđe Đurić,
Vladimir Batez i Đula Mešter. Autor serijala je novinar Tabloida Miroslav
Vislavski.
Olimpijski komitet Srbije nije pokazao interes za ovim projektom i
pismeno, sa potpisom Đorđa Višackog, odbio je da učestvuje u finansiranju
serijala!