Natrag

Do koske

Demokratske velmože ostvarile ideju Mirjane Marković

 

Hleba i vode, bez slobode

 

Šta biva kad siti ministar ne veruje gladnim građanima, a šta može biti ako gladni građani, u trenutku samoodbrane krenu u posetu sitim ministrima? Kako je u Srbiji ostvarena idealna harmonija primitivnog kapitalizma i dogovorne ekonomije?

 

Nikola Vlahović

Sredinom prošle decenije, u jednom od svojih nadrieseja objavljivanih u reviji "Duga", tadašnja prva drugarica Mirjana Marković piše kako je našem narodu strano bogaćenje, te da je ovde reč o jednoj civilizaciji siromaštva koja je kao takva sama sebi dovoljna.
Njena deca se očito nisu slagala sa njom, pa su krenula drugim putem. Njeni najbliži drugovi takođe. Konačno, i ona je svojim životom protivrečila svemu što bi ličilo na tu željenu civilizaciju siromaštva.
U duhu iskrenog nastavljača ovakvog ideologa i ovakve ideologije, u proleće 2009. godine, Ministar trgovine i usluga Slobodan Milosavljević, svečano je presekao crvenu traku na specijalizovanoj radnji za siromašne stanovnike. Tako je sa Mirinih reči, jedan drugi Slobodan krenuo u dela.
Na dan otvaranja prve prodavnice za civilizaciju siromaštva, na koju bi Mirjana Marković svakako bila ponosna, demokratski ministar Slobodan Milosavljević poneo je svoj upadljivo veliki i skupi sat na ruci kojom će svečano preseći traku i otvoriti siromaški raj sa cenama hrane za 60 odsto nižim od uobičajenih, i sa kvalitetom robe 200 odsto lošijim od svega što je civilizaciji sitih i zadovoljnih potrebno.
Mogao je ministar tog dana da ostavi ovaj skupi sat kod kuće kako ne bi provocirao gladne oči i bio manje vulgaran a više narodni. Moga je ali nije. Naprotiv, nekoliko dana potom je uradio nešto nepristojno, neukusno i takođe prostački: uzeo je svog maloletnog sina za ruku pa sa njim prošetao kroz jedan elitni trgovinski centar u kome je sve evropsko, od cena do kvaliteta, podstičući narod na potrošnju, baš tu i u toj trgovinskoj kući.
Tu scenu zabeležile su podaničke televizije emitujući je istog dana do kasno uveče. Ministar je slikom i rečima poručio: evo, ovde i ja kupujem, imam i mogu, pa ko ima i može neka i on isto ovo uradi.
Kako se desilo da ministar Milosavljević nije poveo svog maloletnog sina na otvaranje prodavnice za civilizaciju siromaštva, i kako se desilo da baš ovde nije napunio korpu proizvodima 60 odsto jeftinijim i 200 odsto nekvalitetnijim?
Bio bi to veliki moralni i ministarski čin, gest velikog političara, makar bio i licemeran za prosvećeniju publiku. Jer, civilizaciji siromaštva je često potrebnije razumevanje i saučestvovanje od nesuvisle državne brige za njihovu glad.
Ali, ovom čoveku je, očito, ovakva vrsta plemenitosti nepoznata. Godinu dana pre svečanog otvaranja prodavnice za civilizaciju siromaštva, ministar Milosavljević u jednoj foto reportaži licencnog magazina "Glorija", promoviše svoje navike i navike svoje porodice pa tom prilikom nadahnuta novinarka zapaža:
 "...Za četrdesetdvogodišnjaka, koji je u dva mandata bio ministar i obavljao funkciju predsednika Privredne komore Srbije, poslednje u šta bi čovek mogao da poveruje, jeste da ume savršeno i da kuva. Zbog fenomenalnih kulinarskih majstorija koje joj je na početku braka suprug spremao, Katarini Andrić Milosavljević bilo je toliko neprijatno da je i sama ušla u kuhinju i savladala pripremu najkomplikovanijih specijaliteta. Ali i pored svog njenog truda, Slobodan je i dalje neprevaziđeni majstor za roštilj koji s velikom strašću pravi za nju, sina Konstantina i kćerku Doroteu. A kad za to nema vremena, onda porodicu odvede u jedan od najpoznatijih restorana - Maderu."
Izvesno je da porodica Milosavljević lepo živi i ima šta da jede, ali je takođe neukusno i primitivno biti ministar i pokazivati kako i koliko sa ministarskih pozicija može da se pojede i popije. Posebno je neukusno u državi u kojoj je civilizacija siromaštva svakog dana sve brojnija, a njihove gladne oči sve gladnije.
To što je ovaj srpski ministar otvorio jednu prodavnicu za civilizaciju siromaštva, a promovisao kupovinu u otmenom i skupom trgovinskom centru i u glamuroznom magazinu prikazao kako i koliko on i njegova familija mogu da pojedu, govori o njegovoj malograđanskoj ideologiji i nevaspitanju.
Ali, pogledom dublje i šire, ovde ima niz pitanja na koje ne znaju odgovore ni gladni ni siti. Recimo, događa se potpuno povampirenje dogovorne ekonomije u okolnostima zavođenja najsurovog liberalnog kapitalizma. Kako je ovaj paradoks moguć?
Od kako je ljudskog roda jedni su živeli bolje i najbolje, a drugi kao da nisu ni živeli. I uvek je bilo prevrata kad god bi se ova druga vrsta namnožila. A u Srbiji se ona množi aritmetičkom progresijom. Svakog meseca novih 10.000 otpuštenih. Do kraja godine, još 100. 000 gladnih.

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane