Natrag

Raspad

Raspad

 

Kako i koga sve pljačkaju službenici Agencije za restituciju u Beogradu i Novom Sadu

 

Otimači već otetog blaga

 

Jedna od najzahvalnijih ustanova za neometanu pljačku je i Agencija za restituciju, koja na prvi pogleda radi bez nadzora viših institucija, a zapravo zgrće novac za portrebe određenih ljudi iz državnog vrha i nekoliko ličnosti u samoj agenciji. Vera Čelić u Novom Sadu i Strahinja Sekulić u Beogradu, u rukama imaju "zlatnu koku". Ponovo pljačkaju već opljačkano. Meta jeste ista, ali su metode promenjene...

 

Arpad Nađ

 

Agencija za restituciju kao javna ustanova, slika je i prilika državnog kriminala u Srbiji. Rukovodeći kadar skupljen je na brzinu, na čelu sa Strahinjom Sekulićem, bivšim gradskim pravobraniocem Beograda, čovekom koga je Dragan Đilas, kad mu je trebalo, izvukao iz svog šinjela i tako ga početkom 2012. godine doveo da tamo sprovodi njegovu ličnu volju. Osim njega, na rad u Agenciju, dovedeni su ljudi bez neophodnih znanja i veština u rukovodećem i organizacionom smislu. Pripravnici su postavljani na mesto savetnika, odmah posle položenog državnog ispita, bez ijedne godine radnog staža i bez iskustva, posebno u imovinsko-pravnim poslovima. Ovo je posebno karakteristično za Područnu jedinicu agencije u Novom Sadu, gde se Strahinja Sekulić zajedno sa svojim potrčkom, Brankom Lakićem, posebno isticao na primanju novih pripravnica koje su Lakiću za posao dale danak jedne noći u postelji, pa posle toga postajale sve do i jedne „savetnice".

Stanje u Agenciji za restituciju je katastrofalno.  Strahinja Sekulić  i njegov šef kabineta Branko Lakić (pripravnik Sekulića u pravobranilaštvu, kome je prvo radno mesto bilo šef kabineta, čemu je pridodao i mesto direktora Sektora za koordinaciju i nadzor), ponašaju se kao da je Agencija njihova privatna firma, i funkcionišu bez kontrole i nadzora od strane neposredne više instance! Izmenjena je celokupna organizaciona struktura Agencije u odnosu na usvojeni Plan rada sa početka 2012. godine, tako što su izmišljena radna mesta za pedagoge, profesore književnosti, filologe i diplomirane filozofe, fizioterapeute, pa čak i frizere!

 Rukovodstvo Agencije nema odgovore zbog čega više od polovine predmeta u kojima je izvršena komasacija na poljoprivrednom zemljištu stoji u ormanima i nije podobno za rešavanje, Agencija nije preduzela nijednu pravnu i faktičku radnju da bi navedene predmete i pokušala da rešava, a zakonski rokovi su veoma striktni i jasno definisani.

Evidentno je nepostojanje profesionalne atmosfere u radu Agencije, rukovodstvo ne neguje pravno usavršavanje među zaposlenima, kao ni pravne konsultacije i pravnu edukaciju, ali zato svakodnevno forsira najniže porive koje podstiče među zaposlenima, što se ogleda u tračevima, intrigama i spletkama najnižeg nivoa...

Kao i drugde u srpskim državnim institucijama, tako i u Agenciji za restituciju, da bi se predmeti završili u korist posebno interesantnih, dobrostojećih, značajnih i zanimljivih stranaka, razrađen je sistem kojim stranke plaćaju i daju mito Strahinji Sekuliću i njegovim saradnicima, kako bi im ovi „ispravili istorijsku nepravdu"! Ovaj sistem posebno je razvijen u Novom Sadu, a funcioniše na sledeći način...

  Direktorka Agencije u Novom Sadu je Vera Čelić, a njena glavna saradnica za prijem novčanih sredstava je kontroverzna savetnica Marijana Radoš na koju upućuju stranke da plate „predujam troškova postupka"! Ova novčana sredstva se plaćaju najčešće u kafeu obližnjeg hotela „Master", u efektivi ili u nekom od elitnijih restorana Novog Sada, gde ih Radoš „vodi" na ručak!

Po uplati, Marijana Radoš obaveštava Veru Čelić da je predmet spreman za rad, a Vera Čelić najčešće ove predmete dodeljuje savetniku od poverenja Bojanu Nikoliću koji „savesno i brižljivo" ispituje sve činjenice, proverava i utvrđuje dokaze koji se nalaze u spisima predmeta i posle održane rasprave donosi predlog rešenja o vraćanju imovine koje u Beogradu treba da potpiše Strahinja Sekulić, direktor, uz prethodni paraf i blagoslov Branka Lakića ili njegove pomoćnice Radmile Nikšić, doktorese za mutne poslove.

Novčana sredstva Marijana Radoš predaje Veri Čelić, koja sva sredstva predaje osobi od poverenja-posredniku Stefanu Samardžiću, trećerazrednom asistentu na novosadskom državnom Pravnom fakultetu, i to, da ironija bude veća, asistentu na krivično-pravnoj grupi predmeta.  Samardžić je u ovim rabotama stekao poverenje radeći u timu Nikole Tanurdžića, „simbola" novosadske denacionalizacije i veoma lako potkupljivog igrača kome novca nikad nije dosta.

Ovi transferi odigravaju se u neupadljivoj i neuglednoj kafani „Rujne zore" koja se nalazi na novosadskoj Ribljoj pijaci i to u ranim popodnevnim satima, kad se Samardžić vraća sa fakulteta kući, jer stanuje u neposrednoj blizini pijace.

Ova novčana sredstva Samardžić nosi Sekuliću u Beograd, i to celokupan iznos, gde polovina iznosa ostaje Sekuliću i Lakiću, a sa drugom polovinom Samardžić „nagrađuje" svoje saradnike u podeli plena!

Na kraju, Sekulić potpisuje rešenje i „posao" oko ispravljanja istorijske nepravde se završava na zadovoljstvo svih aktera. „Tarifu" kreira i određuje Branko Lakić, uz saglasnost Strahinje Sekulića, a o tome se informiše Stefan Samardžić da „primenjuje" u predmetima koje prati i o kojima daje usmene naloge Veri Čelić i uputstva o radu na predmetima i primeni „tarife".

Direktorka Agencije za restituciju u Novom Sadu, Vera Čelić, je nepoznata u pravničkim i stručnim krugovima i to ne samo u Novom Sadu i Vojvodini, nego i u mesnoj zajednici u kojoj stanuje! Ali, za bolje upućene, to je osoba koja je bila bliska bivšem gradonačelniku Novog Sada, Igoru Pavličiću i učestvovala u pljački pivare u Čelarevu, još za vreme čuvenog direktora Mirka Stupara.

Vera Čelić je direktno odgovorna za jad i bedu  nekadašnjih radnika čelarevske pivare i ona je sama svim bivšim radnicima podelila otkaze i nanela nenadoknadivu bol, a tako i njihovim porodicama. I to sve zarad kolaboracije sa imenovanim mafijašima koji su je bogato nagradili! Za svoje „velike zasluge", a potpomognuta i motivisana od strane imenovanih, prelazi u Fond za kapitalna ulaganja Vojvodine gde je kapitalno punila vlastite džepove i dšepove svojih mentora, da bi konačnu nagradu dobila marta 2013. godine postajući rukovodilac Agencije za restituciju, Područne jedinice Novi Sad, a da je za materiju restitucije možda čula preko televizije ili uz jutarnju kafu pročitala iz dnevne štampe!

Svojim „savetima" i „konsultacijama", Vera Čelić stiče bezrezervno poverenje ljudi i počinje da manipuliše i upravlja njihovim sudbinama, isto kao što je izmanipulisala i prevarila veliki broj nesrećnih, neukih, a lakovernih radnika čelarevske pivare! 

Na ovaj način, a po prethodno utvrđenom dogovoru i saradnji sa Igorom Pavličićem, zaključivala je ugovore o doživotnom izdržavanju na svoje ime i na imena članova svoje porodice, prijatelja i dalje rodbine kako bi sebi i svojim nalogodavcima, iz restitucione mase pribavila imovinsku korist! Toliko lukavo je razradila ovaj način lopovluka da se ugovori ne overavaju na sudu već se sa nesrećnim, starim i neukim strankama sklapaju interni sporazumi sa odložnim dejstvom i na taj način prikriva svoje nečasne radnje!

Ova "metodologija rada" preporučila je i novim poslodavcima u Agenciji za restituciju da pokradu što se još u ovoj osiromašenoj i jadnoj državi  ukrasti može!

 

 

A 1.

 

Solisti bez dirigenta

 

Nad radom Agencije za restituciju ne postoji kontrola i nadzor neposredno višeg organa i zbog toga je sam rad Agencije i unutrašnja pitanja ostavljen na slobodnu ocenu direktoru Agencije, koji isto zloupotrebljava maksimalno! U formalno pravnom smislu jedino postoji kontrola upravnih akata Agencije, u smislu kontrole Ministarstva finansija i privrede, Sektora za imovinske pravne poslove, kao drugostepenog organa, i to samo po izjavljenoj žalbi stranke, ili kontrola u upravnom sporu od strane Upravnog suda povodom tužbe stranke.

 

 

A 2.

 

Boža i klub derikoža

 

Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Sl.glasnik RS", broj: 72/2011) donet je u Srbiji kao jedan od poslednjih uslova od kojih je zavisila kandidatura Srbije za članstvo u EU.

Zakon nisu pisali diplomirani pravnici sa višedecenijskim iskustvom u normativno pravnim poslovima, već ekonomisti okupljeni oko tadašnjeg podpredsednika Vlade Srbije zaduženog za evropske integracije Božidara Đelića. Takođe, svoj „doprinos" Zakonu nisu dali iskusni pravnici, već politički pigmeji i poslušnici Demokratske stranke koji pre ovog angažmana nisu imali ni jedan jedini dan radnog staža upisanog u radnu knjižicu.

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane