Postdemokratija
Da nije malo mnogo
Prvi potpredsednik vlade kaže da ima i Maršalov
plan za Srbiju, i da će od nje napraviti politički hit. Pregovara sa bivšim
direktorom MMF-a, sa nekoliko ministara iz Tačerkine i Blerove vlade, sa
nekadašnjim kancelarom Austrije i još sa neznanim brojem viđenih svetskih
''eksperata''. Svi će oni biti njegovi savetnici za finansije i ekonomiju. Da
nije malo mnogo? Mala smo mi država za još jednog Maršala. Mala je ovo vlada za
toliko savetnika, i mala pamet u njoj za toliko saveta. Mala smo mi zemlja za
takve veličine. Mali su naši problemi za njihovo ogromno znanje i iskustvo.
Nemamo mi toliko para, pa da toliko njih treba da ih broji i čuva, od nas. Zar
toliko svetskih stručnjaka treba da zameni jednog jedinog Dinkića?
I Srbima na Kosovu se preti da će
biti posmenjivani sa državnih funkcija, ako ne izađu na tamošnje izbore, pa bi
i umesto njih mogli biti postavljeni neki stranci. Osim ako se ne dosete jadu,
pa pristanu na nezavisno Kosovo. Tada bi i oni postali stranci, pa bi kao takvi
mogli da budu čak unapređeni, direktno u vladu Srbije, zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve
vlade, a potom ambasador Srbije u Izraelu
Piše: Mile Isakov
A vlada nam je malo nervozna. Dok prvi
potpredsednik, čije ime se ne izgovara, po belom svetu juri naše i strane
strance, premijer se jebava sa našima na Kosovu. Ne mogu čudom da se načude,
kako to da svi svetski mozgovi jedva čekaju da ih vlada Srbije pozove, da joj
služe, a naši sa Kosova neće da je slušaju. Prete im da će ih, ako ne izađu na
tamošnje izbore, sve posmenjivati sa državnih funkcija, koje će posle tih
izbora, i inače biti ukinute. Drugim rečima, ako ne izađu na izbore, izbaciće
ih iz fotelja, a ako izađu biće izbačeni zajedno sa foteljama. Predsednik
države im je to otvoreno rekao, država će stati iza njih, ako je poslušaju, a
ako ne, sami su krivi, što u prevodu znači da je u prvom slučaju država kriva.
Možda je zaista došlo vreme da sami uzmu svoju sudbinu u svoje ruke.
Inače, svetska vlada Srbije je najpre
rekla da ima mehanizme kojima može da kažnjava neposlušne činovnike na severu
Kosova, ali da to neće da čini. Da hoće dogovor, tako da bude sve po
njenom. Ali, kad oni tu suptilnu pretnju nisu shvatili kao dobronamernu
opomenu, da se vlast u Srbiji mora slušati, mada im i nije vlast, usledila je
još otvorenija pretnja. Niko ne može da sedi na državnoj funkciji i da radi
protiv države, kaže premijer, što nije sasvim tačno, jer i sama vlada je, da
kažemo, na državnoj funkciji i baš u toj stvari radi suprotno njenom Ustavu,
dakle protiv nje, takve kakva je definisana u tom osnovnom i najvažnijem
zakonskom aktu. I sad imamo komplikovanu situaciju, oni koji rade protiv volje
vlade, treba da budu smenjeni od vlade koja radi protivno volji naroda, plebiscitarno
izraženoj na referendum. Zato što se drže Ustava i zakona, ko pijan plota, što
bi rekao drug Tito, a prisluškivao drug Leka, za kojeg je ova vlada upravo
otkrila da je bio veliki Srbin, a ne komunista i Jugosloven. Zato što je branio
Srbe na Kosovu.
Dakle, ako Lekini Srbi ne izađu na izbore,
biće posmenjivani, ali i ako prihvate izbore na Kosovu, opet će izgubiti
pozicije, jer će tim izborima biti ukinute te funkcije. Reklo bi se da nemaju
izbora, ali možda postoji kvaka. Naime, ako na vreme shvate savremene trendove,
mogli bi da im doskoče. Kada bi pristali na nezavisno Kosovo, mogli bi da uskoče
direktno u vladu Srbije, jer i oni bi onda bili stranci, a kao takvi, mnogo
značajniji i poželjniji.
Priča sa strancima, potpuno se otrgla
kontroli, počinje već da liči na naučno-fantastične filmove, u kojima odabrani
zemljani osnivaju novu državu, sa novim poretkom, na nekoj drugoj planeti ili
na svemirskom brodu, negde u kosmosu.
Maršal Vučić-Leka, toliko se zaneo u
svojim maštarijama da se hitnuo i izjavom kako želi od Srbije da napravi
politički hit, bestseler takoreći! On ima Maršalov plan za Srbiju, a u njegovom
nametanju pomagaće mu sve najveći svetski ekonomski genijalci, bivši premijeri
i ministri razvijenih zemalja, i svi će biti njegovi savetnici. Dakle ne vlade,
ne premijera, nego savetnici prvog potpredsednika vlade i šefa svih
obaveštajnih službi, vlasnika Maršalovog plana i autora hita „planeta
Srbija" Da nije malo mnogo?
Pri tom nije ni svestan kakav spomenik
time diže Dinkiću, koji je sve to radio sam, a kojeg sad treba da zameni čitava
bulumenta najvećih svetskih eksperata za budžet, finansije, privredu...
E, sad da vidimo šta je to Maršalov plan
za Srbiju. Može li tako nešto uopšte da postoji ili nešto slično tako da se
zove. Koliko se sećam, originalni Maršalov plan su napravili amerikanci za
obnovu i oporavak Evrope, ali pre svega radi suzbijanja uticaja komunizma posle
Drugog svetskog rata. Ogromne pare su uložili u to da Evropu zadrže na zapadu,
negde oko 13 milijardi dolara, što je u ono vreme bilo kao danas nekoliko
hiljada milijardi. Po svemu, mada liči, ovo što pokušava Vučić, ipak se ne može
tako predstavljati. Prvo i prvo, ne može da ima Maršalov plan onaj ko nema
novaca, basnoslovnu količinu love. Drugo i drugo, Maršalov plan su pravili
stranci, a ne domaći potpredsednici vlada, makar bili i prvi. Treće i treće, pardon...
Možda bi se iz trećeg pokušaja mogla
pronaći poneka sličnost između originala Maršalovog plana za Evropu i njegovog
falsifikata za Srbiju: prva bi bila ta što je i Srbija u Evropi; druga je u
tome što joj se reforme takođe nameću spolja; a treća, najveća, to što se
dovode stranci da ga sprovode i nadgledaju. Ako je to Vučić hteo da kaže,
nazivajući rekonstrukciju vlade i njenog programa, Maršalovim planom, onda se
on time nije hvalio, kao što se mogao steći utisak, nego nam se požalio.
Šta ga je snašlo, zbog njegove prevelike želje da se žrtvuje za narod i
otadžbinu.
Pravi Maršalov plan je tada, pomoć, istu
kao i zapadnoj Evropi, nudio i Sovjetskom savezu, sa njegovim
saveznicima, ali pod uslovom da naprave političke reforme i prihvate neki oblik
spoljašnje kontrole. Drugim rečima, da odustanu od sebe i prihvate put i
položaj, koji im je Amerika namenila. Bilo bi krajnje pošteno ako je to Vučić
hteo da nam poruči, da nam prizna i da nas upozori, šta sve ovo znači i kuda
vodi. Ali, bojim se da nije. Bojim se da on, kakav je, jednako fanatično veruje
u ovo za šta se opredelio sad, kao što je fanatično verovao onda kada je bio
protiv. Isto kao što jednako fanatično sad kopira Đinđića, kao što je
fanatično kidao table sa njegovim imenom na novobeogradskom bulevaru. Đinđićevu
ulicu je tada preimenovao u Bulevar Ratka Mladića, koji eno džedži u Hagu, bez
podrške države koju vodi Vučić, isto kao i Šešelj, kojeg je novokomponovani
Maršal obožavao do idolopoklonstva.
Pošto je pročitao Maksa Vebera i Božu
Đelića, za ministra finansija je doveo Lazara Krstića, sa Jejla.
Maks Veber, koji je tvrdio da je
"država entitet, koji ima monopol na legitimnu upotrebu nasilja",
ustanovio je i tri aspekta vlasti, koje je podelio na harizmatski,
tradicionalni i racionalni. Đinđić je koristio ovaj treći aspekt, jer nije imao
prva dva. Faktički nije imao izbora, jer nije imao ni harizmu, niti je iza sebe
imao neku tradiciju. Vučić je, naprotiv, na vlast došao zahvaljujući nacionalističkoj
tradiciji, a učvrstio je harizmom koju je stekao predstavljajući se nesalomivim
borcem protiv korupcije. Sad je odjednom odlučio da bude moderan i
racionalan, na Đinđićev, odnosno Veberov način, koji kaže da se "moderne
državne institucije zasnivaju na jednoj vrsti racionalno-pravne vlasti".
Kako je Đinđić doveo Đelića u vladu,
perfidno računajući da će ga najbolje slušati jer nema drugog uporišta osim
njega, a zahvaljujući svetskom obrazovanju i iskustvu, najveštije će upakovati
i sprovoditi njegovu volju, tako i Vučić sad računa na Lazara Krstića.
Isto kao što je on sad očinski upozorio
Krstića na brojne probleme i neprijatnosti koji ga očekuju, tako je Đinđić
govorio i Đeliću i Vlahoviću, na primer, ali isto tako im jasno stavljao do
znanja, da nemaju šta da brinu dok on stoji iza njih. On će na sebe preuzeti
sve napade. Jedino im nije rekao, da će jednoga dana ipak sami morati da
odgovaraju za sve što su radili, bez obzira što je to bilo po njegovoj volji i
uputstvima.
Nije im objasnio da samo on, kao politički
lider na vlasti, ima to Veberovo ekskluzivno pravo na legitimnu upotrebu
nasilja nad racionalno tumačenim pravom. I samo dok je u poziciji da on to
tumači.
Kad su to shvatili, ova dvojica su
rešila da se uz pomoć vlasti obogate. Isto kao što je i Đinđić učinio. Ako već
ne mogu da pomognu državi, kojoj nema pomoći sa takvim vlastima, bar da se
naplate za blamažu. Tako će postupiti i ovi novi stranci. Ako Lazar Krstić, kao
svetski, a naš, bude drugačiji, možda će sačuvati obraz, ali ne i fotelju. To
jedno sa drugim ne ide.