Globalno
Bankarske pljačke i sistem
ekonomske diktature svetskih prevaranata (2)
Propadanje bez granica
U prethodnom broju smo
pisali o progresu kao vrsti iluzije za napredak civilizacije. U nastavku moramo
konstatovati da je i toliko hvaljena demokratija neki oblik kolektivne hipnoze.
Šarena laža oligarhije. San letnje noći koji se doživljava kao realnost samo
dok ljudi veruju u njega. Čim počne da se sumnja, nastaje kriza.
Demokratija postaje prazna reč. Mondijalizam je dokaz ove teorije
Mile Urošević
dopisnik iz Pariza
Današnja svetska kriza je rezultanta gubitka poverenja
kako u ceo ekonomsko-politički sistem mondijalizma tako i u ideju demokratije
kao zaštite od volje jačih koji odlučuje o svemu. Mondijalizam je sistem bez
lidera koji odlučuje. To je kuća bez
gazde, neka sorta globalne decentralizacije u kojoj oligarhija vodi politiku uz
bratsku pomoć korumpiranih medija. Svet
se vrti na prazno, bez logike i ideologije.Vodi ga oligarhija, nova svetska elita lokalnog tipa koja je
nesposobna da organizuje bilo kakav drugi sistem osim pljačke i lične
promocije. Oligarhija zapravo i nije prava elita već jedna banda novih bogataša, koji na principu klasične
mafije svojom ekonomskom snagom vrši pritisak pa čak i ucenjuje same
političare. Kada se govori o nekoj
oligarhiji, obično se misli na Rusiju i
njoj slične države proizašle iz sloma komunizma. To je potpuno besmisleno jer
oligarhija je tipično američki sitem. Volstrit je odavno stekao političku moć svojim ucenama i
raznim pritiscima. Ko danas drži svet u svojoj paukovoj
mreži, ako ne oni i njihovi saveznici bankari.
To je prava oligarhija koju ostali samo imitiraju. Možda sve ovo i ne bi
bilo problematično da se ova piramidalna
ekonomija oligarha i lančana reakcije njihove pohlepe nisu pretvorile u svetsku
zarazu. Kriza je dokaz te anomalije koja je nastala kao posledica razvoja
društva, u ime progresa.
Profit kao religija
Propast sveta je počela 1980. godine kada smo prestali da
živimo od kamate planetarnih resursa. Sve do tog doba priroda je davala više ili bar
isto onoliko koliko se uzimalo i trošilo. Onda se namnožilo potrošača koji su
zajmili virtualni novac da bi kupovali sve više realnih stvari i tako je načeta
glavnina planetarnih resursa, tog zajedničkog nasleđa koje nije beskonačno.
Upravo to je bilo najbitnije a nigde nije ni pomenuto sve dok nije izbila
kriza. Sada je jasno da je raskorak ogroman između jedne ekonomije koja teži ka
beskonačnom progresu i realnog sveta koji je konačan.
Finansijske
pozajmice su uzimale državne vlade u ime naroda kome je ostala utešna nagrada
da vraća dug sa kamatom. Da bi cinizam bio veći obični ljudi nisu imali gotovo
nikakve vajde od tog zajma sem što je sve od životne važnosti svaki dan bilo
sve skuplje. Pare koje su stizale iz američkih štamparija trošene su na vojni
materijal uglavnom opet iz Amerike kao i na infrastrukturu ili turističke
objekte. Dosta je pojedeno i za uživanje elite po siromašnim zemljama Afrike i
Južne Amerike, ali ni istočna Evropa nije zaostajala u korupciji i ostalim bankarskim
malverzacijama. Već dve godine kasnije 1982, skoro da nijedna prezadužena država
nije mogla da vrati dug te se prešlo na plaćanje u naturi. Nemaš pare imaš
šume, daj drva. Imaš rude i energente, a nisi mnogo zapeo za integritet i
nezavisnost, pusti naše multinacionalne kompanije da uđu i da same naplate
stari dug, a tebi ako treba još zajma samo reci i potpiši. Vratićeš kad te
stignemo. Pobeći nam ne možeš. Eto kojom filosofijom su oligarsi uspostavili
svoj mentalitet kao opšte priznati sistem mondijalizma. Tako je i došla 2008.
godina kraha gospodskog banditizma finansijskih lobija. Taj krah nije kraj već samo predah dok Amerika nije lider
već dželat u službi kapitala i finasijskih lobija.
Politika kao hobi
Ali
ima i još nešto mnogo dublje i opasnije od nepoverenja prema bankarima. Zbog
svega već rečenog i onoga što je prećutano sve šire se po svetu probija
osećanje gađenja pred ličnostima
izabranih političara. Sve je manje glasača koji veruju da njihov listić može da promeni sistem.
Alternativa je obično uvek ista po sistemu Kurta ili Murta. Jednostavno i
budali postaje jasno da se jedni te isti smenjuju na vlasti i da se cela briga
za narod svodi na borbu za fotelju, korupciju i zgrtanje blaga na brzinu, dok
traje mandat.
Na poslednjim francuskim izborima jedan je kandidat imao
u programu amaterstvo u politici, predlagao je da svi političari rade besplatno
jer vole narod i obožavaju da budu u službi države. Zahvaljujući Internetu
mnoge slične ideje cirkulišu bez cenzure i svako ima utisak da je važan
i veoma pametan. Sve
velike ideologije su prevaziđene a na
njihovo mesto su došli religiozni fanatizmi ili sektaške ideje i odbacivanja
moralnih normi.
Gledajući
i upoređujući kvalitete i sposobnosti
ljudi koji nas okružuju, onih sa kojima se družimo ili ih samo poznajemo, ima
se utisak da bi veliki broj tih običnih smrtnika mogao lako da zameni bilo kog predsednika ili
bar ministra. Ovo objašnjava ne samo revolucije koje su aktuelno u modi po
arapskim zemljama već i samu krizu koja je zavladala svetom. Gde nema mačke,
miševi kolo vode kaže se u narodu. A narodu je potpuno jasno da su političari mahom samo
figure, pajaci i marionete kojima neki uticajni lobiji i vladari iz senke vuku
konce. Uvođenjem višepartijskih sistema po bivšim diktaturama stvar izbija na
videlo. Politika je puna hleba i uz hleb bez motike, a globalna besposlica samo
stimuliše nagone za dominacijom čoveka nad čovekom uglavnom putem izbornih
listića.
Što ne bi i ja
Ako
su svi ljudi manje više istih
intelektualnih kapaciteta, nema razloga da jedan političar bude iznad nekog
lekara, inženjera, iskusnog automehaničara ili visokokvalifikovanog metalostrugara.
Ubeđeni smo da nema neke velike razlike između našeg komšije oficira, mog
advokata i kolege novinara. Manje više svi su školovani i poseduju sličan nivo.
Zašto bi onda bilo nedostižno neko dobro radno mesto u vladi. To je samo stvar sreće i dobrih veza. Nema neke drastične prednosti u znanju i inteligenciji jednog ministra po
ključu u odnosu na bilo koga normalnog. Često je obrnuto.
Današnji vladari nemaju blage veze sa vladarima po Božjoj
volji koji su ispunjavali istorije svih narod sveta. Kraljevi i carevi su bili
ako ne voljeni ono bar poštovani. Čak su i obični diktatori koji su silom uzeli
vlast bili poštovani iz straha i
neprikosnoveni. A danas su na vlasti obični ljudi, kao vi i ja. Stvar sudbine
ili sreće. Kao Loto. Svako ima
šanse da postane poslanik, minister ili car.
Neko
i postane a da niko ne zna zašto i kako baš on.
Većina poštenih ljudi je ubeđena da su političari lažovi
i prevaranti, a ipak idu na izbore i daju legalnost sistemu koji preziru.
Svesni smo da kako god ubacio listić u kutiju uvek jedni isti iz nje ispadaju. Oni onda drže sve konce vlasti i mrdaju nas kao
marionete. Znamo da će nas prevariti i opet učestvujemo u toj maskaradi jer je
bolje i to nego diktatura proletarijata.
Bolje bi vladao od Olanda i
Obame
Kako objasniti da većina Predsednika po svetu
nema više od dvadesetak odsto glasova ili da postoje partije koje sa skoro isto toliko glasača,
nemaju skoro ni jednog svog predstavnika u parlamentu. Dovoljno je da se
napravi neki adekvatan izborni zakon i da se raznim koalicijama omogući da a dva odsto glasova
formiraju grupu u parlamentu i ubace nekoliko ministara u vladu. Sve su to
razlozi koji navode na zaključak da ni jedna vlada sveta nije potpuno legalna.
Često su i cele partije na vlasti obične bande za ličnu korist i promocije
prijatelja i familije.
Primera
radi, Belgijanci su odlično živeli godinu i po dana bez vlade. Nasuprot tome
novi francuski predsednik Olando imao prilike da se uveri u političku snagu
petro - lobija. Kompanija Šel uspela je da promeni odluku njegove vlade
i ukine zabranu bušenja morskog dna u francuskim vodama u Francuskoj Gvajani i
da usput smene ministarku ekologije koja im se opirala. Po svemu sudeći i sama
Evropa je vrsta države bez legalne vlade koju vodi super oligarhija jakih
lobija.
Postoje
dva načina da se ukine demokratija i suverenitet u jednoj državi, prvi je kada
jedan diktator silom uzme vlast, a drugi je kada se vlast države prenese na
neku stranu i nelegalnu organizaciju kao
što je Evropska zajednica.
Evropske
funkcionere niko nikada nije izabrao. Oni su namešteni što znači apsolutno
nelegalni po bilo kom ustavu. Suverenitet države u demokratiji uvek pripada narodu, a narod izborima može da ga poveri na određeno vreme izabranim kandidatima . To
je ono što je legalno, a u praksi je sasvim drugačije. Narod se više ne pita ni
za šta. Tako je ujedinjena mafija svetskih bankara i nameštenih birokrata u
Briselu uspostavila diktaturu. Nema
šanse da se povrati izgubljeni suverenitet svim zemljama članicama ove belosvetske
klike kojoj naši prodani vladari toliko
teže. Zbog
svega toga i jeste sve više onih koji su ubeđeni da su sve vlade skoro
nelegalne i totalno u službi nevidljivih gospodara sveta. Sve je više i onih
koji misle da bi bolje vladali i od Olanda i Obame.
Kraj