Pogled
Kuda ide Rusija početkom
XXI stoljeća?
Bonaparta iz KGB na
ispitu
Može li velika Rusija u
novom veku da podigne sebe samu do visine koja joj prirodno pripada, može li
ruski narod da jednom zauvek oseti blagorodnost vlastite domovine i njenih resusrsa,
šta su joj glavne smetnje na tom putu...O ovoj delikatnoj temi, specijalno za
Tabloid piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni
suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu
Goranko Đapić
U minulom
stoljeću vidjeli smo kako se postepeno odvijala ruska tragedija, vidjeli smo
čitav niz kataklizmatičnih zbivanja praćenih strašnim ljudskim nesrećama. Slobodno možemo reći da su živi
zavidjeli mrtvima. U tom periodu nije bilo nijedne nevolje koja je zaobišla ovu veliku zemlju.
Svi
prirodni tokovi, finansije, migracije selo-grad, rast infrastrukture, kulturni
i obrazovni napredak, i svi slični procesi, nasilno su prekinuti i zemlju je
potresao tektonski lom grandioznog, revolucionarnog eksperimenta. Život svakoga
čovjeka iz temelja je promijenjen primjenom generalnog duševnog inženjeringa.
Za
samo jedno stoljeće, nove su generacije bile osakaćene u svakom smislu:
materijalnom, duhovnom, kulturnom i demografskom. Već je rečeno da je na kraju
tog tektonskog loma, preostala samo sjenka mogućeg naroda...To, razumije se,
nije došlo slučajno, povijesnim sljepilom, već sasvim jasnim i potpuno
preciznim planom uklanjanja Rusije iz same historije!
Kada
je konačno došao kraj starom poretku, Rusija je bila umorni gigant, zbunjen i
smeten ali ne bez nade da će uskoro početi bolji dani. Još uvijek su se slike
staroga poretka činile živima, a slike novoga poretka maglovitima, mada
obećavajućim.
Na
koncu tog konfuznog perioda, izostale su postepeno vođene duboke reforme uz
pažljivi državni nadzor...
Nastupio
je kaos umjesto promišljenih poteza, pa je nastupilo plodno tlo za put u
bezumno divljanje "kvaziliberalnih" shvaćanja pod velikim vođstvom
jedne grupe bivših pripadnika iz vrha državne nomenklature. Njihova shvaćanja
novoga doba podrazumijevala su uzurpaciju nepregledno velikih prirodnih resursa
Rusije, od strane "poduzimljivih" činovnika iz prošlog sistema, te
gomilanje ogromnoga bogatstva u njihovim rukama, što je trebalo da bude
inicijacija za ulazak u buduće društvo tržišne provinijencije...
U
praksi, sve će to uskoro da se pretvorio u jednu kriminalnu elitu, zapravo,
prebogatu oligarhiju koja odgovara samoj sebi a koja je odmah krenula u
bjesomučnu rasprodaju nacionalnih resursa.
Kod
takvog stanja, ta oligarhija je, prirodno, smatrala da su sve bitne društvene
promjene obavljene i kako je država potpuno preoblikovana te se
"reformama" više ne treba baviti...
Kuda ide rusko blago?
U grupu
bivših činovnika SSSR-a, znatnu moć stekao je i novinar, Valentin Jumašev, čija
je nada bio bivši predsjednik moskovskih komunista Boris Jeljcin sa svojim
krugom ljudi. Novi "vizionar" bio je i Boris Berezovski sa znatnim
smislom za prisvajanje odbačenih tvornica, osiromašenih pa onda kupljenih u
bescenje...I tako redom. Nafta, zlato, dijamanti, dragocjeni minerali, metali i
drvena građa, sve je to polako prelazilo u ruke oligarhije, isprepletene
vojno-policijskom birokratijom koja je naprečac otkrila svoju rastuću
"poslovnu moć".
I
tako, umjesto koncepta promišljenih strateških reformi, izvršena je golema
pljačka od strane ove kriminalne elite koja je samu sebe nazvala svijetionikom
nove i slobodne Rusije...
Taj
opasni prevrat značio je sve veće bogatstvo i moć manjine, ali i potpuni slom
onoga sloja koji se nekada zvao slojem trudbenika u tvornicama i kolhozima.
Prirodno,
počeli su izbijati svi vidovi kriminala, počev od trgovine motornim vozilima,
prodaje narkotika, pa sve do nasilnih pljački, surovih razbojništava, trgovine
ljudima i plaćenih ubojstava. Nekadašnji državni aparat, simbolički se uvezao u
svim tim "unosnim poslovima", što je ustvari bio eufemizam za
apsolutnu korupciju. Oligarhija je imala novac u sred potpuno osiromašenog
društva, i nije teško zaključiti kako je put do apsolutne vladavine
"poduzimljivih" bio otvoren.
Konačno,
krug oko tajanstvenog Jumaševa opredijelio se da tome Novom početku pronađe i
svoga Bonapartu. Izbor je pao na potpukovnika KGB-a, Vladimira Putina, koji je
u vrijeme hladnoga rata, službovao u Berlinu, baš tamo gdje će pasti legendarni
zid.
Sa
Putinom ulazimo u sadašnjicu Rusije. Njegova ličnost, ne bez harizme i
odlučnosti, i svakako ne bez državničkih sposobnosti, presudno je utjecala i
utjecat će, na sva sadašnja i buduća događanja u Rusiji. Rečeni Jumašev je,
nakon izvjesnog vremena, pošto je stavio krunu u Kremlju, ostavio i Moskvu i
dotadašnju suprugu, uredno se smjestivši u jednoj od svojih londonskih
nekretnina, uzevši za svoju pratilju Tatjanu Djačenko, kćer bivšeg ruskog
predsjednika Borisa Jeljcina.
Sada
je Rusija ušla u kratak period
stabilnosti. Ipak, tu su šarene laže punih trgovina i bučnih robnih
kuća, gustih kolona automobila i narastajućih nebodera, veselih restorana i
prelijepih ruskih žena, i sve je to izronilo kao nestvarni bljesak u sivilu
stvarne Rusije. Jer, ta stvarnost izgleda ovako: 14 odsto građana ove ogromne
zemlje živi sa mjesečnim primanjima manjim od 100 evra, čak 30 odsto njih živi
sa primanjima oko 200 evra, a 40 odsto sa primanjima između 200 i 500 evra.
Ostatak su nezapošljeni, ili oni koji nešto rade u takozvanoj sivoj
ekonomiji...
Dva stoljeća jedne politike
Gledajući u
cijelini, proizvodnja, izuzev energenata i sirovina, znatno je ispod nekadašnje
sovjetske ere, i bez velikih izgleda da će na prosperitet. Sa druge strane,
uvoz gotovih proizvoda je ogroman i praktično guta, ne samo radna mjesta nego i
novac stečen izvozom energenata. Dakle, na sceni je jedna apsolutna stagnacija,
ekonomska, politička pa i kulturna.
Jednom
riječju, padom staroga poretka krajem hladnog rata, Rusija nije postala
slobodno i ekonomski napredno društvo, mada su to bile osnovne
pretpostavke da će ona odmah biti moćna,
probuđena i dinamična zemlja...Ona je, na žalost, opet u stanju jedne
inertnosti. Njena agresivna vanjska politika, obično je opsjenarstvo.
Antiraketni sistem u režiji SAD uperen je ni u šta! Njegov smisao nije u
takozvanoj ruskoj opasnosti nego u prividu ravnoteže vojno-strateških
kompleksa. Tako je slaba Rusija, taj željeni cilj negdašnje svjetske, zapravo,
britanske politike, postala dostignuće bivše kolonije udruženih država. No, to je samo nastavak jedne iste politike
koja je, skoro puna dva vijeka bila usmjerena na potiskivanje Rusije i
onemogućavanja da ona odraste do zrelosti prikladne vremenu u kome je!
Radi se, zapravo, o politici koja ima globalni
smisao! Njen glavni cilj je zauzimanje prostora Europe i ruske Azije sa
ciljem da se taj ogromni teritorij pretvori u neki slinavi i mlitavi Treći
svijet! Da se taj svijet popuni, po mogućnosti, islamskim stanovništvom, i time
da povijesno završi kao siva politička zona u vječitoj vlasti "izabranog
naroda".
Štaviše,
i SAD i cijeli civilizirani svijet moraju biti barbarizirani, da bi taj cilj
konačno bio ostvaren!
Zamislimo
da je sav svijet jedan golemi Zimbabve, a da tim Zimbabveom vlada bankarski kapital
"vječitog dugovanja", svesvjetskog porijekla "izabranih",
sa oazom opkoljenom visokosofisticiranom vojno-policijskom silom, dovoljnom da
u tako okruženom, globalnom "trećem svijetu", održava "vječni
mir".
Ali,
tko su ti "izabrani"? To su krupni židovski bankari, oni isti koje je
Krist istjerao iz Solomonovog hrama, gdje su za interes davali zelenaške kamate
(kako to moderno zvuči!).
Njihov
vjerski lider, Kajafa (Josif Kajafa, ( poznat
po tome što je podmitio Judu da izda Isusa, u kome je video pretnju jevrejstvu,
prim. red.)
razapeo je Krista na križ, isto onako kako danas, njegovi sljedbenici iz
londonskog Sitija i njujorškog Volstrita, na križ razapinju i u vječnu močvaru
Trećega svijeta guraju najveći dio čovječanstva.
Kako dalje?
Vladajuća
"elita" Rusije, manje ili više svjesno učestvuje u toj
viševjekovnoj i uništavajućoj politici.
Istina, ona je još davno, odmah nakon epohalnih reformi Petra Velikog, u panici
od vlastitog nestanka, naumila da te reforme ne dozvoli. Nastupili su zato
vječni otadžbinski ratovi, vijorile su se zastave i padali su heroji, a Rusija
je bivala sve siromašnija a njenog stanovništva sve manje.
Epilog
je danas jasno vidljiv. Rođeni su jedan Jumašev ili jedan Abramovič ( i brojni
slični njima) koji su eksploatacijom nacionalnih resursa Rusije počeli da
kupuje prestižne londonske klubove i dvorce, da se žene princezama, kćerima
bivši careva, da i samo postaju carevi, ali na sreću i dobit vječnih
neprijatelja Rusije. Ovi petokolonaši su rusko prirodno blago unovčili i bacili
pod noge Njujorku, Azurnoj obali, Londonu...
Ozbiljni
ljudi Rusije, iskreno imajući na srcu svoju "rođinu",
pozvali su još jednom autokrate u Kremlju da razmisle o dva moguća puta: jedan
je put bez povratka a drugi je put promjena i oslobađanja svih stoljetnih
zapreka na putu do konačnog statusa istinske velesile, što Rusija vazda jeste,
uprkos svemu...
Kada
je Medlin Olbrajt bestidno rekla da Rusija nema prava na toliki prostor i
tolika bogatstva, ona je samo prenijela Kajafinu poruku-prijetnju. Jedini odgovor
na ovo može biti samo slobodna i napredna Rusija koja neće izazivati odioznost
i strah nego želju za suradnjom...
Kako
će se naša grčko-rimsko-kršćanska civilizacija održati pred napredovanjem
židovskih bankara, u obliku amero-kineske agresije i islamske
"trećesvjetizacije"?
I
može li se tome oduprijeti Bonaparta iz KGB, ili će i on povesti Rusiju putem
kojim londonsko-njojorške bankarske lože hoće.