Pogledi
Prošlost, sadašnjost i budućnost
nekadašnje Kijevske Rusije
Ukrajina, ruska pokrajina
Današnji događaji u Ukrajini su recidiv prošlosti.
Bankari žele razbiti odnose između Rusije i Ukrajine da bi zadali udarac
mogućnosti da se Evropa nađe u zajedničkom prostoru sa Rusijom. Premda događaji
još traju, to je suština onoga što se dešavalo i još se dešava. O svim ostalim pozadinama
događaja u Ukrajini, piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih
disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune
1968. godine...
Goranko Đapić
Da li možemo govoriti o burnoj
rusko- ukrajinskoj prošlosti? Ima li saznanja koja bi govorila o drevnim
sukobima? Jedva da bismo o tome mogli govoriti, jednostavno nema takove historije.
Sam grad Kijev današnji glavni grad Ukrajine isprva je bio poznat po prvoj
državi ruskog naroda-Kijevskoj Rusiji.
Ta se rana država smatra temeljnicom ruske
državnosti. U naknadnim stoljećima centri ruske državnosti hrlili su se na sjever,
najprije Njižni Novgorad, a potom u Moskvu. Na zapadu su običavali zvati rusku
državu-Velikom Moskovijom.
Vremenom , Kijev se počeo smatrati centrom
ukrajinskog plemena slovenskog korpusa na istoku. Kako je rasla moć Velike Moskovije
širio se i njen prostor, ali je stalno Ukrajina bila dio ruskog političkog
prostora. Brojni boljari nikada nisu prestajali smatrati ruskog vladara kao
svog suverena. Oduvijek su bili u vrhovima ruske države i u svemu su je
smatrali svojom državom.
Nakon što je slomljeno mongolsko Zlatno
Runo i vojska prvih Romanova sa centrom u Moskvi ušla u Kazanj slomivši
posljednji kaganat; Ukrajina se slijedećih četiri stotine godina uveliko
nalazila u okviru rastućeg carstva Rusa. Nema je povijest, samo povijest zajedničkog
Carstva. Nakon Petra Velikog i njegovih nasljednika Carstvo je vrtoglavo raslo
i mijenjalo svoj lik. Od toga vremena, imamo kudikamo više saznanja o novijoj povijesti
Ruskog carstva. Znamo da su Ukrajinci slavenski narod vrlo srodan ruskom narodu.
Određene specifičnosti su neporecive, ali običaji i tradicija gotovo su
identični.
Zapravo, sve do kasnog devetnaestog i nastupajućeg
dvadesetog stoljeća nema ni govora o nekom samobitnom ukrajinskom nacionalnom
programu i još manje o nekom političkom pokretu.
No, krajem devetnaestog stoljeća
pod utjecajem relativne blizine Zapada i sve većeg rasta srednje klase dolazi
do naglašenijeg isticanja nacionalnih specifičnosti. Već jedan vijek kasnije
polako je prodirao utjecaj rimskog klera. Posljedice toga da je jedan dio vjernika
napustio je pravoslavlje i priklonio se Rimskoj crkvi. Jedan nešto veći dio ispovijedajući
pravoslavlje, otcijepio se od Moskovske patrijaršije i priznao papu kao svog
poglavara. U tom slučaju govori se o unijatima.
Najveći dio i dalje je ostao vjeran
Moskovskoj patrijaršiji. Ali ova vjerska cijepanja nisu bila tako masovna kako
se danas čini. Nacionalni pokret nije bio osobito brojan niti naročito utjecajan.
Carske vlasti nisu proganjale otcijepljenje vjernika u skladu sa svojom
politikom vjerske tolerancije. Nije bilo nikakovih nacionalnih sukoba i
Ukrajina je stabilno počivala u zajednici slavenskih i neslavenskih podanika
Carstva. Rast industrije, brojna raskmećivanja i brz razvoj željezničkih
komunikacija počeli su iz temelja mijenjati Rusiju.
Broj pismenih i obrazovanih vrtoglavo je
rastao. Zemlja je počela bogatiti europsku kulturu izuzetnim djelima, bez koje
ona danas ne bi bila zamisliva.
Ali ma kako spor bio proces demokratizacije
Carstva, slobode su stalno rasle i politički život se izrazito izmijenio u
odnosu na prvu polovinu stoljeća. Nacionalno buđenje zahvatilo je cijelo
Carstvo. Zahtjevi za više prava na samobitnost; kulturnu i političku ostvarenost
nesumnjivo su bili u velikom porastu. Pa, ipak sa malim izuzecima od Tbilisije
do Kijeva nije bilo ozbiljnijih zahtjeva za otcijepljenjem ma u kom smislu.
Probuđeni politički život nije
nipošto bio politički život slijepog nacionalizma.
Njegov značaj veoma je prediomenziran i u
daleko većem broju politički pokreti su bili lojalni i duboko zainteresirani za
opstanak jedinstvene države kao čuvara jedinstvenog geostrategijskog područja.
Ali sve se više počelo postavljati pitanje o modernizaciji države i o
uspostavljanju građanske parlamentarne monarhije. Dakle, ne nacionalistički,
već trena mnodernizacije društva i države bilo je osnovno političko pitanje
u Ruskom carstvu.
Svi grlati pokušaji da se Carstvo prikaže
kao tamnica naroda, više su nego preuveličani, štaviše Carstvo je bilo
iznenađujuće vjerski, pa i politički tolerantno.
Doduše, odbijanje carske elite da
se reformira i da idejom parlamentarne monarhije objedini građanstvo dovelo je
do Revolucije u ratnim uslovima kada je najmanje mogućno tražiti politiku rješenja.
Kako je Antanta dovela Rusiju u stanje rasula i haosa, izvjesno hladno i metodički
planski, tako je politički prostor ispunjavao sve više i više revolucionarni
žar u kome će izgorjeti stotinu milijuna Rusa do sredine dvadesetog stoljeća.
Arhitekti propasti, londonski bankari i
njihova podružnica u Volstritu znali su da će ,,posao" biti završen tek
kada na tlu negdašnjeg Carstva nikne veliki broj malih nacionalističkih i antagoniziranih
državica.
Boljševici su optužili bivšu državu za
gaženje nacionalnih prava i u nacionalistima su često nalazili sledbenike. Prvi
put u dugoj povijesti Rusije pojavili su se u sveopćem haosu ukrajinski
radikalni nacionalisti.
Oni su bili čedo rasulo otelotvorenog u boljševičkom
divljanju. Svi koji su bili protiv jedinstvene države bili su dobrodošli.Njima
se nakon pobjede boljševicima, obećavalo nacionalnu državu u kojoj će postati
elita. Nema sumnje snage Protokola su trljale ruke.
Ali komunisti su u građanskom ratu zaposjeli
slupano društvo i postali vladajući politički pokret sve do kasnih godina vijeka
u isteku. Oni su uspostavili ideološku diktaturu u jarosnom genocidu uklonivši
i politički i bukvalno svako drugo mišljenje. I šta su uradili? Kako su ustrojili
svoje terorističko carstvo?
Pa, proglasili su Savez socijalističkih
sovjetskih republika. Jedna od tih republika bila je i Ukrajina. Dapače, Hruščov
je ruski Krim administrativno uključio u Ukrajinu kao i dio južne Rusije. Tako
je stvorena po PRVI put ukrajinska država. U doba Staljinove strahovlade
institucije nisu imale osobitu težinu jer je vladalo jednoumlje na čelu sa svemogućim
vođom. I ma kako da je državni suverenitet Staljinovih republika uveliko bio
simboličan, ipak je stvoren rudiment iz koga će nići kasniji problemi.
Ključna će međutim, dugoročno
gledajući biti ogromna kolektivizacija sela. Znamo za strašne posljedice koje
je izazvala u ruralnim krajevima , ali je u Ukrajini to bilo osobito tragično.
Njen prostor je bila velika žilnica koja je ležala na prvoklasnom černozemu,
najvećim na svijetu. Sela su bila mnogobrojna i relativno imućna.
Tiranski udar kolektivizacije pretvorio se
u Ukrajini u jedan od najvećih genocida u povijesti. Gotovo četvrtina
ukrajinske populacije je izgubila život od posljedica strašne gladi ili vojnih
pohoda koji su u svemu podsjećali na grozne pokolje u njemačkom tridesetogodišnjem
ratu.
Nije samo Ukrajina postradala, ali nema
sumnje da je ona najstrašnije prošla. Tih godina u dušama i instiktima ostataka
jednog naroda ukorijenila se tragična misao da je za sve kriva Moskva. Staljinova
tiranija sjajno je ovome pogodovala, pogotovu što je sa vremena na vrijeme koketirala
sa ,,ruskim nacionalizmom". Taj ,,nacionalizam" je, dabogme, bio
prava karikatura, ako se zna kako je prošao ruski narod.
Za vrijeme "rugog svjetskog
rata izraslo je otrovno voće u većim razmjerama. Brojne su grupe ukrajinskih
nacionalista živnule, ali nisu sve bile automatski okrenute protiv ruskog
naroda. Jedna znatna snaga ukrajinskih separatista pod vođstvom Ostapa Bandere
borila se i protiv Crvene armije, ali i protiv njemačke vojske. Okupacija je
dodatno koštala Ukrajinu jer Hitler osobno nije imao nikakovu želju da stvara neovisnu
Ukrajinu. Sve što je on htio bila je potpuna njemačka vlast u Ukrajini i
potpuno nedjeljiva. Nakon rata Staljin se dodatno svetio i borbe u Ukrajini
okončane su tek 1947g.
Nakon raspada SSSR indikativno je
da je imperija podijeljena po boljševičkim granicama. Zlo je stvarano i
zlo je uveliko kucalo na vrata. London i njihovi FED drugovi u SAD bili su
blizu trijumfa. Politika ukidanja Europe i uništavanja Rusije činila se izglednom.
Pa ipak veliki prostor koji je preostao Rusiji omogućio joj je da preživi i
pristupi obnovi. Neprijatelj iz Protokola je dobro znao da širenje ruske moći
predstavlja činjenicu kao i da su slavenske zemlje bivšeg SSSR nesumnjivo dio
istog geostrategijskog područja. Isuviše ih je povijest vezivala. Čak i kada su
ukrajinski nacionalisti pokušavali da osvoje vlast u Drugom ratu nije se desilo
NIŠTA slično etničkim sukobima među vještački zavođenim Slavenima. Nije bilo
nikakvog većeg sukoba, a kamoli većih žrtava između Rusa i Ukrajinaca. Nije
bilo ničeg sličnog balkanskim srpsko-hrvatskim sukobima, oličenim u tako
strašnom i tragičnom ustaškom divljanju.
Današnji događaji u Ukrajini su recidiv
prošlosti. Bankari žele razbiti odnose između Rusije i Ukrajine da bi zadali
strašan udarac mogućnosti da se Europa integrira u zajednički prostor sa
Rusijom. Pokušaj sukoba u EU sa Rusijom imao bi dalekosežne i tragične posljedice.
Samo sila na prostoru od Hamburga do Vladivostoka može spriječiti barbariziranje
Europe i svijeta uključujući i SAD. Samo ona zahvaljujući resursima može
spasiti našu civilizaciju od modernog robovlasništva i barbarstva. Ukrajina će
skupiti snagu da se trgne i pridruži toj snazi.
Borba sile od Altatnika do Ohotskog mora i
njena je borba. U protivnom najnovije što bi Ukrajina dobila bile bi gej-
parade, istopolni brakovi i naseljavanje etničke baze islamskog fašizma.