Istraživanje

 

Pozadina ubistva Zorana Đinđića (3)

 

Pucanj iz trezora

 

Posle dugogodišnjih spekulacija, nedovršenih istraga i protivrečnih iskaza u vezi sa nalogodavcima ubistva Zorana Đinđića, novo svetlo na ovaj slučaj bacilo je istraživanje poznatog hrvatskog novinara-istraživača, Domagoja Margetića, koji je došao do zapanjujućih činjenica koje upućuju na umešanost hrvatske poslovne elite u smaknuće bivšeg premijera Srbije. I u ovom slučaju, neraskidivo zajedništvo srpsko-hrvatske kriminalno-političke elite, još jednom je dokazalo da ih ni ratovi ni nacionalni raskoli nisu dotakli. Naprotiv, na njima su samo dobro zarađivali.

 

 

Piše: Domagoj Margetić

 

 

Đinđić je najvjerojatnije ubijen kako bi se onemogućila istraga o tzv. tajnim Miloševićevim inozemnim računima, odnosno kako se ne bi otkrilo da je tranzicijski politički Zagreb pružao logističke, financijske usluge u Miloševićevom pranju novca, koji je sa tajnih inozemnih računa reinvestiran preko povjereničkih računa u kreditne operacije na Balkanu i tako opran se vraćao ponovno na račune triju poslovnih banaka koje je Milošević kontrolirao preko tajnih udjela u Zagrebačkoj banci.

Ubojstvom premijera Zorana Đinđića korumpirane političke elite u Zagrebu i Beogradu pokušale su spriječiti da se otkrije jedna od najbolje čuvanih tajna tranzicijskog Balkana.

 Ubojstvom Đinđića pripadnici političkih elita u Zagrebu i Beogradu pokušali su, naime, prikriti jednu od najbolje čuvanih tranzicijskih tajna Balkana. 

Tajna dokumentacija Zagrebačke banke d.d., dokazuje kako je Slobodan Milošević 1990.-ih godina novac iz Srbije iznosio na tajne račune upravo preko pravnih osoba povezanih sa Zagrebačkom bankom. Strogo povjerljivi dokumenti Uprave Zagrebačke banke otkrivaju i tehnologiju skrivanja tzv. Miloševićevih dionica u Zagrebačkoj banci, odnosno dionica Zagrebačke banke koje su nakon pretvorbe ZABE u dioničarsko društvo trebale pripasti Republici Srbiji, ali su u dogovoru s Miloševićem utajene, a Miloševićevi punomoćnici kasnije su upravo preko tih tajnih udjela kontrolirali tajne srbijanske financijske operacije pranja novca preko Zagrebačke banke.  

Đinđić je ubijen kako bi se onemogućila istraga o tzv. tajnim Miloševićevim inozemnim računima, odnosno kako se ne bi otkrilo da je tranzicijski politički Zagreb pružao logističke, financijske usluge u Miloševićevom pranju novca, koji je sa tajnih inozemnih računa reinvestiran preko povjereničkih računa u kreditne operacije na Balkanu i tako opran se vraćao ponovno na račune triju poslovnih banaka koje je Milošević kontrolirao preko tajnih udjela u Zagrebačkoj banci. Ubojstvom premijera Zorana Đinđića korumpirane političke elite u Zagrebu i Beogradu pokušale su spriječiti da se otkrije jedna od najbolje čuvanih tajna tranzicijskog Balkana.   

Koja je prava tajna ovih dogovora s Miloševićem: gdje su nestale srpske dionice Zagrebačke banke? Istraga koju je započela Vlada premijera Zorana Đinđića, neposredno nakon preuzimanja vlasti u Srbiji, bila je usmjerena prije svega na zlouporabe u financijskom poslovanju srpske Vlade u vrijeme režima Slobodana Miloševića, odnosno pokušavalo se utvrditi trag tzv. Miloševićevim tajnim računima, ili točnije financijskim operacijama pranja novca koji je iz Srbije izvlačen 1990.-ih godina.

 

 

Srpsko-hrvatska praonica para

 

 

Potpuno neočekivano, Zagrebačka banka se našla u središtu istrage, a tragovi su vodili do početka 1990.-ih godina, odnosno do sumnjive pretvorbe i privatizacije Zagrebačke banke, kada je prilikom njezinog pretvaranja iz društveno pravne osobe u dioničarsko društvo utajeno suvlasništvo Republike Srbije nad dionicama Zagrebačke banke. Iako se u početku smatralo kako je utaja izvršena s hrvatske strane bez znanja dužnosnika Republike Srbije, dokumenti su u međuvremenu jasno pokazali kako je prikrivanje suvlasništva Srbije nad Zagrebačkom bankom bio dogovor sa Slobodanom Miloševićem, postignut potkraj 1989. godine. 

Hrvatska je očito bila ključna točka sistema za transbalkansko pranje novca opljačkanog iz Hrvatske i Srbije. Bila je to prijelomna točka u izgradnji mreže financijskih institucija, koje su balkanskim političkim elitama 1990.-ih godina služile za organizirane operacije međunarodnog pranja novca opljačkanog iz država nastalih raspadom bivše SFRJ, prije svega iz Hrvatske i Srbije, te Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Makedonije, a koji je kasnije preko povezanih bankarskih kuća u inozemstvu, reinvestiran na tranzicijskom Balkanu u obliku inozemnih bankarskih kredita.

Hrvatska je bila ključna točka tog transbalkanskog organiziranog bankarskog, financijskog kriminala, a u tom smislu od presudnog je značenja bila upravo tajna vlasnička kontrola nad Zagrebačkom bankom d.d., koja je svojim suvlaničkim udjelima, pak, kontrolirala inozemne banke preko kojih su vlasti u Zagrebu i Beogradu izvlačile novac iz matičnih država na tajne inozemne račune.

Zato je bilo bitno u tajnosti uspostaviti takvu vlasničku, dioničarsku strukturu Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koja će Tuđmanovim i Gregurićevim povjerenicima u Zagrebu, s jedne strane, i Miloševićevim povjerenicima u Beogradu s druge strane, omogućiti potpunu kontrolu nad operacijama pranja novca opljačkanog iz Hrvatske i Srbije tijekom 1990.-ih godina. Upravo zbog toga jedan od ključnih tragova u ovom slučaju je trag tehnologije kako su utajene srbijanske dionice Zagrebačke banke. 

 

 

Sudbina "Antinih" dinara

 

 

Način na koji su, prema prethodnom dogovoru s Miloševićem i njegovim ljudima, prilikom pretvaranja Zagrebačke banke iz društvenopravne osobe u dioničarsko društvo, utajene dionice Zagrebačke banke, koje su trebale pripasti Republici Srbiji, najbolje opisuje dokumentacija o pretvorbi Zagrebačke banke, odnosno dokumenti o osnivanju nove banke, imovinom i ulozima ranijih osnivača banke, ali koji su prilikom osnivanja nove Zagrebačke banke d.d., jednostavno izostavljeni iz popisa osnivača i dioničara banke.

Transformacija banke u dioničarsko društvo izvršena je temeljem Rješenja Narodne banke Jugoslavije od 9. studenog 1989. godine, kojim je odobreno to osnivanje, na temelju kojega su osnivači, tada još uvijek društvenopravne osobe, u osnivački fond uplatili ukupan iznos od 8 milijarda 630 milijuna „inflatornih" dinara, što potvrđuje Potvrda o uplati u Osnivački fond, te Izvod iz zapisnika Osnivačke skupštine banke od 13. studenog 1989. godine.

Iznos osnivačkog fonda denominiran je dana 1. siječnja 1990. godine u iznos od 863 milijuna tzv. „Markovićevih" dinara, za što je Zagrebačka banka u tom trenutku izdala 863 tisuće dionica. Tom prilikom Zagrebačka banka prijavila je samo 1287 osnivača, koji su upisani u početno stanje dioničarske knjige banke, a koja je pohranjena u Registru tadašnjeg Privrednog suda u Zagrebu (danas: Trgovački sud u Zagrebu).

Temeljem odluke o izdavanju dionica i emisije razvidno je da je na dan 27. prosinca 1989. godine, kao dan donošenja odluke, jedna dionica i emisije iznosila 10 milijuna inflatornih dinara, što je sa danom 1. siječnja 1990. godine iznosilo tisuću tzv. „Markovićevih" dinara. Identičan podatak o nominalnoj vrijednosti jedne dionice dala je i Odluka o izdavanju dionica II emisije.  Umjesto milijun 751 tisuću 298 dionica ZABA je 1989. godine izdala tek 863 tisuće dionica; gdje je "nestala" utajena razlika osnivačkih dionica?!

Međutim, ti podaci su u neskladu sa podacima iz Odluke o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke za 1989. godinu, koja je donesena na temelju Odluke o usklađivanju, točnije osnivanju Zagrebačke banke d.d. Treba pri tomu naglasiti da iskazani kapital prema ovoj odluci nije sukladan dobivenom rješenju o osnivanju banke od strane Narodne banke Jugoslavije, te nije sukladan niti navedenom nalogu o uplati osnivačkog kapitala banke. Iz spomenute Odluke o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke za 1989. godinu, razvidno je da je Osnivački fond iznosio 17 bilijarda 512 milijarda 892 milijuna 293 tisuće i 300 inflatornih jugo dinara, što je pak na dan 1. siječnja 1990. godine iznosilo milijardu 751 milijun 289 tisuća 293 jugo dinara, poznatijih kao tzv. „Markovićevi" dinari. Prema tim podacima iz bilance za 1989. godinu, banka je morala izdati čak milijun 751 tisuću 298 dionica nominalne vrijednosti tisuću „Markovićevih" dinara, dok je banka izdala tek 863 tisuće dionica. 

 

 

Fondovi  Franje i Slobe

 

 

Gdje je „nestalo" čak 888 tisuća 298 dionica Zagrebačke banke? Podaci iz ovih dokumenata jasno ukazuju na to kako su prilikom pretvorbe Zagrebačke banke u dioničarsko društvo jednostavno utajene dionice banke, koje su trebale pripasti vlasnicima, koji prilikom prijave u Registar kod Privrednog suda u Zagrebu, nisu navedeni kao izvorni dioničari i osnivači banke, iako je to trebalo biti učinjeno. Ukratko, to znači da je nedostajalo 888 tisuća 298 dionica Zagrebačke banke d.d., odnosno za preko 50% osnivačkog kapitala koji se nalazio u bilanci banke za 1989. godinu nisu izdane dionice.

Za tih, preko 50% osnivačkog kapitala, uvidom u strogo povjerljivu dokumentaciju banke, kao i izvorne društvene ugovore o osnivanju Zagrebačke banke, koje u cijelosti posjedujemo, trebalo je izdati dionice izvornim osnivačima Zagrebačke banke, odnosno Gradu Zagrebu, Republici Hrvatskoj, radnicima banke koji su radili u banci od 1945. do 1989. godine, te „Jugobanci", odnosno Republici Srbiji, po osnovu ulaganja Jugobanke u osnivanje Zagrebačke banke.  Prema bilancama za 1990. godinu Zagrebačka banka trebala je izdati novih 707 tisuća 144 dionice.

Ovo potvrđuje i Odluka o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke d.d. za 1990. godinu, koju je donijela Skupština banke na četvrtoj sjednici dana 27. ožujka 1991. godine. Prema toj odluci, osnivački fond je u tom trenutku narastao na iznos od 2 milijarde 458 milijuna 433 tisuće dinara, što znači da je banka na taj dan morala imati dva milijuna 458 tisuća 433 dionice, odnosno da je u odnosu na godinu ranije, nastao novi kapital za kojeg je banka trebala izdati novih 707 tisuća 144 dionice.

Ovo povećanje Osnivačkog fonda, odnosno broja dionica koje je banka morala prikazati (od milijun 751 tisuću 289 dionica na dan 31.12.1989. na dva milijuna 458 tisuća 433 dionice na dan 31.12.1990. godine) djelomično objašnjava i sama Odluka o utvrđivanju bilance za 1990. godinu, gdje se navodi da je iznos od 546 milijuna 318 tisuća dinara raspoređen u Osnivački fond.

Ovaj kapital je nastao po osnovi dividende, za koju je banka svojim odlukama odredila da se raspoređuje u osnivački fond, i za taj je kapital banka trebala izdati dionice. To znači da je banka u tom trenutku trebala prijaviti povećanje temeljnog kapitala, te za isti kapital prijaviti emisiju novih dionica, i iste dionice rasporediti osnivačima, razmjerno njihovom dodatašnjem suvlasničkom udjelu. 

Osnivački kapital Zagrebačke banke povećavao se i u 1991. godini, što dokazuje Odluka o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke d.d. za 1991. godinu, prema kojoj je stanje osnivačkog fonda na dan 31. prosinca 1991. godine iznosilo 8 milijarda 615 milijuna 877 tisuća 984,40 dinara, što znači da je banka u tom trenutku morala imati 8 milijuna 615 tisuća 878 dionica. Istovremeno, revalorizacijske rezerve banke, povećale su osnivački fond banke u iznosu od 6 milijarda 157 milijuna 444 tisuće 984,80 dinara, što dokazuje točka VI. Odluke o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke d.d. za 1991. godinu u kojoj se navodi kako se revalorizacijske rezerve banke raspoređuju u Osnivački fond, i to u iznosu od 6 milijarda 157 milijuna 444 tisuće 984,80 dinara, što zajedno sa iznosom osnivačkog fonda od 2 milijarde 458 milijuna 433 tisuće dinara prema Odluci o utvrđivanju Bilance stanja i Bilance uspjeha Zagrebačke banke d.d. za 1990. godinu iznosi ukupan iznos osnivačkog fonda za 1991. godinu u visini od 8 milijarda 615 milijuna 877 tisuća 984,40 dinara. 

Treba ovom prilikom i jasno naglasiti, što potvrđuje i raspoloživa dokumentacija, kako su manipulacije vlasništvom nad osnivačkim fondom Zagrebačke banke bile, prije svega, u funkciji Gregurićeve i Miloševićeve kontrole nad uspostavljenim transbalkanskim sustavom za međunarodno pranje novca.

 Iako je Zagrebačka banka, formalno utajila dionice koje su trebale biti u vlasništvu Republike Hrvatske i Republike Srbije, bio je to samo način da pripadnici političkih elita u Zagrebu i Beogradu, i to Gregurićev klan i Miloševićev režim, u tajnosti ugovore međusobne odnose kontrole nad vlasništvom Zagrebačke banke, kako bi preko Zagrebačke banke u cijelosti mogli kontrolirati međunarodne financijske operacije u kojima su iz tranzicijskih balkanskih država izneseni deseci milijardi američkih dolara na tajne račune u inozemstvu, koje su Miloševićevi i Gregurićevi ljudi kontrolirali upravo preko inozemnih banaka, čiji je suvlasnik i suosnivač bila Zagrebačka banka d.d.  Za provedbu toga plana bila je ključna navedena manipulacija osnivačkim fondom i dionicama Zagrebačke banke, kako bi Gregurić i Milošević mogli zadržati operativnu kontrolu nad financijskim sustavom za operacije pranja novca u inozemstvu.

Opisane manipulacije osnivačkim fondom Zagrebačke banke i dionicama banke, bile su zapravo u funkciji Gregurićeve i Miloševićeve kontrole nad tim transbalkanskim sustavom za međunarodne operacije pranja novca, iz kojih se tajnih fondova kasnije uglavnom financirala politička, financijska i ekonomska elita Hrvatske, danas ugledni hrvatski tajkuni i oligarsi, financijski i ekonomski moćnici, koji danas praktički predstavljaju izdvojene centre moći u još uvijek tranzicijskoj Hrvatskoj. Srpski premijer Zoran Đinđić očito je ubijen kako ova prljava, ratnoprofiterska, tranzicijska tajna Balkana ne bi bila otkrivena. 

 

Nastaviće se ...