U vezi persekutiranja Akademika Burovića

Prikrivanje naučnih otkrića je zločin

Evo će peta godina što je akademik, prof. dr Kaplan Burović, objavio na albanskom jeziku svoje jako značajno naučno djelo E FOLMJA E ULQINIT (NAREČJE ULCINJA, Ženeva 2016), značajno ne samo za albanologiju, već i za slavistiku, balkanologiju, srbologiju i makedonologiju, posebno za istoriju Crne Gore i njenog Ulcinja.

Danilo DANČETOVIĆ

On objavio knjigu od 244 stranica, normalnog formata i sloga, na kojoj je radio preko 60 godina, a nadležni se ne čuju živi. Ni svijetski, pa ni srpsko-crnogorski i makedonski, ni albanski, ni albanolozi, niti istoričari. Niko od njih nije ni zucnuo. Nikako !

Ni najkraću bilješku o izlasku iz štampe ovog djela nisu objavili, ma da se ono jasno i glasno kosnulo svih. Zašto ? Kako ? Mi razumijemo albanske albanologe, Albanije i albanske dijapore, koji još uvijet imaju politiku u prvom planu, ali ne možemo da razumijemo svijetske, one koji pretendiraju da se bave naukom, posebno srpsko-crnogorske i makedonske. Zašto i ovi ćute ?! Ili se boje Albanaca da progovore o problemima tog djela sa naučnih pozicija, a da se slože sa njima protiv Akademika Burovića - vjerujemo - savjest im ne dozvoljava ?! Moguće !

Ovi su Albanci zabranili Makedoncima njihovu enciklopediju, a Crnogorcima njihov prvi rječnik. U očekivanju smo da im zabrane i da pišu i da govore.

Da vidimo prije svega istoriju ovog djela, koja je sinjifikativna i ništa manje značajna od njenog naučnog doprinosa.

Kaplan Burović (RESULBEGOVIĆ), u septembru mjesecu 1955., kao student Albanologije pri Universitetu u Beogradu, a porukom šefa tog otsjeka prof. dr Vojislava Dančetovića, ide iz Beograda u rodni Ulcinj da prikupi pomorsku i ribarsku terminologiju tamošnje albanske dijaspore tog grada.

Faktički tada je i započeo prikupljanje materijala za svoju pomenutu studiju ULCINJSKO NAREČJE. Iz godine u godinu on je nastavio to prikupljanje, pa je jednom studijom (ALBANSKA POMORSKA I RIBARSKA TERMINOLOGIJA, seminarski rad) promovisao tu svoju namjeru na Albanologiji Skoplja, gdje se diplomirao 1957. Upravo kad se spremao da se posvijeti studiji ULCINJSKO NAREČJE, makedonske titoističke ga vlasti hapse i osuđuju kao disidentnog književnika za neprijateljsku propagandu, a na bazi jednog insceniranog sudskog procesa.

Vlasti su tom prilikom otvoreno falsifikovale i dokumenta, šta više i lične podatke našeg budućeg akademika, da bi ih uskladili sa monstruoznom optužbom ! Za detalje vidite njegovo djelo TITOISTIČKI SUDSKI PROCES, Ulcinj 2014., kojom je razdrao masku Titovom " specifičnom socijalizmu ".

Po izlasku iz jugoslovenskog zatvora, na putu za SSSR, emigrira u Albaniju, odakle ne samo što mu ne dozvoljavaju da pređe u SSSR, već više puta pokušavaju da ga vrate jugoslovenskoj UDB-i u zamjenu za svog prebjeglog književnika.

Sredinom godine 1965. Profesor Burović objavljuje u Tirani svoj famozni disidentni roman IZDAJA, jugoslovenskom tematikom, koji se prihvaća od Albanaca Albanije i njene dijaspore kao remek djelo albanske proze. Tada mu albanske vlasti dozvoliše da nastavi studije kao vanredan student na Fakultetu albanskog jezika i književnosti, pri Državnom universitetu u Tirani. Boraveći u malom pokrajinskom gradiću Ljušnje i radeći kao nastavnik albanskog jezika u jedno susjedno selo, on nastavlja i studije i pripremanje svoje dijalektološke monografije, kojom misli da brani svoju drugu diplomu na albanologiji.

U septembru 1968.godine, pošto je položio sve ispite prve, druge i treće godine, na bazi pravilnika tog Fakulteta, traži da četvrte godine bude redovan student. Potražnja mu se usvaja, ali uz običnu stipendiju od 3.000 leka, a ne sa platom radnog mjesta, kako su to dovršavali studije ostali.

Sem toga, ne daju mu zasebnu sobu u studentskom domu, kao što su je drugima davali (u upoređenju sa Profesorom beznačajnim studentima !), već ga postavljaju da spava u jednoj sobi sa osmoro drugih studenata, koji su sigurno instruirani od SIGURIMI-a ne samo da ga svakako provociraju, već i da galame danju i noću, te da mu tako ne daju ni da se naspava, kamo li da uči i priprema ispite. Preko svega, ispitima koje je imao da položi kao student sa korespondencijom, pridodaše mu još dva druga ispita, jedan teži od drugog. Iako nije bio svijestan šta se to cilja sa njime, on se vraća iz Tirane u Ljušnje i nastavlja da polaže i preostale ispite kao vanredan student.

Za svo vrijeme studija, kao vanredan student, po pravilniku bio je oslobođen mjeseca fizičkog rada. Ne znajući to, on je svakog ljeta radio po mjesec dana u kojoj fabrici, ili po poljima koje ferme. Organi vlasti, koji su ga vidjeli gdje radi, nisu mu rekli da je fizički rad obavezan samo za one koji nisu angažovani ispitima. Dok ostali ili su instruisani od Sigurimi-a da mu to ne kažu, ili i sami nisu znali za to.

Ali, sem ove sabotacije stvaranja i studiranja, njemu je vršena svakodnevna sistematska sabotacija i od supruge, koja je upravo te godine (1968) dopala u ruke Sigurimi-a i oni su je upotrebljavali kao i sve ostale, i za najprljavije poslove. Te godine ubacuju mu i svoju provokatorku učiteljicu Ljiljana Ćuku-Bleta, koja mu isto tako sabotira stvaranje i provocira ga.

A radio je te akademske godine (1968/1969) Profesor ne samo u školi sa punom normom, ne samo pripremao i polagao svoje ispite, već i na pripremanje za štampanje tri njegova nova djela : zbirka pripovijedaka ODJEK KORABA, koja će se objaviti u Tirani 1968, novela ZMIJA, koja će se objaviti 1969, i monografija ULCINJSKO NAREČJE, kojom će 1969. braniti drugu diplomu.

Te je godine i ta studija trebala da se štampa, ali joj je to sabotirano od SIGURIMI-a.

Radeći dano-noćno on je uspio da izvede iz svojih ruku djelo ULCINJSKO NAREČJE prvih dana maja 1969. Otkucao ga na pisaćoj mašini u 10 (deset) primjeraka, od kojih je dva odmah predao nadležnim organima Fakulteta, a za junsku sezonu pismene odbrane diplôma. Pošto je u to djelo pisao ne samo pozitivno, već i negativno za akademika, prof. dr Ećrema Čabeja, tadašnji najveći albanski albanolog, Bog albanologije, naučni rukovodilac te odbrane diplôme Jorđi Đinari odmah predaje jednu kopiju Akademiku Čabeju.

Čim je ovaj vidio gdje ga Profesor Burović kritikuje i gdje ga ispravlja i dopunjava, tražio je da mu ga dovedu u njegov kabinet Instituta albanoloških studija. Tada se naš Profesor po prvi put sastao sa Akademikom Čabejom i u četiri oka ispričali se obojica kao stari znanci. Od tog dana među njima se uspostavlja veliko i iskreno prijateljstvo, koje Sigurimi iskorišćava za kompromitiranje našeg Profesora. Kad god bi se sreli, Sigurimi je instruirao svoje agente da šapuću narodu : " Vidite kako se grle književnik Kaplan Resuli sa fašističkim ministrom Prosvijete i Kulture ! " Jadni Kaplan se stvarno grlio sa njim, jer ga poštovao kao naučnika, ali mu nije ni na kraj pameti bilo da je taj Čabej, za vrijeme njemačke nazi-fašističke okupacije, bio ministar prosvijete u Albaniji. Ponajmanje je znao da mu se sa njim i nekim drugim ličnostima priprema " formiranje " protivdržavne grupe i hapšenje.

Od osam drugih primjeraka Profesor je zadržao za sebe samo jednu kopiju. Svih sedat drugih kopija razdao je svojim prijateljima. Jedna je dospjela i u ruke albanologa, prof. dr Jup Kastrati-a, porodični prijatelj našeg Profesora : brat Profesora Kastrati poginuo je u obruču sa bratom Profesora Burovića, puk. JNA Dževdet Resulbegović.

Profesor Kastrati odmah uvodi to djelo u materijal budućeg broja časopisa Višeg Pedagoškog Institut u Skadru, izjavljujući svima da će u tom broju imati jedno djelo sui generis, od pera sada svima znanog Profesora Burovića.

Ovo je stavilo odmah u pokret Sigurimi, koji je od vremena činio sve da ga uhapsi, a ne da ga još više afirmira. Zato onima na Fakultetu naređuju da odbranu diplôme Profesora odlože za septembar mjesec. Do tada su mislili da će ga uhapsiti.

Tako, u junu 1969, preko svoje agentkinje Lj. Čuku pokušavaju da ga privuču jugo-granici prema Podgorici, u odmaralište Razma, da bi ga tu uhapsili i optužili da je tobože tamo otišao da prebjegne za Jugoslaviju, a moguće da ga i u vreći predaju UDB-i. Pošto im to propade (Profesor je pljunuo u lice agentkinju i rekao joj otvoreno da zna ko je i zašto je poziva u Razmi!), insceniraju mu još dvije takve klopke : jednu na granici Srbije, prema Prizrenu i drugu na granici Grčke, prema ostrvu Krf.

Prvih dana septembra Profesor je u Tirani da pita za dan odbrane diplôme. Sigurimi mu ubacuje svog čovjeka, Sekretara Partijskog Komiteta Sreza Kukes da ga svojim kolima odvuče tamo, na samoj granici Jugoslavije, tobože za proslavu praznika tog grada. Ovaj ga sekretar, u znak tobožnjeg posebnog poštovanja, postavi i na tribini, pored sebe.

Drugi agent Sigurimija učini sve da ga ubjedi da pođe do granice i da otuda vidi neposredno Kosovo, za koje je Profesor već počeo da piše novi roman. Pošto nije bilo kola, on mu reče da pođe pješke, jer nije daleko, a uz put može naći i koji kamijon. I Profesor je bio spreman da pođe i pješke.

Nešto ga neodoljivo vuklo tamo, da vidi Kosmet. Kad to ču šef Prosvijete i Kulture Kuksa, Kudusi Šehu (BOGDANI), s kojim se sprijateljio prije dvije-tri godine, uze odmah kola sekretara Partijskog Komiteta, pozva Profesora da uskoči i odvede ga do samog graničnog prelaza.

Tako im propade i ovaj pokušaj da ga uhapse, jer ga u prisustvu šefa Prosvetnog otsjeka nisu mogli uhapiti i optužiti da je otišao tamo da prebjegne.

U međuvremenu, instruirani od Sigurimia, oni iz Fakulteta, šalju mu telegram u Ljušnje da se 13. septembra treba prijaviti za odbranu diplome. Njegovom srećom telegram pada u ruke njegovog prijatelja Koli Ziu (Vlah), koji je znao da je Profesor u Kukes kod svog prijatelja, šefa Prosvijetnog otsjeka. Na adresu tog šefa on šalje odmah telegram. Ovaj ga hitno predaje Profesoru. Desilo se to 12 septembra ujutro. S

vi gosti, njih nekoliko stotina, penjali su se na svoje autobuse ili kola da se vrate u Tiranu. Profesor se uzalud mučio da nađe mjesto u koji autobus. Šoferi, instruktirani od Sigurimia, nisu ga primali, pravdajući se da nemaju mjesta. Tražeći mjesto i po kolima i džipsovima, naiđe na džips u kojemu bješe oficir Sigurimia Šaban Braha, koji ga jako cijenio i poštovao. Čim ču ovaj kako stoji stvar, diže se, iskoči iz kola i reče Profesoru: "Penjite se na moje mjesto, Profesore !" Ovako im i ovaj pokušaj da mu sabotiraju diplomiranje propade.

Profesor se sutradan, u određeni sat, prijavi pred komisijom za odbranu diplome. I odbranio je sa najvećom ocjenom 10 (desetkom). Profesor Mahir Domi, koji je predsjedavao komisiji, izjavljuje: "Studija Kaplana Resuli prevazilazi okvire običnih radova za odbranu diplome. Ona ne zaostaje ni najmanje iza studija koje se objavljuju u časopis Univeriteta STUDIME FILOLOGJIKE. Zato ćemo je mi i objaviti u tom časopisu kao jedan značajan doprinos u oblast dijalekrologije albanskog jezika". Prof. dr Anastas Dode uvodi u svoja universitetska predavanja otkrića Profesora Burovića, a zatim - poslije njegovog hapšenja - i u albansku enciklopediju FJALOR ENCIKLOPEDIK SHQIPTAR, naravno bez njegovog imena.

Upravo tih dana Profesor Kastrati mu kaže da su njegovu studiju izbacili oni iz Sigurimija iz sastava njihovog časopisa. Isto će to učiniti i u časopisu STUDIME FILOLOGJIKE.

Profesoru Buroviću su dali diplomu, ali u redistar Universiteta, mjesto gdje je trebalo da se registrira diploma, ostavljeno je prazno. Poslije hapšenja 03.11.1970, tamo su napisali: "Izbačen sa studija zbog lošeg političkog držanja". Diplomu su mu oduzeli i uništtili, a studiju kojom je branio tu diplomu - prikupili i uništili sve primjerke, zajedno sa svim drugim objavljenim i neobjavljenim djelima, uz pretnju da će se uhapsiti oni koji ih ne budu predali vlastima. A ovo znači da su ga bez hapšenja i bez isljeđivanja osudili na smrt.

Upravo zato, u izvještaju štampe o studentima koji su djelima branili te godine diplonu, ime našeg Profesora ne nalazi se nigdje. I dok svima objavljuju po koji odlomak rada kojim su branili diplomu, iz rada profesora ne objavljuju ni slova.

Tada je Profesor zadužio svog druga da napiše izvještaj o odbrani diplome i, zajedno sa malim odlomkom, ovaj šalje to listu MESUESI, čiji je urednik bio jedan veliki prijatelj Profesora. Ni ovaj mu ne objavljuje ni dopis niti odlomak.

Tada je Profesor napustio posao nastavnika u Ljušnje i prijavio se lično Presjedniku Albanije, Hadži Lleši, kome se otvoreno žalji na organe Sigurimia da ga nevinog proganjaju, provociraju i persekutiraju.

Poslije nekoliko mjeseci, upravo na dan kad će stići u Tirani jugoslovenski ambasador Jovan Pečenović da inauguriše uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Albanijom na rang ambasada, Profesora Burovića, nekoliko sati prije - uhapsili su. Svi koji poznaju albansku stvarnost kažu da ga Enver Hodža učinio kurbanom svog novog "prijateljstva" sa Titom.

Taj dan, sa ili sem Profesora, nije uhapšen niko drugi, što znači da je klika Josipa Broza Tita smatrala Profesora Burovića za svog najvećeg neprijatela u jugoslovenskoj političkoj emigraciji u Albaniji, pa je zato, prije ateriranja avijona sa jugoslovenskim ambasadorom na aerodromu Tirane i tražila njegovo hapšenje. I stvarno, ni viši oficiri i đenerali nisu bili ni značajniji, niti dostojanstveniji.

Narednih dana počeo je u Albaniji pogrom na jugo-emigraciju, sigurno po potražnji Josipa Broza Tita. Poslije 20 i kusur godina, kad je lično upoznao Akademika Burovića, dr Vladimir Pavičević, ambasador SR Jugoslavije u Švajcarskoj, izjavio je: "Da sam znao ko je Kaplan Burović, uhapsio bih albanskog ambasadora u Beogradu i rekao Enveru Hodži: "Pusti mi Kaplana, da ti pustim ambasadora!"

Profesor Jup Kastrati, pošto je nanjušio da se nešto loše sprema Profesoru Buroviću, rekao mu je da su vlasti izbacile njegovu studiju iz njihovog almanaha i odmah sakrio svoj primjerak tog djela, sasvim svijestan opasnosti da se sazna i uhapsi. On ga sačuvao decenijama, sve dok nije Profesor Burović izašao iz zatvora. Ne samo zato, već i za porodično i lično prijateljstvo, Profesor Burović posvećuje ovo svoje djelo upravo njemu. Izvolite vidjeti !

Iako mu je u zatvor bilo zabranjeno da se bavi pisanjem, Profesor Burović je nastavio da piše. Između ostalih djela on je nastavio da obrađuje i djelo ULCINJSKO NAREČJE, prikupljao je nove materijale, ispravljao i dopunjavao poglavlja.

Po izlasku iz zatvora, zbog sabotiranja, koje mu se permanentno čini, sve do 2016.godine nije stigao da objavi ovo djelo. A kad je ipak objavio - izvolite vidjeti: učinili su sve da to pokriju ćutnjom. Titoisti i Enverovci, zbog svojih monstruoznih zločina, koje su učinili nad njegovom glavom, glavom njegove supruge i maloljetne djece, ne mogu ni da čuju ime ovog našeg odanog i odranog sina, iako ga prisvajaju. Ono ih čini da pobjesne. Posebno kad vide da se njegove albanološke teze usvajaju, a umjetnička djela cijene i uvažavaju.

Čim je izašao iz zatvora, misleći za njega da je Albanac i njihove gore list, za njegov roman IZDAJA, albanski narod ga proglasio za počasnog člana svoje Akademije nauka i umjetnosti, dok za djelo ULCINJSKO NAREČJE proglašavaju ga za seketara Otsjeka za jezik i književnost. Kao sekretar tog otsjeka on je i zamjenik presjednika te Akademije. A kad su saznali da nije Albanac, pa i njegove albanološke teze, u svom bjesnilu protiv njega sahranili su tu svoju Akademiju. Proglasili su da ona nikada nije ni postojala, i pored očitih dokumenata o njenom postojanju. Vjerujemo primjer ovaj bez presedana u istoriji čovječanstva: sahranili Akademiju da bi negirali članstvo Burovića, zvanje akademika !

Da se sada obratimo samom djelu, koje je Akademik Burović objavio privatno, u jednoj štampariji Ulcinja, kidajući zalogaje hljeba ne samo od svojih usta, već i od usta svoje djece. Svi primjerci su razdati na poklon. Na poklon ih imaju i biblioteke.

Vrijedno je ovdje napomenuti da, upravo godinu dana po objavljivanju ovog djela, švajcarske vlasti su mu ukinule svaku materijalnu pomoć, koju su mu do tada davale na bazi svojih zakona.

Za razliku od prvog izdanja pisaćom mašinom, koje nema predgovora, ovo novo štampano izdanje ima jedan kratak predgovor od Suada Sulejmanagića, kratak - ali značajan. Vidite samo ovaj njegov citat, uzet iz enciklopedije KOSOVA Akademije nauka i umjetnosti Prištine, objavljena 2012 : " Kaplan Resuli bio je bezsumnje jedan od književnika i intelektualaca najogovaranijih, najnapadnutijih, najblasfemiranijih, najpolemiziranijih u albanskom svijetu.

On se optužuje i kao panslavista, ali sa druge strane karakteriše se i kao jedan od najistaknutijih rodoljubivih književnika.

Njegovo najpoznatije djelo je roman " IZDAJA ", iako jako malo od njegovih djela su mu objavljena u Albaniji. Kaplan Resuli je kažnjen sa deset godina zatvora (Ne 10, već 43 godine, pa i na smrt !-SS), od komunističkog režima zato što njegova shvatanja (Znači - zbog njegovih shvatanja, a ne zato što je tobože bio agent UDB-e !- SS) nisu korespondirala sa režimom Envera Hodže.

Resuli je priznao da je majtista, ali ne sa komunizmom koji se uspostavio u Albaniji, koji on naziva komunizam bandita, što mu je koštalo jako teško. Poslije '90-tih godina, iako kao ondašnji presjednik, Sali Beriša, ali - kasnije - i eks presjednik vlade Fatos Nano, izvinuli su se Resuliu u ime albanskog naroda i pozvali ga da se vrati u Albaniju, ali on nastavlja da živi u Švajcarskoj ".

Ovo izvinjenje ovi Albanci nisu ponovili prema nijednoj drugoj ličnosti, ni svojoj ni stranoj. Albanske vlasti su mu zvanično priznale i punu nevinost.

Jugoslovenske vlasti ne samo što mu se dan-danas još nisu izvinule (Izuzev Ambasadora Pavičevića !), već nastavljaju da ga drže u crnim listama kao narodnog neprijatelja, pa i sa pomenutim falsifikatima.

Predgovor slijedi dugačak i značajan UVOD, punih 50 stranica, koji je ispravljen i dopunjen po ćelijama zatvora. Tu imamo ova poglavlja : Istorija Ulcinja, Istorija imena Ulcinj, Etimologija toponima Ulcinj, Stanovništvo i ekonomija, Izvori ove monografije.

Još u Uvodu se jasno vidi da se Akademik Burović ne slaže sa istorijom Ulcinja, kako su je albanski istoričari zamišljali, sklepali i pisali, ističući u prvi plan svoju veliko-albansku šovinističku i rasističku politiku, a zatim, u saglasnosti sa njom, i nauku, ako im ona konvenira politici. Tako poznatu albansku etimologiju imena ULCINJ od " albanske " riječi " ujk " (" vuk "), koju su do njega usvojili i jugoslovenski istoričari-akademici, on je obara i uspostavlja svoju tezu : da ime grada ULCINJ potiče od etničkog imena grčkog plemena Kolhi, koji su izgradili Ulcinj u 5-4 vijeku prije nove ere i nazvali ga KOLHINION.

Profesor Domi, pretsjednik komisije, suprotstavi mu se: "Da je etimologija imena grada Ulcinj od albanske riječi ujk sada je to opinio kommunis ".

Student Burović mu odmah, kao iz puške, odgovori ne samo inteligentno, već i spirituelno : " Opinio kommunis je i Bog, ali eto, Albanija je proglasila sebe za prvu zemlju u svijetu bez Boga ! "

Posljije Akademika Burovića i njegovog stručnog, strogo naučnog obrazloženja, da ime Ulcinja nema veze sa albanskim vukom, počeli su i neki albanski "etimolozi " da ovom toponimu traže etimologiju drugdje : jedan od njih mu je našao i u imenu ULLINI (" maslina "). Svugdje će je ovi Albanci potražiti, samo ne onamo gdje ju je Akademik Burović odredio. Titoisti ih podržavaju.

Akademikova etimologija imena grada ULCINJ bila je sinjifikativna za albanske cerbere. Oni su odmah shvatili da ovaj etimolog, kao što odbija da prihvati službenu etimologiju tog grada, odbiće jednog dana da prihvati i sve druge službene stavove, koji se zasnivaju na opinio kommunis i politika u prvom planu. Utoliko prije što se ovaj Gugosloven (Kako se pežorativno izražavaju za jugo-emigrante !) usudio da se suprotstavi i Akademiku Čabeju - Bogu albanske albanologije.

Sve ostale škakljive probleme komisija je prešla u ćutnji, pa i obaranja ili dopune stavova Akademika Čabeja. Moguće su tako instruirani od Sigurimia. Ali postoji mogućnost da su uvidjeli da naš Akademik ima pravo. Napominjemo samo ovaj stav Akademika Čabeja : O, koje je ispred naglašenog sloga, pretvara se u A. Akademik Burović dokazuje da se to O pretvara u A ne zato što je ispred naglašenog sloga, već zato što je KRATKO.

U nastavku istraživanja naš Akademik otkriva da se to O pretvara u A i u naglašenom slogu, ako je kratko. Samo što u ovom slučaju, duž flekcije riječi, ono se opet vraća u O, ako A promjeni dužinu.

U vezi sa ovim, naš Akademik je otkrio i formuliro zakon albanske fonetike, po kojemu, dugi i kratki samoglasnici naglašenog sloga, duž flekcije riječi, prelaze u samoglasnike srednje dužine. Ovaj zakon ima veze sa mnogim drugim fonetskim pojavama.

Upoređujući ovaj fenomen albanske fonetike sa fonetikama drugih jezika, pa i srpskog, Akademik Burović dolazi do zaključka da ovaj zakon vrijedi i za sve druge jezike.

Profesor Dode uvodi neka otkrića Profesora Burovića u svoja predavanja na Universitetu u Tirani, naglašavajući studentima da su to otkrića autora romana IZDAJA. Naravno - do dana njegovog hapšenja. Poslije hapšenja, kao član komisije za sastavljanje albanske enciklopedije, on unosi tamo fonetsko otkriće Profesora Burovića, ali ne spominjući njegovo ime.

Na albanskom jeziku Akademik je objavio članak Zakon o promjeni dužine samoglasnika, revija YLBERI God. I, Br. 1, Ženeva, jesen 1993, str. 28. U vezi sa ovim, djelu srpskih autora Predrag PIPER i Ivan KLAJN : NORMATIVNA GRAMATIKA SRPSKOG JEZIKA, Matica Srpska, Novi Sad 2013., učinio je jednu opomenu, koju je objavio u svom djelu REČ JE KARANFIL, Beograd 2015, str. 12.

Djelo Akademika je podjeljeno u sedam velika poglavlja sa puno pod-poglavlja : Fonetika, Morfologija, Sintaksa, Leksik, Zaključak, Pogovor, Bibliografija i Lista objavljenih djela Akademika Burovića do 2016, od Lovro Lovrenca, koja je dostigla broj 141 naslova, ne računajući tu ponovljena izdanja, kao i prijevode na strane jezike.

U Zaključak, pošto upoređuje ulcinjsko narečje albanskog jezika sa geginskim severozapadnim narečjem geginskog dijalekta, kome geografski pripada, zatim i sa južnim geginskim narečjem, sa kojim nema ni geografskog kontakta, Akademik Burović ga upoređuje i sa toskinskim dijalektom i, konačno, dolazi do zaključka da ulcinjsko narečje albanskog jezika ne pripada nijednomu od njih. Bacajući pogled na istoriju Ulcinja i porijekla njegove albanske dijaspore, on konstatira da su Albanci Ulcinja došljaci iz svih oblasti gdje oni aktuelno žive, tako da njihovo narečje " pretstavlja jednu mješavinu svih narečja albanskog jezika, koliko geginskog, toliko i toskinskog dijalekta.

Sljedstveno, ono je jedna mješavina, jedan konglomerat narečja albanskog jezika, koja su se našla na teritoriji jednog drugog jezika, slovenskog, koji je, vjekovima prije, pustio svoje korene u ovom gradu, gdje - do XIV vijeka - žive duše albanske nije bilo ". Na formiranje ulcinjskog narečja kao posebno narečje albanskog jezika uticao je snažno i slovenski jezik mještana, Crnogoraca, kao i albanizirani elemenat ovih mještana, koji je značajan.

Ulcinj je od vremena otvoren grad. Crnogorske vlasti su još prije DSR predale tamo svu vlast Albancima, koji su planski radili za naseljavanje novih Albanaca iz Albanije, a sa očitim ciljem da u ovoj nekadanjoj crnogorskoj prestonici demografski nadvladaju. Aktuelne vlasti Albanaca vrše i svakakav pritisak, šantaž i nasilje nad Crnogorcima da se selje, jer bi ga htjeli etnički čisto albansko. Krajnje je vrijeme da se suoče sa Međunarodnim zakonom o dijasporama i sa njihovim pravima i obavezama, koje im iz tog zakona pripadaju.

Akademik Burović je svestrano i mnogo povezan za Ulcinj. Sem ovog djela, on je ovom gradu posvijetio još nekoliko drugih, od kojih spominjemo ova dva : ISTORIJA ULCINJA (2009) i ENCIKLOPEDIJA ULCINJA (2010), isto tako pokrita ćutnjom, iako njegovo ime svi pošteni ljudi uvode u wikipedije, antologije, leksikone i enciklopedije, pa i Albanci, koji su počeli da se slažu i sa njegovim albanološkim tezama.