Analiza

Crna Gora - Predsednički izbori 2023

Ulazak u post-Đukanovićevsku eru

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira situaciju u Crnoj Gori pred drugi krug predsjedničkih izbora, koji će se održati 2.aprila 2023.godine. Iz analize „Crna Gora: Predsjednički izbori 2023: Ulazak u post-Đukanovićevsku eru" objavljujemo najvažnije i najzanimljivije delove.

***

U Crnoj Gori će se 2.aprila 2023.godine održati drugi krug izbora za predsjednika države. U prvom krugu izbora, koji su održani 19.marta 2023.godine najviše glasova osvojili su Milo Đukanović 119673 glasova (35,37%) i Jakov Milatović 97858 glasova (28,92%). Izlaznost je iznosila 64,06% (341551). Mandat predsjednika traje pet godina. Milo Đukanović (61), kandidat Demokratske partije socijalista (DPS), po zanimanju ekonomist. Nadmeće se za već treći mandat predsjednika Crne gore, a već je pet puta bio predsjednik vlade Crne Gore. Predsjednik je Demokratske partije socijalista.

Jakov Milatović (36), kandidat Pokreta „Evropa sad", po zanimanju ekonomist, bivši ministar ekonomskog razvoja. U politiku je ušao nakon izbora 2020.godine, koji su bili prekretnica za Crnu Goru. Zamjenik je predsjednika novoosnovanog pokreta „Evropa sad".

Milatović je proevropskog i prozapadnog usmjerenja i upravo je na tome dobio glasove. Predsjednički izbori predstavljaju konačan kraj dugog perioda vlasti Demokratske partije socijalista (DPS), koja je nakon izbornog poraza 2020.godine izgubila i na lokalnim izborima. Đukanovićev poraz značio bi konačan pad DPS-a, koji je imao apsolutnu vlast u Crnoj Gori od uvođenja višestranačkog sistema, odnosno od 1990.godine, pa do 2020.godine.

Predsjednik države u Crnoj Gori nema veća ovlaštenja. Međutim, drugi krug će biti važan kako za Đukanovićevu sudbinu, tako i za parlamentarne izbore koji će se održati 11.juna 2023., iako postoji mogućnost odgađanja parlamentarnih izbora. Nastavak demokratskih promjena Milo Đukanović na vlast je došao 1989.godine putem tzv. Antibirokratske revolucije na krilima srpskog nacionalizma, kojeg je predvodio Slobodan Milošević.

Đukanović je postao jedan od najpouzdanijih i najbližih saradnika Slobodana Miloševića. Uspostavio je snažne veze sa Rusijom, što se rezultiralo i privatizacijom državne imovine, jer su ruski vlasnici postali vlasnici oko 30% crnogorske ekonomije. Đukanović je aktivni učesnik ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, iako još uvijek nije sudski procesuiran za tu ulogu. Tokom rata u Bosni i Hercegovini bio je logistička podrška Radovanu Karadžiću i njegovom projektu stvaranja Republike Srpske. Crna Gora pod Đukanovićevim malignim utjecajem

Drugi krug izborne kampanje protječe u izmišljanju neprijatelja od strane Mila Đukanovića o navodnoj ugroženosti državnosti Crne Gore od tzv. velikosrpskog projekta, Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Rusije. Ustvari za Crnu Goru je ipak najštetniji Đukanovićev maligni utjecaj. Žarko PuhovskiŠ2Ć je rekao: „Ne treba, naime, zaboraviti da se u međuvremenu dogodilo to da se Crna Gora (na čelu sa Đukanovićem) počela ponašati kao Austrija nakon Drugog svjetskog rata, dakle, sebe je proglasila prvom žrtvom Miloševića, kao što se Austrija proglasila prvom žrtvom Hitlera, a ne i sudionikom u ratu, što su bile i Austrija i Crna Gora u oba slučaja".

Takvu politiku i danas Đukanović „prodaje" Bošnjacima i Albancima ne samo u Crnoj Gori. Donedavni predsjednik Albanije Ilir Meta, je u vezi tzv. velikosrpskog i velikoalbanskog projekta svojevremeno je rekao: „Velika Srbija nije uspjela, a velika Albanija nije moguća". Analitičari smatraju, da je potrebno razobličiti režim Mila Đukanovića, jer je Crna Gora punopravna članica NATO-a, što znači da za nju vrijede najviši demokratski standardi koje bi trebala baštiniti i promovirati, a od kojih je još uvijek poprilično udaljena.

Nevjerovatni su Đukanovićevi konstrukti, da Srbija želi i može napasti državu, koja je članica najvećeg i najjačeg vojnog savezništva na svijetu NATO-a. Također, još uvijek nije zabilježeno, da je Rusija napala bilo koju državu članicu NATO-a od njegovog osnivanja 1949.godine, tako da je izmišljanje neprijatelja konstanta Mila Đukanovića. Bošnjaci i Albanci žrtve Đukanovića Oko 20% stanovništva (Bošnjaci i Albanci) Crne Gore su višedecenijski „taoci" Đukanovićevog režima, koji preko nekoliko pojedinaca Bošnjaka i Albanaca i nekoliko njihovih porodica, koje uživaju privilegije režima, stvaraju lažnu sliku o integriranosti te dvije etničke zajednice tako obmanjujući domaću i međunarodnu javnost o navodnom međuetničkom skladu u Crnoj Gori.

Čak su Bošnjaci, kao žrtve Đukanovićevog režima, pod strahom od prijetnji prisiljeni, da glasaju za svoga zločinca. Tu se misli na počinjene ratne zločine i zločin genocida u Srebrenici sa kojim se povezuje Milo Đukanović, u ulozi tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore, koji je sudjelovao u radu Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije o čemu postoje brojni pismeni dokazi.

Opravdanim se postavlja pitanje, da li su Bošnjaci zaboravili ili prešućuju činjenicu, da je Milo Đukanović bio najbliži saradnik Slobodana Miloševića (SPS) i da je ostao kao jedini visoki zvaničnih iz ratnog perioda, koji još uvijek nije sudski procesuiran, iako ratni zločini ne zastarijevaju. Analitičari smatraju, da su na svojevrsnom demokratskom i moralnom ispitu bošnjačke i albanske stranke, koje ukoliko žele da „speru" mrlju sa sebe, da su bili saradnici i stubovi režima, imaju šansu da naprave demokratski zaokret i okrenu se budućnosti i otklone bilo kakvu dalju saradnju i podršku Đukanoviću i DPS-u.

Đukanović je od 1991.godine razvijao posebne odnose sa rukovodstvom Republike Srpske. U vrijeme međunarodnih sankcija prema Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ), glavni ratni snabdjevači Radovana Karadžića i Ratka Mladića su bili Đukanović i njegov brat pomažući ratnu mašineriju ratnih zločinaca što je rezultiralo genocidom u Srebrenici.

Iz izjava Mila Đukanovića je jasno, da su za njega Bošnjaci i Albanci samo „rezervoar glasova" i ništa više. Zbog toga je važno da pripadnici manjinskih zajednica ne podlegnu snažnim Đukanovićevim pritiscima, jer svoju budućnost moraju graditi sa ostalim sugrađanima bez Đukanovića, koji okončava svoju političku karijeru.

Zaokret Bošnjaka i Albanaca neće biti jednostavno napraviti, jer su pojedinci iz tih stranaka također uvučeni u kriminal i korupciju, a neki čak i u ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj zajedno sa Đukanovićem. Đukanovićev kriminal i korupcija veći su i od „Velike Srbije".

Najznačajniju podršku režimu Mila Đukanovića pruža Republika Hrvatska. Crna Gora i Hrvatska su sponzore pronašli u Kini, ali i Ruskoj federaciji. Upravo ove dvije države pokušavaju da svoje netransparentne veze sa Kinom, ali i sa Ruskom federacijom prikažu i opravdaju, kao „dobre poslovne poteze".

Sa olovkom u ruci do demokratije Predsjednički izbori odvijaju se u vrijeme raspisivanja prijevremenih parlamentarnih izbora, koji bi se trebali održati 11.juna 2023.godine i posjete premijera Crne Gore Dritana Abazovića SAD. Predsjednički izbori su posljednja prilika, da se zamijeni do sada posljednji ne zamijenjeni položaj u državi od 1989.godine - položaj predsjednika. Smatra se, da je tranzicija završena tada kada se na svim ključnim položajima fizički, demokratskim putem, zamijene nosioci položaja.

Prema tome, predstojeći izbori simbolično značit će i kraj tranzicije u Crnoj Gori. Analitičari smatraju, da je na predstojećim predsjedničkim izborima važno, da se građani Crne Gore, ujedinjeni u svim svojim različitostima, bez straha i stranih utjecaja demokratski suprotstave višedecenijskom režimu Mila Đukanovića sa olovkom u ruci i sruše taj režim i da konačno Crna Gora demokratskim putem nakon 34 godine personalno porazi Mila Đukanovića.

Iako je Đukanović na vlast došao pomoću ulice biće zbačen sa vlasti demokratskim putem. Pri odlasku sa vlasti pored glasova pripadnika manjinskih zajednica i dijaspore, važnu ulogu će imati mladi glasači, koji treba da biraju između prošlosti i budućnosti. Visoka izlaznost je važna zbog legitimiteta budućeg predsjednika.

Glasovi za Jakova Milatoviću su podrška birača za članstvo u EU, a njegova pobjeda podstrek da EU treba ubrzano da primi Crnu Goru u svoje članstvo. Priče o srpskom i ruskom utjecaju o čovjeku, koji je cijeli život studirao i radio u okviru zapadne hemisfere su neosnovane. Ako se Milatović može označiti da navodno preferira neku prosrpsku opciju onda je i to njegov kvalitet, koji može biti u funkciji Crne Gore da pomiri prisutne antagonizme u crnogorskom društvu i postigne prijeko potrebni unutrašnji konsenzus o budućnosti države.

Milatović može prihvatljiv za većinsku Crnu Goru. Po matrici Mila Đukanovića svi koji su njegovi politički oponenti rade za Srbe odnosno Srbiju. Milatović treba biti svjestan činjenice, da će biti odgovoran za eventualno skretanje sa NATO i EU puta, a što bi u konačnici moglo da izazove i unutrašnje sukobe u Crnoj Gori.

Milatović je osoba, koja bi mogla balansirati između dvije opcije u Crnoj Gori, tj. između „zapada" i „istoka" u korist napretka i svijetle budućnosti te države. Važno je, da su započeti pozitivni procesi u regionu, koji polako ali sigurno eliminiraju nosioce kriminala i korupcije kao što su Nikola Gruevski (VMRO-DPMNE), Hashim Thaci (PDK), Bojko Borisov (GERB), a na red su došli Milo Đukanović (DPS) i Edi Rama (PS).

Analitičari smatraju, da će se odlaskom Đukanovića otvoriti put ka bržem približavanju Crne Gore ka članstvu u EU, trenutno je evropski put zaustavljen i blokiran upravo zbog Đukanovića, a od 2.aprila u Crnoj Gori otpočinje post-Đukanovićevska era.