Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: "Oluja" kao mitomanija koja se želi pretvoriti u najveću pobjedu (19)

Govor spaljene zemlje

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, u svojim istraživanjima o zločinima u ime vere i nacije, u ime "krvi i tla", dao je celovit prikaz građanskog rata u Hrvatskoj, sa posebnim osvrtom na masovni progon Srba. Feljton iz Livadine knjige-studije, "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011", koji smo objavljivali tokom poslednjih devet meseci, završavamo odlomkom iz njegovog osvrta (objavljeno u delu Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin stoljeća) na "redarstvenu akciju Oluja", koju duže od dve decenije koristi svaka vlast u Hrvatskoj sa ciljem mitologizacije navodne pobede i prikrivanja počinjenih zločina.

Prof. dr Svetozar Livada

Pouzdano znam da kuća, dom, stan, privredni objekti, institucionalni objekti, itd. nemaju ni etniciteta niti nacionaliteta. Oni su pretpostavka čovjekovog življenja od tzv. špiljskog čovjeka ili bolje rečeno od trogloditskih staništa do modernih naselja. Zalazio sam u stogodišnje i milenijske građevine, stanovao u stanovima stotine godina starim i nisu me progonili nikakvi duhovi etniciteta i nacije da bi poželio njihovu destrukciju. Međutim u vrijeme Oluje kolovoza 1995. gledao sam jednom prigodom s kamermanom iz helikoptera kako gori preko stotinu seoskih naselja Lapca, Gračaca i Kninske krajine samo zato što su u njima Srbi stanovali. To je Oluja koju će se navodno izučavati u strategijskim centrima kao uzvišeni oblik ratovanja, zapravo bit će suprotno. Sav taj mitomanski patos, kao čudni i apsurdni atavistički oblik razaranja vlastite nadgradnje, ostat će kao povijesno svjedočanstvo namjernog zločina.

S bolom konstatiram kao ruralni sociolog kome je svako selo zavičaj, da sam istim osjećajem sažalijevao svaku razorenu kuću, svako selo, svaku instituciju Muslimana, Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, itd. kao svoj vlastiti dom. Jer seljak nema, kao uostalom i mnogi drugi, ni rezervne kuće, ni njive, ni sredstava rada, ni zavičaja. Jednako sam se sjetio takvih razaranja u Drugom svjetskom ratu kad su gorjele potleušice, jednodijelne i dvodijelne brvnare s ognjištima koje "niti grije niti peče, ali šuma dogorijeva", kaže jedan pjesnik...

Prokletstvo duge i bogate biografije omogućilo mi je da mogu pouzdano reći da sam bio i boravio u najviše hrvatskih ruralnih naselja i da sam komunicirao licem u lice s najviše seljaka. Istraživao sam ratne zločine poslije Drugog svjetskog rata, sređivao građu oružanih akcija, nicanje vlasti, formiranje institucija.

Izučavao sam kolonizaciju i procese deagrarizacije bez presedana. Zbog toga sam kao svjedok vremena uočio poražavajuću činjenicu da je ratom "spaljene zemlje" u Hrvatskoj od preko 6.400 seoskih naselja, cca 1.500 razoreno. Paradržavni vandali razorili su cca 300 hrvatskih naseljenih aglomerata, a hrvatski "talibani" u ime novonastajuće države i osvete nacije cca 1.200 srpskih naselja. Sve to golemo bogatstvo nadgradnje dio je hrvatskog bogatstva, graditeljske kulture, a nestalo je u dimu i pepelu. Tako da nas preko matrice rata povezuju samo zločini i zločinci sa sveukupnim zločinstvom. Nažalost sve je to nevalorizirano, nekažnjeno jer to nitko ne istražuje sustavno, a tako se neljudski politički zlorabi da tome nema kraja. Jer nećemo da se suočimo s istinom o sebi. Valjda želimo da nam drugi povijest pišu. A ovdje je bio bezumni neobjavljeni građanski rat, najgori od svih ratova, dugo trajao i ostao nedovršen oktroiranim mirom. Zbog toga traje na drugi način "duhom nemoralne politike".

Ta golema ljudska stradanja, ta još golemija razaranja objekata i institucija "bitkom nad bitkama" slavi se s političkim trijumfom i koncelebriranim misama zahvalnicama. Korifeje tog zločinačkog pothvata pretvara se u heroje, a praktički nitko ne ulazi u suštinu i posljedice koje je taj zločinački pothvat donio. Nestali su brojni nevini ljudi i golemi minuli rad. Nestalo je golemo naprezanje i trud, investicioni napori, građevinski pothvati vlastite nadgradnje i golemo nadanje brojnih pojedinaca. Istovremeno prognanima je otet zavičaj, obezdomljeni su i skoro vraćeni iz egzila u kameno doba svoga zavičaja. Ta podjela, to licitiranje "naši i vaši" ukazuje na bezumlje da nismo jedan rod. Razorio nas je neporaženi ustaško - četnički sindrom do nivoa ekološke katastrofe. Tu smo svi poraženi. Do te mjere da srpsko pitanje doista više nije pitanje Srba minorizarnih na ostatke ostataka u Hrvatskoj, nego pitanje Hrvatske kao moderne, demokratske i tolerantne države.

Sve su strukture bile uključene u etničko čišćenje. Čak i "umjetnička" satnija. Nekadašnji intendant HNK spasio se bijegom u pidžami. U Saboru Srbi bijahu proglašeni "nevjernim Danajcima". Devedeset godišnjem svjedoku povijesti, autoru 7 000 dana u Sibiru Karlu Steineru bi oduzeta mirovina da umre od gladi. Kandidatu za Nobelovu nagradu Branku Horvatu bi zabranjen pristup na fakultet izmjenom brave kabineta. Osnivaču Ekonomskog fakulteta akademiku Dušanu Čaliću ne dozvoliše kondolenciju povodom smrti. U Rakovici preredigiraše natpis na spomeniku Rakovačke bune. U Saboru Vladimira Nazora nazvaše "moralnom mizerijom", a Pavelićevog panegiričara Vinka Nikolića proglasiše "nestorom hrvatske književnosti". Biskupa Strossmayera, učenjaka i donatora proglasiše "štrocom". Umalo ne osnovaše alternativnu akademiju i maticu. Poslaše 40. 000 kompleta Enciklopedije Leksikografskog zavoda u Zagrebu u rezalište. Pet najviđenijih intelektualki proskribiraše i proglasiše "vješticama iz Rija". Dakle, nacionalna kontrarevolucija ne zaboravi ništa, ne poštedi nikoga i unakazi vlastitu povijest. Čak su i crkve odstupile od svoje misije i duboko se umočile u etničko čišćenje, pripasujući i posvećujući oružje, prokazujući drugog ali i otimajući dobra. Ilustrisimus Kuharić, npr. u Corriere della Sera i na Međubiskupskoj konferenciji u Mariazellu izjavljuje urbi et orbi da se Srbima nije ništa dogodilo, da su bili pozvani da ostanu, da je riječ o "samoizgonu".

Ta izmišljotina suprotna je svim znanstvenim dosadašnjim spoznajama o seljaku, da bi on kao nekadašnji glebe ad scriptus bio spreman da dobrovoljno napusti kuću, posjed, inventar, zavičaj, grobove, uspomene, običaje i otišao u neizvjesnost poradi neke politike. To je sad novi intelektualni zločin prema seljaku, a seljak ne znači zanimanje nego način života. Taj način života Marx s pravom naziva "idiotskim". Ali to je jedini način na koji seljak zna, umije i mora da živi sada, ovdje i tamo jer drugi niti poznaje ali ni ne priznaje. Nije li to rafinirani oblik prokazivanja žrtve.

Ta neistina me prisilila da mu uputim pismo s brojnim faktima, uz ostalo navodim i primjer iz Udbine "prije ću Srbina ubiti nego mu kuću vratiti", kako kaže jedan prognani katolički svećenik iz Bosne upozorivši ga, da ako se ne postavi prema ovome činu i istini o stradanju naroda "da nema pravo na ispovijed. Nažalost nije mi odgovorio. Pokojni Đuro Kokša, s kojim sam prijateljevao do smrti reče mi više u šali: "Dobra opomena, al' bez efekta jer crkve i kad ne govore istinu ostaju stoljećima bezgriješne. Sjetite se, prijatelju, križarskih ratova."

Potresen zločinom i blasfemičnom neistinom vrhovnog prelata crkve u Hrvata zamolio sam jednog časnika UNPROFOR-a da mi iz dokumentacije video zapisa izabere neke scene. Dobio sam potresne prizore tzv. krucifikacije pribijene žrtve na vlastita vrata, odsječene glave, masakrirano tijelo i razorenu nadgradnju iz Medačkog džepa. Zatim sam kao jedan od 500 koordinatora u povodu Bljeska opisao zločine granatiranja civilne kolone koji je trajao 17 sati nakon potpisanog primirja o predaji. Izjava ministra Šuška u Saboru da je 400 ubijeno, a preko 1.000 ranjenih. Ni danas se ne znaju grobovi ubijenih ni mjesta liječenja ranjenih. Pričalo se po Sisku da su završili u Siemens-Martinovim pećima željezare Sisak. Sve je to bilo u Saboru popraćeno frenetičnim aplauzom. Zaključio sam da su zločini Medačkog džepa i Bljeska bili trenažna generalna proba za zločinački pothvat Oluja i nedvojbena poruka za Kuharićev "samoizgon". Tu se ogleda da li je Hrvatska "najkatoličkiji" prostor u onom kršćanskom smislu. Ovdje moram posebno nešto istaći o odstupanju crkava od povijesne misije. One se u laičkoj državi drsko postavljaju kao patroni. Npr. Crkva u Hrvata u ime konkordata utječe na izbor intendanta kazališta, ministra kulture, nastave u školama, vršeći prisilnu asimilaciju. Određuje ritam rada u trgovinama, miješa se u TV programe i sadržaje medija. "Kultom pagoda" što je narod siromašniji crkva je veća. Gradi antiurbane monstrume proždirući prostor. Iz njihovih dvorišta proviruje domaći fašizam - kvislinzi.

Župnici propisuju "štibru" za kršćanske usluge. Kakvo je stanje duha neka posluži citat najizvornijeg analitičara našeg prostora Viktora Ivančića iz njegove knjige Vita activa: "...Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svoga krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće! Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije - to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine - urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!"

Što se tiče Srpske pravoslavne crkve ona to čini isto ali na mističniji način propovijedajući Svetosavlje koje to nije nikada bilo niti može biti. Premrežena je misticizmom i raznoraznim sektama. Figurira kao noseći stup države za razaranje društva. U prostorima sukoba napustila je i crkve i vjernike. A u poraću postaje snažna interesna grupa za povrat imovine zapostavljajući interes i vjernika i naroda.

Obje crkve nisu se odredile prema fašizmu ali sav politički autoritet grade preko militantnog antikomunizma - "vukući krepanoga konja". Iz njihovih dvorišta reciklira se rat i skrivaju i zločini i zločinci. Tragično je da to laička država podnosi ali i rijetko posijani, a još rjeđe nikli agnostici, ateisti i razumni ljudi.

Oluja je po svim parametrima nekažnjeni povijesni zločin. Naravno kao dio sveopće državne strategije i temeljnog cilja hrvatske nacionalne revolucije bila je etničko čišćenje. Dovoljno je navest primjere iz gradova u kojima nije bilo rata, a prognano je s brojnim brutalitetima azijatske torture cca 125 000 Srba i oteto 25 000 stambenih objekata, minirano 10 000 objekata, samo u Splitu je deložirano 10 000 građana. Međutim, otac iuris prudensa koji je i danas na sceni primus inter pares jednom prigodom kliče "kad mi pobijedimo, Srba neće biti", a drugom prilikom "ako se i pokoji Srbin vrati zagorčit ćemo mu život" i to je doista učinio stavivši ih u corpus separatum. Ništa nije vrijedilo što su Srbi ove prostore zadužili radom, znojem, krvlju i ljubavlju. Pa Srbi kao autentična etnička grupa nisu registrirani sui generis što je jedinstven primjer u Europi. Odjednom su postali "ekološko", a ne ljudsko i demokratsko pitanje. Ovaj se "velikan" okitio svim intelektualnim indulgencijskim titulama od članstva PEN kluba, počasnog doktorata i ustavokrojitelja. Ne može vladati sobom, a htio bi vladati s čovječanstvom i jednim selom "pride". Nema u što nije kad je o Srbima riječ umočen. Prema tome država se ne može konstituirati na nekažnjenom povijesnom zločinu i istovremeno neosuđenom intelektualnom začinjanju, induciranju i provođenju toga zločina.

Dakle, Hrvatsku, kao uostalom i Srbiju, treba zakonski denacificirati "da se carska ne poriče", jer drugog izlaza nakon tako dugog persistiranja na ustrajavanju zločina nema niti može biti. Uostalom i Njemačka se te pošasti zakonima morala osloboditi. Da navedem još nekoliko primjera državnih apsurda prema svojim sugrađanima, nadgradnji, institucijama i kulturi. Dakle, nakon 15 godina nisu do kraja procesuirani već javnom mnijenju dobro poznati brojni konkretni zločini i zločinci. Brojni konkretni i poznati primjeri razaranja i klasičnog kulturocida. Najprije urbani primjeri. Nema procesa o sveukupnom progonu i masakriranju Srba u Vukovaru čak u vrijeme zajedničke države.

U Gospiću je samo jedan dio zločina do kraja sankcioniran, ali ima obilje drugih konkretnih slučajeva žrtava i razaranje dijela Gospića, npr. žrtve "mina iznenađenja", razarenje Jasikovca i nekih ubijenih civila. Split je slučaj poznat po apsurdu brojnih tortura u logoru "Lora" i farsi s oslobođenim evidentnim zločincima. Zadar je čuven po tzv. "kristalnoj noći" i razaranju cca 300 objekata, a nije predmet sudske arbitraže. Osijek je postao interes pravosuđa kad se Branimir Glavaš, pretorijanac HDZ-a odmetnuo. Sisak je slučaj s najbrojnijim monstruoznim zločinima, navodno ubijenih preko 600 civila. U neposrednoj okolini Siska jednoga su seljaka čerečili između dva traktora, a procesa nema, žrtva postoji. Šibenik je na svoj način slučaj. Ali, što da kažemo o Zagrebu, metropoli i njenom koncentracionom logoru, "Paviljon 22" o kojem je snimljen i film, gdje se računa da je netragom nestalo preko 200 ljudi.

Dakle, ni metropola nema osjećaja za sudbinu svojih sugrađana ali to je imalo užasavajuću sveopću poruku kao dio etničkog čišćenja Srba. To je bio dovoljan povod za svakog onog od 18 000 istjeranih iz Zagreba da zna što ga čeka. A sada da navedem već opće poznate primjere u ruralnim zonama. Npr. Pakračka poljana, za čije zločine javnost zna šefa tzv. "eskadrona smrti", samozvanog "Napoleona" koji se čak kandidirao za predsjednika Republike. Kakvo je stanje duha, što se zločina prema Srbima tiče pokazuje činjenica, da se nitko nije zgrozio i uzviknuo: "...Neću za kandidata predsjednika Republike osumnjičenog za zločine u Pakračkoj poljani!"

Prema ispovijedi jednog, koji je svojom rukom likvidirao 70 civila, stradalo je više od stotinu ljudi. U gračačkom groblju procjena je da je sahranjeno više od 700 žrtava. U Donjem Lapcu ubijeno je 66 civila. U seoskom naselju Medari Trnava 29, u Mokrom Polju preko 20, Plavno 34, Grubori 30, Golubić 30, Radljevac 12, Gošća 9, Varivode 10, Oton 8, Strmica 8, Vrbnik 9, Kovačić 3, Kiseljak 9, Kuline 14, Uzdolje 8, Ivoševci 14, Cetina 3, Ervenik 4, Polača 6, Rudele 1, Smrdelje 3, Zečevo 2, Riđane 1, Pađene 3, Đevrske 1, Paulin Dvor 19, a seljaci koji su doživjeli Oluju i čuli "prekomjerno granatiranje" kažu da se jeka čula "do neba" i do neke "crne rupe" u svemiru. Dakle svrha je bila užasavajuće zastrašivanje. Na groblju pored Dvora na Uni preko 300. Nitko ne istražuje žrtve avionima masakrirane kolone na pravcu Blatuša, Maja u Baniji. Unesrećene žrtve, civili, djeca. Ženama u rješenjima odbijenih traženja obeštećenja stoji da pripadaju "neprijateljskom taboru" što je apsurd pravnog poimanja kolektivne krivnje. To su samo opće poznati, a oni nepoznati kao što su grobnice u Štikadskim barama i po šipražju i ševarju koje nitko ne istražuje. Prema tabeli koju sam priložio izlazi da je oko 1.800 ljudi ubijeno u postolujnom prostoru. Sveukupni broj nestalih prema istraživanju naznačenom u tabeli iznosi 3.700 lica. A spisak od 3.500 nestalih Srba, građana Hrvatske s adresama kojeg sam uputio članicama Vijeća Europe nisu ni na jednom hrvatskom spisku nestalih. A poznato je da je praštanje zločina najveća osveta žrtvi i da neoplakani bez dolične sahrane, bez kenotafa, opasna su prijetnja naročito u doba današnjeg terorizma po onoj i "grobovi naši borit će se s vama".

Zbog tih činjenica pisanje o Oluji i imajući u vidu njen mit, sve mi se više gadi. Ne samo pisanje o tome, nego život u takvoj sredini gdje istina nije sebi sudac i gdje je pogaženo svako dostojanstvo čovjeka, riječi i govora o stradalim žrtvama. Gdje se više progone prokazivač zločina nego sami zločinci. Gdje se ubijaju, nekažnjeno, zaštićeni svjedoci. Gdje država stoji iza osumnjičenih za zločin pred licem Međunarodnog tribunala. To je bez daljnjeg kompletni moralni poraz s dugoročnim posljedicama. Kao zaključno da kažem, danas se manje-više sve zna, kako iz novonastalih biografija Tuđmana, njegovih transkripata, sudskih procedura, istraživačke dokumentacije i brojnih očevidnosti, te preko 500.000 prognanih Srba, itd. Dakle, etničko čišćenje bilo je plansko, strateško pitanje u ostvarenju nacionalne države. Tuđman je to s fratrima planski razradio tzv. Norvalskim programom - lustrirati Srbe, a ne komuniste. U tu svrhu on je zločince inducirao, štitio, promovirao, nagrađivao, itd. Kad su mu predočili jednog ubojicu s nedvojbenim činjenicama rekao je "ostavite ga trebat će nam još". Pa on je u Bespućima...propovijedao da je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti!

Preko svog "najboljeg ministra" Gojka Šuška oživio je ustaštvo. Franco mu je bio uzor za "miksanje kostiju", izmirenja partizana i ustaša. Slušao sam "izvješća" kako radne organizacije javljaju prema naputku: u našoj organizaciji nema više ni jednog Srbina. Javljali su Komori. Tuđman je zaprijetio viđenim Srbima uoči rata na posebno sazvanom sastanku "da im ne garantira život".

Kad ga je Milka Planinc, nekadašnja predsjednica vlade, ukorila "što to radiš", brutalno je odvratio "vi ste nas hapsili, a mi ćemo se vas lišiti". Na stotine kombinacija i primjera minucioznih zastrašivanja, tortura, progona, otimanja i ubojstava sprovođeno je etničko čišćenje. To je od svih traženo. Tko nije mrzio bio je omražen, a tko nije progonio bio je stigmatiziran. Htio je po svaku cijenu doseći cifru da "remetilački faktor" bude sveden na 3-4% i to je javno izjavljivao u brojnim govorima. Imao je dnevne izvještaje koliko je i na koji način Srba prognanao i onda je Olujom kao završnim krešendom to dovršio. Znajući da ih time derasinira, čupa iz korijena, odvaja od nasljeđa nekretnina, da razbija porodice urbanih i ruralnih Srba i za svagda ih kao konačno pitanje destabilizira. To je s pravom predmet Haaškog suda kao optužba za "zločinački pothvat". Kao zaključno želim istaći da me ne zanimaju Srbi kao etnicitet ili nacionalitet iako je o njima riječ. Mogli bi to biti Čečeni, Kurdi, Armenci, itd. Nego me zanimaju kao ljudi, kao građani sa svim vrijednostima i dobrima, kako postadoše žrtva. Naime, što su doživjeli besmislom građanskog rata koji je u pravilu zločin nad zločinom. Pa i nakon toliko bezumlja u ime nacije, vjere i države nitko se ne nađe da zavapi: "Što nam bi!? Što uradismo toliko humicida i kulturocida na vlastitom prostoru? Koja nam je korist i potreba, što smo postigli?"

Naprotiv, nakon povijesnog zločina elite vlasti se ne stide, ne kaju, ne traže povijesni izlaz iz zločina, nego svjetovno slave, a crkveno koncelebriraju. Taj moralni debakl preskupo plaćen golemim žrtvama uzdiže se kao "uzašašće hrvatskog duha" "slavne regionalne sile, nepobjedive armade, brojnije od Džingis-kanove vojske". Ratu se želi podići monumentalni spomenik. Kojeg li apsurda. Dakle, beščašće se mitomanstvom započetog "zločinačkog pothvata" želi pretvoriti u pobjedu unatoč svih evidentnih činjenica poraza. To je takav poraz da međunarodna zajednica arbitrira za vlastiti povijesni nekažnjeni zločin koji nas je biološki pogodio.

Za one koji ne znaju Tuđman je realizirao ono što je Pavelić planirao (pobiti, pokrstiti, protjerati), ali nije uspio zahvaljujući antifašizmu. Da nije bilo ta dva mehanička udara na srpski korpus, prema ekstrapolacionoj računici Srba bi danas u Hrvatskoj bilo 1,5 milijuna. Nažalost reducirani su na samo 180.000 rezidencijalnih Srba u Hrvatskoj. Međutim, Tuđman bijaše ne samo autokrat, falsifikator i srbofob nego "profesionalni osvetnik" i mizantrop što sam i osobno iskusio zbog negativne recenzije njegova dva plagijata: Rat protiv rata i Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije.

Da bi se osvetio Srbima, naložio je Saboru da se sve njihove nekretnine poslije Oluje podržave (nacionaliziraju). Protiv toga antidržavničkog čina, suprotnog naslijeđenoj i vlastitoj legislativi te međunarodnim normama radio sam u timu elaborat kao poznavalac katastra za Vijeće sigurnosti. Sakupio sam preko tisuću adresa Srba u inozemstvu i napisao cirkularno pismo, da traže zaštitu preko ambasada čiji su državljani za svoj alekvotni dio. Vijeće sigurnosti naložilo je Hrvatskoj da se ovaj apsurd dokine. Nažalost, nije to imalo apsolutnog efekta, jer je kolonizacijom dodjeljivanje nekretnina smatrano definitivnim rješenjem srpskog pitanja u Hrvatskoj. Klicalo se "sve je hrvatsko!" No, od onoga tko je propovijedao genocid kao koristan čin za popravljanje povijesti mogu se očekivati svi apsurdi.

Tuđman je protjeranim Srbima iz gradova gdje nije bilo rata ex lege naložio da im se oduzme stanarsko pravo i to još uvijek traje čime je potpuno narušena srpska elita u gradovima. Nerijetko su oteti svi sadržaji stanova. Osim toga, ozakonio je pretvorbu kao pljačku stoljeća i za decenije osiromašio svoj vlastiti narod. Samo ga je smrt spasila da ne bude zbog brutalnog etničkog čišćenja procesuiran u Haagu. (Kraj)