https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nezgodan svedok

Dosije Cvijan: Vučićeva potraga za skrivenim milijardama Cvijana odvela u Dunav (2)

Kalašnjikov ekonomija Vučića

Što skriva tajni Dosje Cvijan? Zagrebački nezavisni istraživački novinar Domagoj Margetić, saradnik Magazina Tabloid, kojem smo objavili knjigu ''Operacija Dures", Kiparske pare i više feljtona, dobio je od Vladimira Cvijana 2014. godine dokumenta o kriminalu Aleksandra Vučića, SNS-a i njihove bande. Iako se i sam nalazi u nevoljama, Margetić je odlučio da ekskluzivno za naš magazin, u nekoliko nastavaka, odgonetne zašto se srpski tiranin Vučić odlučio na likvidaciju stranačkog kolege Vladimira Cvijana, a njegovi tekstovi pružiće odgovor na ta pitanja

Domagoj Margetić

Nakon što je Cvijan s Nevenom Baraćem razradio shemu za prebacivanje novca s tajnih računa u inozemstvu na povjereničke, tajne račune kod Sberbank na Balkanu, odnosno na tajne račune pod kontrolom Sberbank, a u cijelu je shemu uključeno i osnivanje fiktivnih podružnica Sberbank u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vučić je svom suradniku dao novi, izuzetno zahtjevan zadatak. Bilo je to potkraj 2012. godine, kad je na beogradskom sastanku Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića, Martina Schlaffa, Mlađana Dinkića, Dragoljuba Karića i Vladimira Cvijana, dogovoreno da će se novac iznesen iz Srbije u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića od 1994. pa sve do 2000. godine, biti također prebačen na tajne račune kod Sberbank, a koje će kontrolirati Vučićevi povjerenici.

U tom trenutku sastanku su se odbili odazvati dvojica ključnih tajkuna koji su bili povjerenici na dijelu tajnih računa. Radilo se o Miroslavu Miškoviću i Miši Beku, koji inicijalno nisu htjeli sudjelovati u novim financijskim aranžmanima Aleksandra Vučića, koji je u tom trenutku iako ne kao prvi čovjek preuzimao potpunu kontrolu nad polugama vlasti u Srbiji, koristeći paraobavještajno podzemlje i mafijaške strukture kao glavnu polugu uspona na vlast.

Cvijan je tad dobio novi zadatak. Disciplinirati Beka i Miškovića i uvjeriti ih na suradnju. Ono što Cvijan u tom trenutku nije mogao znati bili su kontakti Miše Beka s austrijskim istražiteljima u Aferi Hypo, posebno Bekovi kontakti s Christianom Boehlerom, tadašnjim glavnim istražiteljem tzv. „CSI Hypo" istražiteljskim timom, koji je vodio kompleksnu istragu tokova novca na tajnim računima i imao je zadatak utvrditi kako je preko tajnih računa pod kontrolom Hypo Grupe na tajne račune u inozemstvo izvučeno, a potom skriveno na daljnje sigurne lokacije preko 150 milijarda eura iz balklanskih država. Boehler je u jednoj od svojih istraga istraživao i Mišu Beka, te je tvrdio detalje o tajnim tokovima novca koji su išli preko Beka, a povezano i jednim dijelom preko Miškovićevih offshoreova.

Obzirom da je austrijske istražitelje zanimalo da dođu do što „krupnijih riba" i do skrivneih financijskih operacija, Boehler je Miši Beku sredinom 2012. godine ponudio suradnju kao svjedoku-pokajniku, a zauzvrat je Beko trebao svjedočiti o tome kako je i preko kojih pravnih i fizičkih lica izvlačen novac preko tajnih računa u financijskim operacijama bivše Hypo Grupe (danas Addiko banke na Balkanu).

Cvijan se samo tijekom 2012. godine s Mišom Bekom sastao tridesetak puta, kako bi ga privolio na suradnju u novoj shemi prebacivanja i kontrole novca s tajnih inozemnih računa. Kako je zabilježio u svojim elektronskim bilješkama, Cvijan je morao organizirati da se u novoj shemi koja je dogovorena s Vučićem, na tajne račune pod kontrolom novih Vučićevih povjerenika, prebaci najmanje pet milijardi eura, za koje se znalo da su iznesene u inozemstvo još u vrijeme Miloševića.

Na tajnim sastancima koje je 2012. godine organizirao upravo Cvijan, a koji su se najvećim dijelom redovito održavali u posebnom objektu restorana Dva Jelena na beogradskoj Skadarliji, gdje su zanimljivo na dijelu sastanaka bili prisutni i kontroverzni hrvatski biznismen Hrvoje Petrač, čovjek koji slovi za šefa kriminalnom klanu Pripuz u Hrvatskoj, ali i koji je jedan od glavnih uvoznika i distributera oružja preko nekadašnjeg sovjetskog bloka, a smatra se i bossom dijela hrvatskog podzemlja; kao i hrvatski tajkun za kojim je raspisana međunarodna Interpolova tjeralica Josip Gucić.

Sastancima se povremeno kao povjerenik Ivice Todorića pridružio i njegov mlađi sin Ivan Todorić. Naime, odnosi povjerenika koji su kontrolirali milijarde na tajnim računima u inozemstvu, kako onih iz Hrvatske, tako i onih iz Srbije, ali i Bosne i Hercegovine, toliko su isprepleteni i povezani tajnim partnerskim i povjereničkim ugovorima i odnosima, da je bilo nemoguće bilo što dogovoriti bez da u tim dogovorima sudjeluje što je moguće više onih koji su uključeni u povjereničke mreže, ili možda bolje reći povjereničke financijske lance. Bez suradnje svih u toj hijerarhiji, Cvijanu je bilo nemoguće provesti Vučićevu namjeru da se ti odnosi reorganiziraju, a novac preusmjeri prema novoj shemi.

U jednom trenutku i Ivica Todorić, koji je prvotno bio spreman na dogovore, i koji se čak i dogovorio s Vladimirom Cvijanom i jednim srpskim biznismenom, na određeni je način „zamrznuo" svoj pristanak, nakon što na nove aranžmane nije pristao Todorićev tajni partner Miroslav Mišković.

I tu je došlo do prve ozbiljne svađe i sukoba Cvijana i Vučića, početkom februara 2013. godine, kad su se spremajući se na sastanak kod tadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića prvi put ozbiljnije posvađali. Tad je Cvijan i odlučio o svemu nadalje voditi vrlo detaljne bilješke u elektronskom obliku, sakrivati dokumentaciju, bilježiti svaki razgovor s Vučićem, raditi bilješke o svim tajnim sastancima vezano za te dogovore, kao i sakupljati svu dokumentaciju koju je mogao sakriti vezano uz nove financijske aranžmane koje je morao dogovarati na zahtjev današnjeg srpskog predsjednika.

Razlog zbog kojeg je Vučić imao povjerenja za ovaj zadatak u Cvijana bio je, zapravo, vrlo jednostavan. Ne samo što je Cvijan bio koautor sheme za novo financijsko preslagivanje povjereničkog novca na tajnim računima, nego je Cvijan bio i arhitekt dogovora braće Karić s Vučićem. Taj dogovor nije, međutim, podrazumijevao samo naplatu i isplatu političkog reketa kojeg su Karići morali platiti Vučiću za oslobađanje od postojećih optužnica i za sklanjanje u ladicu novih pripremljenih optužnica, nego se radilo i o predaji kontrole nad dijelom Miloševićevih tajnih računa, odnosno novca kojeg je Milošević u operacijama u kojima su sudjelovali Karići kao povjerenici, prebacio u inozemstvo, prije svega u Veliku Britaniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju.

Kako je u svojim dokumentima zabilježio sam Cvijan, radilo se o iznosu od 3,7 milijarda eura protuvrijednosti u raznim valutama.

Dakle, 2012. godine braća Karić i povjerenici koji su im bili podređeni, kontrolirali su preko tajnih inozemnih računa astronomskih 3,7 milijarda eura protuvrijednosti u raznim valutama, koje je u inozemstvo prebacivao Slobodan Milošević u vremenu od 1994. do 2000. godine, a koje Karićevi nikad nisu stavili na raspolaganje obitelji Milošević, nego su nastavili vrtiti taj novac kao svoj. Kao i u drugim ovakvim slučajevima, postojao je tehnički problem. Naime i u ove financijske operacije koje su se provodile preko Karićevih bili su uključeni povjerenici iz Hrvatske, koji su u prebacivanju ovih Miloševićevih milijardi bili strateški partneri i omogućili su te financijske operacije. Radilo se o Shemi Ericsson iz 1990-ih godina u kojoj je na inozemne račune iz Srbije prebačeno više stotina milijuna američkih dolara, a po onom što je u svojim dokumentima zabilježio Cvijan radilo se o konačnom iznosu od 870 milijuna američkih dolara koji su samo kroz ovu shemu od 1994. godine prebačeni na tajne račune iz Srbije.

Uloga Zagreba i hrvatskih povjerenika u ovoj priči bila je strateška. Naime, te 1994. godine, Karićeva Astra banka jedan dio sredstava iz Srbije prebacivala je u Hrvatsku preko Baraćeve Dubrovačke banke, što je ostalo skriveno sve do razotkrivanja u Dosjeu Cvijan, jer je upravo Cvijan u svojoj dokumentaciji na crnom usb memorijskom stiku sačuvao sve te dokumente Astra banke, kao dokaz financijskih operacija Zagreba i Beograda, odnsono kao dokaz da je Zagreb pružao organizacijsku logistiku Miloševiću u izvlačenju srpskih budžetskih milijardi na privatne tajne račune u inozemstvu, koje su kontrolirali Miloševićevi povjerenici, u ovom slučaju braća Karić i njima podređeni izvršitelji.

Vučić je od Cvijana tražio da se novac pod povjereničkom kontrolom iz Sheme Ericsson prebaci na tajne račune u Dubaiu pod kontrolom Vučićevih ljudi. Zato je Cvijan odlazio u Zagreb da se posredstvom Ivice Todorića sastane s Davorom Šternom, bliskim suradnikom nedavno preminulog zagrebačkog gradonačelnika, ali i ratnim Tuđmanovim ministrom gospodarstva, koji je bio dio hijerarhije starih ruskih veza, i praktički instalacija Vanje Špiljka unutar HDZ-ovog sistema javne, ali i paralelne vlasti.

Naime, upravo je Davor Štern, kako se to vidi u Cvijanovom tajnom dosjeu, bio ključna veza braći Karić i Miloševićevim financijskim povjerenicima pod kontrolom Karićevih, za dogovaranje povjereničke financijske arhitekture u Shemi Ericsson. Te 1994. godine Štern je bio ključna osoba u Nadzornom odboru kompanije Ericsson - Nikola Tesla u Zagrebu, te su već bili potpisali povjereničke aranžmane s Ericssonovim dioničarima, o prikrivenim tranzicijskim financijskim operacijama preko Ericssona. Kad su braća Karić morala osigurati za Miloševića novu financijsku shemu, kojoj će Haaški sud teže ući u trag, obzirom da su se ciparske operacije, kao i operacije u Velikoj Britaniji i Francuskoj već nalazile pod međunarodnim i haaškim istragama, Karići su se posredovanjem Nevena Baraća, tad jednog od najmoćnijih bankara u ratnoj i tranzicijskoj Hrvatskoj, povezali upravo s Davorom Šternom.

Dvadesetak godina kasnije, taj isti Davor Štern posredstvom Vladimira Cvijana postat će jedan od ključnih posrednika i povjerenika u financijskim igrama i aranžmanima preko projekta „Beograd na vodi", kroz koji su oprane stotine milijuna eura i dolara upravo s tih povjereničkih računa, što je inicijalno i ugovarao, dogovarao i projektirao, ali i formalno-pravno definirao upravo Cvijan u ime i za račun Aleksandra Vučića.

Cvijan je međutim, već 2012. godine imao kompletnu dokumentaciju poslova Zagreba i Beograda kroz fiktivne ugovore i poslove s Ericssonom, koji su bili glavni trag na operacije pranja novca između Zagreba i Beograda nakon 1995. godine, kad je Milošević već bio svjestan da su ciparske financijske operacije „pod povećalom" haaških i drugih međunarodnih istraga. Svi ti povjerenički ugovori i aranžmani sakriveni su na tajnom, crnom, memorijskom stiku, kojeg mi je na čuvanje i za objavu u slučaju da nestane ili mu se što dogodi, ostavio Vladimir Cvijan.

Međutim ono što je još važnije, upravo ovi tajni ugovori i povjerenički dokumenti, koje je u svom tajnom dosjeu sakrio i pohranio, odnosno od uništavanja sačuvao Vladimir Cvijan, dokazuju do sad nepoznati trag milijardi koje su od 1990-ih godina izvlačene na tajne inozemne račune iz Srbije, tad uz asistenciju i logističku pomoć Tuđmanove vlasti u Zagrebu. Trag prema povjereničkim financijskim operacijama preko jedne od značajnijih financijskih korporacija u Sjedinjenim Američkim Državama do otkrića u Cvijanovom tajnom dosjeu, potpuno je bio nepoznat i sakriven.

kakvoj se tajni i koliko povjerljivim financijskim operacijama radilo, dovoljno govori i činjenica da za ove financijske operacije i transakcije u Shemi Ericsson nije znala niti imala ikakve informacije i podatke čak i pokojna Borka Vučić, koja je u javnosti često smatrana najpovjerljivijom Miloševićevom osobom po pitanju financija i Miloševićevom bankaricom. Ipak, ove financijske operacije Milošević nije povjerio pokojnoj Borki, nego su aranžmani u tajnosti dogovarani preko braće Karić i preko strateških partnera u Hrvatskoj, među kojima je ključnu ulogu odigrao Neven Barać, ratni šef Dubrovačke banke, čovjek koji je i kasnije početkom 2010-ih sa Cvijanom osmislio novu financijsku shemu preko Sberbank.

Dokumenti iz Cvijanovog dosjea glavni su trag prema najmanje 870 milijuna eura koje je Milošević izvukao uz pomoć Hrvatske na tajne račune u SAD-u u tzv. Shemi Ericsson. Povjerenički odnosi s Ericssonom dogovoreni su i ugovoreni preko Hrvatske, odnosno na tajnim sastancima u Zagrebu, u kojima je posredovao Tuđmanov ministar Davor Štern, a ugovori su definirani 1994., da bi u drugoj polovici 1990-ih preko te sheme bilo prebačeno najmanje 870 milijuna eura protuvrijednosti, a sve kako bi se sakrio trag novca obzirom da su Miloševićeve financijske operacije u tom trenutku već bnile pod međunarodnim istragama, a posebno pod istragama Haaškog tribunala. Bio je to mudar strateški potez, jer sve do Cvijanovog dosjea, niti jedna međunarodna ili domaća istraga nije uspjela otkriti „švedsku vezu" izvlačenja srpskih milijardi, koja doduše sa samom Švedskom i nema pretjerane veze.

Novac je prebacivan preko Astra banke, koju su tad kontrolirali Karićevi, a nakon što je kružio fiktivnim transakcijama preko Rusije, do Hrvatske u Duboravčku banku, a potom preko Švedskih povjereničkih računa ugovorenih preko financijske kuće koja se bavila povjereničkim bankarstvom Ericsson Project Finace, koja bi formalno kreditnim pismima pokrivala transakcije iz Rusije usmjerene na offshorove na Cipru pod kontrolom Karićevih povjerenika, da bi u konačnici novac završavao na tajnim povjereničkim računima kod Bankers Trust Company u New Yorku, koja je kontrolirala tajne povjereničke račune elite s Balkana, a koja se do Cvijanovog dosjea nikad nije spominjala niti u jednom slučaju, pa su financijske operacije preko investicijskih fondova pod kontrolom ove financijske korporacije iz New Yorka dok ih Cvijan nije otkrio u poslovima koje je dogovarao za Vučića, bile potpuno skrivene i nepoznate.

Međutim, povjereničke operacije preko ove banke u New Yorku, bile su praktički pod zajedničkom kontrolom kako Karićevih povjerenika, tako i povjerenika iz Hrvatske, koji su u tom imali svoje udjele, jer se nakon Miloševićeve smrti novac nije dirao niti dijelio, pa se nisu podijelile niti provizije i interesi s hrvatskim povjerenicima i posrednicima.

U Cvijanovim dokumentima, na temelju kojih je morao dogovoriti podjelu tog novca s tajnih povjereničkih računa u SAD-u, vidljivo je i kako je dio financijskih transakcija obavljanih u Shemi Ericsson prebacivan i preko Skandinaviska Enskilda Banken iz Štokholma, preki čijih je povjereničkih računa financijska korporacija Ericsson Project Finance AB obavljala određene tajne financijske transakcije s offshoreovima na Cipru, s kojih je Milošević pokušavao prebaciti novac na treće tajne lokacije i račune, kako bi iznesene i sakrivene milijarde sakrio od međunarodnih istražitelja koji su već na Cipru bili prikupljali tragove tih operacija. Tako je Cvijan u svojim tajnim dokumentima sačuvao i ključni trag o tome kako je dio tzv. Miloševićevih ciparskih para prebačen i prije pada Miloševića s vlasti, na tajne račune u Sjedinjene Američke Države, u okviru operacija u tzv. Shemi Ericsson, i to preko Ericssonove povjereničke financijske korporacije i njihove švedske banke.

Vladimir Cvijan tako je sudjelujući u pregovorima oko uređivanja ovih vrlo kompleksnih i opasnih povjereničkih odnosa, kojima su se kontrolirale ratne srpske i hrvatske milijarde na zajedničkim računima, postao mnogima opasan svjedok. Vjerujući da će upravo ove dokumente moći iskoristiti za dobivanje političkog azila u SAD-u, Cvijan je prilikom bijega i skrivanja iz Srbije prvotno otišao upravo u SAD, gdje je ove dokumente prezentirao američkim vlastima, ne znajući da su politički centri moći u SAD-u ne samo odobrili ove financijske operacije, nego su u njima i sudjelovali.

Tajni računi kod njujorške Bankers Trust Company postali su ključni alat Aleksandru Vučiću u preuzimanju kontrole nad drugim povjereničkim financijskim operacijama kojima se kontrolirao novac iznesen iz Srbije.

Prije svega, kontrolom nad ovim američkim tajnim računima, Vučić je uz posredovanje Cvijana dobio u ruke ključno sredstvo ucjene drugih tajkuna kao što su Miroslav Mišković, Miša Beko i Miodrag Kostić, a tek nakon preuzimanja kontrole nad računima u Bankers Trustu u New Yorku, Vučić je mogao krenuti u Operaciju Sberbank, odnosno u operaciju potpunog preuzimanja financijskih povjereničkih operacija koje su se od devedesetih vodile preko Hypo Grupe i s njom povezanih pravnih i fizičkih osoba.

Cvijan je u ruci držao tajnu šifru koja je Vučiću otvorila trag gdje je skriveno čak 55 milijardi eura koji su iz Srbije sakriveni na tajnim računima. Kad mi je o tom pričao u Zagrebu 2012. godine, Cvijan je bio uvjeren da je nedodirljiv i da ga Vučić treba, odnosno da Vučić sad više ništa ne može bez njega, jer previše zna i sve ono što zna Vučić znao je naravno i Cvijan.

Bila je to opasna zabluda, koja ga je kasnije kako vidimo stajala života. Samo činjenica da je Cvijan u dokumentima Astra banke čuvao i dokumentaciju o transportima gotovine iz Beograda za Zagreb usred međusobnih hrvatsko-srpskih ratnih djelovanja, kad je novac specijalnim prijevozima preko Mađarske odvožen u zagrebački trezor tadašnje Glumina banke, otkud je prebacivan dijelom u Dubrovačku banku, a dijelom kod Hypo banke Klagenfurt, bila je na neki način smrtna presuda za Cvijana. U ruci je, svjesno ili nesvjesno držao šifru bogatstva ključnih balkanskih moćnika. I ono još bitnije, Cvijanova dokumentacija sakriva stvarnu hijerarhiju povjereničke kalašnjikov - ekonomije Balkana, koja i danas diktira ukupne političke, ekonomske, financijske, poslovne i društvene odnose u zemljama na Balkanu nastalim raspadom bivše SFRJ.

Trag preko Glumina banke, odnosno zapisnici o trezorskom novcu koji je iz Astra banke prebacivan u tajnosti u Hrvatsku, a potom preko trećih banaka u SAD, bio je ključni dokaz o tome tko stoji iza mnogih financijskih i poslovnih igara i operacija na Balkanu, koje su i danas aktualne. Nisam siguran da je u tom trenutku Cvijan u potpunosti razumio kakvim dokazima raspolaže. Sigurno je da je naivno mislio da će tim dokazima držati u šaci Aleksandra Vučića.

(Nastavlja se ...)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane