https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Feljton

 

Nepoznata istorija okupirane Srbije- Nezavisna država Hrvatska u Beogradu (2)

  

Tajna fascikle broj 15

 

Zagrebački novinar i publicista Aleksandar Vojinović, istražujući fašistički i marionetsku Nezavisnu državu Hrvatsku, napisao je između ostalog i knjigu pod naslovom "NDH u Beogradu", koja do današnjeg dana nije ni stigla do čitalaca u Srbiji (mada je štampana još 1995. godine), i u kojoj autor detaljno opisuje kako je "endehazija" imala svoje diplomatsko predstavništvo u Beogradu, i da je vodila mnogo drugih, diplomatskih i nediplomatskih poslova u Srbiji tokom kratkotrajne vladavine Milana Nedića i u vreme okupacije nacističke Nemačke. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove iz ovog istraživanja.

 

Aleksandar Vojinović

 

Službeno diplomatsko predstavništvo NDH u Beogradu 1941-1944, cjelokupna je dosadašnja ozbiljnija beogradska, historiografija posve prešućivala. Čak je autorov feljton o toj temi u više brojeva polumjesečnika Start 1990-1991 pobudio svojevrsnu "privatnu istragu" beogradskih Večernjih novosti kako bi se demistificiralo takvo pisanje. (Međutim, kada se ispostavilo da je sve izneseno potkrijepljeno dostupnim izvorima i u Zagrebu i u Beogradu, navcdeni je visokonakladni beogradski dnevnik doslovce prepisao, tj. "ukrao" niz ulomaka feljtona u Startu i publicirao ih kao svoje otkriće!).

U hrvatskim se povijesnim djelima sve uzima u obzir samo dva puta, oba puta u već ranije spomenutom djelu Bogdana Krizmana. Ta dva zagonetna izvora dala su naslutiti da zacijelo negdje - ali gdje? - leži još neka  dokumentarna građa diplomata NDH na dužnosti u Beogradu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Igrom slučaja - ponajviše stoga što su arhivski spisi NDH poglavito razvučeni po raznim beogradskim ustanovama - ipak je nešto pronađeno u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu: ti napreskokce sačuvani akti iz 1942, 1943. i 1944. upućivali su na veoma opsežno dopisivanje s mnoštvom izuzetno zanimljivih i dotad nepoznatih i neobjavljenih pojedinosti, od trenutnih svakodnevnih događaja do načina života hrvatskog diplomatskog osoblja "na najnezgodnijem stranom terenu", kako je to istaknuo generalni konzul NDH u Beogradu dr. Ante Nikšić (1892-1962) 28. travnja 1942, netom po dolasku iz Zagreba.

 Dopunske provjere u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu upotpunile su promišljanja iz Zagreba: ondje je pod naznakom "Konzulat NDH u  Beogradu" bilo razvrstano nešto više od sedamdeset dokumenata, i to, kao i one u Hrvatskom državnom arhivu također iz 1942, 1943. i 1944.

 

Šta su Novosti prisvojile

 

No, nigjde se nije se moglo dokučiti, prema onome što se ondje nalazilo, kada je zapravo, i kako, otpočelo djelovati diplomatsko predstavništvo NDH u Beogradu, isprva sa zaglavljem "Hrvatski klub - Ured za putnice", no štošta je ukazivalo na to da je izaslanstvo NDH svakako preuzelo svoje zadaće "na najnezgodnijem stranom terenu" već 1941.

Da je tome tako potvrđuje i jedno neobično pismo: naime, poslije moga ogorčenog prosvjeda u Nedjeljnom Vjesniku od 30. prosinca 1990. zbog sramotne krađe i "posuđenog autorstva" Večenjih novosti pod naslovom Kradljivci, budite spokojni! ("Šlepajući se za 'Startovim' još nezavršenim feljtonom, 'Večernje novosti' objavljuju istraživanja o  konzulatu NDH u Beogradu. Nisu 'posuđeni' samo nalazi i zaključci, već i cijeli odlomci!"), na moju adresu stiglo je pisaćim strojem napisano pismo stanovitoga neimenovanog "Dobronamjernog građanina Zagreba", u kojemu dotični napominje kako je poslije lipnja 1941. osobno posjećivao u Beogradu "predstavništvo NDH u zgradi Pošte 1, u neposrednoj blizini zgrade Skupštine SFRJ i Markove pravoslavne crkve".

Evo pojedinosti iz pisma:

- ...Ulaz je bio sa sjeverne strane, gdje se je izdavalo Ustaške propusnice za izbjeglice Hrvate iz Srbije i za Srbe iz NDH. Kako sam lično kao mnoge izbjeglice iz Like i Hrvatske prebjegao u Beograd juna 1941. godine, u 'Hrvatskom klubu' podigao sam na desetke ustaških propusnica za moje roditelje, braću i sestre, kao i dr. koje sam uspio prebaciti iz NDH u Srbiju! To sam uspio kao Srbin s hrvatskim imenom i prezimenom i uz predratnu legitimaciju 'Hrvatskih privatnih namjestenika' u Zagrebu s hrvatskim grbom, koja je bila veoma slična ustaškoj legitimaciji u to vrijeme.

Znači, postojao je 'Hrvatski klub' koji je obavljao sve poslove predstavništva konzulata NDH, a to je bilo naznačeno u ustaškim propusnicama...

 

 

Bojnik Lončarević, na zapovied

 

 

 Istovremeno je otkriveno još nešto: iz jedne sporedne kraće izjave bojnika Josipa Lončarevića, u posjedu Arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, naslovljene na "Predsjednika Središnjeg povjerenstva Glavnog stožera Vojskovođe za primitak oružja - oružne opreme od Njemačkih vojnih vlasti" proizlazi da je NDH najprije zastupao - "častnik za vezu kod zapovied generala i zapoviednika u Srbiji" ("Verbindungsoffizier der Kroatischen wehrmaht beim Kommandieren General und Befehlshaber in Serbien"), koji je u isti mah bio vojni i civilni predstavnik.

U rečenoj izjavi bojnika Lončarevića stoji: Savezno zapovied Mindoma (Ministarstva Hrvatskog domobranstva - op. A.V.)

Odjel dajem u spisu slijedeću izjavu: Za častnika za vezu kod A.O.K. 2.  u Beogradu, određen sam naredbom zapovjednika Hrvatske kopnene vojske br. 40 (kojem se broja još sijećam) 19. travnja 1941. kada sam 22. IV. 1941. iz Zagreba otišao u Beograd. Na tu dužnost bio sam bez koga drugog pomoćnog osoblja određen i poslat. Na moju zamolbu da mi se odredi još jedan častnik i dočastnik, poslije skoro dva mjeseca dodieljen mi je na službu satnik Caisberger i satnik Slavko Jurić, kao blagajnik i stožerni narednik Ćermoš za pisara.

Za moj ured nisam imao teklića, niti podvornika, a imao sam tri uredske prostorije, jer sam kao jedini predstavnik naše države u Srbiji, pored dužnosti častnika za venj morao vršiti i sve poslaničke konzularne i dužnosti vojnog izaslanika.

Kratko bi napomenuo, da sam se morao brinuti za sve Hrvate u Srbiji, njihove obitelji i imovinama, kako bi mogli iz Srbije se preseliti, a među njima i svi častnici, dočastnici, oružnici, redari i t. sl. Onda pronalaziti Hrvate koji su zarobljeni i gdje i njihovo oslobođenje, a tako još u smislu ovog svega bezbroj drugih poslova imao sam obavljati.

Pri tome morao sam po nekim pitanjima tražiti objašnjenja kod srbskih vlasti, našto sam bio upućen kod Njemačkih zapovjednika.

 

 

Kod Kvaternika, na referatu

 

 

...Tako isto, svaki mjesec sam ja ili satnik Ceisberger odlazili u Zagreb na referiranje Vojskovođi (Slavku Kvaterniku, op.) - kome smo neposredno bili podređeni. Kod jedne takve prilike je osobno ustmeno Vojskovođi referirano o poteškoćama i pomanjkanju pomoćnog osoblja, pri čemu je Vojskovođu isto odobrio, da možem po potrebi uzet jos 1-2 pisara ili teklića, jer od domobranstva mi se nikog više ne može dodieliti.

Tom prilikom mi je Vojskovođa odobrio da mogu od novaca te blagajne trošiti i za obavijestajnu službu, koju sam isto morao vršiti - za koju svrhu ali nisam izdata(ka) činio. Kada sam ja bio zamijenjen po zapovjedi Mindoma sa podpukovnikom Slaherom, morao sam blagajnu častnika za vezu sa svim spisima predati Glavnoj blagajni Mindoma, sto je i učinjeno, a dalje  podmirivanje izdataka ureda častnika za vezu trebala je primiti blagajna posade u Zemunu, čiji je zapovjednik ujedno bio podpukovnik Slaher. Kako kod mog odlaska se Gaković nije mogao odlučiti na moje pitanje, da li želi i dalje ostati na službi, nije predato riješenje o njegovom namjestenju blagajni posade u Zemun, nego je sa spisima cijele blagajne častnika vezu predato glavnoj blagajni Mindoma.

Tako je i moralo nastati, da se njemu nisu dalje isplaćivala beriva. Prema tome, ako je podpukovnik Slaher zadržao i dalje Gakovića na službi, trebao je odmah i pokrenuti pitanje za beriva istog. Što se samog Gakovića tiče t.j. njegove osobe, isti je za vrijeme moga službovanja na dužnosti častnika za vezu vrlo koristan bio i puno usluga činio za nasu državu i naše ljude.

 Među ovome mi je često prikupljao dragociene podatke o zlonamjemoj promičbi, koja se u Srbiji vodi profiv naše države, pri čemu mi jc donosio i sve letke, 11 tome smislu, koi su se razturali...Onda uvijek mi je govorio, ako su srbske vlasti kojeg Hrvata uhitile i po zatvorima skrivali i zlostavljali...Na jedini taj način i mogao sam saznati gdje i u kome zatvoru se nalazi uhićen koji naš, čovjek...

 Prema svemu napried iznjetom mnijenja sam da bi se Gakoviću trebalo sva zaostala beriva isplatiti. Bojnik Lončarević v.r.

 

 

Konzulat NDH u Beogradu, nedvojbena činjenica...

 

 

 Pravi odgovor na kronološkg enigmu, koja se nikako nije mogla razmrsiti ni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ni u beogradskom Arhivu Vojnoistorijskog instituta, krio se, kao što se dalo pretpostaviti - u Beogradu, i to preko puta Vojnoistorijskog instituta, u dozlaboga nesređenom diplomatskom arhivu ŠIP-a u zdanju Ministarstva vanjskih poslova u Ulici kneza Miloša 26.

 Bilo je podosta istraživačke sreće ali i dovoljno iskustva, da se od 494 svežnja u tvrdim koricama s vrpcama za vezivanje, iz očigledno zapuštene "ostavštine" Ministarstva vanjskih poslova NDH, izuzme upravo "fascikl" broj 15 iz 1941. godine, gdje je nikada ni od koga tražen čamio akt Ministarstva vanjskih poslova NDH br. 6762/1941, s okruglim žigom "Konzularnog predstavništva Nezavisne Države Hrvatske - Beograd" ovog sadržaja...

Uz ove je ukaze bio priložen i "putni račun" na službenom obrascu i s glavom - "Nezavisna država hrvatska, Hrvatski klub - Ured za putnice, Beograd" Tihomira Vincetića, tajnika VI položajne grupe, koji je prema nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u Zagrebu obavio predviđeno putovanje, potpisao i urudžbirao taj "putni račun" u Beogradu 25. kolovoza 1941. godine (te ima pravo na povrat određene svote novca).

 

 

Zemun - na udaru komunista, četnika i krijumčara

 

 

Situacija koju će budući ravnatelj Hrvatskog kluba - Ureda za putnice, kasnije dokonzul Tihomir Vincetić (nalazimo ga u spisima i kao Tihomila i kao Tihomira, op.) zateći u Zemunu i Beogradu krajnje je kaotična, o čemu posebno zabrinuto istoga mjeseca - 6. kolovoza 1941. - izvješćuje Ministarstvo vanjskih poslova NDH "vrlo tajno" pod brojem 163/41...

 Prilike u Zemunu postaju svakog dana sve više nesnošljive: velika skupoća i nestašica živežnih namirnica: na kruh se čeka satima, mesa se gotovo uopće ne može dobiti, svinjetina il teletina prodaju se samo ispod ruke i to za cijenu daleko iznad maksimirane, mlijeko i maslac isto tako se može dobiti samo na 'crnoj burzi', a mast se dobija samo u minimalnim količinama i to samo kod jednog mesara...

 Zemunski dućani su gotovo prazni a isto tako nedostaje zanatlijama gotovo najpotrebniji materijal za rad. Uzrok je tome što se ništa sa teritorie Hrvatske ne može uvesti bez carine.

 Među ovdašnjim trgovcima postoji veliko nezadovoljstvo zbog postojeće carinske granice, ali nije ne manje nezadovoljstvo i među građanstvom.

Počela je akcija da se svi glasovi tih nezadovoljnika sakupe i da se sa jednom dobro argumentiranom predstavkom obrati na onaj forum, koji će biti u stanju da konačno donese jednu odluku, kojom bi se carinska granica pomjerila na Savu i Dunav.

Ova akcija prikupljanja argumenata za pomjeranje carinske granice, sada je u zastoju, jer naše privremeno povjereništvo nema pravog zastupnika koji bi rukovodio ovom akcijom.

 Sadašnji Kreiskommisar Dr. Niegl naredio je kotarskom predstojniku Dragutinu Bratuši, da otputuje u Zagreb i da izvjesti da se od strane Ministarstva Unutarnjih Poslova odredi jedan Nijemac za kotarskog predstojnika, jer da u Zemunu ne može biti kotarski predstojnik Hrvat.

Istom prilikom govorio je g. Dr. Niegl da su nastojanja g. Dr. Totha o pomjeranju carinske granice na Savu i Dunav bez uspjeha, već da će se ta carinska granica uslijed ekonomskog stanja nastalog u Zemunu i okolici, morati pomjeriti na zapad, t.j. predviđa se povećanje okupiranog područja.

 U zadnje vrijeme često se viđa u Zemunu komesar za financije Letica. Preduzeli smo mjere da ustanovimo kod koga i eventualno i zašto dolazi u Zemun.

 Saznao sam od šefa propagandne satnije (PK) Hauptmanna Lipperta da Hrvatska izvještajna služba ili Hrvatska vlada ima odobrenje njemačkih vlasti, da u svoje promičbene svrhe iskoristi kratkotalasnu krugovalnu postaju u Zemunu.

 Bilo bi potrebno da se konačno iskoristi ovo odobrenje i da se uputi u Zemun sa tim riješenjem pogodna osoba, sa svim promičbenim materijalom.  

4. Svakog dana pristižu nam tužbe od strane njemačkih vojnih vlasti da ustaše vraćaju na putu one osobe, koje imaju propustnice dobivene od Nijemaca. Trebalo bi  pozoriti sve imaoce propustnica, da ih moraju vizirati kod naših vlasti.

 Isto tako, upozoriti sve ustaške stanove i logore da propustnice izdate po ustaškim stanovima u Hrvatskoj nemaju nikakvu važnost kod njemačkih vlasti na graničnim prelazima i u hrvatskom dijelu okupiranog područja. Za dolazak na okupirani dio hrvatske teritorije vrijede samo propustnice koje izdaju njemačke vlasti, inače se svi vraćaju već pri samome prelazu carinske granice.

Uopće bi trebalo regulirati izdavanje propustnica u Hrvatskoj, jer sada ih izgleda izdaje svaki ustaški stan po svome nahođenju i na način, da se siroti ljudi upućuju na put, a nisu u mogućnosti da dođu tamo kuda su pošli, jer im propustnica nije u redu. To je svakako jedno od gorućih pitanja, koje nas u mnogo slučajeva kompromitira.

Razaslato: Ministarstvu Domobranstva (za Ured Vojskovođe), Zapovjedničtvu Kopnene Vojske (za Vojni Ured), Zapovjedničtvu Osječkog Divizijskog područja, Ministarstvu Unutarnjih Poslova i Ministarstvu Vanjskih Poslova.

U istome, nikada prije pregledanom fasciklu F-l (1941) u beogradskom Diplomatskom arhivu s oznakom "tajna arhiva" iz fonda dokumentacije Ministarstva vanjskih poslova NDH nađen je i iscrpan prilog "velikog župana kod Ministarstva unutarnjih poslova" (potpis nečitljiv!) o "situaciji u kotaru Zemun", sastavljen dan poslije navedenog vojnog izvješća, s nadnevkom 7. kolovoza 1941. Nezavisna država Hrvatska, ministarstvo unutarnjih poslova,  predmet- Situacija u kotaru Zemun, Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu.

Od kotarske oblasti u Zemunu primio sam pod brojem 39 Pr. 41 slijedeći izvještaj: Čast mi je u gore navedcnom predmetu dostaviti slijedeći izvještaj:  Politička situacija na području kotara i grada Zemuna je više nego teška, što osobito moraju iskusiti organi vlasti Nezavisne Državc Hrvatske. Kotar Zemun broji 17 općina, od kojih su 8 njih pod okupacijonim i carinskim područjem.

Uredovanje potpisanog u tih 8 općina je vrlo otešćano te ovakovu situaciju izrabljuju i Srbi i Nijemci, osobito ako se tiče njihove kože te nalaze stotinu razloga, da ometaju zakonski rad vlasti. Po pismenom nalogu velikog župana g. Ellickera (u djelima Bogdana Krizmana - Ellicker, op.) potpisan se je uputio u ovih 8 općina okupacionog područja radi polaganja prisege i uvođenja novo postavljene općinske uprave po g. velikom županu u službu. Prijedlog za postavljanJe tih općinskih uprava po nalogu velikog župana dao je kotarski predstojnik u Staroj Pazovi g. Adam Rometić pošto za vrijeme prijedloga kotarska oblast u Zemunu još nije proradila kao vlast N.D.H., a te prijedloge učinio je g. Rometić u sporazumu sa Kulturbundom iz pojedinih mjesta, uzimajući u obzir gdje-gdje Slovake i Hrvate.

Kako su ovim  ostavljenjem maknuti stari povjerenici općina, postavljeni po njemačkoj vojsci, koji su se češće ogriješili o tuđu imovinu, prisvojivši je u svoju korist, i pravili druga nezakonja, to se isti, bojeći se uredne predaje računa pritužili  dcm Stadt- und Landkommisar-u u Zemunu, pa je ovaj uputio potpisanom pismo, u kojem me kori radi uredovanja te da imadem sve smjesta opozvati i uspostaviti prijašnje stanje, jer da su osobe postavljene bez njegove privole, a da se takovo uredovanje protivi sporazumu od 4. lipnja 1941. između N.D.H. i Militarbefehlshaber-a von Serbien.

 Ja sam ovaj slučaj dostavio g. Velikom županu da on sa njemačkim vojnim vlastima uredi to pitanje. Stanovnici kotara su u apsolutnoj većini Srbi, pa naročito naglašujem, da Srbi i Nijemci u okupiranih 8 općina stalno harangiraju protiv Hrvatske, Hrvata i Slovaka.

 

 

A 1.

 

Nijemci šire lažne vijesti

 

(Izvješće Glavnom stožeru NDH)

 

 1. Da se Ljotić složio sa dr. Mačekom te će se stvoriti nova Jugoslavija pod protektoratom Srbije;

2. da je dr. Maček, u Berlinu i da je tamo zatražio protektorat Njemačke nad Hrvatskom, da je srušena N.D.H., te da će Srijem i Banat biti državica;

3. Da su se dobrovoljci za Rusiju putem razbježali, jer neće da idu protiv Rusa u korist N.D.H.

Ove i ovakove vijesti pronose pojedini srpski emisari, koji se još uvjek slobodno kreću.

 

 

GLOSA

 

Grad Zemun je leglo komunista i četnika, koji bježe pred čišćenjem komunista po njemačkoj vojsci iz Srbije. Redari u Zemunu sastavljeni su od samih domaćih Nijemaca, članova Kulturbund-a, a ima ih oko128 momaka. Polovina njih su odranije poznati kao delikventi ili, kao ih ovdije nazivaju 'kokošari'.

 

O autoru

 

 

Novinar, reporter i publicista, Aleksandar Vojinović,  rođen je 1936. godine u Zagrebu. Radio je u "Vjesniku" i "Večernjem listu", a najbolje godine svoje karijere, proveo je u slavnom magazinu "Start". Najviše je istraživao Nezavisnu državu Hrvatsku, i među prvima promovisao ličnost dr. Franje Tuđmana. Dobitnik je više novinarskih nagrada u Hrvatskoj.

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane