Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak (4.)
Majka Tereza i heroji heroina
Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj
Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse"-Kosovo i novi
balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla
neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo
potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su,
uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu
teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje
ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične
zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo
tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku.
Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog
istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta
je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
Još početkom 1960-tih godina Albanci su živjeli
u plemenskoj zajednici poput tradicionalnih zajednica subsaharske Afrike.
Plemena su se dijelila po klanovima, klanovi po obiteljima, koje su brojale i
po nekoliko desetaka ukućana. U prosječnoj kući, a tradicionalne kamene kuće su
često puta bile izgrađene poput utvrda, živjele su na desetine ukućana, i to
muškarci i muška djeca u muškim prostorijama, a žene i ženska djeca, te dječaci
ispod šest ili sedam godina u ženskim prostorijama. Sva imovina pripadala je obitelji
ili klanu, o njoj je odlučivao glavar kuće ili glavar klana. Odnose medu
ljudima reguliralo je tradicionalno plemensko običajno pravo, tzv. "Kanon Leke
Dukađinija" (albanski: Kanuni i Lekë Dukagjinit, engleski: The Canon
of Lekë Dukagjini). Ovo tradicionalno pravo predviđalo je i krvnu osvetu,
koja ni do danas nije sasvim izumrla, a još je 1970-tih godina predstavljala
pravilo, a ne iznimku. Gradova na Kosovu, u modernom smislu te riječi, sve do
1950-tih godina nema, a u malim trgovačkim kasabama, govorio se prvenstveno
turski jezik, tako da su etnički Albanci predstavljali gotovo isključivo ruralno
plemensko stanovništvo. Ova slika Kosova promijenila se u manje od dvije
generacije, te su plemenske i klanovske zajednice gotovo posve izumrle.
Danas ogromna većina Albanaca zasniva obitelji
modernog tipa, koje se sastoje isključivo od supružnika i njihove djece. Plemensko
pravo je posve izumrlo, a praktički svaki punoljetni muškarac ima svoju osobnu
imovinu (dok je u generaciji njegovih djedova sva imovina bila u vlasništvu
klana).
Premda su Albanci muslimanske vjere, u
gradovima na Kosovu se uobičajilo da i žene imaju svoju imovinu, te se znatan
dio žena po gradovima školuju, zapošljavaju, samostalno izlaze iz kuće i slično,
pa je znatan dio urbane ženske populacije u socijalnom procesu emancipacije.
Stoga sociolozi objašnjavaju da je Kosovo suočeno sa "krizom
identiteta" i da je širenje Vehabija u suštini socijalna reakcija na naglu
dezintegraciju plemenskog društva, te na započeti proces emancipacije žena,
odnosno reakcija na brzinu i dramatičnost promjena kosovskog društva, koje je
"u manje od dvije generacije moralo proći put koji su druga društva
prolazila stoljećima, ili čak milenijima".
Ostali razlozi širenja Vahabita
Vahabiti su na Kosovu počeli sredinom
1980-tih godina sa nekoliko desetaka sljedbenika, da bi ih danas bilo blizu 400
tisuća, odnosno oko 20% albanskog stanovništva Kosova. Osim dezintegracije
plemenskog društva, značajan razlog ovome je bio i u "vjerskom vakuumu",
kojeg su medu muslimanima bivše Jugoslavije stvorili komunisti svojim potiskivanjem
i iskorjenjivanjem sunitskih derviških redova. Time su muslimani bivše
Jugoslavije ostali bez svojih tradicionalnih kongregacija, koje su prakticirale
tradicionalna islamska učenja i vjersku praksu, te im je nametana vjerska
zajednica koja većini njih nije bila tradicionalno bliska. Drugim riječima, između
dvije vjerske zajednice, koje su obje muslimanske, ali različite od izvorne tradicionalne
prakse, Albanci su imali birati između formalne Islamske vjerske zajednice i Vahabita.
Ovaj fenomen je doveo do širenja Vahabita
i na Sandžak, (pogranično područje Srbije i Crne Gore), gdje ima dosta Vahabita,
zatim u crnogorsko primorje, sjeverozapadnu Makedoniju i u Bosnu i Hercegovinu.
Medutim, (s izuzetkom Sandžaka) širenje Vahabita je u ostalim područjima bivše
Jugoslavije znatno sporije. Usporedbe radi, Vahabiti u Sarajevu predstavljaju
1-2% stanovništva, dok u Prištini čine preko 20% stanovništva. Osim ovoga, značajnu
ulogu u širenju Vahabita imaju i donacije koje isti dobivaju iz Saudijske
Arabije i Qatara (Katara), tako da strani promatrači govore o "neograničenim
financijskim sredstvima u službi konverzije tradicionalnih Muslimana u Vahabite".
Vahabiti i trgovina heroinom
Jedina društvena snaga na Kosovu, koja se dosljedno
bori protiv trgovine heroinom su Vahabiti. U bijegu od te činjenice ujedinjeni
su i zapadni analitičari, i kosovska elita i srpski mediji i oficijelna
Islamska vjerska zajednica. Medutim, u kuloarima stranih diplomatskih
predstavništava u Zagrebu čujem mišljenja koja su u te kuloare došla iz istih
takvih kuloara u Prištini da je "jedan od osnovnih razloga širenja Vahabita
u tome što imaju monopol na borbu protiv droge". Prisutna su i
razmišljanja da su "Amerikanci, Srbi, kosovska vlada i Europska unija
borbu protiv droge doslovno prepustili teroristima, pa je za očekivati da će
Kosovo biti terorističko".
Tako se čuju komentari da su "i Zapad
i kosovska vlast demonizirali Albance i stvorili mit o tome da su Albanci prirođeni
krijumčari droge i da se tu ništa ne može poduzeti", premda "većina
kosovskog stanovništva ne vidi svoju budućnost u krijumčarenju droge", te usprkos
imidžu kojeg im nameće njihova politička elita "Albanci nisu drugačiji od
drugih ljudi na svijetu, i većinom ne žele živjeti kao dileri droge".
Medutim, činjenica je da Kosovom vlada politička
elita koja je 100% povezana sa heroinom, koju osim heroina ništa drugo ne
zanima i da sve ključne pozicije u kosovskom društvu, i to bez izuzetka, kontrolira
trgovina heroinom. Ovu trgovinu kontroliraju Šijiti, te im ista daje enormnu financijsku
snagu i politički prestiž. U toj trgovini sudjeluju i mnogi Suniti, a mnogi konvertiraju
u Šijite kako bi mogli u toj trgovini sudjelovati, odnosno kako bi se uspinjali
u hijerarhiji tog biznisa.
Izvan te trgovine, odnosno pranja novca od
te trgovine, te ulaganja novca stecenog tom trgovinom u nekretnine,
ugostiteljske objekte i slično, na Kosovu praktički nema nikakve druge
ekonomije, osim najprimitivnije poljoprivrede.
Tako Kosovari žive u zemlji u kojoj nitko
ne radi, ali su na svakom koraku luksuzni automobili, odnosno na svakom koraku
se nešto gradi. Većina stanovništva ipak ne sudjeluje u tome, te oni "odbačeni",
koji nisu šijitskog porijekla i koji su izvan trgovine heroinom, a koji čine
preko dvije trećine stanovništva, ostaju u krajnjoj bijedi i siromaštvu.
Europska i američka prisutnost na Kosovu prešutno
toleriraju ovo stanje, te daju jasan signal lokalnim Albancima da će "po
pitanju heroinske definicije Kosova, Zapad podržavati postojeće stanje".
Ovo koriste Vahabiti, te je masovni odaziv toj sekti u velikoj mjeri uvjetovan
i njihovim odnosom prema "heroinskoj definiciji kosovske države i društva".
Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih
predstavništava čuje i komentar da su "Talibani u Afganistanu došli na
vlast jer su nudili red i sigurnost protiv gospodara rata", pa će tako i
"Vahabiti neumitno doći na vlast na Kosovu, jer nude obračun sa trgovinom
heroinom".
Vahabiti smatraju Šijite nevjernicima
Vahabitsko insistiranje na obračunu sa
heroinom u velikoj je mjeri prikriveni poziv na obračunu sa Šijitima. Naime,
gotovo cjelokupna šijitska populacija Kosova umiješana je, na neki način, u heroinski
biznis, bilo kroz ulaganja heroinskog novca u nekretnine i poslovne aktivnosti,
bilo kroz izravno pranje novca i krijumčarenje, bilo kroz "parazitiranje"
u sve brojnijoj kosovskoj državnoj administraciji, koja "postoji isključivo
kao servis heroinskom biznisu".
Stoga bi "obračun sa heroinom značio obračun
sa Šijitima". Medutim, Vahabiti smatraju Šijite nevjernicima, te njihovo
insistiranje na uništenju nemuslimana podrazumijeva i uništenje Šijita, jer ih Vahabiti
izjednačuju sa nemuslimanima. Stoga se čuju komentari da "Vahabiti zapravo
žele obračunom sa heroinskim biznisom obračunati sa ekonomskom bazom na kojoj počiva
egzistencija Šijita na Kosovu".
Sirotinjska predgrađa Prištine jezgra vahabitske
pobune
Stoga nije čudno da su jezgra vahabitskog
pokreta i vahabitske pobune na Kosovu u siromašnim predgrađima Prištine i
drugih kosovskih gradova, te u siromašnim selima u koja "nije došao novac
od heroina", ali koja žive na neznatnim udaljenostima od bogatih šijitskih
sela u koje se ulaže novac od heroina, grade velike kuće i voze skupi
automobili.
Stoga se u današnjem Kosovu mogu vidjeti vahabitska
sela u kojima "mladi ljudi voze konjske ili bivolje zaprege, kao u
srednjem vijeku", dok se u nekoliko kilometara udaljenim šijitskim selima
"vide satelitske antene na krovovima velikih kuća, te neizbježni novi Mercedesi
parkirani pred kućama".
Stoga su Vahabiti na Kosovu "ne samo vjerski,
već socijalni i politički pokret", a sukob ima dimenziju obračuna
"kaste siromašnih protiv kaste bogatih".
Shefqet Krasniqi na Kosovu kao Hitler u
Njemačkoj 1933.
Taj socijalni i politički pokret mnogi uspoređuju
sa njemačkim nacionalsocijalistima početkom 1933., koji vješto manipuliraju frustracijama
većine stanovništva, koji su determinirani i dobro organizirani, i kojima se u
datom vremenu i prostoru nitko ne može efikasno suprotstaviti.
Taj pokret danas vodi prištinski vahabitski
imam Shefqet Krasniqi (Šefćet Krasnići). Njemu naklanjanjima petkom dođe
i do deset tisuca ljudi, pa se njegov džemat (džemat je nešto kao župa kod kršćana)
smatra "najvećim muslimanskim džematom na Zapadnom Balkanu". Samo Krasniqijev
džemat, sam po sebi, čini 15% stanovništva kosovskog glavnog grada Prištine, a
uz njega postoje i drugi, manji vahabitski džemati u gradu. Budući da na klanjanja
dolaze odrasli muškarci, smatra se da Krasniqijev džemat ima oko 80 tisuća
ljudi, jer na svakog odraslog muškarca koji odlazi na klanjanje, dolazi
"jedna ili više žena" i "petoro do šestoro djece".
Krasniqi je svoj džemat dobro organizirao,
pa je džemat istovremeno i socijalna i politička i vjerska ustanova, a
"jednim javnim pozivom Krasniqija", može se "doslovno preko noći"
pretvoriti u naoružanu paravojsku, odnosno miliciju. Sam Krasniqi, premda je on
neosporni voda kosovskih Vahabita, je samo "vrh sante leda jedne
organizacije, koja je istovremeno i vjerska i socijalna i politička".
Stoga se čuju komentari da bi
"eventualnim atentatom na Krasniqija Vahabiti podivljali, ali da ih to ne
bi ozbiljno organizacijski oslabilo", jer iza njega stoji dobro organizirani
pokret, sa razgrananom hijerarhijom.
Prijetnja istrebljenjem rimokatolika
Prvi ozbiljan komentar fenomena Shefqeta Krasniqia
objavio je internetski portal www.
necenzurirano.com, na hrvatskom jeziku, dana 29. prosinca 2008. godine.
Taj komentar nije naišao na simpatije u diplomatskim krugovima u Prištini, a
isto tako nije naišao na simpatije niti u Beogradu, niti u Skoplju, jer je
ukazivao da su Vahabiti dobili monopol na borbu protiv trgovine drogama, a
"nitko se u taj problem ne želi upuštati". Tako je diplomatski
konsenzus u Prištini, te politički konsenzus u susjednim državama bio da se
ništa ne poduzima. Mjesec i pol dana nakon tog napisa počele su se obistinjavati
najcrnje slutnje o budućnosti Kosova i budućnosti Balkana uopće, te je od
sredine veljače ove godine, isprva u Prištini, a zatim i u drugim dijelovima
Kosova započeo govor mržnje i rat riječima protiv malene rimokatoličke
zajednice Kosova. Rimokatolici, kao i pravoslavci žive na Kosovu stoljećima. U
srednjem vijeku, prije prodora Islama, u zapadnom dijelu Kosova egzistirale su,
jedna pored druge i Katolička i Pravoslavna crkva.
Kroz stoljeća se broj katolika smanjivao,
te ih je danas ostalo oko tri posto i manje ukupnog albanskog stanovništva, premda
katolici, među obrazovanim stanovništvom zauzimaju znatno veći postotak. Ta
malena i ugledna populacija do veljače ove godine nije bila suočena ni sa
kakvim pritiscima ili egzistencijalnim prijetnjama.
Medutim, od veljače ove godine krenula je,
za sada samo verbalna, hajka na katolike kao na "nevjernike", kojima
"pravi muslimani ne smiju dopustiti da žive u njihovoj zemlji". Kao
uvod u verbalnu hajku na katolike, Shefqet Krasniqi je krenuo obračunavati sa
pokojnom Majkom Terezom, svjetski poznatom misionarkom i humanitarnom djelatnicom,
koja je bila albanskog porijekla.
Majku Terezu danas većina Kosovara
doživljava kao svojevrsni nacionalni simbol, kao npr. Poljaci Papu Ivana Pavla
Drugog, te je uobičajeno čuti muslimane, Sunite i Šijite da sa simpatijama i
poštovanjem o njoj govore.
Stoga je Krasniqi, u namjeri da "promijeni
paradigmu kosovskog društva", te krene u obračun sa katolicima, započeo obračunom
sa Majkom Terezom kao simbolom Kosova, te je u propovjedi izjavio da je
"imala muškarca kojeg je poželjela". Krasniqi je propovijedao da je
Majka Tereza zapravo bila prostitutka, da je nevjernica i da je u paklu, jer je
raj samo za muslimane, da nju doduše štuju mnogi, ali da su to nevjernici i
izdajice, te da je dužnost muslimana da ju prezre, i da obračuna sa onima koji
ju poštuju.
Stvarne namjere vahabitskog pokreta
Vahabiti ne dopuštaju da u zemlji u kojoj
žive, uz njih žive i nemuslimani. Stoga danas kosovski Vahabiti jasno i bez okolišanja
daju do znanja da katolicima nema budućnosti na Kosovu, i da će ih, "ako
sami ne odu", istjerati sa Kosova ili poubijati. Ove namjere strani promatrači
smatraju ozbiljnim, te smatraju da zapravo nema efikasne snage koja to može spriječiti.
Stoga u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čujemo da će
"na Balkanu biti još jedno etničko čišćenje", te da će "Vahabiti
potpuno uništiti katoličku zajednicu na Kosovu".
Za sada su napadi na Katolike samo
verbalni, ali, kako čujemo u kuloarima, to "dokazuje da su Vahabiti vrlo disciplinirani
pokret, poput nacionalsocijalista u Njemačkoj početkom 1930-tih", te da im
"još nije naredeno da krenu 's riječi na djela".
Medutim, sugovornici podsjećaju da
"svaki genocid počinje riječima", te da je "govor mržnje preteća
svakog masovnog ubijanja". Međutim, katolici čine samo 3% stanovništva, a Vahabiti
osim Katolika i Pravoslavaca, nevjernicima smatraju i Šijite. Šijiti kontroliraju
preko 90% ekonomskog i političko bogatstva Kosova, a čine preko 20%
stanovništva. Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava čuje da
su "pravoslavci i katolici samo prvi na redu", a da nakon njih
"na dnevni red dolaze Šijiti".
Stoga se smatra da je stvarna namjera vahabitskog
pokreta na Kosovu: protjerati pravoslavce i katolike s Kosova, i pri tome
izazvati kaos u društvu, taj kaos "usmjeriti" na obračun sa Šijitima,
što podrazumijeva "opći pokolj" širom Kosova, u obračunu sa Šijitima mobilizirati
Sunite, te ih konvertirati u Vahabite, sukob proširiti s Kosova prema Albaniji,
Crnoj Gori, Srbiji (preševska dolina i Sandžak/Raška), te Makedoniji, te najzad
stvoriti vahabitsku veliku Albaniju koja bi uključivala Albaniju, Kosovo,
zapadnu polovicu Makedonije, te "rubna područja" Srbije i Crne Gore,
i koja bi bila trajno uporište džihada u Europi.
Pri tome se ističe da Vahabiti za sada djeluju
i izvan i unutar oficijelne Islamske vjerske zajednice. Tako po selima znatan
dio vahabitskih imama nije učlanjen u Islamsku vjersku zajednicu i ona ih ne
priznaje. Medutim Shefqet Krasniqi je imam kojeg kao takvog priznaje Islamska vjerska
zajednica, premda u njegovom "mega-džematu", mnogi njegovi pomoćnici
nemaju nikakav službeni status u IVZ-u.
Krasniqi svoj službeni status u Islamskoj vjerskoj
zajednici ponekad u nastupima u javnosti naglašava time da ga se po zapadnjačkom
uzoru oslovljava sa "Dr. Shefqet Krasniqi", čime se naglašava njegova
formalna teološka educiranost.
Iran izgubio kontrolu nad situacijom
Ovdje se ističe da je u širenju Vahabita
veliku ulogu u širenju Vahabita imala Islamska Republika Iran. Iranci su preko
lokalnih Šijita imali veliki utjecaj na Kosovo, te su u početku sa blagonaklonošcu
gledali na Vahabite, i to iz razloga što su ih smatrali "strašilom koje će
odvući pažnju Zapada". Tako su Iranci preko svojih šijitskih saveznika kontrolirali
državu i društvo, te učvršćivali pozicije šijitske zajednice u društvu, te
Irana medu lokalnim Šijitima, dok su pri tome ekstremizam Vahabita koristili za
odvraćanje pažnje kako Zapadu, tako i lokalnim Sunitima, te sunitskoj Islamskoj
vjerskoj zajednici.
(Nastaviće se)