Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (6)

Tuđmanove etničke projekcije

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Posljednja dva censusa (2001. i 2011) pokazuju populacijske fluktuacije kakve nisu zabilježene tokom analiziranog 131-godišnjeg perioda i općenito, šire gledano, na ovim našim prostorima, a rekli bismo i veoma rijetko i u evropskim i svjetskim razmjerima.

Rezime. Prema svim iznijetim pokazateljima, tokom cijelog analiziranog perioda od 131 godine, u regiji Banija nastale su sljedeće populacijske fluktuacije odnosno promjene:

• U odnosu na startno stanje u prvom cenzusu 1880. g. hrvatsko se stanovništvo 2011. g. povećalo za nešto manje od 1/3, odnosno za 28,29%, odnosno prosjek rasta za cijelo to razdoblje iznosilo je 22,25%, dok se srpsko stanovništvo smanjilo za oko ž, odnosno za 74,71%. Ove su se promjene odrazile i na broj ukupnog stanovništva, koje se smanjilo za oko 1/6, odnosno za 16,33%.

Izraženo u apsolutnim brojevima, hrvatsko stanovništvo 1880. g. je brojilo 68.885, a 2011. g. 88.374 stanovnika, ili više za 19.489 stanovnika, dok je srpsko stanovništvo brojilo 1880. g. 62.239, a 2011. g. 15.740 stanovnika, ili manje za 46.499 stanovnika.

• Ove fluktuacije su promijenile i do tada (do 1991. g.) relativno uravnoteženi udio hrvatskog i srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu ove regije. Tako je npr. 1880. g. taj odnos bio na razini 52% naspram 47%, dok se 2011. g. ta razina drastično izmijenila na 80,18% naspram 14,28% u korist hrvatskog etnikuma.

• Tek usporedbe sa 1991. g. kao baznom godinom, pokazuju mnogo realniju sliku ovih populacijskih fluktuacija, zapravo njihovih pravih razmjera i njihove povijesne značajnosti.

U odnosu na stanje neposredno prije izbijanja građanskog rata u bivšoj zajedničkoj državi 1991. godine, hrvatsko se stanovništvo 2011. g. povećalo za nešto više od 1/20, odnosno za 5,03%., dok se srpsko stanovništvo drastično smanjilo za nešto manje od 4/5, odnosno za 77,85%. Ove su se promjene odrazile i na broj ukupnog stanovništva, koje se smanjilo za nešto više od 1/3, odnosno za 36,05%.

Izraženo u apsolutnim brojevima, hrvatsko stanovništvo 1991. g. je brojilo 84.142 , a 2011. g. 88.374 stanovnika, ili više za 4.242 stanovnika, dok je srpsko stanovništvo brojilo 1991. g. 71.087, a 2011. g. 15.740 ili manje za 55.347 stanovnika.

• Ove fluktuacije drastično su promijenile odnos, odnosno udio, dva etnikuma u ukupnom stanovništvu. Taj odnos je 1991. g. bio 48,82 % naspram 41,24%, dok se 2011. g. taj odnos preokrenuo u 80,18% naspram 14,28% u korist hrvatskog etnikuma.

• Iz svih ovih navedenih podataka mogu se isčitavati i neke druge populacijske fluktuacije i njihove razmjere, prije svega, doseljavanje hrvatskog stanovništva i odseljavanje, zapravo progonstvo, srpskog stanovništva. Ovakve populacijske fluktuacije nisu normalne. Kao što se vidi na primjeru do sada analiziranih regija one su poprimile ne samo katastrofične nego i kataklizmičke razmjere.

Regija Banija, kao dio Vojne krajine u prošlosti, prošla je kroz sve nevolje i nedaće graničarskog kraja, poput Like i Korduna, pa manje-više sve što je rečeno za te regije vrijedi i za Baniju: - usporeni rast stanovništva, veliki ljudski gubici, teški i mukotrpni životni uvjeti cjelokupnog stanovništva, stalno doseljavanje novih porodica kao osnova za regrutiranje novaka potrebnih za obranu „predziđa kršćanstva", teško i naporno osvajanje novih arabilnih površina za proizvodnju hrane i održavanje stočnog fonda, i dr.

U novijoj povijesti u Baniji je došlo do fluktuacije stanovništva, posebno srpskog, 1971. g. za vrijeme „hrvatskog proljeća", a najgori trenutak u cjelokupnoj svojoj historiji na tlu Hrvatske srpski je narod Banije doživio 1991. g. za vrijeme građanskog rata u bivšoj zajedničkoj državi, kada su masovno protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta a dio smrtno stradao i nestao u vrtlogu rata odnosno vojno-redarstvene akcija „Oluja". O broju prognanih može se posredno sasvim realno i pouzdano zaključivati na osnovu podataka dva cenzusa (1991., 2001), koje smo naprijed iznijeli i komentirali, a to je broj stanovnika koliko ih je manje bilo 2011. g. nego 1991. g, što iznosi 55.347 stanovnika.

Regija Dalmatinska zagora

Regija Dalmatinska zagora kao geografski pojam prvi se put spominje u bivšoj zajedničkoj državi nakon Drugog svjetskog rata. To je zapravo dio povijesno-geografske regije Zagora koja je obuhvaćala gotovo cjelokupno zaleđe dalmatinske obale. Dalmatinska zagora obuhvaća zaleđe, odnosno područje koje nije uz more, srednje i djelomično sjeverne Dalmacije, oko 150 km dug pojas, omeđen planinskim masivima Kozjaka, Mosora, Omiške Dinare, Biokova i Rilića. To su područja općina Knina, Drniša, Benkovca, Obrovca, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca.

Zemljište je izrazito kamenito i kraško, bez trajnih vodenih tokova, a sastoji se od razmjerno niskih uzvišica, i između njih malenih dolova i polja, koja se prostiru u smjeru istok/zapad. Ipak u međuseljačkom zemljišnom prometu zemljišne su parcele veoma skupe. Tradicionalna privredna djelatnost je inokosna poljoprivreda, uglavnom stočarstvo „sitnog zuba" i uzgoj mediteranskih kultura, prije svega, vinove loze. Stambeni i gospodarski objekti su građeni od kamena i trajni su, pa su kao takvi u ratnim uvjetima atraktivni za prisvajanje i razaranje. Uvjeti života su ovdje veoma složeni i teški. Sa ovakvim obilježjima, to je izrazito pasivan i siromašan kraj, poznat kao depopulaciono područje, sa otvorenim emigracionim kanalima u tuzemstvu i inozemstvu, posebno u prekomorske zemlje. U daljoj prošlosti (XVI i XVII stoljeće) bio je pod vlašću Turaka i Mlečana. Mnoge poznate i slavne osobe porijeklom su iz ove regije, kao npr. književnik Dinko Šimunović, kipar Ivan Meštrović, kompozitor Jakov Gotovac, pjesnik Tin Ujević, i dr.

Promjene u nacionalnom sastavu stanovništva

Iz podataka u prednjim tablicama i grafikonu 8 vidljivo je nekoliko značajnih demografskih obilježja:

- Ukupno stanovništvo se reproduktivno sporo razvijalo, jer se tokom 111 godina, tj. do 1991. g., tek uvećalo za nešto više od 50 %, što je ipak razmjerno brže, odnosno manje sporo, nego u prethodno tri analizirane regije.

- Svi prikazani pokazatelji do 1991. g. kako za ukupno tako i za hrvatsko i srpsko stanovništvo, prilično su ujednačeni, izuzev pokazatelja verižnih indeksa, tj. za razdoblja između dva cenzusa, za period poslije 1971. godine.

- Relativna zastupljenost dva naroda - hrvatskog i srpskog - u ukupnom stanovništvu relativno je stabilna tokom cijelog perioda sve do 1991. g. Tako se učešće hrvatskog etnikuma kreće od 61 do 64%, a srpskog od 31 do 35%.

- Fluktuacije nastaju poslije 1971. godine, kada broj stanovnika obje etničke skupine počinje blago opadati, što treba pripisati, prije svega, političkim previranjima u vremenima „hrvatskog proljeća" i društvene krize, na što ukazuju pokazatelji verižnog indeksa za censuse 1961/1971, te 1971/1981 i 1981/1991. g.

Može li se iz ovih dugoročnih podataka (111 godina) zaključivati o zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina - Hrvata i Srba - koje su podjednako i ravnopravno dijelile i snosile „i dobro i zlo" života na ovim prostorima? Ipak, provjerit ćemo ovakvo zaključivanje na izdvojenim pokazateljima provedenih popisa za vrijeme najdužeg perioda zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji, dakle za jedan srednjoročni period (43 godine) bliže prošlosti.

Ako smo prethodno govorili o veoma usporenom reproduktivnom razvoju stanovništva, ovdje, na temelju pokazatelja u gornjoj tablici, možemo govoriti o stagnantnom razvoju, što je rezultat, prije svega, teških posljedica koje je demografski korpus pretrpio tokom Drugog svjetskog rata, pa se u poraću sporo oporavlja jer ima deficijentne porodične strukture (ali relativno povoljnije kod hrvatskog u odnosu na srpsko stanovništvo), ali i zbog nekih drugih čimbenika, kao što su teški uvjeti života i kronično siromaštvo, prisutna emigraciona kretanja, procesi deagrarizacije, školovanje mladih (prije svega velikog broja djece palih boraca NOR-a i žrtava fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu) za nepoljoprivredna zanimanja, bračna pokretljivost, kolonizacija, i dr. Do stanovitog pada broja stanovništva dolazi 70-ih i 80-ih godina, na neke moguće uzroke smo naprijed već ukazali.

Dakle, skolarizacijom i emigracionim kretanjima, uključujući i bračnu pokretljivost, stanovništvo ove regije stagnira i opada. Jedini njegov trend povećanja osjeća se kolonizacijom Hrvata iz Bosne, koji su dovedeni u isti položaj raspadanja porodice, poput Srba. S druge strane, prisutna je nemogućnost mlađih naraštaja Hrvata da se zaposle, da se obrazuju, da riješe osnovne socijalne i društvene probleme. Ipak hrvatski demografski korpus ima neku konstantu u kojem nema šokantnih penetracija koje bi ga devastirale do kraja, kao što je to slučaj sa srpskim korpusom. No, ukupno gledano, ostaje ocjena, na osnovu demografskih pokazatelja za promatrano razdoblje, o „zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina - Hrvata i Srba, na ovim prostorima", sve do 1991. godine. Kakva su poslije 1991. g. bila kretanja stanovništva, pokazuju izdvojeni podaci dva censusa provedena u državno-pravnom poretku Republike Hrvatske.

Prema podacima posljednja dva cenzusa, stanje stanovništva regije Dalmatinska zagora u odnosu na stanje 1991. g. bilo je:

• ukupno stanovništvo se smanjilo za 72.445 stanovnika ili za 34,28% (2001), odnosno za 78.401 stanovnika ili za 37,10% (2011) ;

• hrvatsko stanovništvo se smanjilo za 6.211 stanovnika ili za 4,68% (2001), odnosno za 14.121 stanovnika ili za 10,50% (2011);

• srpsko stanovništvo se smanjilo za 63.024 stanovnika ili za 85,93% (2001), odnosno za 60.218 stanovnika ili za 82,10% (2011). Ovaj manjak srpskog stanovništva 2001. g. označava ujedno i broj prognanih Srba kada se od tog broja odbiju poginuli i nestali, a takvih je bilo, prema evidenciji Veritasa, 1.360 poginulih i 245 nestalih.

Dakle, broj prognanih iz ove regije iznosi 61.419. Kao što je vidljivo iz gornjih podataka, demografska slika ove dalmatinske regije se stubokom izmijenila, drastičnim padom broja srpskog stanovništva, slično kao i njihovih sunarodnjaka u prethodno analiziranim regijama Hrvatske, i to na jedan veoma radikalan način, skoro kompletnim izgonom sa svojih vjekovnih ognjišta. Čini se da je logika sudbine Srba posvuda gotovo ista. Ono se sada svelo skoro na razinu koju je Franjo Tuđman zacrtao kao državni cilj, t.j. na 3%.* Naime, udio srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu u ovoj dalmatinskoj regiji sveo se 2001. g. na 14,07%, a 2011. na 17,90%, naspram 95,32% odnosno 89,50% hrvatskog stanovništva.

S obzirom na selektivni povratak Srba (uglavnom se vraćaju ostarjeli da umru u svojoj postojbini) i daljnjeg djelovanja, do divljanja, ekstremnog nacionalističkog pokreta, kao i činjenice da ne samo što su Srbi prognani, nego je uništena i njihova nadgradnja, a ono malo što je ostalo, posebno nepokretna imovina, predmet je špekulacija i useljavanja koloniziranih Hrvata iz Bosne, te veoma komplicirane i birokratizirane procedure stambenog zbrinjavanja prognanih Srba*, realno je očekivati daljnje opadanje broja srpskog stanovništva na ovim prostorima, sve do, i ispod, razine Tuđmanove projekcije.

Dakle, skolarizacijom i emigracionim kretanjima, uključujući i bračnu pokretljivost, stanovništvo ove regije stagnira i opada. Jedini njegov trend povećanja osjeća se kolonizacijom Hrvata iz Bosne, koji su dovedeni u isti položaj raspadanja porodice, poput Srba. S jedne strane, selektivni povratak Srba, a s druge strane, nemogućnost mlađih naraštaja Hrvata da se zaposle, da se obrazuju, da riješe osnovne socijalne i društvene probleme. Pa ipak, hrvatski demografski korpus ima neku konstantu u kojem nema šokantnih penetracija koje bi ga devastirale do kraja, kao što je to slučaj sa srpskim korpusom.

Regija Slavonija

Povijesno-geografska regija na istoku Hrvatske, prostire se između rijeka Drave na sjeveru, Save na jugu i Dunava na istoku, gdje graniči sa susjednim zemljama - Mađarskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Sa površinom od 12.556 kv. km, najveća je regija Hrvatske (22% teritorija). Raspolaže sa veoma plodnim zemljištem i razvijenom poljoprivredom, pa je nazivaju „žitnicom Hrvatske". Osim ratarstva, razvijene su i sve ostale grane poljoprivrede - stočarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo, ribnjičarstvo i dr. Također, raspolaže i sa značajnim šumskim bogatstvom u ravničarskom (hrast) i brdsko-planinskim predjelima Psunja, Papuka, Krndije i Požeške gore (prosječna nadmorska visina oko 1.000 m.). Ima razvijenu prerađivačku i drugu industriju. U povijesti je bila pod turskom vlašću (XVI stoljeće) i pod Habsburškom Carevinom (XVII stoljeće). a južni dijelovi su bili pod Vojnom krajinom. Veća gradska naselja su Osijek, Slavonski Brod, Vinkovci i Vukovar.

Subregija Zapadna Slavonija

*Obuhvaća općine: Požega, Nova Gradiška, Novska, Kutina, Garešnica, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina i Virovitica, prema administrativno-političkoj podjeli 1991.

Gornji prikaz dugoročnog razvoja stanovništva ove subregije pokazuje kontinuirano veoma usporeni porast stanovništva tokom cijelog analiziranog perioda od 131 godine, koji je daleko ispod prosječnog porasta na bazi prirodnog priraštaja. Naime, bilansa na kraju promatranog perioda je povećanje od samo 64.698 stanovnika ili samo 28,70%.

Usporena reprodukcija stanovništva, na granici stagnantnog, praktički bez ikakvog prirodnog priraštaja, u razmatranom dugoročnom periodu od 131 godine, uzrokovana je učestalim mehaničkim zadiranjem u demografski korpus, deficijentnim porodičnim strukturama, te permanentnim migracionim kretanjima u ratnim uvjetima života, naročito za vrijeme turske okupacije ovih prostora i prodora turske vojske ka Zapadu sve do Beča. Za srpsko stanovništvo, koje je gotovo isključivo bilo seljačko, dodatni je čimbenik njegova naseljska raspoređenost na brdsko-planinskim područjima, gdje je zemljišni fond oskudniji i uvjeti života teži.

(Nastavak u sledećem broju)