Industrija Holokausta: ko je
zaradio na posledicama genocida? (5)
Prisvajanje imovine žrtava bez naslednika
Zbog liènih interesa pojedinih politièara sa vrha
vlasti, SAD su izvršile snažan pritisak na Švajcarsku da plati visoku odštetu
za žrtve Holokausta, koja je zatim veæim delom završila u džepovima pohlepnih
advokata i voða jevrejskih organizacija, dok su one same pristale da isplate
daleko manje od jedne desetine svote procenjene da je ostala u amerièkim
bankama kao zaostavština Jevreja nestalih u pogromima. Nemaèka je dala milijarde evra jevrejskoj organizaciji Claims
Conference kao pomoæ preživelima u nevolji, a ova je potrošila za svoje potrebe. Na red je došla i Istoèna Evropa
od koje se traži da vrati imovinu naslednicima žrtava Hlokausta. Padom istoènog bloka u nekadašnjoj centralnoj zemlji evropskih Jevreja, Poljskoj,
ukazale su se primamljive moguænosti za vraæanje
nekretnina
Norman G. Finkelstein
(za Tabloid na srpski preveo David Levi)
Na
pitanje šta bi moglo da predstavlja "odgovarajuæu" odštetu za nekadašnje
jevrejske prinudne radnike, nije lako dati odgovor. Ipak bi moglo sledeæe da se zakljuèi: po
novom dogovoru sa Nemaèkom svaki bivši prinudno zaposleni Jevrejin dobio bi oko 7.500 dolara.
Da je Claims Conference (CC -
Konferencija za zahteve, prim. prev.) prvobitno od Nemaèke isplaæeni novac odgovarajuæe podelio, daleko više jevrejskih prinudnih radnika bi dobilo daleko ranije i
daleko više para.
Otvoreno
je pitanje da li æe "ugrožene žrtve Holokausta"
išta videti od nove odštete iz Nemaèke. CC želi da veliki deo "specijalnih fondova" bude odvojen za njegove potrebe. Po izveštaju lista Jerusalem
post, "CC može dosta da zaradi ako se
postara da preživeli ništa ne dobiju".
Michael Kleiner, poslanik izraelskog
kneseta (skupštine) ispred partije Herut,
udario je šamar CC-u tvrdnjom da je to "jevrejski savet koji novim metodama nastavlja rad
nacista". Po njegovim reèima, to je "tiho udruženje koje se skriva iza
profesionalne tajnovitosti i koje je iskvareno javnom i moralnom korumpiranošæu".
Optuživao je da je to "udruženje tame koje maltretira žrtve Holokausta i njihove naslednike, dok CC sam leži na brdu para koje pripadaju privatnim licima i sve
preduzima da taj novac i nasledi dok su oni još u životu" 1). U svojim novim
slavljenièkim govorima Stuart Eizenstat, koji je davao izjavu
pred Odborom za banke amerièkog kongresa, hvalio je "Jewish Material Claims Conference za transparentni rad
poslednjih èetrdeset i nešto godina". Kada je u pitanju èist cinizam, teško da
iko može da nadmaši rabina Israela
Singera. Pored toga što je bio generalni sekretar Jevrejskog svetskog kongresa (JWC) bio je i potpredsednik CC-a i
glavni pregovaraè sa Nemaèkom u vezi sa prinudnim radom. Posle postignutih
sporazuma sa Švajcarskom i Nemaèkom ponovio je pred Odborom za banke kongresa kako "bi bila sramota"
ako bi odšteta za Holokaust bila "isplaæena naslednicima, a ne preživelima". Tada je izjavio: "Mi ne želimo da taj novac bude
dat naslednicima. Želimo da novac bude isplaæen preživelima." Kako je izvestio list Haaretz, upravo se Singer zauzimao za to da se odšteta za Holokaust iskoristi "za pomoæ celokupnom jevrejskom
narodu, a ne samo za one Jevreje koji su imali sreæu da prežive Holokaust i dožive duboku starost" 2).
Henry Friedlander, omrznuti istorièar masovnog ubistva Jevreja od strane Nacista, a i sam
nekadašnji logoraš u Aušvicu, za potrebe amerièkog Holocaust Memorial Museum skicirao
je sledeæe brojke za kraj rata:
"Ako je poèetkom 1945. bilo 715.000 logoraša u logorima i ako je treæina - što æe reæi oko 238.000 - umrla u
proleæe 1945, možemo da smatramo da je najviše 475.000 logoraša preživelo. Kako su Jevreji
sistematski ubijani i da su neku šansu da prežive imali samo odabrani za rad - u Aušvicu je to bilo
oko 15 odsto - moramo da smatramo da su Jevreji èinili najviše 20 odsto ljudi u koncentracionim logorima (u vreme
oslobaðanja)".
"Po tome može da se proceni",
zakljuèuje Friedlander, "da je moguæi broj jevrejskih preživelih najviše
100.000." Njegova brojka na kraju
rata još živih jevrejskih prinudnih radnika meðu nauènicima se smatrala
relativno visokom. U jednom znaèajnom istraživanju Leonard
Dinnerstein je napisao: "60.000 Jevreja... je napustilo koncentracioni
logor. Za samo nedelju dana umrlo ih je 20.000."
U
toku jednog razgovora u Ministarstvu spoljnih poslova maja 1999. Stuart Eizenstat je naveo cifru od
70.000 do 90.000 kao ukupan broj još živih prinudnih radnika, Jevreja i nejevreja, pri èemu je citirao broj koji potièe "od preko njih zastupanih
grupa" 3) (Eizenstat je bio glavni amerièki pregovaraè u
razgovorima sa Nemaèkom i radio je blisko sa
CC-om 4)). Po tome bi broj još živih jevrejskih radnika iznosio 14.000 do 18.000 (20
odsto od 70.000 do 90.000). Pošto se pristupilo
pregovorima sa Nemaèkom, industrija Holokausta je
tražila odštetu za 135.000 još živih jevrejskih prinudnih
radnika. Ukupan broj još živih prinudnih radnika (Jevreja i nejevreja) po njima je
iznosio 250.000 ljudi 5). Drugim reèima,
broj još živih bivših prinudnih radnika
Jevreja se od maja 1999. gotovo udesotostruèio, a odnos živih
jevrejskih i nejevrejskih prinudnih radnika drastièno se promenio. Ako
bismo verovali industriji Holokausta, danas ima više živih jevrejskih prinudnih
radnika nego pre pola veka. "Kakvu li
zbunjujuæu mrežu pletemo", pisao je
Walter Scott, "samo
kada jednom poènemo da varamo."
Endloesung se do sada stalno smatrao za jedinstveno
efikasno, skoro kao na pokretnoj traci istrebljivanje Jevreja od strane nacista
6). Meðutim, ako je toliko stotina
hiljada Jevreja preživelo, kako tvrdi industrija
Holokausta, onda Endloesung i nije
bio toliko efikasan. On bi onda bio manje direktno usmeren protiv Jevreja - a
upravo je to što tvrde oni koji negiraju
Holokaust. Lex extremes se touchnet - ekstremi se meðusobno dodiruju.
Raul Hilberg je u jednom nedavno
objavljenom intervjuu podvukao kako su brojevi znaèajni ako želimo da shvatimo masovno
uništavanje Jevreja od strane
nacista. Cifre koje iznosi CC zaista dovode u pitanje njegovo rasuðivanje. Po smernicama CC-a za pregovore sa Nemaèkom u vezi sa prisilnim radom on je predstavljao
"...jednu od tri glavne metode za ubijanje Jevreja... Ostale dve su bile
streljanje i trovanje gasom. Jedan od ciljeva robovskog rada bilo je da se
ljudi usmrte radeæi... U ovom kontekstu izraz rob nije u potpunosti odgovarajuæi. Po pravilu su robovlasnici zainteresovani da svoje
robove saèuvaju u životu i u radnoj sposobnosti. Za svoje robove su nacisti, meðutim, predvideli da ih pobiju, pošto bi iskoristili njihovu radnu snagu." Sa
izuzetkom onih koji porièu postojanje Holokausta
niko drugi nije negirao da su nacisti svojim prinudnim radnicima namenili
ovakvu sudbinu. Kako je moguæe ove priznate èinjenice pomiriti sa tvrdnjom da su stotine hiljada
jevrejskih radnika preživele logore smrti? Da nije
CC ovim napravio pukotinu u zidu koji deli straviènu istinu o Holokaustu od njegovog negiranja?
U
jednom oglasu preko cele strane dnevnog lista New York Times velikaši industrije Holokausta, kao što su Eli Wiesel, rabin Marvin Hier i Steven T. Katz,
osudili su "sirijsko poricanje
Holokausta". Tekst se obrušio na vodeæi èlanak u jednom režimskom listu Sirije, u kome se tvrdilo da Izrael "izmišlja prièe o Holokaustu" kako bi "dobio više para od Nemaèke i raznih evropskih institucija". Sirijska optužba je, nažalost, taèna. Postoji jedna ironija, koja je promakla kako
sirijskoj vladi, tako isto i potpisnicima oglasa, a to je da su prièe koje tvrde kako su stotine hiljada preživelih iz logora takoðe poricanje Holokausta 7).
Uzimanje para od Švajcarske i Nemaèke bila je samo predigra za veliko finale: sada æe da plaæa i Istoèna Evropa. Padom istoènog
bloka u nekadašnjoj centralnoj zemlji
evropskih Jevreja ukazale su se primamljive moguænosti. Industrija Holokausta, koja se pokriva skromnim
mantilom brige za "žrtve Holokausta u
nevolji", pokušala je da izvuèe milijarde dolara iz ovih veæ osiromašenih zemalja. Ovom cilju
je stremila sa bezobzirnom i bespoštednom
revnošæu, pa je tako upravo ona
najveæi krivac za buðenje antisemitizma u Evropi.
Industrija
Holokausta se nametnula kao jedini legitimni potraživaè za svu imovinu jevrejskih
zajednica i pojedinaca koji su bili žrtve
masovnog uništenja Jevreja od strane
nacista. "Saglasni smo sa izraelskom
vladom", saopštio je Bronfman Odboru za banke amerièkog Kongresa, "kako
imovina bez naslednika treba da pripadne World Jewish Restitution Organization
(WJRO)." Koristeæi ovu "punomoæ" industrija
Holokausta je od zemalja nekadašnjeg Istoènog bloka zahtevala da predaju celokupnu predratnu
jevrejsku imovinu ili da isplate odgovarajuæu novèanu nadoknadu 8).
Drugaèije nego kod Švajcarske
i Nemaèke ona je ove zahteve podigla
izvan pogleda javnosti. Do tada se javnost nije usprotivila ucenama švajcarskih banaka ili nemaèkih industrijalaca, ali sigurno ne bi tako mirno
posmatrala ucenjivanje gladnih poljskih seljaka. Èak bi i Jevreji koji su za vreme nacistièkih progona izgubili nekog svog bližnjeg, sa mržnjom
gledali na zloupotrebe WJRO-a. Tvrdnja kako je legitimni naslednik onih koji su
umrli, kako bi se na taj naèin prisvojila njihova
imovina, mogla bi lako da bude posmatrana kao prevara. Sa druge strane,
industriji Holokausta ovog puta nije trebala mobilizacija javnosti. Uz pomoæ važnih èlanova amerièke
administracije mogla je lako da slomi otpor zemalja koje su veæ ležale na pleæima.
"Mora da se shvati",
objasnio je Stuart Eizenstat pred jednim parlamentarnim odborom, "kako su naši zahtevi za vraæanjem imovine zajednica odluèujuæi deo ponovnog roðenja i obnove jevrejskog života u Istoènoj
Evropi." Da bi navodno "pospešio ponovno roðenje"
jevrejskog života u Poljskoj, WJRO je tražio da na njega bude preneto 6.000 nekretnina jevrejskih
predratnih zajednica, ukljuèujuæi i one koje su u to vreme korišæene kao bolnice ili škole. Pre rata je u Poljskoj živelo 3,5 miliona Jevreja, danas ih je nekoliko hiljada.
Da li oživljavanje jevrejske
zajednice u Poljskoj zaista zahteva sinagogu ili školu za svakog pojedinaènog poljskog Jevrejina? Organizacija je takoðe podnela zahteve za preuzimanje nekoliko stotina hiljada
placeva, èija je vrednost više milijardi dolara. "Poljski zvaniènici se
plaše", preneo je list The Jewish Week, da bi zahtevi
"zemlju mogli da odvedu u bankrot." Kada je poljski parlament predložio da se obešteæenje ogranièi kako
bi se izbegla insolventnost države, Elan Steinberg iz Word Jewish Congress (WJC) je zakon okarakterisao kao "u osnovi antiamerièki akt" 9).
Da
bi više pritisla Poljsku, industrija Holokausta je pred veæem sudije Kormana podnela zbirnu tužbu po kojoj bi bile obešteæene ostarele i umiruæe preživele žrtve. U tužbi se navodi kako je
poljska posleratna vlast "tokom proteklih èetrdeset i pet godina" prema Jevrejima sprovodila ubitaènu politiku "progona
do istrebljenja". Èlanovi njujorškog
gradskog veæa priskoèili su u pomoæ
jednoglasnom rezolucijom u kojoj se Poljska poziva "da donese sveobuhvatni zakon koji bi omoguæio vraæanje imovine žrtava Holokausta", dok je 57 poslanika amerièkog Kongresa (predvoðenih poslanikom Anthony
Weinerom iz Njujorka) u pismu poljskom parlamentu zatražilo "sveobuhvatni zakon kojim
bi stoprocentno bili nadoknaðeni nekretnine i posedi
konfiskovani za vreme Holokausta".
"Kako pogoðeni ljudi svakim danom stare", moglo je da se tu proèita, "vreme odmièe u kome bi mogli da budu obešteæeni oni kojima je naneta
nepravda."
U
svojoj izjavi pred Odborom za banke senata Sjedinjenih Država Stuart Eizenstat osudio je sporost oslobaðanja nekretnina u Istoènoj Evropi: "Pri
vraæanju nekretnina pojavio se
veliki broj nekretnina. Na primer, u jednom broju zemalja i regiona pokušano je da se zamoli, èak i da se prisile... da dozvole sadašnjim zakupcima da dozvole da tu ostanu duže vreme i to pod od strane države kontrolisanom niskom kirijom." 10) Eizenstat se posebno iznervirao držanjem Belorusije. Belorusija u postupku vraæanja predratne jevrejske imovine "veoma mnogo zaostaje", saopštio je spoljnopolitièkom odboru predstavnièkog doma amerièkog
Kongresa 11). U Belorusiji je proseèna plata
100 dolara.
Da
bi disciplinovala neposlušne vlade industrija Holokausta
je zamahala batinom amerièkih sankcija. Eizenstat je
insistirao kod Kongresa da odštetu za Holokaust "više postavi" i da je stavi "na
sam vrh liste" zahteva prema zemljama
Istoène Evrope koje žele da pristupe OEBS-u, Svetskoj zdravstvenoj
organizaciji, Evropskoj uniji, NATO-u ili Evropskom savetu: "Slušaæe, ako im se Vi obratite... Razumeæete ovo uputstvo".
Israel Singer iz WJC-a tražio je od Kongresa "da se i dalje vodi raèuna o zahtevima"
kako bi bilo osigurano da je svaka država
platila sve do kraja. "Izuzetno je znaèajno da sve zemlje koje su upletene u ovo razumeju", smatrao je poslanik Benjamin Gilman iz spoljnopolitièkog odbora, "kako
æe od njihove reakcije da
zavisi kako æe Sjedinjene Države da ocenjuju biletarelnu saradnju sa njima." Abraham Hirschson, predsedavajuæi odbora za vraæanje u
knesetu i zastupnik Izreala pri WJRO-u, pohvalio je sauèesništvo amerièkog Kongresa u naplaæivanju odštete. U svojim seæanjima na "borbu" sa rumunskim predsednikom vlade, Hirschson je naveo: "U toku duela pojavila se prilika za jednu primedbu koja
je promenila celu atmosferu. Pitao sam ga da li zna da æu za dva dana davati izjavu pred Kongresom? Šta želite da saopštim tada? Celokupna atmosfera je postala drugaèija". WJC je pokrenuo "celokupnu
industriju Holokausta",
upozorio je advokat koji je zastupao preživele Holokausta, i "kriv je za pospešivanje odvratnog ponovnog buðenja antisemitizma u celoj Evropi" 12).
Za
to vreme je industrija Holokausta otvorila novi front. Jevrejske zajednice Istoène Evrope, koje su odbacile zahtev WJRO-a da bude
naslednik celokupne imovine žrtava Holokausta bez
pravnih naslednika, sada su podigle sopstvene zahteve za nasledstvom. Tako,
dakle, izgleda obnova jevrejskog života, tako što æe istoènoevropski Jevreji svoje novootkrivene korene
investirati za plen od Holokausta 13).
Industrija Holokausta Normanu Finkelsteinu znaèi
moralno i finansijsko iskorišæavanje jevrejske nesreæe i patnje. Njegova
analiza je istovremeno i snažna optužnica: on se obrušava na interesne saveze koji
Holokaust zloupotrebljavaju u sopstvenu korist, neretko na raèun žrtava.
Sjedinjenim Amerièkim Državama i Izraelu prebacuje da su instrumentalizovali
Holokaust kako bi skrenuli pažnju sa sopstvenih problema. Svojim provokativnim
tezama Norman Finkelstein je pokrenuo živu debatu. Bilo bi pogrešno
Finkelsteinovim kritikama pripisati destruktivnost. On sam je Jevrejin i
potomak žrtava Holokausta. Oba njegova roditelja preživeli su Varšavski geto i
nacistièke koncentracione logore. Sa izuzetkom njih, sve ostale èlanove njegove
porodice nacisti su pobili.
Na korak od ludila
Industrija Holokausta se
hvali da je izdvojila novac za dobrotvorne jevrejske svrhe. "Dobrotvorna
davanja su sigurno nešto dobro", primetio
je advokat koji je zastupao stvarne žrtve, "ipak,
nije ispravno sprovoditi ih tuðim novcem." Posebno
je znaèajno obrazovanje o
Holokaustu - "najveæe zaveštanje svih naših napora", kako je primetio Eizenstat. Tako je
Hirschson osnivaè "Marša živih", koji je osnovni deo obrazovanja o Holokaustu
i znaèajni primalac novca od odštete.
Claims Conference je izdao
zvanièni Vodiè o odšteti i vraæanju imovine preživelima Holokausta u kome
se navodi niz organizacionih izdanaka. Nastala je obimna, finansijski odlièno potpomognuta birokratija. Osiguravajuæa društva, muzeji umetnosti,
privatni preduzetnici, stanari i seljaci iz skoro svih evropskih zemalja stoje
pod uticajem industrije Holokausta. I pored svega, "žrtve Holokausta u nevolji", u èije ime deluje industrija Holokausta, tvrde da se u suštini "nastavlja
konfiskacija". Mnogi su tužili CC, tako da bi
industrija Holokausta mogla da postane "najveæi pljaèkaš u istoriji èoveèanstva" 14)
Kada je posle rata Izrael
prvi put o reparacijama pregovarao sa Nemaèkom, izraelski ministar spoljnih poslova Moshe Sharett
je po izveštajima istorièara Ilana Pappea predložio da se jedan deo prosledi palestinskim izbeglicama, "kako bi se ispravilo ono što se smatra manjom nepravdom (tragedija Palestinaca),
koja je uzrokovana strašnijom (Holokaustom)" 15). Sve je ostalo na predlogu.
U svom poznatom WJC stilu,
Israel Singer je 13. marta 2000. objavio "uzbudljivu vest" kako je nedavno pronaðeni dokument u Americi otkrio da u Austriji postoji
imovina bez naslednika iz vremena Holokausta u vrednosti od deset milijardi
dolara. Singer se požalio i da je "50 odsto umetnièkog blaga u Americi iz ukradenih umetnina" 16).
Industrija Holokausta je, oèigledno, na korak od
ludila.
Bibliografija:
1)
Conference on Jewish Material Claims Against Germany, "Position Paper -
Slave Labor" 15. juni 1999...
2) Saslušanje pred Odborom za banke i finansijski sektor
predstavnièkog doma, 9. februar 2000
Yair Sheleg, "Staking
a Claim to Jewish Claims" u
Haaretzu 31. mart 2000.
3) Stuart Eizenstat,
razgovor u Ministarstvu spoljnih poslova 12. maj 1999.
4) Eizenstat
"Primedbe" na godišnjem sastanku Conference of Jewish Material Claims
Against Germany and Austria (Njujork, 14. juli 1999)
5) Toby Axelrod "$5.2
Bilion Slave-Labor Deal Only the Start" u Jewish Bulletin (12. decembra
1999)
6) Die Vernichtung, str
585
7) "We Condemn
Syria's Denial of the Holocaust" u The
New York Times (9. februar 2000)
8) Saslušanje pred Odborom
za Bankje i finansijski sektor, 11. decembar 1996.
9) Saslušanje pred Odborom
za spoljnu politiku predstavnièkog doma, 6. avgust 1998.
10) Saslušanje pred
senatskim Odborom za banke, stanogradnju i regionalne poslove, 23. april 1996.
11) Saslušanje pred spoljnopolitièkim odborom, 6. avgust 1998.
12) Isto
13) Isto
14) Vincent, Das Gold der
verfolgten Juden, 304
15) Ilan Pappe, The Making
of the Arab-Israeli Conflict 1947-51, str. 268
16) Eli Wohlgelernter
"WJC: Austria Holding $10b. In 'Holocaust Victims' Assets" u Jerusalem Post od 14. marta 2000.