Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak (7.)
Kad padnu sve maske albanske
Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj
Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi
balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla
neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo
potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su,
uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu
teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje
ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične
zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo
tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku.
Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja,
jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski
ekstremizam.
Domagoj Margetić
Današnje "islamske vjerske
zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem nemuslimanskih
vlasti, te su zadnji put definirane od strane komunističkih vlasti. Iste su uz pomoc
komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu - sufijski mistični
Islam. Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu pripada šijitskim Bektašijama,
koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom albanskom heroinskom
mafijom. Stoga su vjerske tradicije Balkana neusklađene sa postojećim
"islamskim vjerskim zajednicama", te dio vjernika prelazi u bektašijsku
sektu jer time čuva svoje izvorne sufijske tradicije. Na širenje Bektašizma utječe
i albanski nacionalizam, koji u Bektašijama vidi "jedinu pravu albansku
religiju", dok Sunite i Kršćane taj nacionalizam često puta sumnjiči za
"veze sa strancima" (Arapima i Turcima u slucaju Sunita, Zapadom u
slučaju Kršćana).
Najzad, na širenje Bektašizma utječe i monogamna
tradicija Bektašija i značajna uloga žena u sekti, pa prijelazom na Bektašizam
žene osiguravaju svoju emancipaciju. Bektašije su se uglavnom pokazali prilagodljiviji
modernim urbanim prilikama, te su prijelazi u sektu atraktivni za mlade obrazovanije
i urbanije Albance.
Tako da se danas na području Albanije,
Kosova, Makedonije i Sandžaka dogadaju stalne konverzije u Bektašijsku sektu. Konverzijama
pomaže i dominantan položaj Bektašija u trgovini drogama, pa ova činjenica
pogoduje konverzijama u dijaspori, te konverzijama klanova koji su sačuvali sunitsku
sufijsku tradiciju, tj. ranije u tekstu spomenutim Sadijama. Bektašijama
prilaze prvenstveno Albanci, ali i Slaveni-sunitski muslimani, i to u Sandžaku
i u Makedoniji (Torbeši), etnički Turci (u Makedoniji), te Romi po cijelom
Balkanu (današnji vode Roma u Hrvatskoj, Kasum Cana i Nazif Memedi
su Bektašije.)
Širenje Vehabija po Balkanu
Po cijelom islamskom svijetu, pa tako i po
Balkanu se šire Vehabije (Vahabiti/Salafiti). Kako oni smatraju sve Šijite, pa
tako i Bektašije nevjernicima, isti su apsolutno netolerantni prema Bektašijama.
Budući da Bektašije kontroliraju trgovinu drogama ovaj sukob produbljuje i
(navodno, i za sada samo retoričko) zalaganje Vehabija za borbu protiv trgovine
drogama. Premda za sada nije bilo krvoprolića, smatra se da je poziv vodećeg vehabijskog
imama na Kosovu, notornog Shefqeta Krasniqia na obračun sa katolicima,
neposredno pred kraj prošle godine, bio neizravno uperen i protiv Bektašija.
Tako bi obračun sa katolicima, kojih na Kosovu ima svega 2-3%, i čiji broj se
zbog iseljavanja na Zapad stalno smanjuje, bio uvod u obračun sa dominantnom sektom
Bektašija, kojih na Kosovu ima blizu 25% od ukupnog stanovništva.
U sjevernoj Makedoniji su se Vehabije
proširili po nekada sunitskim zajednicama gdje su Bektašije živjeli kao
manjine, te su u više slučajeva nasilno zauzeli bektašijske tekije (vjerske
centre slične džamijama) te u istima nastavili prakticirati vehabijski pravac
Islama. Stoga se sve veći broj promatrača boji mogućnosti da na "Balkanu
ponovno izbije rat", te da taj rat "ovaj puta započne kao istrebljivački
obračun između albanskih muslimanskih sekti".
Strateški ciljevi međunarodne zajednice
na Balkanu
"Jedino je rješenje sigurnosnih
problema koje stvara nova balkanska kriza da se cijela balkanska regija
promatra kao jedna cjelina", te da se "neovisno o tome u kojoj zemlji
se momentalno nalazi epicentar krize, rješenje istovremeno traži za sve zemlje
regije". Kao "strateške ciljeve angažmana u regiji potrebno je
postaviti: a) dekriminalizaciju regije, tj. neutralizaciju sadašnjih
kriminalnih elita u državama regije, uz uvođenje vladavine zakona u tim
državama; b) stabilizaciju regije, tj. stvaranje sigurnosnih mehanizama
koji će onemogućiti bilo kakvu destabilizaciju malih država regije u
budućnosti; c) integraciju regije u Europsku uniju, uz neophodnu aktivnu ulogu Njemačke,
ostalih ključnih zemalja članica Europske unije, institucija Europske unije te
Sjedinjenih Američkih Država, uz čvrsto obvezivanje na izgradnju stabilnih i
demokratskih društava na Balkanu.
Europskoj uniji prijeti nova balkanska
kriza
Balkan je izložen izbijanju dviju simultanih
kriza, koje imaju različitu genezu, ali su koincidirale u isto vrijeme; sukob vehabijskog
pokreta sa postojećim muslimanskim društvima Balkana, te kolaps lokalnih postkomunističkih
elita zbog upletenosti u Aferu Hypo. Ove dvije krize znače da će „Balkan
tražiti mnogo pažnje", i da će se „zapadni svijet morati baviti Balkanom".
Budući da ove dvije simultane krize dolaze u vrijeme „kada su Sjedinjene
Američke Države u krizi", i kada iste „neće moći ponuditi vođstvo u rješavanju
krize", rješavanje krize na Balkanu pada na Europsku uniju. Kako su
institucije iste „notorno neefikasne u rješavanju strateških pitanja",
problem će morati rješavati vlade većih država - članica Unije. Pri tome se
prvenstveno misli na Njemačku i Francusku, koje „neće moći izbjeći
problem", i koje će morati „zajednički ponuditi strateško vođstvo".
Pri tome će obje zemlje, kako zbog „vidljive strateške slabosti Amerike",
tako i zbog „prisutnosti i zainteresiranosti Rusije za Balkan", morati „s
Rusijom naći zajednički jezik" i „tihom diplomacijom koordinirati međusobnu
aktivnost na Balkanu".
„Sunovrat Balkana u kaos" obilježavaju
dva trenda
U kuloarima diplomatskih predstavništava
zapadnih zemalja čulo se, početkom ljeta 2010. godine, kako će Balkan u slijedećim
godinama biti jedno od kriznih žarišta današnjeg svijeta. Ta shvaćanja bila su uzrokovana
kako analizama nedavnog terorističkog napada u Bugojnu, tako i općim shvaćanjem
da se „između Slovenije i Grčke" nalazi „zona posrnulih država", koje
„ne mogu bez tuđe pomoći i nadzora". (O tome da se Balkan pretvara u zonu
posrnulih država pisao je portal Necenzurirano u analizi trendova na
Balkanu u ovom desetljeću u prosincu 2009. godine.)
Ta slika stanja se, krajem ljeta ove
godine pokazuje u izoštrenijem obliku, te se u kuloarima stranih diplomatskih
predstavništava u Zagrebu čuje da su dva ključna trenda, koji će obilježiti „sunovrat
Balkana u kaos": rast Vehabija (odnosno Selefija), tj. ekstremne,
terorizmu sklone grane Islama u okviru tradicionalnih zajednica muslimana na
Balkanu, te opća dezintegracija društvenih elita u društvima Balkana, prije
svega u Hrvatskoj i Srbiji, kao posljedica bankarske afere Hypo.
Predstojeći sukob Vehabija i Šijita na Kosovu portal Necenzurirano pisao
je o odnosima lokalnih muslimanskih zajednica na Kosovu u više tekstova, još od
kraja 2008. godine. Sažetak toga može se svesti na osnove teze da Kosovo danas funkcionira
kao „država trgovine heroinom", te da je „cijela društvena elita Kosova
uključena u trgovinu drogama". Ta elita regrutira se iz lokalne manjine Šijita,
koji pripadaju sekti Bektašija, i koji cine 20 do 25% stanovništva Kosova i
koji monopoliziraju praktički cjelokupni društveni i ekonomski život te zemlje.
Nasuprot njima, u sunitskoj većinskoj
populaciji, koja je socijalno, konfesionalno, ideološki i ekonomski sasvim dezintegrirana,
raste, naročito medu najsiromašnijim slojevima društva vjerski, društveni i
politički pokret Vehabija, čiji je ideološki vođa prištinski imam Shefqet Krasniqi.
Budući da Vehabije smatraju Šijite „nevjernicima", te da im žele preoteti
kontrolu nad trgovinom drogama (premda momentalno rade za njih kao pomagači u
toj trgovini), već se duže vrijeme smatra da će između ove dvije zajednice na
Kosovu „prije ili kasnije izbiti pravi vjerski rat".
Zabrana hidžaba u kosovskim školama
Budući da Kosovo „živi od trgovine
drogama", tj. da je to „nesumnjivo najjača gospodarska grana u toj
zemlji", te da je „u tome povezano sa nekim značajnim financijskim
institucijama na Zapadu", lokalna elita se pokušava na sve moguće načine
približiti Europskoj uniji. Pri tome se, barem za sada, ne očekuje punopravno
članstvo u Uniji, već „pojačavanje veza sa Unijom", sa ciljem „slobodnog
prometa roba i ljudi", a sve radi „što lakšeg održavanja strateškog
transporta droge". Stoga je lokalna vlada, kojom dominiraju „Šijiti
povezani sa trgovinom drogama", krenula u „akciju poboljšavanja imidža
Kosova", kako bi se isto prikazalo europskoj javnosti kao „jedna zapadnjački
orijentirana tranzicijska zemlja".
Iz tog razloga je odlučeno da se u
kosovskim školama zabrani nošenje muslimanskih marama - hidžaba. Ovu mjeru će
lokalna šijitska zajednica tolerirati, kako iz razloga što je to „korisno za
biznis od kojega ta zajednica živi", tako i iz razloga što je riječ o Šijitima
iz lokalne, sinkreticističke sekte Bektašita, u kojoj je uloga žena u društvu
bitno jače izražena nego kod Sunita i Vehabija. Osim toga, Bektašije su u
pravilu tradicionalno monogamni, a prozelitizam te sekte se u velikoj mjeri
oslanjao na žene, koje su pridobivale svoje muževe za prijelaz na bektašijsku
granu Islama. Zato se smatra da će lokalna, inače već gotovo sasvim urbana šijitska
zajednica na Kosovu, podržati ovu vladinu mjeru.
Međutim, reakcije lokalne sunitske većine
su izrazito negativne, te većina stanovništva na Kosovu to smatra „dokazom da Bektašije
nisu pravi muslimani", te da „vladine mjere napadaju Islam". Pri tome
je znakovito da su reakcije za sada spontane, te da vehabijski vođe za sada šute.
To se smatra dokazom da isti „u tišini ispituju javno mnijenje lokalne sunitske
većine, te da je ta njihova „tišina" zapravo „znak zatišja pred
buru", te da će Vehabije iskoristiti ove vladine mjere za iniciranje
sukoba na Kosovu.
Simultana pobuna Vehabija širom Balkana
Pri tome se smatra da će Kosovo biti samo
centar sukoba, budući da je to zemlja u kojoj su omraženi Šijiti" na
vlasti, i u kojoj je „centar međunarodnog lanca koji snabdijeva Europu
heroinom". Međutim, vehabijski pokret je jak širom muslimanskih zajednica
u Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji (područje Sandžaka, odnosno Raške),
te Bosni i Hercegovini. ako ce Vehabije, ovisno o okolnostima, odnosno ovisno o
snazi svojeg pokreta, „počevši od ove eseni, simultano krenuti u izazivanje
krize". Ta „kriza" će prije svega podrazumijevati „terorističke
akcije protiv lokalnih vlasti", te „širenje tih akcija protiv susjednih
naroda; Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata", odnosno nemuslimanskih
zajednica u pretežito muslimanskim sredinama (katolici i pravoslavci u
Albaniji, Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine...). Tijekom vremena će se te
akcije širiti na područje zapadne Europe i drugih područja svijeta.
EU će morati uvesti protektorat na
Kosovu kako bi spriječila međualbanski rat
Malo je teritorija u današnjem svijetu čiji
je međunarodno pravni status sporniji i upitniji od današnjeg Kosova. Zapadni svijet
priznao je Kosovo kao nezavisnu državu. Međutim izvan zapadnog svijeta, ključne
su zemlje, poput Rusije, Kine, Indije odbile priznati Kosovo. Većina država
međunarodne zajednice ne priznaje Kosovo. Nije bez značaja niti činjenica da
dio teritorija na krajnjem sjeveru lokalna vlada ne kontrolira, te na tom dijelu
živi starosjedilačko srpsko stanovništvo koje otvoreno traži priključenje Srbiji.
EU razmatra koji bi oblik protektorata
nad Kosovom bio najprihvatljiviji
Za razliku od 1990-tih godina, Srbi danas
više nisu međunarodno izolirani, a uživaju i sve više simpatija u dijelu
međunarodne zajednice, i to ne samo u „tradicionalnim prijateljima" Srbije
(Rusija, Kina), već, sve više i na Zapadu. Osim toga, Kosovo je faktično okupirano,
a Europska unija u kuloarima razmatra koji oblik protektorata Europe bi za
Kosovo bio najprihvatljiviji. Činjenica da Kosovo danas veći dio svijeta nije
priznao, te da Europska unija sa Kosovom računa isključivo kao sa problemom,
tj. sa budućim protektoratom, koji će biti okupiran unedogled, usko su
povezani. Premda se relativna međunarodna izolacija Kosova tumači njegovim odcjepljenjem
od Srbije koje je uistinu bilo protivno međunarodnom pravu, te da je forsiranje
njegove nezavisnosti bio američki projekt, ova činjenica ne može objasniti
činjenicu da su i muslimanske zemlje bez oduševljenja pozdravile nezavisnost
Kosova, a mnoge ga ni do danas nisu priznale.
Kosovu prijeti građanski rat između
Albanaca
Čini se da su i u Europskoj uniji, te na
Bliskom Istoku politički i diplomatski krugovi svjesni da je glavna opasnost na
Kosovu, ako se današnji trendovi nastave - gotovo neupitna budućnost-rat, i to
ovaj puta građanski rat između Albanaca. Taj rat bi, poput Iraka, Jemena, Libanona
bio rat između vjerskih frakcija Muslimana; Šijita-Bektašija, Sunita i Vehabija
(Vahabita). Korijeni ovoga su u političkoj i ekonomskoj definiciji Kosova,
kakva je stvarana od sredine dvadesetog stoljeća do danas. Na Kosovu ne postoji
nikakva legalna ekonomija, pravni poredak i društvene institucije.
Činjenica je da danas na Kosovu praktički
ne postoji nikakva legalna ekonomija; osnovna nfrastruktura je skromna, pravni
poredak i društvene institucije gotovo nepostojeći, industrije nema,
poljoprivreda je ispod nivoa trećeg svijeta, tako da bi sudeći po lokalnoj
realnoj ekonomiji Kosovo trebalo biti među nekolicinom najsiromašnijih zemalja svijeta,
poput npr. zemalja afričkog Sahela (Niger, Mali, Burkina Faso...).
Novac koji cirkulira na Kosovu generiran
trgovinom drogom
Usprkos tome, na Kosovu danas postoji
cirkulacija novca, koja dijelu stanovništva omogucava relativno udoban život.
Na sve strane se grade kuće, restorani su puni gostiju, voze se skupi
automobili. Javna tajna Kosova je da je taj novac generiran trgovinom drogom, i
da on daje znatnom dijelu stanovništva dio prihoda. Međutim, taj novac ne dijele
svi segmenti društva jednako, pa znatan dio stanovništva, jedna brojna manjina,
živi u krajnjoj bijedi afričkog tipa. Među ovom brojnom manjinom Albanaca danas
se izrazito brzo širi radikalni islamski vjerski pokret Vehabija. Riječ je o
muslimanskoj sekti koja je nastala na Arapskom poluotoku kao podsekta Sunita, i
koja je danas na vlasti u Saudiskoj Arabiji i Qataru, pa te naftom i plinom
bogate zemlje financiraju širenje vehabijskog Islama po cijelome svijetu.
Kosovo je država heroinske mafije
Tri su razloga širenja Vehabija. Prvi je
taj da se kosovska ekonomija danas bazira isključivo na krijumčarenju heroina i
da je lokalna elita doslovno sva u tom biznisu. Kosovo je jednostavno država
albanske heroinske mafije. No nisu svi Albanci u to uključeni, a oni koji su
izvan toga doslovno nemaju nikakvih šansi da se izvuku od krajnje bijede. Pri
tome su prinuđeni gledati luksuzne automobile i novoizgrađene kuće njihovih, u
biznis heroina uključenih sunarodnjaka. Budući da se međunarodna zajednica, iz
njoj znanih razloga, nije obazirala na trgovinu heroinom, te je prešutni
dogovor sa lokalnom albanskom elitom da stvari mogu ići uhodanim putem, dotle
su Vehabije danas jedina organizirana društvena snaga koja se ovom biznisu
protivi, te koja otvoreno proziva lokalnu elitu da se bavi krijumčarenjem
droge. Tako je i Shefqet Krasniqi odbacio kritiku Islamske vjerske zajednice
Kosova (Sunita) time što ih je pitao zašto se ne bave time što lokalni
političari truju djecu heroinom.Vehabije popunjavaju vakuum sufijskog Islama iskorijenjenog
u komunizmu.
Drugi razlog širenja Vehabija je taj da je
tradicionalni Islam na Kosovu bio vezan za sufijske (mistične) muslimanske
zajednice, tzv. derviške redove, koje je komunistički režim zabranio i iskorjenio.
Namjesto ovih mističnih sekti, komunisti su favorizirali Islamsku vjersku
zajednicu Jugoslavije iz koje se razvila današnja kosovska Islamska vjerska
zajednica, koja je naučavala ortodoksnu varijantu sunitskog Islama, stran
kosovskoj tradiciji. Stoga muslimani koji umjesto sunitske Islamske vjerske
zajednice optiraju za Vehabije, zapravo biraju izmedu dvije netradicionalne
varijante Islama, dok je ona tradicionalna - sufijski Islam, iskorjenjena u
komunizmu. Vehabije samo popunjavaju vakuum nastao u komunizmu. Financijska
pomoć Vehabijama na Kosovu dolazi iz Saudijske Arabije, Qatara i Ujedinjenih
Arapskih Emirata.
Treći razlog širenja Vehabija je enormna financijska
pomoć iz Saudiske Arabije i Qatara, ali i od vehabijskih manjina u nekim drugim
naftom bogatih zemalja, prije svega Ujedinjenih Arapskih Emirata. Medutim,
kosovska elita kojoj Vehabije oponiraju nije Sunitska i nema veze sa Islamskom vjerskom
zajednicom Kosova.
Odnos Vehabija i Šijita na Kosovu „na
rubu noža"
Medutim, Vehabije su odlučni neprijatelji Šijita,
te je odnos ove dvije grupe, kako promatrači smatraju, „na rubu noža".
Stoga su muslimanske zemlje svojom mlitavom podrškom Kosovu, ili svojim
otvorenim odbijanjem da ga priznaju za državu, dale jasno do znanja SAD-u i Europskoj
uniji da je potrebno da Kosovo bude njihov protektorat, jer, kako se čuje u
kuloarima, „Muslimanskom svijetu ne treba novi pokolj izmedu Šijita i nešijita;
Vehabija i Sunita", odnosno „ne treba novi Irak".
Stoga Europska unija i ne racuna s Kosovom
kao s državom, već isključivo kao s protektoratom i problemom. No protektorat,
sam po sebi, ako ne bude riješio osnovne probleme kosovskog društva, neće moći
trajno spriječiti da „kosovska bačva baruta" eksplodira, odnosno neće spriječiti
ekspanziju Vehabija, koji otvoreno obećavaju da manjinama (Kršćani i Šijiti) ne
misle dopustiti da žive u njihovoj zemlji.
(Kraj)
GLOSA
Financijska pomoć Vehabijama na Kosovu
dolazi iz Saudijske Arabije, Qatara i Ujedinjenih Arapskih Emirata