Povodom

Mogu li gorka sećanja na dramatičnu prošlost biti pouka za budućnost

 

Kraj vladavine londonskih bankara

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o sudbinskim odlukama ruskih vladara u poslednja dva veka do danas, veličanstvenim dostignućima ruskog duha, preporodima i padovima Rusije, strašnoj sudbini ruskog naroda i njegovim užasnim žrtvama, istorijskim obmanama britanske politike, volji, manipulacijama i ucenama londonskih bankara zbog kojih su dva veka ratovali između sebe Nemačka, Francuska i Rusija, te o nadama, iskustvima i perspektivama savremene Rusije i Evrope

 

Goranko Đapić

 

U mislima južnih Slavena, a Srba posebno, mnoštvo misli i emocija izaziva taj orgomni prostor u izmaglicama Istoka. Sa razlogom, jer je moć ogromne Rusije oduvijek odlučivala o procesima u svijetu, a to što je riječ o slavenskoj imperiji, samo je još osnaživalo te emocije kod našega naroda. No, istodobno, suvremene vlade Zapada, znale su često da zauzmu stav kako je uloga Rusije predimenzionirana. Neki su otišli toliko daleko da su progovorili skandaloznim riječnikom globalističke pošasti, poput bivše državne sekretarke SAD Medlin Olbrajt, koja je u Klintonovoj administraciji zagovarala stav da Rusija ne može biti gospodarom tolikoga prirodnoga bogatstva, te da je "dužna da ga podijeli" sa drugima!

Tijekom proteklih stoljeća, a u novije vrijeme sve više, primjenjivana je sa Zapada i jedna druga metoda, pa je tako namjerno umanjivana uloga Rusije u svemu, a posebno u pogledu njene zrelosti i snage.

No, jedno je istina: Rusija danas, samo je sjenka onoga što bi bila da nije bilo "ažurnih intervencija" onih koji već tri tisuće godina dokazuju da ništa nije slučajno, da je iza zavjese uvijek sakriva ona prava historija i njeni vrlo promišljeni protagonisti.

Jednom je slavni američki predsjednik Ruzvelt, iznenađujuće iskreno, izjavio da sve što se događa, već je neko ranije zamislio i dogovorio.

 

Crkva protiv svake reforme

 

Srednjovekovna Rusija nije imala izlaza na topla mora i nije se pojavljivala niti na Sredozemlju, niti na Baltiku, a po otkrivanju Novoga svijeta, još manje na Atlantiku. Ona je u očima tadašnje Europe bila daleka, egzotična zemlja, u koju je malo tko putovao i o kojoj je malo tko imao podataka, osim iz nekih austrijskih i holandskih spisa. Trgovina između Europe i Rusije se mahom odvijala preko pribaltičkih gradova. Rusija je izvozila isključivo krzna i drvenu građu, ali bez zanatskih proizvoda koji bi govorili o postojanju gradova sličnih onim europskim...

Dok je Zapad upravo ulazio u period prosvjećenog apsolutizma, Rusija je ostala u minulim stoljećima. Dok su brodovi Zapada oplovljavali svijet, nepregledna rijeka Volga bila je sveruski vodeni pravac, i to samo dijelom, jer je veći dio donjega toka bio pod vlašću Kanove Zlatne horde. Ukratko, Rusija toga doba nije ničim brinula Europu, izuzev povremenih poljsko-kozačkih pljačkakih pohoda.

U takvim okolnostima na scenu stupa Petar Veliki i za samo pola života jedne generacije, na velika vrata uvodi Rusiju u red prvorazrednih europskih sila.

Zarana došavši u dodir sa hanzeatskim gradovima (baltičkim gradovima, Hamburg, Bremen, etc. prim. red.), ali i holandskim lukama, Petar je brzo uočio kolika je razlika između Europe i Rusije, shvativši da je za snagu Rusije potrebno mnogo više od sitne trgovine i da treba uvesti moderna politička i tehnološka dostignuća kako bi brzo stala u red najvećih sila.

Tako je, osim brzine u promenama, primenio i nužnu surovost kako bi tu historijsku promjenu učinio realnom. Znao je da najprije mora stvoriti modernu vojsku. I stvorio je.

Pobijedio je sa njom do tada nepobjedive Šveđane, gospodare Baltika. Istočni Baltik postao je rusko more. Videvši u Velikoj Britaniji kakva je moć onoga koji gospodari morima, užurbano je počeo graditi suvremenu flotu. Trgovina je procvjetala, i u Rusiji polako počinju da rastu gradovi i manufakturna proizvodnja. Otpor Crkve i dijela plemstva, Petar je bez dvojbe i nemilostrdno slomio.

Europa je bila zetečena. U početku sporo i uz veliko oklijevanje, prihvaćena je nova realnost. Vlast carice Katarine Velike samo je još dodatno pomogla da ruska imperija vrtloglavo osnaži i izađe na Crno more i dalje na Istok. No, suština epohalnih promena te i takve Rusije bilo je njeno okretanje Europi i Zapadu. Tako Rusija postaje europska sila.

Ubuduće, to će biti temelj njene državne strategije. Istok, razumije se, nije zanemaren, dapače, cijeli je američki sjever, zapravo Aljaska, postala ruskim posjedom. Ruski su brodovi uveliko plovili sjeverom Tihog okeana. Rusija toga doba postala je euroazijska sila sa neizmjernim potencijalima i hrabrom ali discipliniranom armijom, kvalitetno opremljenom i spremnom na svaki izazov. Učestvovala je tada i u sedmogodišnjem ratu u kome je indirektno ili direktno bilo sukobljeno pola Europe. Njemačka je vojska tukla najbolju prusku armadu i ušla je u Berlin. Koju godinu kasnije, izazvala je i fantastičnih 25.000 ruskih vojnika koji su prešli Alpe pod komandom generala Suvorova, koji se spustio sve do Lombardije, a mjesec dana kasnije ušao i u Rim!

Svima je postalo jasno da je mjesto Rusije u Europi osigurano i da je njena moć u munjevitom porastu.

Britanija, koja je već raširila svoje kolonijalno carstvo širom svijeta, nikada nije blagonaklono gledala na ponašanje bilo koje kontinantalne sile i sa mukom je gledala rastuću moć Burbona. Ostatak Europe bio je politički i ekonomski pocijepan. Bankarsko udruženje londonskog "City"-ja držalo je cijeli kontinent pod čvrstim nadzorom.

Ali, baš u takvoj atmosferi pojavila se veličanstvena Rusija, viđena tada kao elementarna nepogoda. Londonskim bankarima postalo je jasno kako se ruska moć progresivno uvećava. Pred njihovim očima počela je da se pomalja jedna mlada velesila, gigantske veličine.

Od tada, pa u naredna dva stoljeća, britanska vlada nikada neće propustiti priliku da umanji moć Rusije, pa i da krene u akciju njenog potpunog uništenja.

Sama Rusija nije se Petrovim reformama sasvim oslobodila tradicionalne stege. Unutar te narastajuće imperije, delovi plemstva i Crkva činili su sve samo da uspore tako snažan napredak.

U dubinama Rusije trajao je jedan proces stalne političke i duhovne ambivalencije. Tradicionalno društvo opiralo se novom dobu, no proces Petrovih reformi nije se mogao više zaustaviti, ali su one ipak znatno usporene. I upravo to će se u budućnosti pokazati fatalnim za nove ruske naraštaje...

 

Cijena nepromišljenog savezništva

 

Francuska revolucija će uskoro promijeniti i izgled stare Europe, a njene posledice će osjetiti i Rusija i to u razmjerama koje su neopisive. Zapravo, one će biti sudbonosne za nju.

Francuska će, po smirivanju Revolucije, postati jaka kontinentalna sila kao carstvo Napoleona Bonaparte. Sa druge strane, Britanija će sve učiniti da tu veliku, kontinentalnu silu uništi svim sredstvima, pa čak i stvaranjem koalicije sila sa Austrijom i Pruskom, i ono što je najvažnije, sa Rusijom!

Štaviše, u ratovima do 1870. godine Rusija će biti ključni faktor antifrancuske koalicije, i podnijet će u toj bici znatne gubitke.

Naime, Napoleonovim pobjedama Rusija će biti prinuđena, nakon poraza Austrije i Turske, da potpiše čuveni mirovni sporazum u Tilzitu (Tilzitski mir potpisan je 1807. godine između Napoleona i ruskog cara Aleksandra Romanova I, prim. red.). Odredbe toga mira imale su smatrati Rusiju i Francusku novim saveznicama!

Napoleon nije tražio neke bitnije ustupke od ruskoga cara Aleksandra, osim one da se Rusija pridržava kontinentalne blokade Engleske, kao mjeru stalne odmazde za pokazano neprijateljstvo Britanije prema Napoleonu.

Na svome otoku Britanija je bila izolirana, ali je zahvaljujući jakoj mornarici još uvijek imala pristup kontinentu, prije svega švercom svoje robe, pa je na taj način stalno potkopavala francusku kontrolu Zapada...

No, sada je "društvo londonskih bankara" bilo ozbiljno ugroženo! Mir između dva carstva faktički je podijelio Europu i nesumnjivo bio blagotvoran za saveznike, Rusiju i Francusku!

Ali, Rusija je imala unutrašnjih problema sa Crkvom i sa krupnim feudalcima, koji su stalno vršili pritisak da Aleksandar I raskine mir sa Napoleonom i pomogne otpor starih feudalnih monarhija. Prosvećeni dio plemstva bio je protiv ratne avanture i smatrao je da bi Rusija uveliko postradala u tom sukobu ne dobivši ništa vredno pažnje.

Car se kolebao, isto onako kako će se kasnije kolebati (i to skupo platiti) poslednji Romanov, nesrećni Nikolaj II.

Tada Britanija koristi priliku i stupa na scenu. London obećava da će Britanija pomoći novcem i vojnim snagama, ako zažmuri i dopusti rešavanje njene kontinentalne blokade preko baltičkih luka, ruskog kopna i sve dalje preko Poljske i Austrije. Ako bi Napoleon reagirao, Engleska će se iskrcati i ugroziti samu Francusku, krene li velika vojska iz Bulonjske šume.

Konačno, uz nagovor Crkve i krupnog plemstva, Aleksandar I krši kontinentalnu blokadu, mada je Napoleon nanovo tražio da Tilzitski mir ne bude prekršen.

Konačno, ruski car odbija dalje razgovore o odustajanju od blokade. Bio je to uvod u do tada najveći rat u povijesti Rusije, poznat još i kao Prvi otadžbinski rat.

Posledice toga rata biće višeznačne za Rusiju. Njen teritorij do iza Moskve bit će doslovno spaljen, a milijuni izbjeglica će užasno stradati. Za Napoleona, taj rat je bio uvod u njegovu propast. Njegovo carstvo će se raspasti, a Europa će u cjelini biti ponovo pocijepana, bez značajnije pojedinačne sile.

Od negdašnjih sila, ostat će samo oslabljena Austrija i spaljena a osiromašena Rusija, koja je samo u Borodinskoj bici izgubila 50.000 ljudi!

Slavni vojskovođa Kutuzov kasnije je priznao kako ga je "dvor natjerao da goni umiruće francuske vojnike" prilikom čega je i sam imao velike gubitke. I zaista, Rusija je poslala svoju umornu vojsku da vodi neprekidne borbe sve do njemačkih zemalja i do rijeke Rajne. I tek tada, kad se Napoleon vratio sa rijeke Elbe, Britanija je poslala Velingtona i poslala ga kod Vaterloa.

Londonski bankari trljali su ruke, jer je Europa Svetom alijansom (Sveta alijansa, organizacija koju su osnovale države pobednice u ratu protiv Napoleona, prim. red.) bila svekoliko ekonomski i politički degradirana.

Sa druge strane, i rusko carstvo je bilo zadugo udaljeno od Europe i prepušteno svojim unutrašnjim brigama, a "nagrada" za uslugu koju je ruski car Aleksandar I učinio Britaniji bila je spaljena zemlja, od Poljske do iza Moskve, koja je bila pretvorena u zgarište.

 

Podizanje iz pepela i procvat kulture

 

Decenije koje će uslijediti, začaurile su i usporile Rusiju i ona će početi da zaostaje za Zapadom. Društvene reforme su potpuno izostale. Pa ipak, bilo je napretka u kulturi i za nekoliko decenija doći će do prave stvaralačke eksplozije koja će podariti suvremenoj Europi najljepša djela ljudskog uma. Ideje nisu bile mrtve! Dekabrizam je najavio da će doba liberalnih ideja tek doći (Dekabristi - nosioci aktivističkog toka ruskog romantizma, prim. red.).

Europska revolucija iz 1848. godine počeće da potresa cijeli kontinent. Carstvo je još jednom, nakon dugo vremena, došlo van svojih granica. Ruska vojska je ušla u Peštu i dala krucijalan doprinos gušenju europske Revolucije, naravno, opet po volji starih snaga Svete alijanse, no povratka na staro više nije bilo. Europa se počela mijenjati. Feudalne stege svuda su reducirane ili su potpuno nestale. Počeo je period ubrzane industrijalizacije, stvaranja srednje klase, a napredak znanja bio je u pravoj ekspanziji.

Ruska intervencija, osim što je dala satisfakciju starim društvenim snagama, samoj Rusiji nije donijela ništa. Naprotiv, donijela je samo štetu, jer je sve slobodniju Europu ovo podsjetilo na ruski intervencionizam, kome sada nije bilo vrijeme.

Tako je rusko carstvo "nagrađeno" Krimskim ratom (Krimski rat je započeo 1853, a završio je 1856. Vodio se između Rusije i alijanse koju su sačinjavali Velika Britanija, Franuska, Otomansko carstvo, prim. red.) iz koga je ona izašla sa zabranom ometanja otomanskog širenja i zabranom anglo-francuskih interesa na Bliskom istoku.

Ishod rata je i samom ruskom caru stavio do znanja da u bitke ne može sa ruskim kmetovima i bez suvremene vojne opreme, a protiv obrazovanih europskih oficira.

Napokon, uz ogromne otpore protivnika reformi, prije svega Crkve i dijela plemstva, car je oslobodio kmetove dekretom, mada ne sve, znatno je povećao posjede seljaka i omogućio raznim mjerama rast industrije i trgovine. Dekret je bio kompromisan, mnogima nije donio nikakav boljitak, ali je znatno primijenio dotadašnje stanje i omogućio da rusko društvo živne.

Poslije pola stoljeća, bio je to prvi vid reforme koji je ruskom carstvu dao pravac ka općem napretku... Iako i dalje sporije nego na Zapadu, carstvo je počelo da nadoknađuje izgubljeno vrijeme.

Nakon Krimskog rata, nije bilo velikih sukoba i Rusija je bila zauzeta vlastitim problemima. Malo je bila prisutna na Zapadu, izuzev na Balkanu, ali oprezno pokušavajući da probudi i podrži već probuđene južnoslavenske narode za veću emancipaciju i potpuno oslođenje od imeprijalnih sila koje su ih vjekovima pritiskale.

U duhovnom smislu, tih decenija je Rusija Zapadu dala neizmjerno kulturno blago djelima Ljermontova, Puškina, Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, čitavu plejadu muzičara, slikara, naučnika, filozofa i čitavu armiju vrhunskih vladalaca egzaktnim naukama. Univerzitet u Sankt Petersburgu postao je vodeći europski univerzitet, i svrstao se među vodeće naučno prosvjetne institucije na svijetu.

Rastuća željeznička mreža povezala je najudaljenije djelove dva kontinenta, Azije i Europe, i širila se do tada nezapaćenom brzinom, a društvena fluktuacija poslije dugo vremena postala je življa nego ikada ranije.  Kao posljedica toga, došlo je i do brže razmjene političkih ideja, stvarala su se razna udruženja.

Kao pandan još uvijek čvrstoj birokratiji, ređali su se prevratnički pokreti, pa oni koji su i teror uzimali   kao način za širenje svojih ideja. Kako je vreme prolazilo, iako je društvo u cjelini još uvijek bilo ruralno, počelo se osjećati da je politička klima sve komplikovanija.

Srednja klasa, iako ne tako brojna kao na Zapadu, bila je u konstantnom usponu. Kako se bližio kraj stoljeća, opće bogatstvo počelo je sve više da raste. Doba mira je već dugo trajalo.

Stanovništvo je usled napretka u ishrani stalno raslo. Smrtnost, do tada ogromna, bila je u opadanju. Gradovi su se, međutim, najbrže razvijali i počeli su nuditi žiteljima sve one dobre ali i loše strane života kao u gradovima u Europi. Masovnije su se sticale kulturne navike, a standard bio u velikom porastu. Industrijalizacija je odmakla, a broj radnika i masovno napuštanje sela već su tekli rutinski i ubrzano. Rusija sa kraja stoljeća, iako opterećena nasljeđem, dugo držana u zabranama i ksenofobiji, ipak je stvorila jedno dinamično društvo, pred kojim je zahvaljujući brojnom ljudstvu i neizmjernim prirodnim resursima bila mnogo bolja budućnost.

Da je taj proces nastavljen, na kraju toga puta, odnosno danas, bilo bi možda 300 milijuna Rusa! Ogromna privredna i vojna moć. Jednom riječju, Rusija bi na velika vrata ušla tamo gdje je jednom već bila - u zajednici moćnih i respektabilnih sila.

Pakt sa đavolom bolji od saveza sa Englezima

Na Zapadu, 1871. godine, događalo se nešto što će presudno uticati na dalju sudbinu Rusije. London je mlako podržao pruski udar po francuskom carstvu Napoleona III. Smatrao je da će po ko zna koji put srušiti kontinentalnu moć Francuske. Po principu "razdrobljena Europa, dobra Europa"!

Mala Pruska mogla je poslužiti tome cilju. Ali, mala Pruska ujedinila je čitavu Njemačku obrazujući Drugi njemački rajh. A taj rajh, bez obzira na ratove iz prošlosti, brzo je i disciplinirano podigao najveću ekonomiju i najjaču vojsku u tadašnjoj Europi.

Bila je to besprijekorno uređena, dinamična, probojna i veoma perspektivna zemlja. Njen tvorac, "željezni kancelar" Bizmark, od samoga početka je smatrao da nova država apsolutno mora imati najbolje partnerske odnose sa Rusijom, jednom riječju, najbolju moguću suradnju.

Bizmark je smatrao da bi sukob dva carstva doveo do potpune propasti, tim prije što nije imao iluzija o mogućem stavu Londona. Kako je Njemačka jačala u svakom smislu, londonski su bankari postali nervozni i sve uplašeniji. Slika svijeta u kome samo oni imaju pravo na život topila se pred njihovim očima. Odmah su se povezali sa ošamućenom Francuskom, stavljajući joj u izgled gubitak kolonijalnog carstva i status trećerazredne sile.

Do tada, odnosi Njemačke i Rusije bili su vrlo korektni, bez teritorijalnih nesporazuma. Ekonomska suradnja i zajednički projekti bili su u usponu. Krediti iz Njemačke, s obzirom na ruske resurse, rado su davani (i još su uredije vraćani!).

Već do 1890. godine, ruska razmjena sa Njemačkom iznosila je više od 51 odsto ukupne vanjskotrgovinske razmjene Rusije toga doba! Brojna Njemačka kolonija u pribaltičkim zemljama tradicionalno je bila okrenuta ruskom tržištu i bila poželjni most suradnje. U samoj Rusiji, brojni Njemci radili su u trgovini, prosvjeti, industriji, ali su bili i istaknuti oficiri i generali carske vojske (u jednom momentu ih je bilo čak 18!). Jednom rječju, odnosi dvaju carstava bili su odista dobri i odvijali su se bez ikakvih prepreka.

U samoj Rusiji, kako je tekao ukupni razvoj, tako su rasle i suprotnosti između rastuće moći privrednih subjekata i zaostale i još nerefromirane, arhaične društvene strukture.

Sa druge strane, poduzetnički i industrijski slojevi, koji su u rukama imali gotovo sav novac, nisu imali odgovarajuću političku moć. Zahtjevi za parlamentarnim ustrojstvom čuli su se sve glasnije. Lijevi radikalizam je usled konzervativnog otpora sve više zahvatao mnoge mlade intelektualce, a sve više djelove radništva, pa i seljaštva. Dvor se ograđivao od tih zahtjeva. Ideja ustavne monarhije sa vladajućim  parlamentom, ingnorirana je. Rastuće sukobe u društvu, caristička država je htjela rješiti silom. Dvor je bio podržan od dijela veleposjednika i Crkve sa poslušnom vojskom, te gušio je sve brojnije nerede. "Krvava nedjelja" je bila posljednja opomena da se nešto mora mijenjati, pa ipak, trezveni pristup je izostao.

Prevesti Ruse žedne preko Bosfora i Dardanela

Na vanjskopolitičkom planu, ruski dvor i vladajuća elita bili su na sudbinskom iskušenju. Londonski bankari su pozvali Rusiju da se priključi novom antinjemačkom savezu, zajedno sa Francuskom, pod zvučnim nazivom "Antanta"! Baš će ta Antanta biti rekvijem ruskom carstvu, zapravo, njegovo opelo, a najgora moguća nesreća u povijesti ruskog naroda, i izvor svih zala što su ga snašli i čije posljedice traju do današnjih dana!

Londonski bankari ponovo nešto obećavaju Rusiji! Ovaj put Bosfor i Dardanele, te okupirani Konstantinopolis (Carigrad). Bankari su objasnili ruskom dvoru kako Njemačka namjerava, sinhrono, srušiti cijeli Zapad i samu Rusiju, te kako samo zajedničkom vojnom akcijom mogu preduprediti tako strašnu sudbinu.

Sama ruska elita nije još ozbiljnije bila spremna za tako veliki sukob. Manjkalo je novca, organizacije, opreme, a vojna industrija tek se razvijala. U to je stigla i nevolja koja ja razotkrila stanje u vojnim snagama i društvu uopće. Uprkos pokazanoj hrabrosti, ruska vojska je poražena u ratu protiv Japana. Mandžurija je bila izgubljena, a cjelokupna pacifička ruska flota potpoljena je kod Cušime. Provala nezadovoljstva u Rusiji dovela je do revolucije 1905. godine, prve od tri koje će se dogoditi za samo 12 godina!

Revolucija iz 1905. je ugušena, a problemi su ostali. Novi kancelar ruskog carstva postao je grof Stolipin, nakon što je manje-više surovo ugušio bilo kakve nemire i uveo red u zemlji, poduzeo je niz brzih reformi u privredi. Ograničio je birokratsku samovolju, dodatno oslobodio selo i potražio oslonac u industriji i bankarstvu. Rezultati su bili više nego spektakularni! Do 1911. godine, industrijski rast je dostizao svake godine 12,80 odsto, a struktiralne promjene dešavale su se dramatično. Znatno se izmjenila struktura zaposlenih, uz porast radništva, željeznice su se udvostručile a poljoprivreda je izbila u sam svjetski vrh (po broju grla stoke). Prvi put Rusija proizvodi višak žitarica i izvozi ih u velikim količinama.

Sam Lenjin u svojoj knjizi "Razvitak kapitalizma u Rusiji" ističe brzinu promjena i nečuveni dinamizam privrednog razvoja. Uporedo sa ovim burnim promjenama, počeo je i program ubrzanog naoružavanja i moderniziranja vojske. Uloženi su ogromni napori, unaprijeđena je vojna industrija, ali već su prve analize pokazale da je, uprkos ogromnim ulaganjima, sve to još nedovoljno. Uzeti su krediti iz Francuske, nešto iz Britanije, ali je već 1917. godine bilo jasno da postoje problemi u unutrašnjoj strukturi vojske, na nivou divizija i armija. Sredstva veze bila su nedostatna.

Skoro sav oficirski kor bio je izutetno hrabar ali često neodgovoran, zaštićen vezama na dvoru, kao što je to bio lijeni ministar vojni, general Suhomlinov. Vrhovna komanda dijelila je shvaćanje toga doba, da će upotreba masovnih armija u budućem ratu brzo okončati odlučujućom bitkom svaki dalji sukob. Jednom riječju, odlučujuća, sinhronizirana bitka i "Antanta će pobjednički riješiti rat".

Tako je znatan dio vojne elite, uprkos saznanju da vojska ima ograničene resurse, smatrao da će oni biti u kratkom ratu koji im je predstojao. Na političkom planu, car je još oklijevao. Njegov raniji savjetnik, grof Vite, ubjeđivao je cara da nikako ne ulazi u rat sa Njemačkom.

Da Britanija nema nikakvih ozbiljnih namjera u pogledu Bosfora i Dardanela kao poklona Rusiji na ime ratnih zasluga. Grof Vite je molio cara da shvati da je sudbina carstva zapečaćena uslijedi li vojni poraz. Caru je predočeno da bi ozbiljna reforma u pravcu jačanja parlamentarizma i dalji privredni rast uz vojnu neutralnost bili kudikamo bolja varijanta za carstvo.

Minstar unutarnjih poslova, grof Durnovo, takođe je upozoravao cara da izbegne sukobe koji su se najavljivali. Četiri godine prije toga, i sam Stolipin je uvjeravao cara da je rat sa Njemačkom nepotreban, a da je neutralnost najbolji način da carstvo ojača, kada uslijed općeg sukoba svi drugi drastično oslabe. No, ništa nije vrijedilo, isto onako kako su londonski bankari 1812. godine nagovarali (i nagovorili!) Aleksandra I da uđe u sukob sa Napoleonom, sukob koji je Rusiju vratio unazad, tako su sada uspješno nagovorili Nikolaja II da uđe u avanturu koja joj je priredila nezamislivu katastrofu.

Isto onako kako je London 1812. godine uništio francusko carstvo, a znatno oslabio i zadugo izbacio iz europske politike rusko carstvo, tako je 1914. godine, ponovo uništio dva carstva. Ovaj put njemačko i rusko.

Rusiji je uništio 100 milijuna ljudi, a Rusiju trajno osakatio, ma kakva ona danas bila. London je uveo Rusiju u rat, ne kao partnera, već kao buduću žrtvu, čije je zatiranje želio znatno više od njemačkog! London je veoma dobro znao gde su ljudstvo, nafta i svi resursi, znao je da će buduća sila izbiti na Perzijski zaljev, znao je da će doći do Indije, a u Europi duboko do slavenskog svijeta.

Najzad je riješio da jednim udarcem, pod maskom "Antante", iskrvari Njemačku do stadijuma malaksalog bolesnika a Rusiji prepusti neumitnoj propasti. Čak i kad je Rusija u formi Sovjetskog Saveza stanovito vrijeme izgledala kao trajna sila, ona je to bila samo na oročeno vrijeme, a to su dobro znali i London i njegova podružnica u njujorškom Volstritu. Prvi svetski rat, bio je za londonske bankare samo način da budu srušene Njemačka i Rusija i da povijest bude vraćena na 1812. godinu.

Mora li tako ponovo biti, zavisi samo od nas i naše svijesti da se Europa mora izmijeniti a sa njome i cijeli svijet, da se svi složno odupremo toj demonskoj opasnosti, čija glavna snaga leži u našoj slabosti.

Što je danas Rusija i kuda ide?

Je li Rusija opet opasna bankarskom društvu? Što joj je činiti? Odgovori leže u njenoj strašnoj sudbini u takozvanoj suvremenoj historiji. Brojke su užasavajuće. Samo u toku Prvog svjetskog rata palo je 6 miliona Rusa. U samom građanskom ratu palo je najviše žrtava, što direktno, što indirektno, od gladi i smrzavanja, ukupno oko 22 miliona ljudi! U prvim gladnim godinama nakon okončanja rata, palo je još 5 miliona žrtava. Onda slijedi divlja i bezobzirna kolektivizacija, koja je direktno u vladi i intervencijama represivnog aparata uzela između 30 i 35 milijuna ljudi! U divljačkim čistkama, što u zatvorima, što u uslovima prinudnog rada, umrlo je 5 milijuna ljudi. U Drugom svjetskom ratu, pod "genijalnim" Staljinovim vođstvom, palo je, što od okupatorskog nasilja što od gladi i zime, između 25 i 30 milijuna žrtava! Prvih poslijeratnih godina nekoliko milijuna ljudi umrlo je pod okolnostima opustošene zemlje, u očaju da se prehrani i nađe smještaj.

Eto, to je najvjerojatniji užasan spisak žrtava, nastalih usled "primarne greške" 1914. godine!

Da li je Rusija danas opasna po svjetske bankare? Za sada sigurno nije. Umjereno prozapadno raspoloženje vladajuće elite, samo je farsa. Jer, dok glasno govore da je u Rusiji svako ispoljavanje javnog političkog nezadovoljstva, zapravo "plaćenička služba zapadnih lakeja", istodobno oligarsi omiljeni vlasti  kupuju Azurnu obalu i plaćaju porez francuskoj državi. Jedan od njih je za 88 milijuna dolara kupio i vrh nebodera usred Central parka u Njujorku. Takođe uredno plaćajući porez Americi, bogateći je na taj način. Tko je tu lakej i plaćenik?

 

 

Volje i mudrosti trebaće novoj Rusiji da osuvremeni staru Bizmarkovu ideju o snažnom savezu Njemačke i Rusije, čime bi san o razumnoj, čvrstoj, kreativnoj i snažnoj Europi bio ostvaren. Ovaj put bez londonskih bankara, engleskih špijuna.