https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekskluzivno

Ekskluzivno

 

Iz arhiva zabranjenih tekstova: dva izostavljena poglavlja iz knjige Viktora Novaka "Magnum Krimen" (2.)

 

Uređivanje ćudoređa

 

Istorija ideologija i režima, zapravo je istorija cenzure i zabrana. Tako se desilo i sa najintrigantnijom knjigom socijalističke Jugoslavije, akademika Viktora Novaka "Magnum Krimen" , posvećena pogromu Srba za vreme Drugog svetskog rata u konc-logoru Jasenovac, u vreme takozvane Nezavisne države Hrvatske. Mada je bila jedna od najtraženijih knjiga sve do sloma zajedničke države, malo njih je znalo da je objavljena bez dva važna poglavlja. Konačno, u prošloj deceniji, ona su postala predmet istraživanja akademika Vasilija Krestića. Tabloid objavljuje u nekoliko nastavaka ono što je cenzura u delu Viktora Novaka "Magnum Krimen" izostavila...

 

........

 

Krajem novembra 1926. saopćio je Poljski sokolski savez dokumente iz kojih se ogleda pozadina uticaja Vatikana, koji je zbog nuncijeve afere bio naročito nenaklonjen prema Čehoslovačkoj vladi, a posebno prema njenom ministru vanjskih poslova dr. Eduardu Benelju.

Poljsko sokolstvo je najprije odlučilo da će u velikom broju učestvovati na praškom sokolskom sletu. I upravo kad su priprave bile u najvećem jeku, zamjenik papinskog nuncija Msgr. Arata obavijestio je Poljake da će sokolske svečanosti u Pragu imati protukatolički značaj, pa stoga zahtijeva da poljski sokoli ne učestvuju na sletu. Papinski nuncij u Varšavi i varšavski nadbiskup kardinal Krakovski učinili su svoje kod starješinstva poljskih sokola. Pritisak poljskih crkvenih dostojanstvenika i papinskog nuncija bio je toliki da je poljsko starješinstvo na kraju odkazalo posjetu Pragu.

Iz objavljene dokumentacije vidi se da su nuncij i nadbiskup apodiktički tvrdili da će se manifestacije u Pragu pretvoriti u antipapinske demonstracije. Papinski nuncij u Varšavi doslovno je napisao ovo:

"...Apostolska stolica bi morala svako učestvovanje u Pragu smatrati za tešku uvredu katoličke crkve i Svetog Oca pape".

Tako je Vatikan uspio i, u jednom trenutku, razbio je slavensku slogu. Poslije održanoga sleta moglo se konstatirati da se nije desila nijedna protucrkvena manifestacija. Nema sumnje da su se pri ovoj aferi, koju su tako vješto izveli jedan zamjenik papinskog nuncija (Msgr. Arata) i jedan nuncij (Msgr. Lavra), očigledno ne bez instrukcija Vatikana i na vlastitu odgovornost, nego smišljeno i planski, stekli interesi Vatikana i fašizma koji je stalno napadao sokolstvo. Hiljade Jugoslavena koji su učestvovali na tome sletu, ponijeli su u domovinu jedno novo saznanje o neprijatelju slavenstva, koji je jedan isti, na Vltavi, Visli kao i na Soči.

 Svakako, ova saznanja nisu mogla ostati bez svojih unutrašnjih uvjerenja na kojima se izgrađivala jedna nacionalna orijentacija koja nije mogla da bude draga ni Vatikanu kao ni fašizmu. Sokolstvo je shvatilo značenje ovog neprijateljskog stava ne pobrkavši talijansku politiku Rimske Kurije sa vjerom. Rimskoj Kuriji nije moglo biti svejedno da se Poljaci, toliko vjerni i odani, bratime sa naprednim sinovima naroda Jana Husa, Žiške, Prokopa i Jana Amosa Komenskoga, tog "učitelja naroda", "Galileja odgoja", čiji se narod rado naziva i ponosno ističe da je narod Komenskoga.

Kasnije, kao što se vidjelo u slučaju prvog antisokolskog stava episkopata, uz učešće beogradskog nuncija Cherubinija, javljat će se sličnosti, koje će jasno govoriti da je slavensko snaženje u duhu naprednog i slobodarskog sokolstva jednako nemilo Vatikanu kao i njegovom očiglednom savezniku fašizmu. Sarajevski nadbiskup Šarić kao i njegova najbliža okolina žalili su se na Hrvatski Sokol što nije prijao Orlovstvu kad ga i onako spajaju zajednički ekskluzivistički nacionalni pogledi i jednaki separatistički osjećaji.

 

 

Sokoli i diktatura

 

 

Povod za jednu vrlo karakterističnu diskusiju između sarajevskih klerikalaca i predstavnika Hrvatskog Sokola u Zagrebu dao je starješina Sokola Aleksandar Freudenreich, na svome predavanju održanom u Sarajevu o sokolstvu. Na užas sarajevskih klerikalaca Freudenreich je rekao da je "svejedno da li tko nosi fes, ili se križa, ili se krsti, da li se klanja ili se moli, jer vjera je etički motiv koji je nastao u srcu čovjeka, pa zato mi poštujemo svačiju vjeru".

Šarićev "Katolički tjednik" veoma je oštro reagirao na ovakve misli (15. V. 1927.): "...Katolički roditelji, opominje klerikalni polemičar, zamislite se u to: ako vjerujete, da je crkva katolička jedina luka vječne i vremenite sreće, onda znajte da vašoj djeci nema mjesta u društvu gdje se šire nauke oprečne Kristovom evanđelju!"

Prema tome tolerancija za koju se zalagao ovaj sokol bila je povod da se odgovori najžučnijim ogorčenjem. U polemici koja se produžila sokolski starješina iz Zagreba održao je čitavu lekciju o toleranciji i bratskoj ljubavi u duhu Kristovih misli "ljubimo bližnjega svoga". Sokol ne može da ljubav prema bližnjemu pretvori u mržnju na brata svoga samo zato jer je bez ikakve zasluge ili krivice druge vjeroispovijesti.

Međutim, svi biskupi nisu jednako gledali na sokolstvo kao što su to učinili svojim raznim postupcima nadbiskup Šarić i nadbiskup Bauer.

Zanimljivo je da je biskup Akšamović 30. jula 1928. zahvalio pismom Sokolskom društvu u Vinkovcima na pažnji što muje poslalo spomenicu svoga društva pa je na kraju završio: "Zdravo sokoli! Bog vas jačao i blagoslovio!"

Kad je došlo do državnih promjena 6. januara 1929. i zavedena diktatura, onda je ukinuto Orlovstvo kao i Jugoslavenski, Hrvatski sokol i Jugoslavenski sokolski savez, a osnovan od strane vlade Savez sokola Kraljevine Jugoslavije (5. XII. 1929.). Sada je velik dio starih sokola napustio ovu ustanovu, smatrajući da ovo novo sokolstvo znači prelom sa starim, a oni koji su i u njemu zaostali imali su isto da odgovaraju na opravdane prigovore da je Sokol postao ustanova koja indirektno pomaže diktatorski režim, i da da je kompromitiranim idejama moralni legitimitet.

 

 

"Putevi i ciljevi"

 

 

Nema sumnje, daje i pored sve dobre volje znatnoga dijela vodstva novog Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije kome su na čelu bili Engelbert Gangl i Oton Gavranić, i koji su htjeli produžiti staru sokolsku tradiciju mimo svih tendencija vlade i šestojanuarske klike i partijskih satelita, nailazili kod pristalica šestojanuarskog režima na mnoge smetnje koje su u mnogim slučajevima kompromitirale sokolsku ideju.

Kao što je jugoslavenska misao naturenom, podržavljenom i eksploatiranom diktatorskom jugoslavenskom misli bila unižena i kompromitirana, tako je i sokolska misao pretrpjela velike moralne i nacionalne štete. Međutim, klerikalci stari neprijatelji sokolstva produžili su svoj otpor prema ovakvom sokolstvu. I to iz istih osnovnih razloga kakvih su ih vodili i rani je, jer su Tyrševa načela ostala i dalje u opštim odredbama statuta Sokola Kraljevine Jugoslavije. Naime 11. opštih odredaba SKJ-e kaže da se u sokolskim društvima "po Tyrševom sokolskom sistemu izvodi tjelesno, moralno i nacionalno odgajanje po uputama i pravilnicima koje izrađuje Uprava saveza, odnosno uprave sokolskih župa".

U svome manifestu od 28. I. 1930. Savez Sokola Kraljevine Jugoslavije (SKJ) podvukao je osnovne ideje vodilje kojima će se rukovoditi reorganizirano sokolstvo. Jugoslavenstvo, slavenska solidarnost, napredan i tolerantan duh, prema svima djelovima naroda bez obzira na vjeru, kao i osnovne misli osnivača Tyrša i Fugnera bile su i novom starješinstvu pred očima.

Dakako i ovako reorganiziran Sokol, zapeo je za oči ne samo hrvatskim i slovenskim klerikalcima, nego i talijanskim, a tako i fašistima u Italiji, koji su u Sokolstvu, već ranije, a pogotovo od pojave SKJ vidjeli u tome jednu vojničku organizaciju - uperenu prvenstveno protiv njihovog apetita s obzirom 'na Jugoslaviju.

Cjelokupna ideologija Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije razrarena je u knjizi "Putevi i ciljevi" koje je primila glavna skupština SKJ 29. III. 1931. "Putevi i ciljevi" jesu u prvom redu rezultati shvaćanja stare sokolske ideje i pogleda na sva pitanja, javnog, nacionalnog, državnog i opće slavenskog života. Jer se već tada prigovaralo od strane klerikalaca da Sokol zastupa ideju vjerskog indiferentizma, u "Putevima i ciljevima" dodirnuo je i ovo pitanje.

"Sokolstvo priznaje slobodu uvjerenja i misli svakog pojedinca. Sokolstvo poštuje svako vjersko uvjerenje i osjećanje, jer smatra da je vjera najintimniji dio unutrašnjeg duševnog života. Sokolstvo usvaja načelo vjerske snošljivosti".

 

 

Enciklika o kršćanskom odgoju

 

 

U zasebnoj glavi "Sokolstvo i vjera" ovaj je stav još preciznije određen. "Sokolstvo kao ideja slobode priznaje i slobodu uvjerenja i misli svakog pojedinca. Od svog članstva zahtjeva, da poštuje svako otvoreno i iskreno uvjerenje i mišljenje drugih i pri tome da čuva i čistoću sokolske ideologije. Sokolstvo naroiito poštuje i svako vjersko uvjerenje i osježanje, jer smatra daje vjera najsvetiji dio unutrašnjeg života svakog pojedinca. Svaki pripadnik sokolske organizacije može slobodno da izvršava svoje zapovjesti i propise svoje vjere i crkve."

Pa opet ni ovim nikako nisu bili zadovoljni klerikalci, ni episkopat. Pogotovo kada je Sokolstvo i sada bilo još povezanije nego ranije sa školom, osnovnom i srednjom. Jer cjelokupni tjelesni odgoj u srednjim i stručnim školama imao se provoditi po sokolskom sistemu. Orlovstvo i klerikalizam osjetili su daje zakonom o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije (SKJ) i njegovom funkcijom u osnovnoj i srednjoj školi uveliko pogođen dalekosežni plan o njihovom klerikalno-separatističkom djelovanju.

Kao što je Zakon o SKJ primljen sa velikim negodovanjem od jugoslavenskih klerikalaca i episkopata on je podvrgnut kritici u talijanskoj fašistiikoj štampi kao i u onoj službenoj i poluslužbenoj u Vatikanu. Nema sumnje daje Vatikan bio izvješten od pojedinih biskupa i nadbiskupa o značenju tog novog zakona, a zacijelo sa komentarima, koji su se podudarali sa političko-separatističkom orijentacijom crkvenog velikodostojnika.

Pa i sam nuncij, već po svojoj funkciji bio je u tom pogledu u prvom planu. Kako že se vidjeti daje već ranije ulagao protestne note radi sokolskog zakona kao i uvođenja fizičkog odgoja u školi. Ako su se 1925. pojedini jugoslavenski biskupi vladali u Rimu kao neprijatelji države, kako je to rekao jugoslavenskoj delegaciji za zaključenje konkordata kardinal Gasparri,12 onda ne treba mnogo fantazije da se predoči duh i sadržina tih politčikih komentara.

Kako je cenzura šestojanuarskog režima bila veoma stroga, to su se jugoslavenski biskupi ovaj put vješto zaklonili iza autoriteta Svete Stolice i njoj su prepustili da u jednoj enciklici od općeg značenja raspravi pitanje kršćanskog odgoja, pa tako posredno do dime i ovo jugoslavensko pitanje ne pominjući ga dakako poimenično. Vatikan se dao brzo na djelo. Već na poslednji dan 1929. objavio je Pio XI svoju Encikliku o Kršćanskom odgoju omladine. Sam papa kaće u uvodu ove Enciklike da su ga na nju ponukali savremeno raspravljanje školskog i odgojnog pitanja u raznim zemljama kao i želje mnogih biskupa i njihovih vjernika.13 1 upravo u ovom priznanju vidimo i inicijativu za tu Encikliku koja je bez sumnje potekla i iz Jugoslavije, u kojoj se 1929. na mjesec dana ranije donio Zakon o SKJ, kao i o školama, sa kojima su klerikalci bili jednako vrlo nezadovoljni.

 

 

Nedozvoljeni uzgojni monopol

 

 

Koliko nam je poznato u drugim zemljama nije se u to vrijeme baš o tom problemu diskutiralo, osim što je u Italiji nastao sukob između Mussolinija i pape zbog K. A. Prema načelima crkve i Pije XI. tvrdi da odgoj pripada crkvi, obitelji i državi. Ali u prvom redu, podvlači papa, odgoj pripada crkvi.

Pošto je crkva vrhovna i najpouzdanija učiteljica ljudi u vjeri i uređivanju ćudoređa, crkva mora da prožme svu školsku nastavu.

"...Zato ona može osnivati i uzdržavati škole i vlastite zavode za svaku nauku i svaki kulturni stepen. Ni sam takozvani fizički odgoj ne smije se smatrati tuđim njezinom majčinskom učiteljstvu i to baš zato jer i ona imade narav sredstva, koja može biti na korist ili štetu kršćanskog odgoja...Nadalje crkva ima neotuđivo pravo i dužnost koje joj se ne može oteti, da nadzire sav odgoj svoje djece, vjernika, bilo u kojoj ustanovi javnoj ili privatnoj; i to ne samo u pogledu vjerske pouke, koja se ondje podaje, nego i u pogledu svake druge znanosti i odredaba, ukoliko stoje u vezi s vjerom i moralom.

Izvršivanje ovoga prava ne smije se smatrati kao neko nedopušteno uplitanje, nego kao dragocjena materinska briga crkve, da zaštiti svoju djecu od teških opasnosti svakog naučnog i moralnog otrova."

 

"Ipak je jasno, da u svim ovim načinima promicanja odgoja te javnog i privatnog poučavanja, država mora poštivati prirođena prava Crkve i obitelji na kršćanski odgoj; a k tomu je dužna izvršivati distributivnu pravednost. Zato je nepravedan i nedopušten svaki uzgojni ili školski monopol, koji bi fizički ili moralno silio obitelji na polazak državnih škola protiv obveza kršćanskih savjesti ili protiv opravdanog davanja prednosti drugima. To dakako ne isključuje, da si država zbog valjane uprave javnih poslova i zbog unutarnje i vanjske obrane mira - stvari - koje su tako nužne za opće dobro i koje traže posebnu sposobnost i posebnu spremu - pridrži osnivanje i upravljanje stručnih škola za neko je svoje službe, napose za vojniku, samo da imade brigu, da se ne povrijede prava crkve i obitelji u onome, što spada na njih. Nije beskorisno ovdje napose ponoviti ovu opomenu.

U naša se naime vremena (kad se širi neki nacionalizam, koliko pretjerani i lažni, jednako toliko neprijatelj mira i napretka), običavaju prekoračiti pravedne granice u tome, što se na vojniku uređuje takozvani fizički odgoj dječaka (a kadikad također i djevojčica, premda je to protiv same naravi ljudskih stvari), koji k tome često puta na dan Gospodnji preko mjere zadire u ono vrijeme, koje mora biti posvećeno vjerskim dužnostima i svetištu obiteljskoga života. Uostalom ne možemo mi da pokudimo ono, što u tim metodama može biti dobra u duhu discipline i prave srčanosti, nego samo kudimo svaki eksces, kakav je na primjer duh silovitosti koji se ne smije zamijeniti s duhom hrabrosti ni s plemenitim osjećajem vojnike vreline u obrani domovine i javnog poretka; a i ono uz veličanje atletizma, koji je zapravi fizički odgoj već u klasično pogansko doba značio degeneraciju i rasulo."

 

 

Papa Pio upleten u "jugoslovenske prilike"

 

 

"Mi obnavljamo i potvrđujemo njihove izjave (tj. papa Pija IX. i Lava XIII.), a ujedno i propise svetih kanona po kojima je katoličkoj mladeži zabranjeno poharanje katoličkih, neutralnih ili mješovitih škola, tj. onih koje su jednako bez razlike otvorene katolicima i nekatolicima... To se poharanje može trpjeti i to jedino po sudu Ordinarija i u određenim prilikama vremena i mjesta i pod osobitim oprezima. Ne može se za katolike dopustiti ni ona mješovita škola... u kojoj mladež dobiva doduše napose vjersku obuku, ali ostalu obuku prima ona od učitelja nekatolika i u zajednici sa svim nekatoličkim pitomcima...

Potrebno je da svu nastavu i sav uređaj škole: učitelje, nastavne osnove i knjige i to u svim predmetima prožima kršćanski duh pod upravljanjem i materinskim nadzorom crkve tako da vjera bude uistinu temelj i kruna cijele obuke u svim stepenima, ne samo osnovne nego i srednje više škole...Neka se ne kaže da je u narodu, koji je podijeljen na više vjeroispovijesti državi nemoguće, da se za javnu izobrazbu poskrbi drukčije nego sa neutralnom ili mješovitom školom...

U drugim krajevima izmiješanih vjeroispovijesti događa se protivno (tj. da se pomažu katolike i konfesionalne škole), dakako na teški teret katolika, koji pod zaštitom i vodstvom Episkopata i uz neumornu saradnju svjetovnog i redovnog klera uzdržavaju sasvim svojim troškom katoličku školu za svoju djecu. Jer to traži preteška obveza njihove savjesti...

 A gdje se i ta osnovna sloboda sprečava ili na razne načine krnji, katolici neće nikada dosta nastojati, da makar i pod cijenu ogromnih žrtava uzdrže i brane svoje škole i da se brinu da se u zakone pravedni školski zakoni."

Koliko je ovim stavom Enciklike Pio XI zahvatio u jugoslavenske prilike, školske i političke, samo je po sebi jasno, jer jedva ima poverenja sa ma kojom zemljom u svijetu gdje postoji ovolika vjerska raznoličnost. Pa opet on traži da u tim mješovitim školama učitelj i profesor budu isključivo katolici...

 

(Kraj)

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane