U vezi albanoloških teza

RAZBIJANJE ALBANSKOG TABU-a

Zbog slabog poznavanja albanskog jezika i albanskog naroda, njegove istorije, a i zbog romantične naklonjenosti vremena (Ne manje i zbog antislovenske i antipravoslavne naklonjenosti katoličkog Zapada !), oni koji su se prvi zauzeli albanologijom, jezikom i istorijom albanskog naroda, pomislili su da su Albanci rudimentarni ostatak Pelazga i Ilira.

Danilo DANČETOVIĆ

Bili su to strani istoričari, jer su se u ta vremena sami obrazovani Albanci brojali na prstima jedne ruke i bavili se koječime drugo. Među stranim albanolozima su se istakli i Sloveni, posebno Srbi i Crnogorci, koji su - indoktrinirani - pretendirali kao i zapadnjački albanolozi.

To je bila jedna privremena hipoteza, na koju su se oslanjali naročito Papa i austro-ugarski buržuji, koji su se spremali da okupiraju ne samo Albaniju, već čitav Balkan.

Svi tadanji albanolozi, iako su pretendirali da su Albanci ostaci Pelazga i Ilira (U toj razini - i autohtoni !), niko od njih nije priložio za to nikakav valjani argumenat, ponajmanje koji dokumenat, činjenicu. Austrijanac August Šlaiher pokuša da obrazloži porijeklo Albanaca od Pelazga, ali bezuspješno.

Drugi Austrijanac, akademik, prof. dr Gustav Majer, svojom studijom obori pretendiranja Augusta Šlaihera i dokaza da Albanci nemaju nikakve veze sa pelaškim stablom naroda, što su prihvatili svi seriozni istoričari (Pa i neki albanski !), samo ne i srpsko-crnogorski.

Albanski istorižari vremena albaskog preporoda (1878), prihvatili su tu hipotezu kao istinitu, dokazanu, nesumnjivu i, vijući je i kao svoju zastavu, upotrebili su je ne samo za nacionalno buđenje svog naroda, već i za njegovo indoktriniranje i huškanje protiv svih susjednih i najudaljenijih naroda, za ekspanziju i albaniziranje oblasti susjednih naroda, sve do gdje je gazilo kopito konja albanskog feudalca u službi turskih okupatora Balkana i do gdje je stigao da se naselji koji musliman. Tako Albanci, ne samo duž turske okupacije, već i u oba Balkanska rata, ređaju se na strani okupatora Balkana, pod njegovom zastavom i za njegove ciljeve. Pa i u Prvom svjetskom ratu, igrajući ovako permanentno negativnu ulogu među balkanskim narodima, Albanci su ponovo na strani okupatora Balkana.

Poslije PSR albanološke studije su pošle naprijed, posebno otkrićima austrijskog akademika, prof. dr Gustava Weiganda (1860-1930), koji se najozbiljnije pozabavio ovim problemom, preduzimajući i putovanje u Albaniju. Tako nam on dokazuje prudentno i sa puno naučnih argumenata ne samo da Albanci nisu autohtoni, već da nisu ni Iliri, ponajmanje i Pelazgi.

Tadanje albanske vlasti (Kralj Ahmet Zogu I) poštovale su buržuasku demokratiju i nisu zabranile svojim istoričarima (Aleksandar Džuvani i Lumo Skendo) da učine pozitivan odjek albanološkim tezama Akademika Weiganda. Zbog Drugog svijetskog rata taj je odjek ostao na stranicama časopisa DITUNIJA, koji je bio rijedak, nepoznat i za same albanske istoričare.

Poslije DSR u Albaniji je uspostavljena strahovlada Envera Hodže, njegov socijal-fašistički režim, koji je svim silama propagandirao da su Albanci najstariji narod na svijetu, najkulturniji i najmoćniji, autohton, pa i etničkim porijeklom od Ilira, i od Pelazga, da su oni kovali gvožđe kad su Njemci jeli svoje roditelje.

Enver Hodža je postavio TABU na pitanje autohtonije i pelaško-ilirskog porijekla Albanaca. Svi su istoričari mogli da istražuju i otkriju ovo i ono što "dokazuje" albansku autohtonost i etnološko porijeklo od Ilira i Pelazga, ali ne i bilo što suprotno ovome. Tako, ne samo u Albaniji, već i u albanskoj dijaspori po svijetu, niko se nije usudio ni da spomene otkrića Akademika Weiganda. Svi, Albanci i nealbanci van granica Albanije, ponavljali su kao papagali da su Albanci najstariji narod na svijetu, najkulturniji i najmoćniji, autohtoni i etničkim porijeklom od Ilira, pa i od Pelazga, iako su, u međuvremenu, pokoji od njih i saznali za Weiganda i njegovih 12 argumenata da Albanci nisu ni autohtoni niti Iliri i Pelazgi.

Ko kog se usudio da drukčije i pomisli, proglašen je za neprijatelja albanskog naroda, pa i za agenta jugoslovenske UDB-e. Tako je albanska literatura ispunjena svakakvim falsifikatima i besmislicama, kojima se "dokazuje" da su oni autohtoni i genealoški sljedbenici Ilira i Pelazga. Tako su mnogi, da ne kažemo svi, indoktrinirani falsifikovanom istorijom albanskog naroda, do samog presjednika Jugoslavije i SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti).

Kad su svijetski naučnici, albanolozi i akademici, na Skupu ilirskih studija u Tirani 1972. godine, upitali prof. dr Aleks Budu, presjednik Akademije nauka Albanije, kako to oni pretendiraju da je dokazano da su Albanci autohtoni, Iliri i Pelazgi, ovaj im kaže da je to samo njihova metoda rada, istraživanja, jer su i oni svijesni da su se u srednjem vijeku premještali narodi sa jednog mjesta u drugo, posebno narodi Balkana, pa i da porijeklo Albanaca od Ilira i Pelazga još nije dokazano.

Pošto su neki svijetski naučnici počeli da napuštaju taj skup u znak protesta zbog politiziranja nauke od strane albanskih istoričara, Albanci su, ostriženo, po prvi put poslije DSR spomenuli 12 argumenata Akademika Weiganda, kojima je ovaj dokazao da Albanci nisu ni autohtoni, niti Iliri, ponajmanje i Pelazgi. Spomenuli (Da bi svijetu dokazali da ih znaju !), ali ne i prihvatili. Čim su izašli iz sale tog skupa, albanski naučnici su kliknuli: "U vertetua origjina ilire e shqiptareve !" (Dokazano je ilirsko porijeklo Albanaca !).

Poslije tog skupa Albanci Albanije i njene dijaspore nastavili su još bjesnije da udaraju u svoje bubnjeve i tamburleke autohtonije i porijekla od Ilira i Pelazga, indoktrinirajući narod šovinizmom i rasizmom prema svim narodima na svijetu, posebno prema susjedima. Nema knjige i brošure, napisa i "studije", koja je objavljena od njih, gdje ne naglašavaju da su oni autohtoni i etnički sljedbenici Ilira i Pelazga. Tako da je sred Pariza i njihov Ismail Kadare, jedan od najgrljatijih pobornika te indoktrinacije, bio prinuđen da prizna da su njegovi Albanci jedan rasistički narod.

Ova je bila situacija u Albaniji kad je tamo stigao iz Jugoslavije akademik, prof. dr Kaplan Burović, kao politički emigrant i disidentni književnik, pošto je prethodno prošao kroz jugoslovenski zatvor, gdje su više puta pokušali da ga i fizički eliminiraju.

Nepoznavajući situaciju Albanije, u svojoj tezi za odbranu druge diplome na Državnom Universitetu u Tirani, Akademik Burović je 1969. godine nehotice dirnuo u albanski TABU, sasvim nesvestan toga i bez ikakve zle namjere.

Državna komisija mu se suprotstavlja, ali i on njoj smjelo i nepokolebljivo, misljeći da ima posla sa drugovima i suborcima za naučnu istinu i stvar radnog naroda. I pored toga - dadoše mu diplomu sa najvišom mogućom ocjenom, pohvalama i obećanjem da će mu objaviti studiju.

Tada ga albanski SIGURIMI (Pandan jugo-UDB-e) hapsi i - od vremena planiran da se fizički eliminira - u registar diploma pri Universitetu pišu mu:

"Otjeran sa studija zbog lošeg političkog držanja".

Obe diplome, ne samo onu koju su mu oni dali, već i onu koju je odbranio 1957. godine pri Albanologiji u Skoplju, oduzimaju mu ih i uništavaju. Isto tako prikupili su i većinu primeraka (od 100 štampanih) diplomskog rada E FOLMJA E ULQINIT (Uljcinjsko narečje), koja su uništili, da ne bi ostalo ni traga od tog diplomiranja. Spašeni primjerak od docenta prof. dr Jup Kastratia, lični i porodni prijatelj Akademika, stiže mu u ruke po izlasku iz zatvora i on ga 2016. objavljuje u Ženevi sa posvetom: "Albanologu Prof. Dr Jup Kastrati - u znak zahvalnosti što mi je spasio ovo djelo i za podršku koju mi je dao".

Bazirajući se na ovo djelo, albanski antienverovski i antititovski intelektualci albanske dijaspore su proglasili Kaplana Burovića za člana njihove Akademije nauka i umjetnosti, a za njegov famozni roman IZDAJA proglasili su ga i za POČASNOG ČLANA te akademije. Povjeruju mu i položaj potpresjednika Akademije, pa i sekretara Otsjeka za albanski jezik i književnost, nastavljajući da ga ovako cijene, volje i obožavaju kao prije hapšenja tako i u toku izdržavanja zatvora, a sve misljeći za njega da je Albanac i njihove gore list.

U zatvorskoj ćeliji, iako u najmonstruoznijim uslovima, umirući od gladi, on je nastavio studije i pisanje, iako je to bilo zabranjeno. Svoje rukopise dodaje drugovima i povjerljivim osuđenicima da ih čitaju. Posebno albanološke studije o porijekli Albanaca, za koje je sada bio sasvim svijestan da su TABU.

Poslije nekoliko decenija monstruoznog zatvora (Za svo vrijeme zatvora nisu mu dozvolili ni da sazna da li su mu djeca živa !), pred albanskim ambasadama po svijetu počeše demostracije za puštanje Akademika iz zatvora, dok u Tiranu, lično kod Ramiza Alije, tada nasljednik preminulog Envera Hodže, presjednik "Socijalističke" Republike Albanije i šef "komunističke" Partije rada, stiže delegacija akademika, koja traži od njega da pusti iz zatvora Akademika Burovića, spremni da ga za to plate milionima dolara. Ramiz Alija im bestidno kaže da je Akademik umro, jer je na tome i radio permanentno. Sigurni da je Akademik još uvijek živ, demostracije pred ambasadama za njegovo puštanje iz zatvora se nastaviše.

Tada predsjednik Ramiz Alija, uz svestranu saradnju Titoista, organizuje monstruoznu demostraciju albanskih profesora i studenata na Prištinskom Universitetu protiv puštanja Akademika Burovića iz zatvora, što su svesrdno podržali Ismail Kadare i Adem Demači, sa njima sličnim Enverovcima.

U to vrijeme Ramizu Aliji je gorelo pod nogama. Po primjeru Rumuna, koji streljaše Nikolae Čaušeskog sa ženom i nedoraslim sinom, Albanci počeše sa demostracijama i paljevinama po zemlji. Tada R.Alija odluči da ličnost Akademika Burovića iskoristi za smirenje situacije: tobože će on, R.Alija, uspostaviti demokratiju u zemlji mirnim putem, bez krvi. Tako pusti Akademika iz zatvora i razglasi to preko svih medija, pa dade i mikrofon Radio-Televizije Tirane Akademiku, da se tako na sve strane svijeta vidi i sazna da je stvarno Akademik i živ i slobodan, a on - Ramiz Alia (desna ruka krvavog monstruuma Envera Hodže !) da uspostavlja "demokratiju".

Zahvaljujući tako stvorenoj konjukturi i silnoj intervenciji svojih prijatelja, ni živ ni mrtav, Akademik Burović je skliznuo Enverovcima kroz prste i izašao iz zatvora.

Albanske enverističke vlasti ne samo što daju Akademiku Buroviću mikrofon Radio-Televizije Tirane, već i pišu pozitivno o njemu u glavnim zvaničnim listovima Albanije BASHKIMI, ZERI I POPULLIT i "demokratski" RD, pa ga kao savremenog književnika uvode i u program književnosti za škole svih kategorija i universitet, posvećujući njegovom stvaranju isti broj časova kao i Kadareu - trubaduru enverizma. Svi ostali organi štampe objavljuju mu ili koji kratki intervju, ili koju pjesmu, kozeriju, pripovijetku, koliko da tako "dokažu" da su se demokratizirali i eto - ne samo pustili iz zatvora Akademika, već mu dozvoljavaju i da piše, da objavljuje.

Ističemo da je njegov disidentni sonet DOĆI ĆU! stigao na stranicama glavnog književnog časopisa Albanije NENTORI još dok je on bio u zatvor, ali pod tuđim imenom, primjer ovaj bez presedana ne samo u analima albanskih zatvora, već i u analima istočno-"socijalističkih". Što nam dokazuje ovo, ako ne da je ovaj Akademik, među albanskim uhapšenim književnicima, bio glavni. Ne znajući da je to njegovo djelo, sonetu se dodjeljuje i godišnja nagrada časopisa, dok ga osuđenici, svijesni čije je to djelo, uče napamet i recitiraju kao svoju himnu.

Ovako je Akademik Burović, afirmiran još u Jugoslaviji kao disidentni književnik poemom BOJANA (Dubrovnik 1952. Preštampana u Beogradu i Zagrebu 1953.), poznat i od vremena obožavan kao najveći savremeni albanski književnik (Disidentni veleslavni roman IZDAJA, Tirana 1965.), počeo da se riafirmira na sve strane Albanije i svijeta ne samo kao najveći radikalni protivnik Envera Hodže i njegovog režima, već i kao najveći protivnik Josipa Broza Tita i njegove klike socijal-fašista na vlasti, pa i uopšte kao buktinja antistalinizma na svijetu.

Lično R.Alija, potresen njegovom naglom riafirmacijom, piše u stalinističkom pariskom listu L'HUMANITE da je pustio iz zatvora "agenta UDB-e", poslije 20 godina zatvora. Odmah poslije toga on objavljuje i knjigu UNE RAMIZ ALIA DESHMOJ PER HISTORINE (Ja Ramiz Alija svjedočim za istoriju), kojom huška Albance protiv Akademika tobože zato što je izjavio da je po nacionalnom porijeklu Serbin, bezsumnje dokazujući nam ovime njegov "proleterski internacionalizam". Istovremeno on formira i posebnu komisiju pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Albanije, sa zadatkom da survejiraju na svaki korak Akademika Burovića, da fabrikuju protiv njega laži i falsifikate i da organizuju lumpen proletere Albanije i njene dijaspore da urliču protiv Akademika, tobože je izdajnik albanskog naroda zato što je izjavio da nije Albanac. Time su oni nastojali da denigrišu izjavu Akademika da je sam Enver Hodža, usmeno i pismeno, priznao da, ne samo što nije bio komunista, već je bio i crni, krvavi bandita, koji nije poštovao nikakve zakone, pravila i principe savremenog svijeta, što je Akademik dokazivao konkretnim zločinima albanskih vlasti, kao što su inscenirani sudski procesi, instruirani svjedoci da lažu protiv optuženih, falsifikovani dokumenti, provokacije i policijska obrada žrtava, razaranje porodica, masakriranje nevine djece, totalna moralna degradacija i degeneracija naroda i drugo.

Na optužbe Enverovaca preko medija, Akademik im odgovara objavljujući TUŽBU albanskih vlasti protiv njega, iz koje se jasno vidi ne samo da nije optužen od njih za agenta UDB-e, već da se, duž sudskih procesa protiv njega, ni samo ime UDB-e nigdje nije spomenulo. Bilo je i zabranjeno da se spominje !

Odmah poslije toga on objavljuje i istoriju svoje porodice sa dokumentima da je čistokrvni Crnogorac iz poznate plemićke-grofovske porodice Perasta, koja je odigrala značajne uloge i u istoriji drugih naroda, posebno Italije, Grčke, Turske. I pored ovih dokumenata, Albanci dan-danas nastavljaju da ga optužuju za izdajnika, jer treba da poreknemo našu nacionalnost i da se izjavimo za Albance, i to njihove gore list, da ne bismo bili izdajnici.

Svestan da će Enverovci (Uz svestranu pomoć Titoista !) organizovati protiv njega blokadu svih medija i mobing, on pokreće u Ženevi na albanskom jeziku periodičnu reviju YLBERI (DUGA), gdje počinje sa objavljivanjem svojih albanoloških studija, kojima ne samo što raketira albanski TABU, već i minira albanološke studije Albanaca iz temelja, njihovu Akademiju nauka Albanije i falsifikovanu nacionalnu istoriju. Bez i najmanjeg zauzimanja, samo svojim imenom, ovaj je Akademik slistao sa liste akademija "Akademiju nauka i umjetnosti albanskih intelektualaca", impenjirana u brazdi albanske falsifikovane istorije.

Prvih godina, u jeku nastojanja da dokažu da su evo počeli sa demokratizacijom, Enverovci su ćutali ne samo u vezi demaskiranja Envera Hodže, već i u vezi demaskiranja albanske falsifikovane istorije. Najviše što su tada činili protiv Akademika jeste skupljanje revije YLBERI i njegovih djela, koja su spaljivali tajno, naravno - uz urlanje da je njihov autor izdao albanski narod i izjavio se za Seeerbina.

Zahvaljujući činjenici da je vladao sa 10 jezika, on je odmah počeo da objavljuje svoje studije i dopise na albanskom, makedonskom, engleskom, francuskom, italijanskom, grčkom, vlaškom, bugarskom i, posebno, na srpskom jeziku.

Ne samo u albanskoj dijaspori, već i u samoj Albaniji, počelo se šaputati o njegovim albanološkim tezama. Tada albanska enveristička mafija na vlast instruira sve izdavače da mu zatvaraju vrata svojih organa štampe, da mu ništa ne objave, ni demante laži i falsifikata. Tako poče monstruozni mobing, propraćen od bagre bezočnika, sa imenom i bez imena, koji urliču na sve strane i preko svih medija da Akademik Burović nema ni maturu, iako su je vidjeli svojim očima u arhivi XV Beogradske gimnazije na Lekino Brdo, školska godina 1953-54. Misleći da mu time negiraju i sposobnosti da se bavi albanologijom, oni mu osporavaju i zvanja profesor i doktor, pa i titulu akademika. Otišli su dotle da su mu osporili i ličnu autentičnost: rekoše da on nije Kaplan, da nije ni autor romana IZDAJA. Porekoše i postojanje Akademije nauka i umjetnosti, koja mu je dodjelila ta zvanja.

Burović im opet odgovara objavljivanjem dokumentacije i za svoju autentičnost i za zvanja i za titulu, pa - sa objavljivanjem novih još značajnijih studija iz oblasti balkanologije i posebno albanologije - dokazuje cijelom svijetu da je djelima postao akademik, a ne potpisom Josipa Broza Tita ili Envera Hodže, kako su postali akademici njegovi jugoslovenski i albanski protivnici.

Pretendirajući za njegove albanološke teze da su "crne teze", neosnovane, pa i bez ikakve vrijednosti, Albanci su ih "obarali" psujući ga na sva usta najprljavijim rječnikom, vređajući ga svakako, verujemo - kao što se niko na svijetu do danas nije vrijeđao, pa i preteći mu da će ga ubiti, njega i njegovu djecu. Oni su i preko inerneta potražili junaka, koji će poći u Ženevu, gdje aktuelno živi, da ga ubije. Preko interneta su mu opjevali i opelo, stvari ove do sada bez presedana u istoriji čovječanstva. Ne samo na teritoriji Albanije, već i na teritoriji eks-Jugoslavije, pa i na teritoriji Švajcarske, na njega su izvršena više atentata. Poslije pokušaja ubivstva u junu 2018. proveo je 12 sati bez svijesti: ni dan-danas još nije prihvatio sebe kako treba. Akademik je i preko interneta pozvao švajcarske vlasti da islede slučaj, na što su se one oglušile, kao što su se oglušile i 2009. godine, kada mu sred Tirane spaljuju odjednom sav tiraž četiri tek štampanih knjiga, pokušavajući da mu provociraju i drugi infarct miokardis, kako bi ga fizički likvidirali.

Od 2009. godine albanske vlasti su zabranile ne samo svim svojim privatnim štamparijama da mu štampaju bilo kakvu knjigu, već intervenišu za to i van Albanije, pa i u Beograd, Skoplje, Podgoricu i Ženevu, gdje god saznaju da se spremaju da mu objave bilo kakvu knjigu i na bilo kojem jeziku. Od te godine, i da ih plaća zlatnicima, albanske privatne štamparije mu više ne objavljuju ni najmanju brošuru, dok policija zabranjuje i knjižarama da mu ih prodaju. I u njegovoj Crnoj Gori ! Eks-ministar Kulture Crne Gore Budimir Dubak, svjedok ovog monstruoznog sataniziranja i tretmana, izjavio je usmeno i pismeno da je Akademik Burović prolazio i još uvijek prolazi kroz Golgotu. I sami Albanci, zapanjeni činjenicama persekutiranja Akademika Burovića, izjavili su: "Osudili su Vas od najobičnijeg čobanina do poslednjeg pseudointelektualca u dijaspori. Odjelili su Vas od svega. Štaviše, neki su tražili da Vam se zabrani i pojavljivanje na javnim mjestima. Ultra smiješno! Absurdno! Ali logično za nacionalni psihološki nivo koji imaju Albanci na kraju ovog vijeka. Položaj njihov im imponira ovu svijest. I oni je drže jako stisnutu na njihove grudi! Logičan absurd. Za mene, nerealan stav prema jednom pitanju, ali tako je. Istina je oduzela dušu Petrarki, Brunu i mnogim drugima dok nisu trijumfovali. A ovoj istini treba vreme, da mi shvatimo, jer aktuelno živimo sa jednom porobljenom dušom od jedne mržnje, koja nas razoružava od svake ljudske dobrote. Dao Bog da to shvatimo, o Kaplane Resuli, pre nego što bude kasno!"

Pre nego što bude kasno ! Na sve strane Albanije i albanske dijaspore po svijetu očekivalo se i očekuje se njegovo ubistvo. Nije mali broj onih koji su već ubijeni zato što su se složili sa njim. Koliko za primjer spominjemo : Milan Brajević, dr Ardian Kljosi i drugi.

Istorija čovječanstva ne pamti još jedan drugi ovakav mobing, ovakvu zabranu štampe i ovakvo sataniziranje preko svih medija i na sve jezike. Akademiku ne dozvoljavaju ni da odgovori na paskvile koje se objavljuju preko štampe i interneta protiv njega. Ni sudovi ne prihvaćaju njegove tužbe protiv onih koji pišu protiv njega i čitave knjige sa monstruoznim lažima i falsifikatima. Faktički on je stavljen van zakona. Ne dozvoljava mu se ni u svom stanu, usmeno, da izloži svoje teze. Titoisti i Enverovci, kao i svi oni koji se vuku za nos od njih, permanentno se huškaju da ga ubiju. Oni su preplavili svoju štampu besmisljenim optužbama protiv njega i njegovih "crnih teza", tobože da je pisao da Albanci ne postoje, da su Albanci albanizirani Srbi, da ni albanski jezik ne postoji, da je to jedna mješavina svih balkanskih jezika, da Albanci nemaju ni svoju istoriju, niti svoju kulturu, ni istorijske ličnosti. Da aktuelno u Durres nema žive duše albanske. Lično Ismail Kadare piše da je Akademik "poklonio" Srbima sve glavne istorijske ličnosti albanskog naroda, počev od nacionalnog heroja Skenderbega do popa Petra Bogdana. Drugi pišu da Akademik nije normalan, da je zbog dugog zatvora šenuo pameću, pa da nema ni maturu, kamo li više studije, naučna zvanja i titulu akademika. Regrutovali su za ovo i njegove najbliže: i njegovu braću i rođake, i njegovu djecu !

Istovremeno niko se od njih ne usuđuje da se suoči sa dokumentima, činjenicama i naučnim argumentima, koja Akademik demostrira kao dokaz svojih teza. Da ih ne bi saznali Albanci preko njihovih paskvila, oni ih i ne spominju, već kao Don Kihot se bore sa vetrenjačama. Optužuju ga za sve i svašta, i za absurditete: Akademik je Albanac zato što se bavi albanologijom ! Pošto se toliko godina družio sa Albancima, vrijeme je da se izjavi za Albanca ! Samo njegove albanološke teze i dokumenta, činjenice i argumenta nigdje ne spominju. Ponajmanje imena onih albanologa, koji su prije našeg Akademika dokazivali da Albanci nisu autohtoni, ni Iliri i Pelazgi. Pa ni ime svog Boga albanologije, akademika, prof. dr Eqrema Čabeja, koji je prije Akademika Burovića prihvatio teze Akademika Weiganda, ali istovremeno i ćutao kako ga to instruirao Enver Hodža. I kad počeše da mu spominju ime - proglsiše ga za renegata.

Videći da su se protiv njega organizovali ne samo Enverovci, već i Titoisti, poslije revije YLBERI na albanskom jeziku on organizuje i na srpskom jeziku almanak ULCINJ, gdje iz broja u broj objavljuje svoje albanološke teze i demaskira istorijske falsifikate albanskih "naučnika", istoričara i akademika, što do tada (I do Njega !) nije uradio niko. Ne zato što nisu znali, već i zato što nisu smjeli ! Istovremeno nastavlja sa demaskiranjem stalinizma. Ne samo usmeno, već i pismeno, albanski "demokrata", akademik i ambasador u Turskoj Skender Škupi, poziva albanske vlasti da zabrane ulazak u Albaniju ne samo djelima, već i samom Akademiku Buroviću, naglašavajući da je najveća greška Envera Hodže što ga nije ubio. Sa druge strane i švajcarske vlasti se na svoj način upljeću u ovo, tako da mu njegovo dragocjeno vrijeme za stvaranje oduzimaju svojim smicalicama i kojekakvim drugim postupcima, ne ustupajući ni od striženja one mjesečne crkavice, koju mu snižiše na nulu. Carina u Durres, glavna luka Albanije, iako su štampane stvari, revije i knjige, oslobođene takse, traži mu da plati taksu ne samo za one koje su namenjene da se besplatno razdaju u Albaniji, već i za one koje su namenjene da se besplatno razdijelje u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Kad je to saznao jedan član Predsjedništva vlade Albanije, javno, na oči naroda, rekao je Akademiku: "Pođite, o Kaplane Resuli, u Švajcarsku i pojedite te pare sa svojom djecom, jer ovaj narod ne zaslužuje da se više žrtvujete za njega !"

Rekao mu je to misljeći da je Akademik Albanac, kao što dan-danas misle mnogi Albanci i nealbanci, pa i njegovi Crnogorci, polazeći od njegovog izuzetno velikog doprinosa i požrtvovanja za albanski narod, koji - internacionalno vaspitan u porodici i društvu - nije razlikovao od svog naroda. U Drugom svjetsko ratu, za oslobođenje Jugoslavije, porodica ovog Burovića (Resulbegovića) dala je 10 palih boraca, od kojih i tri ženske. Jedna ulica grada Ulcinja i glavna karaula na Bojani nose ime njegovog brata od strica, streljan od albanskih fašista. Rođeni mu je brat izašao u penziju sa činom pukovnika JNA, dok mu je jedan drugi brat bio sekretar Partijskog komiteta u Ulcinju i delegat na XII Kongresu Saveza komunista Jugoslavije.

Umjesto zahvalnosti, Albanci su ga pokrili monstruoznom nezahvalnošću, za što su neki od sinova albanskog naroda demostrirali ne samo usmeno, već i pismeno.

Istovremeno sa YLBEROM i ULCINJEM on privatno objavljuje i svoja djela, kidajući zalogaje hljeba od svojih usta i usta svoje djece, da bi platio ta izdanja, koja je zatim razdavao na poklon.

Iako kažu da su njegova izdanja bezvredna, Enverovci i Titoisti ih grozničavo prikupljaju, otimaju ih ljudima iz ruku, spaljuju ih i ukopavaju, pa i preko medija pozivaju organe državnih vlasti da im se zabrani ulazak u njihovoj zemlji.

Ona djela, koja je on poklonio Nacionalnoj biblioteci u Tirani, stavljaju se na indeks zabranjenih knjiga. U bibliotekama Ženeve i ostalih gradova, gdje ih ne mogu staviti na indeks zabranjenih knjiga - grabe ih, kradu ih i uništavaju.

Da bi mu sabotirali stvaranje, mobiliziraju i njegove najbliže, rođake, braću, pa i rođenu djecu. Da ne govorimo o onima kao Bahri Brisku, Šerbo Rastoder i Ilija Petrović. Posebno da ne govorimo o onima koji su digli ruku i na njegov život.

I pored toga i njegovih 86 godina života, on nastavlja da neumorno piše, da objavljuje i demaskira stalinizam (titoizam i enverizam), posebno albanske istorijske falsifikate, plaćajući objavljivanje tih knjiga - kako naglasismo - zalogajima hljeba, koja otkida od svojih usta i od usta svoje djece. Do sada je objavio 150 djela, po četiti-pet godišnje (Jedne je godine objavio 10 djela), sve privatno, pa i uzajmljujući novac za to. Od 01. aprila 2017. švajcarske vlasti su mu ukinule svaku materijalnu pomoć (Još mu traže da vrati dug od 66.400 frs. !), zbog čega je bio primoran da prekine sa izdavanjem revije YLBERI, almanaka ULCINJ, pa i njegovih knjiga.

Mi se pitamo: Ovaj unikalan tretman ovog Akademika za što nam govori, ako ne da je on faktički Ličnost Br. 1 albanskog naroda u borbi protiv enverizma, a za slobodu i demokratiju, za naučnu istinu ?! Samo o zločinima Envera Hodže on je objavio preko 50 knjiga. Protiv njegovog trubadura - Ismaila Kadare, objavio je tri knjige ! Četvrta je u štampariji !

Do danas niko se nije borio protiv enverizma kao i koliko Akademik Burović. Niko nije doprinio i niko nije žrtvovao kao on ! I sami njegovi neprijatelji, još za vrijeme zatvora su ga proglasili za Narodnog Heroja, za Mandelju Albanije i Balkana, pa i Evrope.

Svijetski albanolozi, profesori, doktori i akademici su se izjavili najpozitivnije za njegove albanološke teze, pa i neke naučne institucije, universiteti, akademije nauka. Koliko za primjer spominjemo Prof. Fox Muldera, koji piše preko interneta: "Historian and dissident Kaplan Resuli Burovic is a reliable and confidential source of Albanian history" (Albanski istoričar disident Kaplan Resuli Burović je izvor dostojan povjerenja za albansku istoriju.).

Teze Akademika Burovića, između ostalih, podržavaju i ovi nealbanci : Amerikanac Johan Vilkes (: THE ILLYRIANS, Oxford, United Kingdom, 1995.), Francuz Aič Áóa, Lîçaô Ičëađ, kanadski akademik, prof. dr Vladimir Orel, vlaški naučnik-istoričar, prof. Todi al Traian (u svojoj knjizi FRAGMENTE DI TU BANA ARMÂN MAKEDONEASCÂ, Tetovo 2004, čitavo jedno poglavlje posvećuje Akademiku Buroviću i njegovom stvaranju, posebno njegovim albanološkim tezama), Noam Čomski, Robert Elsie, Noel Malkolm, John Frazini, Bill Clag, Albert Schlosser, Tomas Yanichek, Shawn Winn, Paul Wextler - prof. linguistike na Universitetu u Tel Avivu i drugi.

Tada mu i Američki Universitet New Yorka (Law faculty) prevodi na engleski albanološke teze, prodiskutira ih preko interneta i objavi mu ih kao zasebnu knjigu. Profesori tog Universiteta su ih uveli i u svoja predavanja izjavom: "Dr. Kaplan Resuli Burovich - famous Albanian dissident and historian".

Francuski Institut Studija za Balkan dodaje: "Etant donné que les Albanais du CDB rendent beaucoup hommage a des personnalités, je voudrais que l'on rendent hommage a ce grand homme Kaplan Resuli - Burovich, qui a sacrifié sa vie pour la recherche...Kaplan Burovich est Mandela d'Albanie... "

Akademije nauka mu ih uvedoše u svoje enciklopedije. Albanci pobesneše.

Možemo citirati i mnoge druge strance, koji su prihvatili ove teze Akademika Burovića, pa ih ponavljaju u svojim studijama i knjigama, citiraju ih i prihvaćaju.

Tada Albanci nisu više mogli da postoje na pozicije da su ove teze bezvrijedne, napisane od jednog neobrazovanog, nekompetentnog i nenormalnog čovjeka. Tako izmisliše da njegova djela piše Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), dok ih on samo potpisuje, za što ga nekakva Slovenska mafija izdašno plaća, pa on tako u Ženevi vodi "luksuzan život".

Naučna otkrića Akademika Burovića, izneta na stranicama djela ULCINJSKO NAREČJE, doc. Anastas Dode unio je od vremena u svoje univerzitetske lekcije. A kad su objavili 1985 djelo FJALORI ENCIKLOPEDIK SHQIPTAR, Docent Dode ih unosi i kod glasa GJUHA SHQIPE, ali bez imena našeg Akademika, koji je tada bio u zatvor.

Narednim studijama, koje će napisati u zatvorskoj ćeliji i pružati osuđenicima da ih čitaju, posebno studijama koje će (I pored svih prepreka!) početi da objavljuje u Švajcarskoj, on se definitivno afirmirao kao najveći savremeni albanolog. Ne spominjući njegovo ime, a pokoji i spominjući mu ga, Albanci Albanije i dijaspore počinju da prihvaćaju njegove teze.

Pošto je tako pokazao i dokazao da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamo li i na Kosmetu, da nisu genealoški sljedbenici ni Ilira, kamo li i Pelazga, on otkriva i monstruozne falsifikate albanskih istoričara, koji se od vlasti iskorišćavaju za indoktriniranje naroda sa šovinizmom i rasizmom, pa se na bazi toga i huškaju Albanci protiv susjeda do najudaljenih Kineza, i to - između ostalih - i lično perom Ismaila Kadare.

Iz zatvorske ćeljije, sada i sasvim svestan za TABU karakter problema, on je to pismeno tresnuo u lice lično Enveru Hodži, optužujući ga da, sa indoktriniranjem naroda šovinizmom i rasizmom protiv drugih naroda, ne gradi se socijalizam. Tada je Enver Hodža, preko svog djela RAPORTE E FJALIME 1980-1981,Tirana, 1983, str. 296 izjavio da albanskoj nauci nedostaje naučna objektivnost, što je Akademika Burovića ohrabrilo da nastavi sa svojim istraživanjima, posebno kad ga pustiše iz zatvora.

Čitajući njegove studije na stranicama revije YLBERI, Albanci su počeli da se sašaptavaju međusobno sve glasnije, pa i da mumlaju, da govore, dok dr Ardian Kljosi (Doktorirao je u Beču) usudi se da i preko albanske štampe, sred Tirane, izjavi da se istorija albanskog naroda ne može tumačiti hipotezom o ilirskom poreklu, "Ali,- nastavlja on,- bolje da to ne spomenemo ovde, da nas ne nazovu antialbancem".

Do ovog momenta Albanci su svakako negirali albanološke teze Akademika Burovića, ćutnjom ili nazivajući ih "crne teze". Ogovarali su ih svakako, ali se nisu upustali u njihovoj diskusiji. Šta više, nisu ih ni navodili. Ne samo zato što se nisu osjećali sposobni da ih obore, već prije svega zato da ih drugi, preko njihovih navoda, ne saznaju.

Skoro svi oni Albanci, koji su istupili protiv albanoloških teza Akademika Burovića, denigriraju problem i optužuju ga svakakvim besmislicama, nigdje i ne spominju ni jedan jedini argumenat. Bože sačuvaj i da kojem agumentu Akademika suprotstave svoje argumente.

A kad vidješe da svijetski naučnici, albanolozi, usvajaju njegove teze, pohitaše da izjave da ih Kaplan ne piše sam, da nisu njegove ni teze, ni studije, niti djela. SANU akademiji pridodaše i MANU akademiju - Makedonska akademija nauka i umjetnosti. Tobože mu ih oni pišu. U očekivanju smo da proglase za autora tih djela i CANU (Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti), jer stvarno, horizont poznavanja problema, koje tretira ovaj Akademik, prelazi granice SANU. Setite se samo kako je nokautirao i izbacio iz ringa Akademika Deretića: kentum-satem albanskog jezika.

Posebno se Enverovci razbjesniše kad vidješe da i njihovi Albanci počeše da prihvaćaju njegove teze, pa i tezu da nacionalni heroj Albanije nije Albanac, već Srbin. Tada oni počeše i sa ubijanjem pristalica Akademika Burovića. Na samog Akademika izvršiše nekoliko atentata. Potražiše i preko interneta junaka koji će poći u Ženevu da ga ubije, dok mu jedan drugi Albanac, i on preko interneta, očita i opelo - primjeri ovi bez presedana u istoriji čovječanstva.

Jednu od ovih studija, kojom se Akademik Burović diže protiv Jovana Deretića i njegovih albanoloških antinaučnih stavova, ovi Albanci zlonamjerno prevode na svoj jezik i objavljuju mu je preko više glasila, sa podnaslovom: "Akademik Resuli protiv srpskih akademika", a sa nadom da će ovako izazvati srpske istoričare i akademike protiv Akademika Burovića. Deretić i njegovi sljedbenici, videći da se sa našim Akademikom ne mogu meriti, povukoše se iz diskusije poraženi.

Tada su albanske vlasti forsirale blamiranje Akademika preko svojih huligana, koji sa imenom i bez imena, svakakvim pseudonimima, pišu protiv Akademika Burovića da on nema ni srednje obrazovanje, da nije ni profesor, ni doktor, ponajmanje akademik. Šta više - i da je umno poremećen, pa i priznajući da to čine sa nadom da će i on učiniti samoubistvo kao dr Adrian Kljosi. Istovremeno vrše na njega i atentate. Do danas izvršena su mu nekoliko atentata. Tri poslednja - prošle godine, 2018.

Naši komentatori albanoloških teza Akademika Burovića, pa i direktno kapitalnog djela KO SU ALBANCI?, su mnogi. Ne kažemo da su svi, bez izuzetka, prihvatili te teze doslovno, jer su se neki opredeljili za Jovana Deretića, ma da se ovaj u biti problema složio i sam sa Akademikom Burović. Na našem, srpskom, makedonskom i slovenačkom jeziku, preko svih medija, interneta, radio-televizije i štampe, pa i preko čitavih knjiga, neki od njih, zauzeli su se i naučnim obrazloženjem tih teza, što je vrlo važno, jer se glasanjem (Kako to pretendiraju neki Albanci !) naučni problemi ne rešavaju.

Činjenica je da su se i strani albanolozi, pa i albanski, složili sa Akademikom Burovićem prije naših, jugoslovenskih. Dobrica Ćosić je umro i ne pročitavši ga. Da ga pročitao, sigurno ne bi rekao ono što reče za Kosmet.

Evo neki od naših, koji su tretirali problem porekla Albanaca oslanjajući se na otkrića i teze Akademika Burovića: akademik, prof. dr Ivan Popović, dr Riste Ivanovski, Peter Popovski, Vitomir Dolinski, Dragoljub Popović, Đorđe Janković, Miodrag Lukić, Vladimir Korovsky, Milutin Jaćimović, Radovan B. Milić, Pavle Dželetović-Ivanov, Jovan Deretić, Nebojša Bakarec, Matej Leskovar (koji je i preveo to djelo na slovenački), Darko Regovec (magistar politologije), Božidar Veljković (docent politologije na Nezavisnom univerzitetu u Banja Luki i dekan Fakulteta za turizam Universe u Mariboru. Veljković je i autor Predgovora knjige Radovana Milića SVETSKI RAT PROTIV JEDNOG ČOVEKA, AKADEMIK BUROVIĆ DISIDENT BR. 1, Slovenske Konjice 2011, u kojoj se od početka do kraja govori najpozitivnije o njemu i njegovom stvaranju.), književnik Petar Milatović (Odgovorni urednit internet novina ISTINA - Beč); Nonković Dušan, Svetlana Kapetanović, Savo Zmajević, Luka Tomović, dr Goran Komar, kulturolog Zoran Siriski, akademik prof. dr Zoran Lakić, Dimitrije Bogdanović, Miloš Milojević, Tihomir Đorđević, Goran Šarić, Aleksandar Antić i drugi.

Dr Orde Ivanovski - viši savetnik na Institutu nacionalne istorije Maskedonije, u njegovom raportu održanom na promociji djela Akademika Burovića (POTEKLOTO NA ALBANCITE, Bitolj 2005), koja je organizovana od Universiteta u Bitolju, između ostalog rekao je: "Albanološke teze akademika, prof. dr Kaplana Burovića su rezultat njegovih prudentnih istraživanja duž 50 godina, njegovih objektivnih studiranja problema strogo akademskom akribijom, bez pristrasnosti, bez predubeđenja. Ko god ih bude pročitao, pa bio on i do srži indoktrinirani Albanac, odmah će shvatiti da oni, Albanci, niti su autohtoni (ni na teritoriji same Albanije, kamo li na Kosovu i ma gdje drugo!), niti su genealoški sljedbenici Ilira, ponajmanje Pelazga. Ovim njegovim strogo naučnim studijama i otkrićima, dokumentima, činjenicama i argumentima, on je zaslužio našu pažnju i svestranu zahvalnost, pa i divljenje za građansku smjelost, kojom nam ih je pretstavio. Akademik Burović nije samo talentirani naučnik, već i heroj, koji pripada ne samo njegovom narodu, već svim balkanskim narodima, pa i šire".

Makedonac Vitomir Dolinski priredio je ovim tezama posebno izdanje na makedonskom jeziku: ALBANSKITE ISTORISKI FALSIFIKATI (Albanski istorijski falsifikati),- Struga 2009, koje je propratio svojim Predgovorom, gdje između ostalog kaže: „Ovaa mošne koncizna i minuciozno precizna „dijagnoza" za sostojbite vo opštovostanovenata albanska istoriografija, literaturno tvorčestvo, kultura i periodika e, za žal, retkite obidi na ovoj avtor, osloboden od stegite na povekedecenskiot psevdoistoricizam, da povika na potreba od nadminuvanje na nametnatite dogmi i na konečno voveduvanje red i razum, principielen pristap i objektivna naučna akribija vo tretiranje na tolku prisutna i sč ušte neobično omilena tema za navodnata „pretpotopska" avtohtonost na Albancite, ne samo na teritorija na segašna Albanija, tuku i na Balkanot, pa i mnogu poširoko... nesomneno kompetenten avtor, prof.

Kaplan Burovik e eden od najproduktivnite i najpoznati balkanski albanolozi, koj decenii i decenii po red e izložen na nevidena hajka, omalovažuvanje, pa i otvoreni zakani od strana na onie koi sč ušte, i na pragot na tretiot milenium, smetaat deka vistinata i naukata se samo nekakov običen plastelin, koj može da se mesi, pluka i oblikuva edinstveno vrz osnova na sopstveni želbi, dogmi ili, neretko, spoulaveni ambicii...Profesorot Burovik e, inaku, poznato ime vo albanskata nauka i kultura, avtor na edno od najpoznatite dela na povoena albanska literatura, romanot „P e r e d a t e l s t v o" i eden od najpoznatite disidenti i politički zatvorenici na Balkan".

Makedonska akademija nauka i umetnosti unela je ove albanološke teze u svoju ENCIKLOPEDIJU, što je izazvalo buru besa albanskih nacionalista i falsifikatora istorije albanskog naroda.

U tom okviru je i pomenuta knjiga Brisku Bahrije, kao i druge knjige ovih Albanaca, oko 25, ako ne i više.

Književnik Radovan Milić piše: "Akademik, prof. dr Kaplan Burović je Čovek koji je ceo svoj život posvetio nauci, koji je prihvaćen i priznat od strane naučnih svetskih krugova i elite. Kao takav on ne može biti čovek jednog naroda, jedne vere i nacije.

On je čovek svih vera i svih nacija, čovek sveta, jer ostavština njegovih dela prevazilazi okvire granica jedne nacije i kao razvigor obigrava planetu neuništivom istinom o poreklu jednog naroda, koji danas, svojom antinaučnom indoktrinacijom uznemirava ceo svet. Bio sam opčinjen vrednostima ostvarenja g. Burovića, koja su mi svakodnevno, što sam se više njima zauzimao, sve više izranjala pred očima.

Svaki dan sam sve snažnije želeo da stupim u vezu sa ovim čovekom. Za mene su njegova dela pretstavljala i predstavljaju granitnu i neuništivu gromadu sigurnosti, kao i zaklon pred naletima svetskih oluja i vetrova iz raznih pravaca. Ako je iko mogao munje i oluje i sa Istoka i sa Zapada pohvatati i ukrotiti u svojim mrežama, to je bio pravo On...Od posebne važnosti su njegove albanološke teze, njegovo kapitalno delo KO SU ALBANCI?, gde je sa akademskom akribijom dokazao da Albanci nisu autohtoni nigde na Balkanu, ni u samoj Albaniji, ponajmanje na Kosovu. Ne samo na Kosovo, već i u samoj Albaniji, Srbi su stigli vekovima pre Albanaca.

On nam to dokazuje dokumentima iz vizantijske arhive, iz kojih vidimo da su Srbi osvojili grad Durrhachium (Današnji Durrës) još 548. godine n.e. U to vreme, po samopriznanju najvećeg albanskog albanologa, akademika Eqrema Çabeja, Albanci su bili na padinama planina Karpati i Beskidi, u Rumuniji. Isto tako, akademik Burović nam dokumentima, činjenicama i argumentima nedvosmisleno dokazuje da Albanci nemaju nikakve veze ni sa Ilirima, a kamoli sa Pelazgima...da su svi zajedno, Srbi, Crnogorci i Albanci, poslušali glas razuma i pameti, glas g. Burovića, do zadnjeg rata nikada ne bi došlo. Mnoge majke, supruge, sestre i kćerke ne bi danas na sebi nosile crninu, a u duši tugu za najdražima.

Obe strane su imale, a imaju i danas, razumne ljude - akademike i istoričare, ali isto tako imaju i političare, koji su daleko od istine, i koji, zbog svojih ličnih i prolaznih pozicija, uspevaju posvađati i dva oka u glavi, a nekmoli dva naroda. Nasuprot učinku akademika Burovića, i njihov učinak se piše i pamti. Nečija pokolenja će se stideti svojih predaka...

Kamo sreće da su Albanci i Srbi i svi ostali prihvatili teze akademika Burovića, kojima se mogao sprečiti rat...svetski zlotvori i prekrajači istine žele da ospore svaki rad akademika Burovića, pa čak i njegovo pravo na biološki život...akademik Burović je ostavio duboki trag u albanskoj kulturografiji, istoriografiji, nauci, etimologiji, leksikografiji i gramatici, i sveukupno u albanskoj književnosti, umetnosti, nauci i istoriji naroda. Dovljno dubok, da bi i njegova dela postala predmet plagijata".

Po R. Miliću "Milutin Jaćimović...kao osnovni pojmovnik, ili vodič, imao je kapitalna dela akademika Burovića...Na osnovu svog rada o Troji i Skadru, koji je pretstavio na kongresu istoričara u Sankt Peterburgu 2009. g., Jaćimović je proglašen dopisnim članom Ruske akademike nauka u Sankt Peterburgu ".

Božidar Veljković kaže: "Uvaženi akademik je dokazao da današnji Albanci nisu potomci Ilira, nisu Pelazgi i da time nisu ni autohtoni ni na prostorima Albanije...Književnik Radovan Milić, zajedno sa akademikom Kaplanom Burovićem, pokušava da pokuca na zadremalu savest srpskih intelektualaca, ne bi li postali svesni svoje posvećenosti...

Radovan Milić ne brani samo pravo prof. dr Kaplana Burovića na istinu i priznavanje rezultata naučnog istraživanja, već štaviše, svojim dodatnim selektivnim istraživanjima sekundarnih izvora, potvrđuje istinu o Albancima, o kojoj već decenijama govori argumentima sam uvaženi akademik. Naime, stvarnost nam pokazuje preko albanskih falsifikatora kako nepoznavanje prošlosti može da bude njena zloupotreba u najgorem smislu reči. Ignoracija prošlosti ne stoji samo kao prisila nad sadašnošću, već, štaviše, pretstavlja destrukciju budućnsti..."

U Pogovoru izdanja na slovenačkom jeziku knjige KO SU ALBANCI?, Veljković dodaje:

"Nemogoče je pričeti z analitičnim premišljevanjem vsebine znanstvene monografije pod naslovom "Kdo so Albanci", avtorja akademika prof. dr. Kaplana Burovića, da pa ne bi takoj na začetku še enkrat citirali del izvoda iz strategije Akademije znanosti in umetnosti Albanije s katerim tudi sam avtor začenja svoje kapitalno delo."Vse kar pove Akademik Burović o poreklu Albancev, mi to že sami vemo še iz časov pred njim, in tudi bolje kot on, toda sedaj ni čas, da se to tudi pove.

Potrebno je, da pred tem, zedinimo Kosovo z Albanijo, in tedaj bomo tudi mi vse to priznali"...Akademik Burović dokazuje, da današnji Albanci ne predstavljajo potomstvo Ilirov, torej niso Pelazgi ter da zato niso niti autohtono ljudstvo na ozemlju Albanije in ozemlji drugih držav na Balkanu. Presojo kakovosti elaboracije znanstvenih odkritij akdemika Burovića, prepuščamo resnicoljubni radovednosti bralcev... S knjigo "Kdo so Albanci" akademik Burović trka na zaspalo vest srbske in mednarodne intelektualne javnosti v upanju, da bodo ti postali kos svoji posvećenosti. Zelo neznanstveno je in neresno trditi, da se danes večina sveta nahaja v tako imenovani ekonomski in finančni krizi. Stanje v katerem se danes nahaja svet je posledica krize vrednot in neobstoja svobodne in neodvisne intelektualne in kritične javnosti, ki bi dajala odgovore na vprašanja v problemu trajnega razvoja človeške družbe. Intelektualni napor akademika Burovića gre v to smer, da se znanstveno raziskovlana dejavnost, ko gre za srbsko vprašanje, podredi moči argumentov in avtoriteti zgodovinskih dejstev. Namreč, vsakdanja praksa falsificiranja dejstev in dogodkov nas uči, da je nepoznavanje in prikrivanje preteklosti lahko tudi njena zloraba v najslabšem pomenu te besede. Ignorancija preteklosti je prisila nad sedanjostjo in destrukcija prihodnosti...

Knjiga "Kdo so Albanci" akademika Kaplana Burovića je kapitalno delo za razumevanje geneze in bistva srbske golgote na ozemlju KiM. Gre za rudimentarno gradivo, ki predstavlja primer znanstvenega zgodovinopisja. Z ustvarjalnim opusom akademika Burovića v največji meri je obogatena albanološka znanost, in šele potem vsesplošna svetovna in univerzalna znanost. Prebiranje študije "Kdo so Albanci", omogoča objektivno razumevanje zgodovinskih in sodobnih političnih procesov in dogodkov povezanih s Staro Srbijo oz. KiM. Tako bodo bralci te knjige lažje razumeli številne politične procese, ki so se odvijali okrog Kosova in Metohije. Potrebno pa je še poudariti, da "Srbi nikoli niso imeli politikov in državnikov z vizijo, politikov, ki bi razumeli velike spremembe nastale v političnem bitju sveta in sodobni civilizaciji", kar pa ni nepomembno za zaplet in razplet, ki je nastal okrog KiM."

Darko REGOVEC, između ostalog, u njegovom predgovoru slovenačkog izdanja, kaže: „V veliko osebno čast in zadovoljstvo mi je, da lahko napišem krajšo, a poglobljeno uvodno študijo k slovenskemu prevodu monumentalne zgodovinske, lingvistične, etnološke in antropološke knjige Kdo so Albanci? izpod peresa mednarodno uveljavljenega albanologa, balkanologa, literata, književnega kritika, novinarja in političnega zapornika Kaplana Burovića...To vrhunsko znanstveno delo Kaplana Burovića je mogoče pravilno razumeti le, če poznamo zgodovinsko ozadje in geopolitično umeščenost albanskega nacionalnega vprašanja na Balkanu, regiji ki že dolgo časa po pravici velja za "sod smodnika". Burović v pričujoči knjigi z neštetimi prepričljivimi argumenti dokazuje, da je nacionalna identiteta Albancev, torej naroda, ki se - objektivno gledano - ne more pohvaliti s kakimi slavnimi predniki in čigar skupna nacionalna zavest se je za evropske razmere razvila zelo pozno, zasnovana pravzaprav izključno na nacionalistični mitologiji o ilirsko-albanski etnični, jezikovni in kulturni kontinuiteti. Po tej megalomanski mitologiji so Albanci "najstarejši in najuglednejši narod na Balkanu", še več - tudi svetovni osvajalec Aleksander Veliki naj bi bil "ilirsko-albanskega rodu" ipd.

Najbolj skrajni velikoalbanski šovinisti celo trdijo, da naj bi Albancem kot domnevnim dedičem Ilirov pripadalo celotno območje, ki so ga v antiki poseljevala stara ilirska plemena (večina Jugovzhodne Evrope)! Četudi so Burović in številni drugi ugledni albanologi že prepričljivo ovrgli teorijo o ilirsko-albanski kontinuiteti, pa albanski "znanstveniki" še dandanašnji ad nauseam ponavljajo te nacionalno-mitološke konstrukte. Pri produciranju precej komičnih nacionalističnih fantazem se lahko z Albanci na Balkanu kosajo samo naši južni sosedje... Burovićevo knjigo toplo priporočam slovenskim bralkam in bralcem, ki se iz takšnih ali drugačnih razlogov zanimajo za Balkan, tamkajšnje narode in njihovo zgodovino... In Burovićeva knjiga je izjemen prispevek k zgodovinski resnici o tej turbulentni in nesrečni, a vendarle tudi neverjetno pisani in radoživi regiji ".

Treba istaći da su od samog početka objavljivanja albanoloških teza neki albanski intelektualci, istoričari i doktori nauka, prihvatili teze akademika Burovića, pokoji i toplo pozdravili, pa i javno, sred Tirane, gde se prevode i objavljuju na albanskom jeziku, iako su ih ostali Albanci masovno osudili, nazvali ih i "crnim tezama".

Među Albancima, koji su ih najtoplije pozdravili preko medija, spominjemo akademika, dr Vinčenca Golletti, dr Ardian Kljosi, književnik Fatos Ljubonja, kulturolog Piro Miša, istoričar Paskal Milo, Atrea Kocani, Sokrat Dhima, Kristo Goči, Vanđuš Simaku i posebno istoričar Ardian Vehbiu, akademik, prof. dr Alfred Uçi, prof. dr Isuf Luzaj, dr Stavri Skendo, Aurel Plasari, Edi Rama, prof. dr Hasan Kaleshi, prof. dr Jup Kastrati, akademik prof. dr Luan Starova, Arben Kallamata, dr Abdi Baleta, Mustafa Nano, Olsi Jazedži, Robert Thomai i drugi. Njihov broj iz dana u dan raste.

Raste i njihova smjelost. Raste i broj onih Albanaca koji se slažu sa njima, pa i onih koji ih javno podržavaju, pljeskaju. Ali raste i mržnja njihovih saplemenika, koji ih stigmatiziraju kao izdajnike, pa ih hvataju i za grlo, pa i čine nad njima svakakve svinjarije i zločine, da bi ih primorali da se odreknu svojih izjava u prilog Akademika Burovića ili da izvrše i samoubistvo.

Tako albanolog Ardian Vehbiu, sred Tirane, piše:

"...mit o ilirskom poreklu Albanaca servirao se u svakakvim oblicima, počev od knjiga za decu, sa akcijama za upotrebu ličnih imena ilirskog porekla,- od novorođenčadi do parabroda,- i završavajući sa vladajućom istorijskom ideologijom, koja je često nadahnjivala histeriju autohtonije..."širokim narodnim masama" serviraće se ilirska hipoteza, razgolićena od svakog naučnog elementa i pretvorena u jedan običan mit porekla, u jedan ritual istorijsko-idiličan, u jednu banju, gde će se pričestiti istorijska imaginacija Albanca dete..."

Albanski profesor Universiteta Atrea Kocani, preko albanskih medija, izjavljuje: "Pročitao sam neke stvari od Kaplana Resuli...i ja mislim da činjenice, koje poseduje on jesu činjenice mnogo interesantne i žalim, ali za jedno kratko vreme, on će 100% demantirati tezu da Albanci vode poreklo od Ilira...Mi ne možemo da demantujemo ono što kaže on. Ostajemo zapanjeni, otvorenih usta, od činjenica koje nam on prezantira".

Albanski akademik, dr Vinçenx Golletti-Baffa, izjavio je preko štampe:

"Stavovi Kaplana Burovića za albanološke probleme, posebno za problem porekla Albanaca, treba da se pozdrave najtoplije, dok studije koje objavljuje on u vezi tih problema treba da se propagandiraju u čitavom naučnom svetu".

Profesor Universiteta u Tirani, istoričar Paskal Milo, prihvatajući dokazivanje Akademika Burovića da je Skenderbeg svojim porijeklom Srbin, izjavljuje: „Srpsko porijeklo Skenderbega nema zašto da iritira Albance !"

Kao ovi izrazili su se i mnogi drugi Albanci. Koliko za primer navodim: akademik, prof. dr Ećrem Čabej, prof. Aleks Buda (Presjednik Albanske akademije nauka), prof. Šaban Demiraj (drugi presjednik Albanske akademije nauka) i drugi.

Posebno su se protiv Akademika Burovića osuli Barhi Brisku (agent UDB-e i SIGURIMIA, koji je izašao i pred sud kao svjedok UDB-ine optužnice protiv Akademika 1959. !), Nafi Čegrani (major UDB-e i ubica 12-to godišnje djevojčice, koju je prethodno silovao !), agenti albanskog SIGURIMI-a kao Sadik Elšani, Dašnor Kaljoči, Fahri Džaro, Fatbardh Rustemi.

Dan-danas Albanija nema nijednu drugu ličnost, eks-politički osuđenu, koja se može meriti i uporediti sa Akademikom Burovićem po prisustvu na stranicama medija i po lajanju protiv njega. Ni da je Enver Hodža samo njega hapsio, samo njega maltretirao i terorizirao. Sigurimi napravi od njega tursku glavu, pa lajanjem i zločinačkim tretiranjem, proganjanjem i zlostavljanjem, sataniziranjem, preti svima drugima da ugrizu jezik, jer će se inače i oni tretirati i proganjati, satanizirati kao on.

Iako su mu zvanično priznali punu nevinost, dan-danas mu nisu isplatili oštetu, niti dali stan, koji mu kao nevino osuđenom pripada. I pored toga, kidajući zalogaje hljeba od svojih usta i od usta svoje djece, on je napisao i objavio do sada ništa manje već 150 djela, koja je razdao na poklon. Kadare, najfavorizirani književnik Albanije, kome je država objavljivala djela i plaćala mu debele honorare, do danas nije objavio ni polovinu Akademikovih djela. Akademik naglašava : " Sputane noge dva put brže kroče ! "

Ali to je stvar albanskog naroda, koji se sigurno sprema za oružani obračun sa Envrovcima, svijesni da se samo tako mogu otarasiti njihove diktature.

Za nas, mislim za nauku, važno je da je Akademik Burović srušio albanski TABU na porijeklo albanskog naroda, kao i TABU na istraživanje i priznanje nealbanskog porijekla mnogih istorijskih ličnosti istorije albanskog naroda, što će služiti prvenstveno dešovinistiziranju i derasiziranju Albanaca, a zatim i uspostavljanju stogo naučne istine o albanskom narodu.

Bez istine se ne može uspostaviti ni harmonija među narodima Balkana.