Poslovi
Udarac iz
prošlosti: Čekajući da "izraelsko-panamski partner" blokira Beograd
Gospodine
sudija, nisam živ
Što se tiče i parkinga,
i Parking servisa i Beograda, svako ko ima kola svakodnevno je blokiran.
Postoji, međutim, mogućnost da i Beograd, sa svim svojim parkinzima, uskoro
bude blokiran ako izraelskoj (ili panamskoj, kako se uzme) of šor kompaniji "Electronical and automation
corp. Inc" ne isplati naknadu štete od deset
miliona evra i 1,24 miliona dolara
Ivan Molotok
Sve
je počelo 1992. godine, kada su Grad (gradonačelnik Milorad Unković), i
to uz odobrenje Republike, i kompanija "Electronical and automation corp.
Inc" sa sedištem u Panami (firma registrovana
specijalno za potrebe ovog posla, mada to u času potpisivanja ugovora vlasti
grada Beograda nisu znale) zaključili Ugovor o koncesiji za upravljanje
parking-sistemom i to na pet godina, sa mogućnošću produženja pet puta po pet,
dakle na ukupno 30 godina.
Kako
se tada poslovalo i baratalo sudbinom Grada i tuđeg novca govori činjenica da
su predstavnici gradskih vlasti bili uvereni da posao zaključuju sa švajcarskom
firmom. Kao potencijalno poreklo partnera pominjan je i Izrael, s obzirom na to
da je David Dudai, koji se eksponirao kao vlasnik firme, bio izraelski
državljanin. U ugovoru je naveden tačan naziv panamske firme, a na mestu
potpisa nije navedeno odakle je firma. Na svakoj strani ugovora stajao je
potpis, gde je pisalo "Ženeva". Ugovor je u ime Grada, po ovlašćenju
gradonačelnika Unkovića, zaključio tadašnji sekretar za saobraćaj Miša
Vasiljević, a u ime "Parking-servisa" Boža Vlahović.
Ubrzo
se pokazalo da nijedna strana nije poštovala
ugovorne obaveze. Ugovorom je koncesionaru ustupljen kompletan prihod od svih
javnih, otvorenih i zatvorenih parkinga u Beogradu, kao i od kazni za
parkiranje. U zamenu za to, Dudaijeva obaveza bila je unapređenje
parking-sistema u Beogradu, i to tako i toliko da je odmah izgledalo kao
neizvodljivo i nerealno. Usledio je, međutim, zaključak da Dudai nije nikada
nije mislio ozbiljno da radi posao sa parkingom u Beogradu, nego da iz tada
postojećih parking mesta i prihoda od kazni crpe prihode barem trideset godina.
U kombinaciji sa hiperinflacijom koja je tada harala Srbijom, stekli su se svi
uslovi da "posao" propadne. Odluku da se suspenduje ugovor dok
koncesionari ne izvrše svoje ugovorne obaveze doneo je Izvršni odbor Gradske
skupštine na čelu sa Nebojšom Čovićem, i to nakon što je koncesionar od
svih ugovorenih obaveza samo kupio deset "paukova"u vrednosti od
310.000 dolara, a i to lažno prijavivši kao vrednost 410.000 dolara.
Godine
1995. ova firma predaje zahtev za arbitražu Međunarodnom arbitražnom sudu u
Parizu i traži od Beograda da joj isplati štetu od neverovatnih 389 miliona
dolara (tužioci su zapravo tražili i svih 700 miliona, ali su potraživanja
2000. godine smanjili), jer Grad, navodno, nije stavio na raspolaganje i nije
dozvolio postavljanje otvorenih i zatvorenih garaža, kao i da nije donosio
neophodne odluke, onemogućavajući tako primenu Ugovora. Predstavnici Beograda
pobijali su takve navode tvrdeći da su Dudaiju nuđene konkretne lokacije za
gradnju garaža, pa čak i neke gotovo dovršene garaže, što on, navodno, nije
prihvatio.
Grad
je sa svoje strane činio sve da odluku ospori ili da što više odloži naplatu,
dokazujući i da je izraelska firma odmah posle zaključenja ugovora sa Gradom od
tadašnje Dafiment banke, a na ime tobožnje izgradnje parking-prostora u
Beogradu, uzela kredit od 17 miliona nemačkih maraka i tako ušla u prevaru, jer
je, umesto da strani kapital unese u zemlju, štednju domaće banke prenela na
inostrane račune. Radi se o tome da koncesionar nije imao pravo da prenosi
vlasništvo na treću stranu bez izričite pisane saglasnosti davaoca koncesije,
pošto takvo nešto nije bilo predviđeno ugovorom. Za Grad Beograd je to bila
neka vrsta tajnog ugovora. Dudaiju je na ime tog kredita, navodno, isplaćeno
nekih deset i po miliona dolara u kešu, a ostatak na račun u UBS banci u
Švajcarskoj. Istovremeno, Dudai je uspeo da zaključi i ugovor o osiguranju sa
engleskim "Lojdom" na iznos osigurane sume od 16 miliona dolara. Ni
to grad Beograd nije znao, a samo osiguranje je platila Dafiment banka u iznosu
od 200.000 dolara. Osiguranje kod "Lojda" podrazumevalo je osiguranje
od političkih rizika - konfiskacija, nacionalizacija i eksproprijacija. Veruje
se da je Dudai to osiguranje i naplatio, ali advokati Grada, koliko je poznato,
to kasnije nisu uspeli da dokažu iako bi time verovatno rešili spor u svoju
korist.
Posle
sedam godina "arbitriranja" Sud je oktobra 2001. presudio da Beograd
mora izraelskoj firmi da plati 10.189.985 evra na ime neostvarene zarade i
1.240.000 dolara na ime stvarne štete i sudskih troškova. Izraelska firma zatim
pred domaćim sudovima podnosi Predlog o priznanju arbitražne presude suda u
Parizu.
Stvar
se u međuvremenu veoma zakomplikovala i zaplela u intrige. Aktiviran je i novi
spor, kada je Dafiment banka u likvidaciji 2007. godine Trgovinskom sudu
podnela tužbu protiv "Electronical and automation corp. Inc" zbog
toga što joj ova firma nije vratila onaj kredit od 17 miliona maraka. Sud je
doneo privremenu meru kojom je naloženo nadležnoj Findomestik banci da
izraelskoj firmi privremeno blokira 16 miliona dolara. Posle toga je Beograd u
više navrata pokušavao da pred Višim trgovinskim sudom ponovo ospori presudu iz
Pariza i to jakim argumentom, sudskom potvrdom da je izraelska firma prevarila
i Dafiment banku od koje je uzela kredit od 16 miliona maraka.
Grad,
međutim, nije uspeo da dokaže Sudu da je firma sa sedištem u Panami prevarila
ne samo Dafiment banku, već i državu, a posredno i građane Beograda i Srbije.
Viši trgovinski sud je, naime, odbio sve zahteve Grada, pa i Dafiment banke u
likvidaciji, za odlaganje izvršenja naplate oko 11 miliona evra, stajući na
stranu Izraelaca i Davida Dudaija.
Pomoć iz Izraela
O tome šta se događa sa
"izraelskim investitorom" u Beogradu, svojevremeno je u Jerusalimu
pročitala Jevrejka koja se posle Drugog svetskog rata iselila u Izrael i čija
ćerka je radila za Dudaija u Beogradu. Obavestila je o tome svoju ćerku, koja
živi u Londonu. Njena kći Ilana Mahnaimi zatim je doputovala u Beograd i dala
svoj iskaz advokatima. Njeno pisano svedočenje bio je jedan od glavnih razloga
što je Dudai kasnije izbegavao da se lično pojavi na suđenju.
Ilana Mahnaimi je,
inače, od 1992. do oktobra 1993. godine bila izvršni direktor beogradskog dela
Dudaijeve firme. Potvrdila je da se praktično čitavo Dudaijevo ulaganje u ovaj
posao može svesti na kupovinu onih deset "paukova" marke
"tojota", kao što su tvrdili i advokati Beograda. Izjavila je i da
nikad nisu urađeni projekti za rekonstrukciju garaža; kupljen je samo jedan
kompjuter i to novcem Dafiment banke, a ona je zbog toga ukorena (po ugovoru,
Dudai je trebalo da ceo uspostavi kompjuterski centar). Osporila je valjanost
projektne dokumentacije koju je takođe trebalo da obezbedi Dudai, pa čak i samo
postojanje te dokumentacije. Na osnovu dokumentacije koju je omogućila gospođa
Mahnaimi, definitivno je utvrđeno da je Dudai deo svojih koncesionarskih prava
preneo na Dafiment banku, na šta nije imao pravo.
Zmija
u našim nedrima
Tokom arbitražnog
postupka, jedan od svedoka koji je svedočio u korist Davida Dudaija, odnosno
panamsko-izraelske firme, bio je i pomenuti Boža Vlahović, direktor "Parking-servisa" iz doba
pravljenja ugovora. On je pred sudom svedočio da je Dudai napravio nešto od
predviđene dokumentacije i tako ispunio deo preuzetih obaveza, što je
osporavala beogradska strana. Sumnjalo se u korupciju, ali nije mogla da se
dokaže, a protiv Vlahovića je bio pokrenut krivični postupak zbog lažnog
iskaza.
Kabinet gradonačelnika
Beograda dostavio je spise ovog predmeta gradskom pravobraniocu Strahinji
Sekuliću sa nalogom da podnese krivičnu prijavu Specijalnom tužilaštvu za borbu
protiv organizovanog kriminala protiv svih aktera u ovom poslu, uključujući i
sudije koje su odlučivale u postupcima pred Trgovinskim sudom u Beogradu, Višim
trgovinskim sudom u Beogradu i Vrhovnim sudom Srbije.
Gradski pravobranilac
još drži u fioci spise predmeta, u nameri da Grad plati nepostojeću odštetu.