Pogledi
Boljševički temelji
srpske propasti: od okupacije do nacionalizacije, i nazad
Vječni stari
poredak
Jedan od naslavnijih jugoslovenskih
disidenata i nezaobilazni suorganizator i strateg i ideolog studentske pobune 1968.
godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o poluvekovnoj
agoniji Srbije pod ideologijom "prve, druge i treće partizanske
lige", koja i danas nesmetano vlada nasiljem.
Goranko Đapić
Od pada Berlinskog zida prošlo je već
gotovo četvrt stoljeća. Većina bivših socijalističkih država otvorila je
dosijea sigurnosnih službi i vojnih i civilnih. Na svjetlost dana izašli su
podaci koji neugodno otkrivaju kako se mnogi od onih koji su slovili kao
disidenti bili zapravo suradnici tajnih službi i prilježno čuvali stari
poredak.
Nije izostalo ni bizarnih događaja kada je
supruga uhodila supruga ili čak djeca vlastite roditelje. Decenije
totalitarizma uzele su svoje žrtve moralne i fizičke. Teško da je drugačije i
moglo biti, obzirom u kojoj je mjeri pojedini građanin bio zavistan od
sveprisutne države. Reći ćemo - bilo pa prošlo. Bogu hvala, prošlo je; ali
nikako se ne mogu zaboraviti poruke tog sumornog doba i z a sadašnje i za buduće
generacije. Potom je izvršena lustracija. Njen najdublji smisao vrlo je praktičan;
treba spriječiti sve aktivne sudionike represije da ikada više obavljaju
odgovorne društvene poslove.
Kako je sve to izgledalo u Srbiji? Prije
svega valja reći da je takozvana demokratizacija i tranzicija društva izvršena
u jugoslovenskim okvirima punim nacionalnih naboja, nimalo spontanih, štaviše
planski raspirivanih. Gotovo pola stoljeća vladala je samo jedna istina i ona
je bila jedini integrativni faktor. Građanska klasa bila je karikatura onoga što
bi trebala biti, i bila je sastavljena od činovnika režima ma koje djelatnosti
oni bili. Nije bilo građanske klase proizašle iz privrednih tokova, a svaki
takav trend je odmah urušavan i suzbijan, kako ćemo kasnije vidjeti. Kada se
taj sistem počeo lomiti, demokratizacija pod direktnim utjecajem starih
službi režima, pretvorila se u bijesni koloplet nacionalističkih sukobljavanja
preko dominantnih nacionalističkih stranaka.
Što je bilo, vidjeli smo. Urušila se
jedinstvena država, kulturno, jezički i privredno održiv okvir grubo je i
planski razoren. Posljedice su golemi ekonomski i svaki civilizacijski pad, te
vladavina u osnovi stare nomenklature koja se rodoljubljem i domoljubljem domogla
gotovo svog bogatstva, i tako obogatila njegovim prelijevanjem (u ratnim
uslovima) izravno u svoje džepove. Tako sada imamo odreda male i kleptokratski
ustrojene države čiji pravni sistemi i institucije podsećaju na vodviljsku
sprdačinu. U toj velikoj sprdačini čini se da Srbija izbija na samo čelo.
Vodvilju se neće smijati oni milijuni građana nesrećne zemlje, jer su glad i
studen i beznađe, tužna činjenica druge decenije 21. stoljeća.
Ništa nije bilo od otvaranja dosijea
sigurnosnih službi, a osobito ne dosijea vojne obaveštajne službe. Tu je ključ
problema! Odsustvo poštivanja zakona o lustraciji i tugaljiva restituc ija nisu
nikakva slučajnost. Preko nekontrolisanih sigurnosnih službi poluge starog režima
nastavile su u kvazidemokratskom ruhu svoj poluvjekovni život. Možemo samo vrlo
osnovano pretpostaviti da su službe još za ranijeg poretka angažirale mnoge
ugledne i društveno prihvaćene ljude (zapravo, za bojati se, gotovo veoma
veliki broj njih!). Da bi stvar bolje razumjeli, vratimo se decenijma unazad...
Prva, druga i treća liga...
Društvo je bilo promatrano vertikalno i
horizontalno, vodilo se računa da se identificiraju pojedinci koji ličnom
sposobnošću mogu biti opasni za vladajući vrh. Kako se počelo uviđati da bi
moglo doći do rušenja socijalizma, poduzete su dalekosežne mjere za pripremu
kadrova koji će biti nosioci političke i ekonomske moći u skoroj budućnosti.
Angažirani su ljudi i tajno spremljene i same stranke. One su preko spremljenih
ljudi, kao brzo spremljeni projekat čekali svoje vrijeme. Za one mogućne
stranke u čiju bi kreaciju bilo teže uplivati, pripremljeni su brojni suradnici
čija se kobna djelatnost tako mučno osjeća. Strateški cilj ovakve djelatnosti
je da se sem karnevalske, spriječi i svaka druga demokratizacija društva
i time sačuvaju na feudalni način interese koje je vladajući partizanski sloj
stekao ulaskom u Beograd 1944. godine iza sovjetskih tenkova.
Period od 1975. godine nazvat ću
"prva partizanska liga". Sistem je počeo pljačkom građanskih kuća,
situirao se na Dedinju, pobio je svu srednju klasu i političke neistomišljenike,
stvorivši osnovicu za prozelitski poredak vještih srednjaka. Djecu koju su novi
gospodari iškolovali na Zapadu, treba zvati Druga partizanska liga. Oni će
naslijediti oteto i biti obrazovani i povezani da to i sačuvaju.
To je mahom period od Ustava iz 1974.
godine pa do pada Miloševića. Treća partizanska liga je period u kome upravo
sve opskurnije živimo pod vladavinom novih uzurpatora. Oni su obrazovani i pod
pokroviteljstvom sigurnosnih službi čiji su neposredni suradnici. To je period
vladavine od DSS-a i Koštunice koga nasleđuje Boris Tadić, nadajmo se
poslednji iz ove groteskne plejade. Rezultat ovako vođene politike je to da je
u Srbiji vrijeme stalo. Mi sada živimo kao krajem oktobra 1944. Beograd je, kao
i tada, okovan sverastućom bijedom i ekonomskim beznađem. Zapravo su sve godine
koje su prošle od 1944. ličile jedna na drugu. I dan danas možemo zamisliti na
kalendaru samo jednu godinu - 1944!
To, razumije se, ne znači da se društvo
nije mijenjalo, pa i periodično ulazilo u fazu ograničenog obilja, osobito kada
je Broz nakon 1948. godine počeo dobijati znatnu zapadnu ekonomsku i vojnu pomoć,
a suština je bila u tome da je sistem ostao da počiva na neizmenjenim
postulatima od svog početka do sada. Odnos prema svojini nekada i sada potpuno
je benevolentan. Prazna nadgradnja je neozbiljna, a još više je neozbiljna
njena primjena. Ali, ako podignete jedan kamen ili ciglu u vlasništvu
partizanskih liga, veoma reskirate hitne primjene državne sile.
Ovako građen poredak veoma se teško mogao
reformisati. Svi pokušaji reformi brzo su završavali blokadu. Postojalo je sve
očiglednije da bi čak i sasvim ograničene reforme odmah dovele u pitanje u
osnovi feudalno vladanje partijsko-vojnih struktura. Svi napori bili su
sistematski potiskivani i godinama su dolazili iz jednog od najvažnijih centara
moći svih liga. To je partizanska narodnooslobodilačka armija, potonja JNA, pa
Vojska Jugoslavije, i konačno Vojska Srbije.
Sve službe nastale su iz NOV
(Narodnooslobodilačka vojska). Vremenom se izdvojila Udba, budući SDB a sadašnja
BIA kao civilna tajna služba. Ostala je vojna služba, legendarni KOS a sadašnja
VBA. A baš tu stanuju čuvari starog poretka i gospodari političkih predstavnika
svih liga. Bez temeljne demokratizacije sigurnosnih službi i otvaranja dosijea,
te obimne lustracije nema ni govora da će se Srbija riješiti bilo kojeg od gorućih
problema.
Moramo znati da gospodari nisu usamljeni. Širok
dijapazon taloga iz Brozovog vremena vrlo je aktivan u očuvanju starog poretka.
Tu su brojni intelektualci koji su uživali značajne privilegije za svoje služenje.
Tu je i SANU čiji značajan broj stalnih članova potiče još iz starih
revolucionarnih vremena vladajuće komunističke partije. Tu je i Udruženje književnika
Srbije čiji mnogi članovi čekaju penziju nakon što su izdali jednu ili dvije zbirke
pesama. Tu su i druga strukovna umjetnička udruženja. Pitajmo se u kojoj bi
racionalnoj zemlji mnogi od njih uistinu uspjeli. Šta bi radila većina kada
strukovnih saveza ne bi bilo? Koliko bi akademika došlo do svoje akademske
titule? Svo to društvo zdušno i većinom podržava stare snage. Jedan
totalitarizam, lako je zamjenjen drugim - nacionalnim totalitarizmom. Samo je
gospodar ostao isti.
Tu su naposletku i djelovi Crkve i novopečeni
ratni profiteri koje je uz sav trud ponekad nemoguće odvojiti od uobičajenih
kriminalnih struktura. Ispod sloja partizanskih liga, uz umorni srednji sloj
stoji ogromno more propalih radnika i seljaka kojima prijete svakodnevno
administrativnim kaznama koji su žrtve divljanja cijena, nezaposlenosti, beznađa
svake vrste. Od isključivanja struje pred samu zimu do pretećih plijenidbi.
Pritom treba dodati da cijelokupno opadanje društva ide ka samom dnu velikom
progresijom. Valja strahovati pred teškim godinama, teškim mjesecima i
nedeljama.
Ligaške agencije i njihovi centralni
komiteti
Tu je i ona među najvećim boljkama koje
kidaju živo tijelo društva, sveprisutna vertikalna i horizontalna korupcija,
potpuna i nemilosrdna. Ona ždere tkivo društva, raste i metastazira i neće
ostaviti ništa osim sebe same.
Pravni sistem je podređen potrebama
pojedinaca i njihovim primitivnim navikama. Parlament, stranke, štampa i
televizija bespogovorno su u rukama čuvara starog poretka. Oni kulturom zovu
samo ono što je isplativo i u korist njihove vladavine. Takva kultura služi
njihovim ciljevima i nema nikave veze sa istinskom kulturom. Pravi stvaraoci su
izolirani, zaboravljeni i prezreni. Kvazizabave se svode na profanost, a mlade žene
im služe za zadovoljavanje kao zabavljačice kojima ističu svoje bogatstvo.
Kako su ovi ligaši stekli moć i
novac? Objašnjenje je vrlo jednostavno. Postali su bogati koristeći potpuni
politički i ekonomski monopol. Do novca se dolazi na način koji nalikuje
feudalnom zgrtanju. Bila godina rodna ili nerodna, u zamku feudalnog gospodara
mora biti toliko toga ili ovoga. Nikada i ni pod kojim okolnostima manje. Ako
je nešto još i profitabilno, to se naprosto reketira, bilo od strane stranaka,
dežurnih državnih organa ili kriminalnih udruženja. Tako je veliki novac i
stigao do njih. U njihovim zamkovima ili čak i u javnim-tajnim institucijama
nalazi se sva imovina osiromašene nacije.
Poslednje godine Tadićevog režima učinile
su da tekovine zgrtanja novoobogaćene klase prerastu u čitave imperije. Pljačka
banaka pod državnim kišobranom preko besmislenih kredita idu dalje do direktno
organizirane pljačke budžeta. Uvoznički lobi sanja da više ne bude nijednog
radnika ili seljaka. Svaka domaća konkurencija im je samo smetnja. Potrošači ne
mogu imati izbora. Uvoznički lobi bez ikakve konkurencije ima monopol na
cijene. On računa na tri milijuna onih koji žive od deviznih doznaka, a za
ostale ih nije briga. Ljubimci lobija su mračne imperije poput Viktorija grupe
koja kosi domaće proizvođače kao kakvu neprijateljsku najezdu. Bogatstvo se stvara
i direktnom pljačkom donacija iz svijeta, ali i manipulacijom na carini u
korist monopola.
Dva izvora, međutim, krunski su način bogaćenja
ligaša. Prvi, njima omiljeni izvor je trgovina narkoticima. Bilo da je
profit napravljen u Srbiji ili je dobijen iz tranzita. To se radi pod totalnom
kontrolom države i njenih institucija. Koje bi to institucije bile pogodnije za
takve poslove, ako ne one koje imaju predznak tajne. Nemojmo smatrati da je
ligaška kontrola manipuplacijom narkotika novija tekovina. Tom izvoru prihoda
pribegavalo se i za Brozovih vremena, a sada je masovnost uz potpunu pomoć države
kudikamo veća i razgranatija. Zadatak distribucije i trovanje ono malo omladine
izvršavaju i ljudi iz javne sigurnosti, klupska udruženja navijača, armije uličnih
dilera pošteđenih progona...
Sve njih štitile su i štite ligaši preko
sigurnosnih agencija a gro novca upravo je namjenjen njima i tim novcem raspolažu
njihovi tajni centralni komiteti.
Drugi izvor zgrtanja novca je prodaja oružja.
To ide preko monopolske Jugoimport SDPR firme pod kontrolom velikih ligaša iz
VBA.. Tu su i liče provizije i pune partijske kase. Naročito se punjenje tih džepova
i partijskih fondova dešavalo za vreme Tadićeve vladavine. Inače je taj period
bio obeležila bitka za opstanak ligaškog poretka. Njemu je dato u zadatak da po
svaku cijenu ostane na kormilu razbojničkog udruženja tog centralnog komiteta
zamaskiranog pod imenom Demokratske stranke. Nema sumnje da je bitka za
vladavinu ligaša ostala najvažniji zadatak i stranke koja je smenila Tadića.
Čine se pokušaji na svim stranama, pjevaju se balalajke moćnoj Moskvi, a
istovremeno se udvara NATO paktu. Prodaju luku Novi Sad i nude prodaju takoreći
poklanjanje hektara tuđih oranica. Možda se sanjaju i nove likvidacije gdje će
počinioci pobjeći u kasarne i možda još poneka nova partizanska ofanziva. Nudi
se i prodaja objekata u korist Abu Dabija i nekog šeika. Nemojmo zaboraviti,
Abu Dabi je svojevremeno organizirao odlazak Alije Izetbegovića 1982.
godine tajni put u Teheran. Abu Dabi se od tada sigurno nije promijenio u
političkom smislu.
Upotreba Dimitrija Tucovića
Da li je užasna situacija u Srbiji slučajna?
Da li je to samo posledica svjetske ekonomske krize ili je to prirodan kraj
jednog anahronog iživljenog poretka koji je iscrpljen i koji još ne prestaje sa
isisavanjem srpskih resursa, poglavito ljudskih? Ligaški režim je 1991. godine
9. marta izveo i tenkove na Beograd kao prijetnju narodu po prvi put u srpskoj
historiji. Bio je to rekvijem u Jugoslaviji koji su ligaši žrtvovali na oltaru
lažnog srpstva kako bi nam u ratu, za papir uzimali novce iz madraca. Njima je
rat ulio svežu krv a separatistima legitimitet. Tako su međusobno učinili jedni
drugima uslugu.
Još uvijek sa teškim poslijedicama Srbija
na Balkanu ne nalazi sebe. Laž je da je čeka boljitak. Štete počinjene su
fatalne i trajaće generacijama. Očajni ligaši nisu oklijevali da dopuste
divljanje neobuzdane mladeži u Beogradu znajući kakav će odgovor doći iz
krajeva koje streme separatizmu. Tako bi sada ligaške žrtve trebalo da se prošire
među nezaposlenima, bijednima i beznadežnima, zrelima da budu topovsko meso u
nekom novom ratu. Nema zla koje oni neće učiniti, ni poteza dostojnog Sotone
samo ako je to u njihovom interesu.
Srpski saldo je sada jako loš. Svaki oblik
života je na umoru. Ako se ova zemlja riješi ligaša i njihove vladavine duge
sedam decenija, valja se nadati da će neke nove generacije postaviti državu na
zdravim temeljima, no to su samo želje, a realnost nije optimistična.
Srpska nacionalna inteligencija mora dobro
da razmisli zašto ništa nije naučila od moćnih Obrenovića, zašto je prigrlila
vehemetne Karađorđeviće, zašto i danas spomenik u centru grada ima Dimitrije
Tucović čije je pisanje o Kosovu obuhvatilo programska dokumenta o Balkanu
kao žrtvi velikosrpske tiranije. Ne treba podsjećati da su ta dokumenta,
utemeljena na Tucovićevim stavovima, koristile ondašnje (a koriste i sadašnje!)
europske vladajuće sile i njihove ideologije, sa ciljem da Srbiju prebrišu sa
mape. Zašto smo nasjeli na britanski udarac od 27. marta 1941. godine, zašto
smo odbacili kneza Pavla i gledali kako pučisti avionom lete u London,
ostavljajući Srbiju u užasima okupacije?
Koliko je britanska politika koštala
Srbiju?
Moramo znati da nas čeka potpuno pionirsko
stvaranje institucija. Sve je urušeno i izvrgnuto sramoti. Sve je u blatu
potpuno, stotine kompanija haraju njome nezapamćenim kolonijalnim maršom.
Vladavina oligaša predugo traje. Iza nje
je opstalo i još opstaje vonj morala autentičnog ološa. Decenijama smo učeni da
mislimo njihovim shvaćanjima, da izgovaramo njihove misli i njihove pjesme.
Moramo se otresti te objesne podkulture, vratiti radu, familiji, poštovanju
institucija i drugim vrijednostima koja su kroz vijekove ostala kao svjetionik
ljudskog roda. Moramo biti svjesni da smo na prekretnici. Ili ćemo preživjeti,
ili ćemo ubrzo ugledati zadnje dane ovakve države i ovakvog društva. Gradovi su
prljavi i tužni, selo je pusto i još tužnije. Više od 50 procenata radno
sposobnih ne radi. Stalna su poniženja nedostojna čovjeka u 21. vjeku.
Degradirani smo na nivo zemalja Trećeg svijeta. To je cijena britanskog dovođenja
Broza na vlast u Beogradu, cijena zabluda i protraćenog vremena.
Mogućno je da je Broz pomislio da će
ući u historiju svih vremena ako osigura zajednicu ulaska u neki od vojnih
paktova. Odabrao je onaj koji mu se učinio trajnijim - zapad. Mirio se sa
Brantom (Vili Brant) i odustao od ratnih reparacija.
Nakon obuzdavanja Zagreba, "najveći
sin" je doveden u Karađorđevo, opkoljen generalima koji su ga napravili
lutkom i vodili do smrti tamo gde je bio potreban. Istodobno, Brant je platio
cijenu u slučaju ruskog špijuna Gintera Gijoma i iščezao iz aktivnog
političkog života.
Na drugoj strani je Tito upotrebljen da bi
ligaši likvidirali liberalni i sve slobodniji Beograd. Već 1973. godine u
Beogradu su oboreni takozvani liberali. Oborila ih je u puzećem vojnom prevratu
JNA. Nakon toga dolazi Ustav iz 1974. godine kojim su sve nade u reformu društva
pokopane. Zemlja koja je bila u poletu bila je bačena u blato. Sloboda štampe
koja se najviše vidjela u Beogradu bila je grubo ukinuta. Polet kulture bio je
obuzdan. No svijet je bez ostatka opet bio na strani ligaša. Posledice ove
konzervativne intervencije odmah su se mogle uočiti. Liberalna inteligencija se
povukla a komunističko-nacionalistička elita se dokopala pozicija. Bio je to početak
novog sadašnjeg tragičnog položaja Srbije. Sadašnja srpska tragedija
dijete je tog ligaškog udara po budućnosti Jugoslavije i Srbije posebno.
Vrijeme sadašnje vrijeme je katastrofalne
krize cijelog srpskog društva: ali ovaj put kriza je prevelika i počela je
potkopavati i same ligaše. Nema sumnje, vrijeme razrešenja, ma kakvo ono bilo,
sve je bliže. Bliži se i mogućnost novih lomova! Sudbina ligaša više nije tako
sjajna. Sve ima svoj kraj, kako to narod voli da kaže - ničija nije gorela do
zore.
GLOSA
Sadašnja srpska tragedija dijete
je tog ligaškog udara po budućnosti Jugoslavije i Srbije posebno.